Ja ne vijem spurjani zašto se pristoji,
vaj da vas svijet hrani, njeguje i goji?
Zašto je velik trud i težak za dosti,
učinit pravi sud mojojzi slabosti
od vaše naravi, s kojom je opak vaj.
Ki vas vrag objavi i sazda na svijet saj?
Ćudi ste opake ter vaša utroba
od muoca i od maske puna je svijeh zloba.
Tijem recte za ljubav, tijem recte sad pravo,
što je opak vaš narav, tako vam bit zdravo!
Što je rebro deveto, što je rebro liho toj,
opako i prokleto, ter ne ima takmen broj,
od ljudi vrsti svoj kako je dano zgar,
da imaju pravi broj po takam od rebar?
I kriva rebra taj od vaše naravi
ne ima moć vas svijet saj, da ih uprav ispravi.
Još vaše utrobe, k tomuj bih rad znati,
bez broja te zlobe gdje mogu zdržati?
Zač vaša huda ćud i javi i speći
njeguje velik trud, svako zlo misleći;
i u brijeme u svako himbeno hitro vi
sa svacijem opako živete vazda svi.
Vijem, da se rađate pod skalom u tmasti,
i očinstvo strađate, strađate i časti.
I kad ste vi siti, sedlat se ne date,
neg li se kopiti na konjsku prucate;
ni od ljudi ni od boga još stida ne imate,
gdje ljuto svakoga jezikom badate;
i gdje mir čujete, nalijepom od zmije
iskrnjijeh trujete, da se mir zabije.
Tijem mudri govore, i ja sud činim taj,
da vrl'ju ne more stvar sazdat na svijet saj,
ner narav opaki od vaše zle struke,
ka plodi trud svaki i s trudom sve muke.
Zač u vas nije nada, zač opak vaš narav
krmi vas i vlada, jak timun gnjilu plav.
I ako se kad godi, o pokrovni vrazi,
u rijetko prigodi, da ste vidjet blazi,
nije fide u tomuj i u toj se nitkore
na svijetu ovomuj ufati ne more;
zač je toj kratka stvar. Tijem mudar govori,
tekući da tovar brzo se umori;
ter vašu krivu ćud opake naravi
človeči nijedan sud ne može da ispravi.
Tko li ju ispravlja, trud mu je zaman vas,
i tuge ponavlja to gore svaki čas;
bijela i šarena zač ćeš prije nać vrana,
i đavla krštena, neg blaga spurjana.
I u svem se poznava, o višnji bože moj,
koga je narava đavolje sjeme toj.
Vrla je narava, ter meu sve ostalo
vazda se prodava dinara za malo;
pod nebom na svijet saj nu ne može biti
trgovac vajmeh taj, tko ga će kupiti.
Zašto je za ništa, zač ga svak pogrdi,
kako stog buništa tugljivo ki smrdi;
nit ga tko kupuje, zač gdje se nahodi,
željno s[v]e tuguje i žalos provodi.
I pasju tu lavu na svijeti nitkore
za rep ni za glavu uhvatit ne more;
zašto je pužljiva, kako no jegulja,
i većma tugljiva neg pusta godulja.
A nitkor ne zna toj, ner tko je u tuzi,
kako no život moj, ki željno prosuzi,
gorčije od jada, od truda i od muke,
tužna rad nesklada od đavlje te struke,
kojoj bi dana vlas, a ne vijem od koga,
da mene svaki čas progoni neboga.
Od osla i kobile povržen u zao čas;
petne mi sve žile podgriže kako pas,
sve žile od peta zgrize mi do kosti
taj struka prokleta s velikom gorkosti.
Druge mi ne lipše još š njega tužice,
gdje njivu najlipše posijah pšenice,
i bješe to žito u njivu sijano,
i svijetlo i čisto po zrno izbrano:
nu đaval pakljeni, na koga cvilim ja,
svu vratom tu meni njivicu posija,
ter mi se ne rodi pšenica taj čista,
ner se vrat rasplodi, koji je za ništa;
ter đavlje sjeme toj, ter đavlje toj sjeme
skončava život moj svaki čas i vrime.
Zač vajmeh na svijeti ne mogu sve sile
zemlje van podrijeti svoj korijen ni žile;
krjepeno zač stoji i posahnut neće,
i svak se čas goji i plodi to veće.
Lje sve to pogrdih veselo za dosti,
zač se vas potvrdih u božjoj milosti,
ki neće človjeka kako prav gospodar
pravedna do vijeka ostavit nikadar.
Tijem Himen blaženi, ako se može rijet,
kopile proženi pod zemlju na on svijet;
a pravi pir ljubi svaki čas i vrijeme,
neka se pogubi do trage zlo sjeme;
pogubi do traga, zač vajmeh, Himen moj,
u pakli nije vraga, kako je sjeme toj;
i veće nije muke, ni u pakli ki gori,
ner pasje te struke, ka svaku zled tvori,
s kojom su porazi i jadne pečali,
prid kijem bi svi vrazi napokon bježali.
Ter se će pravo rijet, ako se toj zgodi,
ovo se vas saj svijet prokletstva slobodi.
Kopili ljuveni, tako ja da sam zdrav,
vjerujte vi meni, da vam ću rijet uprav:
ne bih rad za svijet vas, dokli sam na svijeti,
vazet vam počten glas ni od vas što rijeti;
a toj zna bog pravi, svakoja ki vlada,
da od vas ljubavi ne štedim nikada,
nit se ću braniti do groba po sve dni
vašu čas shraniti i vaš glas počteni.
Narodi lje svaci, ki vam ćud poznaju,
da ste vi opaci, razlogom provaju,
i općeno govore: pod nebom na svit saj
da ništor nije gore, ner li vaš narav taj.
Kako je svijem znano i sami znate svi,
da vam nije zgar dano, pravedni da ste vi;
i narav nije dala vam, da se može rijet,
da vam se da hvala ni u čem na saj svijet.
Zač se će prije more ožicom pripljuti,
ali se sve gore gori dnom svrnuti,
ali se bijesan lav s kozlići smiriti,
neg opak vaš narav s boljijem se mijeniti.
Zatoj vas molim svijeh, kopili ljuveni,
ako vi koji grijeh scijenite u meni,
da opaku ćud vašu pojući pozlobno
u pjesni ja glašu, ako nije podobno:
grijeh meni ne dajte, ni vele ni malo,
zač se u toj varate bogato i debelo.
Zač mudri govore, da vam je svijem znati:
bio se grad vrh gore ne može tajati,
i govedo bijelo tko ne umije poznati,
tomu je i djelo slijepcem ga nazvati.
Još slijepca na svijeti onoga zovem ja,
tko sunce vidjeti ne može, kada sja.
I na sto tko nogu oda psa postavlja,
i togaj rijet mogu da zaman trud spravlja;
za ništor za drugo, ner dala nije narav,
na stolu u dugo da stoji pasja lav,
ter takoj ter takoj, kad se na sto stavi,
opet se tutako prije pod sto sva spravi.
Zatoj vas svijet sudi i narodi svaci,
da ste svi zle ćudi i da ste opaci;
nit se nać tko može, nit se će objavit,
da vam krivo može rebarce ispravit.
Oto ste čuli sad, zašto ste svi hudi
i ki se goji gad pri vašoj zloj ćudi.
Tijem sada za ljubav ne krivte život moj,
ner vašu zlu narav, ka vam je dala toj.
Zatoj se ja bolim, bolježljiv ter tako
bogom se svijem molim ljuveno i slatko,
s velikom ljubavi da se k vam obrate,
vašojzi naravi da zlu ćud prikrate,
neka se može rijet: ako se toj zgodi,
truda se vas saj svijet na volju slobodi.
