Pjesni razlike

Pjesni razlike Писац: Динко Рањина

Obimna zbirka pesama štampana u Firenci 1563. Brojni Ranjinini stihovi su ustvari prepevi Ariosta, Bemba, Tansilla, Alamanija, Teokirita, Marcijala, Propercija, Anakreonta i dr. Predgovor, iako u suštini prevod razmatranja B. Tassa o pesništvu uz tek poneku Ranjininu ličnu misao, predstavlja jedan od najstarijih pokušaja teorijskog razmičljanja o književnosti u nas. Tematski stihovi variraju od ljubavnih do satiričkih, dok od od motiva prevladava uobičajeni petrarkistički repertoar s naglaskom na motivu poljupca.

PJESNI RAZLIKE
DINKA RANJINE,
VLASTELINA DUBROVAČKOGA

U KOJIH ON KAŽE SVE, ŠTO SE SGODI MU STVORITI
KROZ LJUBAV STOJEĆI U GRADU LATINSKOM OD
DZANGLE.

PLEMENITOMU KNJŽNIKU SVAKE ČASTI DOSTOJNOMU
Gospodinu gospodinu

MIHU MENČETIĆU
VLASTELINU DUBROVAČKOMU

DINKO RANJINA
SNIŽENIM PRIKLONSTVOM MILO POZDRAVLJEN'JE PIŠE.

Ljubav, ka pameti mudrije neg moju privrati, mnogo razumni prijatelju i rodjače moj, u ovih stranah latinskih stojeći usili i mene također, da budu sliditi nje stupaje, u kojih mi način da u istinu ne mao, izostavši mi bremena od mojih činjen'ja svakdanjih; bivši njeka ćud moja, nikako ne stati zaludu, da ovi broj od pjesni razlicih učinim, koje sad vami posilam po običaji staroj i sadanjoj od svijeh spjevalac, ki svoja pisma komu godi vazda u darov daju. I nemoj se čuditi, da ljubavi u vlas se podložih; er kako narav, ka s čudnime razumom sve stvari uzdrži i vlada, hoće da prolitje cvitje plodi, a ljeto i jesen paka voće dava, tako i mlados siluje, da dni svoje mladosti provede. Ni mi manje od tvoje mudrosti pohuljeno biti ima videći, da pjesni stavih se pisati, znajući vi, er pismo od pjesni časna je velmi stvar, a toj se vidi po dareh i časteh ke su stari spjevaoci od gospode i kraljeva na svijetu imali. Šipiun Afrikan priliku Enija spjevaoca, koga vazda u svijeh činjen'jeh od boja i mira za druga držaše, čini u jedan kami mramoran urezat i paka vrh greba njegova postavi, bivši ga živa velicim blagom darovao. Kralji od Eđipta Menandru spjevaocu poklisare poslaše velike mu dare obećajući, da bi htio život svoj među njima provesti. Augusto rodni dan Virdžilija spjevaoca s velicim časti spomenivat svako godište činjaše. Euripide spjevalac toliko primljen bi prid kraljem od Mačedonije, da njemu časti velike činjaše svaki dan sobom ga na trpezi držeći i njemu zlatan sud kime on pijaše, u poklon darova, i mnogo robja, od Atene koji bjehu, milos mu učini da mogu slobodno na njih dom iz zemlje njegove otiti. Kralj Lehsandro veliki od Srblji gospodar, koji svit dobi vas podstupivši s vojskome Tebu, grad grčki, ki mu se bješe odvrgao, uzamši ga napokon, posječe šes tisuć duša a tridesti tisuća zarobivši paka proda, vojsci davši slobodu, da vas grad poplijene i paka razvrgu mire mu na zemlju, ništa ne manje učini prostiti svoj kući spjevaoca Pindara, da nju ni u što ne budu tegnuti. Isti kralj Lehsandro razbivši Darija kralja i našadši jedan zaklop vas urešen drazijem kamen'jem od scjene neizmjerne sva ostala plijena junakom razdijelivši uze ga za sebe i reče: prem se ova stvar prošaše za u njojzi hraniti Omerove pjesni, koje u tolikoj velikoj časti scijenjaše, da ih vazda pored s mačem nakon glave držaše. Stacija spjevaoca Domicijan rimski kralj čas mu veliku stvorivši krunom ga darova i mnozim inim darima od scjene ne male. Ptolomeo kralj Omeru spjevaocu crkvu sagradi i u njojzi priliku njegovu od mramora postavi. Lisandro od Sparte kralj rvući Atenu grad i znajući, er oni dan, ki bješe namislio dati mu rvan'ju najposleđnju, imaše se ukopati Sofokle spjevalac, prodlji rok u tomu dnevi za ne smesti čas, koja se činjaše ukopu njegovu. Stesikoru, komu, kako Plinio veli, dođe pjet slavic na usta njegova, kada se porodi, došadši u Katinu mještani toga grada ne samo ga primiše s velikom časti, danu mu jošte dio daše u vladan'ju grada, i u svijeh pjenezeh, koje kovahu, njegovu priliku činjahu. Toj se isto prigodi meni viditi bivši u tomu gradu: moji prijatelji pokloniše mi jedan tih srebrnih pjeneza, u kojih bješe njegova prilika, i ukazaše mi također greb njegov s mramorom sazidan kod vrata od grada, koja se imenom njegovim jošte i dan današnji zovu Stesikorova vrata. Istomu Stesikoru spjevaocu Falari, posilni gospodar Agridžentina grada čini crkvu kako bogu sazidat i Imeru, njegov rodni grad, ki mu tada neprijatelj bješe, usili, da časti božanstvene imenu njegovu vik budu činiti. Opiano spjevalac, ki, kako hoće mnozi rijeti, stojeći na našem otoku od Mljeta, učini pjesni od riba morskijeh, koje pokloni Antoniju, sinu česara Severa rimskoga, i ima uzdarje od njega zlat pjenez po svaki oranj pjesni, i njegovi građani hoteć ga počtiti od svitla mramora priliku njegovu srid grada staviše s tijezijem pismom odzgora:

Ja jesam Opiano svim slatki spjevalac,
koga smrt zavidna prije reda umori,
a da mi dilji rok smrt živit dadiše,
nijedan mi umrli ne bi vik takmen bil.

Za toj se dobro vidi, za koliko vrijednu stvar pjesan je scijenjena, koliko svetijeh ljudi na svijetu jes bilo, ki nijesu pismo toj utekli pisati. Salamun, koga bog vrhu svijeh ludi mudrosti nadari, užežen ljuvenim plamenom ne stvori li u mlados pjesni pribludne, u kojih ukaza, koliko vlas nad nami ima moć želje ljuvene? David kralj, otac njegov, ne igra li prid arkom, u kojoj zakon puk njegov nošaše pojući pjesni razlike, koje on učini i nami u pismo ostavi? Lacedemoni videći, er nijedna stvar nije toliko vrijedna ni krepka za vojske voditi i rasrdžbe smetnijeh bojnika tažiti, strah s njih srca odnimit i podžeći ih na želju od časti i slave, koliko slatka besjeda dostojna spjevaoca, poslaše protiva Ateniezom Tirtea pjesnika, učinivši ga vojevodom nada svom njih vojskom. Prvi oni stari besjednici prid zbornim skupom gradovladne gospode njih besjede činjahu bez nijednoga uresa ni dike od riči, tako da, budući malo slatke, ne mogahu ni priniti ni odnimiti srca sudac na njih hotin'je, koju stvar videći Isokrate, Trasimako i Gorgija njih besjede pod njeke mjere općene pjesnima složiše i staviše. U istinu veliku moć otajnu i divnu u sebi pjesni imaju. Timoteo spjevalac, kako piše veliki Basilio, romonim pojan'jem od pjesni gnjivno siljaše kralja Lehsandra na smeću i na rat i njega tako srčna tutako pojući opeta činjaše pokojno utažat. Damon Pitagorik pojan'jem od pjesni dovede na dobro i počteno živin'je jedne mlace ki bjehu na pitje od vina i na blud odveće prikorno podani. Senokrate također romonom takime ozdravi jednijeh, ki bjehu izašli pameti svoje van. Talete kretenski čini kugu minut iz mjesta, gdi bješe. I ako bi reći htil vaš razum, da taj govor tvorili su ljudi, ki viku boga na sviti ne znaše, ne čtimo li također, da rečeni kralj i prorok David ozdravi romonom od pjesni njegovih Saula, ki bješe njekome nemoći od hudoga duha ne malo pedjepsan? Eliseo prorok ne htje navijestiti kralju izraelskomu, što ima učinit za vodu iznaći, koju on iskaše, cić da mu vojska od žeđe ne pomre, što godi mu prije toga ne čini dovesti jednoga spijevca, ki pojući romonom od pjesni boži mu višnji duh nareče sve, što rit imaše, i tako kralju navijesti stvar, ka se primaše njegovoj potrebi. Ne zna li se paka er broj nesvršni višnijeh anđela, ki stoje sveđer goru prid licem božijem, nigdje ne pristaju spjevaje u pjesni: svet svet svet gospodin bog od vojska? I zarad toga nebeskoga pojan'ja odredi u crkvah njegovih na zemlji, da se pjesni razlike sve poju, za ino ne, neg kako reče Džore:

Umrli da znaju,
u milos bog dili prid sobom u raju.

Ne čuju li se svud po dvoru gorske pastirke, čim stada njih pasu planinom hodeći, gdi pjesni spjevaju za boli rasladit ke godi nevolje? Ne vidimo li ljudi, ki kopan'jem trudnim njive čine plodit u pjesni pojući, gdi trudim svojima razgovor davaju? Trudni i umorni putnici za prikratit muku dosadnoga puta putujuć spjevaju. I oni, ki brode strašne i pogibne dubine sinjega mora, spjevaju veselo trudni duh radostan za stvorit i učinit. U svijeh gradovijeh od svijeta ti, ki rabom od ruke život svoj provode; od pjesni slasti pojućom slade jad prigrki trudnoga umora. Ne vidi li se u moru, er Serene tolike slatke pjesni poju, da mnoge ljudi pomorne njih slados zatravi? Na zemlji također koliko velik broj jes od ptica razlicijeh, koje njih pjesnima slatkima sebi i druzim razgovor ne mao davaju? Nije zemlje, nije grada, nije mjesta na svitu nigda bilo, nije sada, ni će biti toliko divjačna u svijeh jezicijeh od svita, gdje nije pjesan ljubljena. Svi jezici pjesni pišu i poju i oni također, ki pisma ne znaju. Nijedan se ni način od pisma davnjeniji ni stariji ne veli, nego ovi od pjesni; pače, kako znani Grci vele, ako bogovi među sobom štogodi govore, sve su njih besjede pjesnivim ričima takmeno stisnute, i toj se vidjelo po djelu, er pjesan bivši u sebi divna stvar nijedan odgovor bog Apolo u Delfu ne davaše, što godijer u pjesan učinjen ne bješe. Toj isto Sibile također činjahu, kad godi htijahu koju stvar proročit. Ka se stvar mogaše slađa nać od pjesni za ljudi razagnane po gorah u jedno skupiti, kako se veli od spjevaoca Orfea? Kad pojaše njegove pjesni, od slasti bijesno ga sliđahu dubja vode, kamen'ja i zviri razlike, koje su na sviti. Pitagora, Demokrito i Empedokle, mještanin ovoga otoka, u komu se najprije pjesan na svit nađe, i ostali mnozi od starih davnjenih grčkijeh mudraca, što godi su upisali, sve su u pjesan složili tijezime načinom scijeneći bolje ljudi na nauk privesti. Kom stvari potuknut bi Marko Tulio, svitlos rimskoga jezika, da reče hvaleći Arkija spjevaoca: slas vrijedna od pjesni rados daje mladosti, a staros nejaku veselu satvara, u sreći dobrojzi dika su častena, a u zloj nezgodnoj razgovor izvrsan. Ona mudra duša knjižnoga Platona, koga ti, mogu rit, nigda iz ruke ne puštaješ, reče u razgovoru prijazni, njih vridnos poznavši: slidimo ovi put, u koji smo uljezli s pomoću spjevalac, za što oni svijem nami voci su i oci svakoga razuma. I na drugom mjestu kažući, kolika se scijena činit od njih ima, privodi Sokrata Minoju ove riječi govorit: o vridni človiče ti i svi ini, ki ljube i žele shranit čas glasa počtena, imaš pomnjivo bljusti se ne uzet omrazu s nijednijem spjevaocem, er oni u oba dva tvoren'ja od hvale i hulbe u istinu velju moć i silu imaju. U Fedru još za tim riječi tej veli: spjevalac uresivši pjesnivim napravam činjen'ja hrabrena od starih vrimena za nauk mudrosti svima su onimim, ki doći imaju. Također u onomu pismu, gdi nas uči podobno živiti, ovej riči govori: kako bude mlados prijat slova prve knjige, neka se stavi čtit pojan'ja spjevalac učeć ih na pamet, u kih mnoga i izvrsna djela od ljudi svitlijeh i vridnijeh počitana su i hvaljena, cića da kriposnim zavidom ganuti od slave i časti budu se siliti njih slavna i hrabrena činjen'ja nasljedovat. Na drugom mjestu razmišljajući, što je pjesan, reče: pjesan je dar boži, nigda spjevaoci pjesni ne mogu činiti, što godi duh boži pamet njih ne nadahne. Nijesu po trudu i rabu svakdanjem spjevaoci, nu božjom iskrom tegnuti svoje pjesni vrijedne i časne spjevaju i nigda pjet ne mogu, što nijesu božjom kriposti ganuti, govoreći stvari ne, koje oni umiju, neg koje im duh boži nariče. Za toj Šišmundo, spjevalac našega jezika, čas u istinu vrijedna vaše kuće Menčetić, taj razum Platonov razmišljajući u jednoj pjesni svojoj reče:

Cića tej ljuvezni, istinu govoru,
svis moja uzbijesni, da ne vim, što tvoru.

I nemojte scijenit, da toj na sreću pravi, er Šišmundo veoma slijedio je i ljubio pisma Platonova, kako se vidi u onoj pjesni, koju rič po rič iz njega svu ize, ka tako govori:

Ah da te bog stvori po sridi kako svit,
a meni da izda očiju tolikoj,
koliko jur zvizda kriposti nebeskoj,
ter da ja od svih stran uzgledam tvoj ures,
kako je svit gledan od zvizda iz nebes.

Ta je sud činjen od pjesni spjevalac. Ma kamo gredu ja? veliko je i široko polje ovo, u koje ne hteći neznano uljezoh, lasno, vjeruj, za uljesti, a mučno za na dvor opeta iziti; za to ga tja puštavam na stranu, bivši mnogo bolje zamuknut nego riti od manje nego se podobi, er hoteć govorit o jednoj satvari, koja je očita svim ljudem od svita, ne bi drugo bilo, neg jedno htjet se trudit suncu svjetlos davat, u dubravu drva nosit a u more vodu lijevat, nu samo riću ovo, bivši pjesan toliko dostojna u sebi, naši prvi spjevaoci Šišmundo i Džore videći, er je jezik potreban i ubog nasljedujući stare spjevaoce grčke i latinske, u kojih svaki u svoj jezik sili se svoje misli u pjesan spjevati, i oni također hotješe upisat u njih domaći jezik satvari, ke im se zgodiše na službi ljuvenoj, veće svojim nego tuđim, čuvši se držani, i ne htješe tuđe zemlje uzorane i naređene kopat znajući, er tko tuđa pomaga, ki potrebe ne ima, sve gubi što čini, a tko svoga potrebna i nevoljna ugleda, ne samo prid svojim, danu još prid tuđim dobru čas dobiva, veleći se ne mani bolje je prid svojim i malo bit poznan, nego se prid tuđim neznano izgubit. Ja za to njih stupe slideći, er su oni prva svitlos našega jezika, koga tolik dio veličak od svita govori, i ki nam ukazaše put, po komu imamo za njima mi hodit, također i ja ove moje pjesni razlike upisah, ke vidit kad budete, molju vas s tizime vašime razumom, s kojim ste prid znanim vrijedni tolikoj, našadši ih lude, osvijestite ih, ali hude pokarajte, za što ja, bivši moj stvor, ne mogu im nikako zla obraza ukazat, i dobro ih hteći, kako svak svoje stvari dobro hoće, što bih ja u njih scijenio za mudros, mogla bi bit ludos, er ljubav pamet zaslijepljuje, da uprav stvari ne razbira i njima kad godi, kad vam bremena izostane od čten'ja razlicih mudrih knjiga, koje vi toliko sve pomnjivo prid očim držite, htjete se razgovorit za moći dosade knjiga tijeh dignuti, er kako ni dobro, da sveđer luk napet stoji, tako nije razloga, da človik na misleh sve svoju pamet drži, slideći nauk oni stari, ki nas uči tako govoreći: čovječe, u svemu što činiš, drži način i mjeru, vazda kada trudiš, za trudom uzmi las, neka las nepokoj od truda odgone, a kad pak počineš, opet počni trudit, neka te zaludnost s pokoja ne obujmi. Time primi ove moje pjesni, kakve godijer su, ne gledav mao dar, neg srce od toga, ki ti dar poklanja, onako kako od onoga velikoga kralja Artasersa od Perzije čtimo; ki iduć putem jednijem s vojskami svojima i želeći mu moći dar ki godi učinit jedan ubog kopač, ki tuj po sreći staše kopajući i videći, da ne ima nijedne satvari dostojne, s kojom bi se mogao kralju poklonit, pristupi k jednomu bistru kladencu, ki tuj blizu njega izviraše, i stisnuvši obje dlani od ruka, za što suda nijednoga ne imaše pri sebi, zacrpe što može vode i poteče kralju, njemu je pokloni, da je se napije. Kralj videći čisto srce od človika napi se i primi ju u darov s većom ljubavi, neg da mu bude poklonio najvredniji darov dragoga kamen'ja. Za sada ne ću drugo rit, ovej pjesni, ke se u ovomu tuđu mjestu učiniše, bivši vam ugodne, došadši k vami tamo, božja vlas hoteći, dat mi ćete uzrok, da vam poklonim još jedan ne mao broj pjesni tacijeh, i pisama u odriješenu besjedu složenijeh s mnozima stvarima u naših krajih učinjenih. Bog vam dao sladak mir bez truda imati u zdravju dni trajuć s vašima prijateljim. Iz Dzangle na XV. aprila 1563.

                Natura ita inpellimur, ut prodesse velimus,
                quia os homini sublime dedit celumque videre.

GOSPODINU MIHU MENČETIĆU PRIJATELJU I RODJAKU SVOMU.

Komu sad poslati me ću ove pjesni ja,
na dvori spjevati ke hotje svis moja,
služeći jednu vil pravo se reć prija,
koj slike nije bil', sunač zrak što obasja,
neg tebi, knjižniče, komu u tojzi strani
vridno se sad diče svi naši građani,
cić tvori kad umor budu t' ki podati,
da njima razgovor mož ki god prijati?
Er mnokrat, viruj, slas činil' je od pjesni,
da se stre hud poraz zle jadne boljezni;
nu čten'ja tvoriti čim budeš toj dilo,
ako bi viditi gdi god se sgodilo,
da ma svis ljubavi ne hitro što reče,
uzmi cvit, a ostavi draču tja daleče.

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Рањина, умро 1607, пре 417 година.