Slatka dušo mom životu,
ah, drago ti traviš mene
kroz zamjernu tvu ljepotu
i razblude tej ljuvene.
Milo ti mi je bolovati
ugodnome môm nezdravi
i svakomu pripijevati
tko me sveza i zatravi.
Vi ste, vi ste zamrsili
moju mlados, svijetli prami,
i u robstvo postavili
zlatnijeh žica verigami.
Vi ste krivci, krivci vi ste
me slobode izgubljene
er vi sami uloviste
zlatnom mrežom tvrdo mene.
Vi, daždeći tiho i blago
vrh snježana bijela vrata,
utopiste mene drago
sitnom rosom suha zlata.
Vi ste kruna, zlatne kosi,
bez procjene slavna dosti,
kom se diči i ponosi
česarica od ljeposti.
O razbludni svijetli vlasi,
moji gorući prami lijepi,
o sunčani zraci drazi,
s kojijeh duša mâ oslijepi!
O dubravo, ne zelena
negli od zlata istočnoga,
slatka plato mâ ljubljena,
dragi odkupu srca moga!
Pravo 'e, pravo vjerovati
da ovijem zlatom strijele svoje
vazda ljubav pomno zlati
kada ranja srce moje.
Od ovoga svijetla prama
spletena mu jes tetiva,
od ovoga snuje sama
zastor kijem se zasljepljiva.
Od ovoga vlasa zlatna,
od njega su izatkane
meke uze, tanka platna
kojijem liječi moje rane.
Mâ pjesance, ne naprijeda,
ustavi se, pjesni mila,
evo i ti sa mnom, gleda',
u pram si se zamrsila.
Oba ćemo robovati
usred veza zlatnijeh žica
i sužnji se srećni zvati,
ja rob, a ti robinjica.
