Pokorom od Joba karaj me, Bože moj,
za mnoštvo od zloba, kojijem se ne zna broj,
kojijeh je veći broj, ner nijedan na svijeti
proljetni pčela roj gdi prši po cvijeti,
ter rijeka od Nila, ni morska pučina
ne bi me odmila od mojijeh zlobština,
a od svud smrt prika obtječe život moj,
kako hrt jelinka po gori zelenoj,
ter, vajmeh, po vas dan ni po svu tmastu noć
ne može tihi san na oči moje doć,
misleći tolik trud, er ne vijem što ću rit,
prida te, na tvoj sud kad pridem na on svit,
zatoj se pokorim jadovan i tužan
i moj grijeh govorim, da sam kriv i dužan,
a u mojijeh očiju vodice nije take
da suzom odmiju me zlobe opake,
zatoj te ja molju, moj slatki Jezuse,
dopust mi na volju grozni plač i suze,
za zlobe moje tač neka se pokorim,
skladaje grozni plač, dokli se rastvorim,
da u plačnom jezeru od suza pokornih
gnusan duh operu od zloba otrovnih,
jer kad bih toj stekal, Jezuse priblažen,
pravo bih ja rekal: još nisam poražen,
zač grijesi i zlobe i svaka zla djela
veće mi ne znobe ni duše ni tijela,
a blažen se zove tko u tijeli pribiva,
u suzah ter plove, da grijehe odmiva.
