Svemogući višnji Bože,
tko je, da ima sto jezika,
da ispuno izrijet može
Tva otajstva do vik vika?
Nije znan'ja, nije svijesti,
nije razuma ni pameti
ka se neće ončas smesti
hteći Tebe razumjeti.
Prije stvoren'ja zemlje i nebi
u početak da si bio,
i da uzdrža sebe u sebi,
tko bi ovo dohitio?
Da pri Tebi riječ bila je
Sin i razum moći Tvoje,
Duh-dobrota s vami da je
sve jedan Bog u ovo troje?
Da otac, sebe razumjeći,
rađa od sebe sina svoga,
da ishodi od njih treći,
svi tri hipa sobstva istoga?
Da Otac, i Sin, i Duh Sveti
svaki Bog je, svi Bog jedan,
vjekuvječni, nepočeti,
svrhe i mjere ne ima nijedan?
Tko je taj ki se smije uspeti
vrhu zvijezda i nebesa,
da umije cijelo spovidjeti
ova otajstva i čudesa?
Da Sin, kada dođe brime,
ne pusteći bitje od Boga,
uze narav, put i ime
od čovjeka umrloga?
Svu neizmjernos da je zbio
djevičanske sred utrobe
i da je sebe podnizio
za uzvisit svoje robe?
Da ga je Djeva porodila,
ku on stvori, i da nije
djevstva svoga izgubila,
neg bi djeva kako i prije?
Ter ko u vječnom porođen'ju
bez majke ga otac rodi,
bremenitom u rođen'ju
bez oca ga majka plodi.
Da on grijehe platio je
ki ima Božju svu dobrotu,
i na križu da umro je
po kom sva su u životu.
Ter da je oni propet bio
s dva lupeža, jaoh, bez časti
ki, budući sva stvorio,
ne ima česa ni ukrasti.
Čovječanstvo da je trpjelo,
a božanstvo paka da je
uskrsnulo svoje tijelo
mrtvo, a Boga živoga je.
Ter on isti u svôj puti
ki uze naše sve nemoći
da bi moćan uskrsnuti
sebe istoga svojom moći.
Tko će smislit i izrijeti
što li ganu tebe Boga
ova činit i podnijeti
za čovjeka neharnoga?
Moja pjesni, ustavi se,
ne naprijeda, već pristani,
otajstima pokloni se,
pače zemlji nica pani!
Božja djela za mjeriti
svijes je umrla kratka mjera,
tim dovrši razložiti
veleć: Božji dar je - vjera.
