Sva gora zelena trud velik sad ćuti,
o Eko ljuvena, gdje tebe nije čuti.
Čude se i spile, čude se i doline,
satiri i vile i ostale živine.
Čude se i luzi i velmi tuguju,
ja vajmeh u tuzi gdje željno klikuju
svaki hip i svak čas u suze priljute,
uzdah moj i plačan glas nebesa da ćute,
da gori nad nami sve zvijezde poznaju,
vas opran suzami kako se skončaju,
slijedeći nepokoi, slijedeći sve jade,
da trudan duh se moj od tijela rastade.
A ti tač u krovu poče se tajati
i gdi te ja zovu, nećeš se javljati,
ter mi se ne javljaš, potajna djevice,
da moje ponavljaš s jadovi tužice,
od časa do časa gdje trudi život moj
vičući iz glasa po gori zelenoj:
ako bdiš u lugu, a neć se ozvati,
da moj plač i tugu odgovor tvoj skrati,
molim te boga rad, tajit se već nemoj,
javi se vajmeh sad, u krovu tač ne stoj
na moj plač i tužbe koje ću skladati,
bez tvoje te družbe ke nije moć zbrajati;
zač mi je izmukao glas od velje boljezni
vičući svaki čas, pojući u pjesni,
jeda ki od boga po svojoj ljubavi
truda me ovoga i tužbe izbavi,
od suza usilos jeda ga primože,
za ljubav i milos ter mene pomože,
u gori pustinskoj gdje pijevca nije čuti,
gdje trudan život moj boljezni sve ćuti,
da moj trud prikrati, da svojom ljubavi
k mjestu me obrati, gdje ću nać drum pravi
od rajske dubrave, gdi je njeka od gospoj
dostojna sve slave, ku želi život moj
očima vidjeti, dokli živ me kosti
zavodim po svijeti s velikom žalosti,
gdje žalos priljuta i trudna čes moja
vidi me stranputa bez mira i goja,
čijem milos svijeh boga po veljoj ljubavi
truda me plačnoga i tužbe izbavi,
ter nebog izajdem iz mrkle tamnosti,
tuj dijevu da najdem punu sve radosti,
Gracijom ku zovu, da je ljepša svijeh vila,
a ne vijem u krovu gdje se je sad skrila,
da nigdir na svijeti vaj momu životu
nije moć vidjeti nje slavnu dobrotu,
jak sunce ka sjaše, kojom se, mogu rijet,
s blaženstvom vladaše pod nebom ovi svijet;
a sad se potaja nje ures čestiti,
svijeh tuga i vaja da se svijet nasiti.
Tijem Eko ljuvena, molim te boga rad
na mene utruđena smiluj se vajmeh sad,
u pustoj dubravi, gdje s plačem klikuju,
moj mi glas pojavi, nebesa da čuju
me trudne žalosti, ke nitkor na svijeti
ni jadne gorkosti ne može izrijeti,
i čemer priljuti i plačni nepokoj,
me srce što ćuti i trudan život moj,
čijem vajmeh izajdem iz tmaste mrklosti
ter dijevu tuj najdem punu sve milosti,
da veće ne trudim, da veće ne predam,
svitlosti ku žudim dokli se nagledam;
da svojom ljubavi taj višnja odluka
truda me izbavi i s trudom svijeh muka,
ke trpim i slijedim s velicijem porazom
ter venem i blijedim, kako cvijet prid mrazom,
pustinjom hodeći gdje tjerim sve tužbe,
trudom se gojeći, sam hode bez družbe,
gdje se trudan pasu i u trudu gdje truju
a tebe po glasu, o Eko, ne čuju,
moj vajmeh tužan glas da u gori zelenoj
ponavljaš svaki čas i tužni uzdah moj.
Vaj pravda nije prava, pokli te ja molju,
o Eko gizdava, da mi si priz volju,
vapjen'je na moje da se neć ozvati,
u krovu ner stoje hoćeš se tajati!
Vaj što je taj nehar, ne stid se tajati,
da kako nijema stvar odgovor neć dati?
Vijem nijesi gluha tač, da ne mož sad čuti
moj vajmeh grozni plač i uzdah priljuti!
Neharstvo što je toj, reci mi boga rad,
da tužbu i plač moj ponavljat nećeš sad,
ter mojoj slabosti nećeš prit na pomoć,
gdje s veljom žalosti vapiju dan i noć,
gorčije od jada gdje u gori zelenoj
k boljezni priklada tužice život moj,
jak ranjen taj tko je ter vene i blijedi,
ranice kad svoje u srcu povrijedi,
ali pak tko gleda prid sobom prijeku smrt
ter trepti i preda, kad ga će vajmeh strt.
Tijem trpim ne mao trud, gdje u nova godišta
taj tvoja stara ćud došla je na ništa.
Što prije nije bilo u ovojzi dubravi,
sad se je zgodilo protiva naravi!
Nu Eko ljuvena, može se pravo rijet,
da si tač skrovena i da te nije vidjet.
Zatoj se ne čudim, nit se ću čuditi,
da tuj stvar posudim, nit ju ću suditi;
zač ti je dano toj, da nitkor na svijeti
gizdavi ures tvoj ne može vidjeti,
razmi sam glas čuje, tko jako govori
ali pak klikuje iz glasa u gori,
ter se ti ne kratiš, o Eko, u taj čas
tutako da odvratiš opeta isti glas.
Lje je meni velik trud, da činim vajmeh ja
po sebi pravi sud, zač se tač potaja
ter neć dat odgovor na tužbu na moju,
ja vajmeh boži stvor gdje glasom klikuju.
Nu sudi svijes moja meju zla ostala,
da narav taj tvoja sasma je lipsala,
neka se može rijet, gdje trudi život moj,
da ni u čem taman svijet ne da mi tih pokoj,
ter takoj u trudu gdje velmi tuguju,
sve mi je za ludu što tebe klikuju;
sve mi je toj zaman, sve mi je zaman toj
i obnoć i obnoć što tuži život moj
kako sve človjek taj ki muči i trudi,
komu čes plačni vaj za darov prisudi.
Nu odkli je toj takoj, sam vajmeh bez družbe
da uklada život moj tolik plač i tužbe,
sam ću plač skladati, kako se podoba,
i u trudu vladati moj život do groba,
jeda li prije toga, gdje trudim vajmeh sam,
vrh mene neboga zgar sine bijeli dan,
ter se moj trud skrati i moje dresel'je
i tužba obrati u rajsko vesel'je;
dubrave tmaste van ako kad izajdem
na sunce i bil dan ter milos tuj najdem,
da meni čes moja pravi drum objavi,
čestita gospoja gdje sama boravi,
koja je sijeh dana od mnogo ljudi zlijeh
zlosrdno prognana za nijedan za svoj grijeh.
Nit bješe taj zloba ni nijedan uzrok svoj,
za ki se podoba prognana da je takoj,
nenavid ner svoju usilos ne skrati,
tuj slavnu gospoju da bude prognati,
da bude prognati ter vajmeh svud sada
s razmirjem u rati ovi se svijet vlada.
I pride toj vrijeme, da prave ljubavi
zlosrdje za sjeme ni za lijek ne ostavi,
ni za lijek ne ostavi, zlu volju gojeći,
da se svijet krvavi u oružju zvoneći.
