Procijenit svak more i svijem je toj znano,
veliko da je more, i rukam prostrano,
u kom su dubine, i gdi su razlike
od riba živine, drobne i velike,
kijem slaba svijes moja ni nitkor na svijeti
razlikos ni broja ne može izrijeti.
I velja voda taj, i voda taj slana
obtječe vas svijet saj, okolo svijeh strana,
i kripos tuj ima, da u zapad i u istok
oseče i plima, i na jedan stoji rok.
I narav još svoja čini, da toj more
vazda bez pokoja kreće se i kopore,
koliko da razlog i način poznava,
ki od zgar višnji bog naravi sazdava,
i slatke sve vode od rijeka i od vira,
zemlje van ke ishode i teku bez mira.
A slavno toj more k brdu se ne dviže,
pristupit da more zemaljske medjiše;
i tko bi u nj prolio sve od svijeta sladosti,
ne bi mu odsolio grkušte slanosti.
Nu darov svoj slavan tko može izrijeti,
gdi je ravno kako dlan, i plitko vidjeti,
a kruglo i plitko, dugo i široko,
i slano i žitko, mioko i duboko.
A božja odluka stvori ga i učini,
da kako jabuka vazda je u oblini;
ter slane te vode od sinjega mora
sve brijege nadhode i vrhe od gora.
A stvar je čudna rijet, da je voda vrhu nas
i u vodah dolnji svijet poklopljen da je vas,
stojeći takmeno od voda u pupku,
jak pice praskveno povito u klupku.
A zemlja ostaje vode van i kraj suh,
gdi život svoj traje živući svaki duh,
sunačce gdi ju takoj i topli i vrući,
da slijedi narav svoj svaki duh živući;
človjeku najliše gdi je milos zgar dana,
da nigdar ne lipše odjeća ni hrana,
i vodica slatka da mu je na volju
u vrjemena svaka u gori i u polju,
i u vijeke po sve dni pod vodom gdi stoji,
razlike zeleni da plodi i goji;
i zvijeri i ptice i človječe sjeme,
i dubja i travice s naredbom u vrijeme
što plježe i hodi, naravom da takoj
po kopnu provodi vode van život svoj.
Nu ne vijem, moj bože, toj čudo vrh čuda
u sebi tko može razbirat bez truda,
gdi slane te vode doli su pod nami,
a od zgar nas nadhode, i od zgar su nad nami!
I nebesko kolo, k tomuj se može rijet,
da obtiče okolo pod vodu vas saj svijet,
pod vodom ter slanom, gdi sunce zahodi,
opet nam svom stranom svoj istok izvodi.
I takoj sudim ja, da donjijem pod nami
toj isto sunce sja, koje sja nad nami.
Nu nas tijem nadijeli višnjega vlas i moć,
kad je nam dan bijeli, da je donjijem tmasta noć;
tmasta noć i sanak kad li se nam zgodi,
tada njim bio danak danica izvodi,
i sunčano kolo da ih s desna i s lijeva
svijeh strana okolo svjetlosti obsijeva;
sunce ih obsijeva i mlako i vruće,
i zemlja prolijeva vodice vjekuće.
I od srebra i od zlata rude se nahode,
i jezera i blata i rijeke od vode;
i u njih je proljetje i ljeto s jeseni,
i trava i cvijetje s razlikom zeleni,
s mosuri ledeni i u njih je tamo mraz
u zimnje studeni, kako no i u nas;
vrhu njih još pada daždiva vodica
i krupe od grada i jutrnja rosica.
I vedro i oblačno zgađa se još tamo,
i jasno i mračno, kako no ovamo.
I njim se prigodi, da i oni nad sobom
oćute kad godi, da prašti trijes i grom;
i kako nad nami mun'je im sijevaju,
i zvijezde s kudami većekrat gledaju;
i guste magline često im osvanu,
sva polja i ravnine da u mraku ostanu,
ni brijega ni gore da nigdir na svijeti
ni sinje još more ne mogu vidjeti;
i rđa i slana, općena kako stvar,
većekrat i mana na tle im pada zgar.
I od polja i od gora vjetri se tuj ćute,
i mnokrat sva mora s valom se zamute;
smuti se pjenami sve velje toj more,
da kako meu nami brodit se ne more.
A mnokrat živi duh, ki tuda putuje,
najmanši vjetra ćuh ni ćuti ni čuje;
zač po svoj pučini toj more veliko
tiho se učini, jak ul'je i mliko.
I školji i otoci mnozi su još tamo
u morskoj optoci, kako no i ovamo;
nigdi se milina pod vodom nahodi,
a njegdje dubina, kako no i ovdi.
Pod nami tamo još po moru ki brode,
mrkijenat velju množ i seka nahode.
I u donje te strane pod nami ke stoje,
trudom se lje hrane, njeguju i goje;
zač je tvoj hotil sud, o višnji moj bože,
da ljudem nigdir trud lipsati ne može.
I tuj se razbira boljezan s tugami,
i tuj se umira, kako no meu nami.
I tamo smrt prijeka, ka s kosom ku nosi,
kako plaha rijeka sve sobom zanosi;
zanosi i tlači, zlosrdom ter ćudi
u zemlji jednači svaku vrst od ljudi,
ter sve što kopore i u čem se duh čuje,
uvrijet se ne more, kudi smrt putuje;
i ki se rađaju i na svijet ishode,
vesel'ja strađaju a žalos provode.
Svudi su tijem dake svom vrsti od ljudi
tužice jednake, nepokoj i trudi!
Da svudi nepokoj, da svudi grozni plač,
o višnji bože moj, človjeka slijedi tač,
kako se vidi sad, koliko žestok trud
i koli plačan jad po svijeti zene svud.
Odkli su tijem dake srid vode srid slane
u pupku zemaljske osnovi snovane,
a voda svaki čas vidi se pod nami
i nebo svrhu nas sa svijemi zvijezdami:
može li tko godi s razlogom pravo rijet,
da plove u vodi zemaljski ovi svijet?
živuća stvar svaka zač se tijem snebiva,
tegota zemaljska gdi može da pliva!
Zač zemlja da plove, mi bismo poznali,
da morsci valove svijetom bi nišali;
ter strane na stranu mogal bi svak vidjet,
po moru po slanu da nam se brodi svijet!
Toj li se može rijet, gdi je slavno toj more,
srjed njega da saj svijet ganut se ne more,
temeljno ner tako, stojeći u vodi,
u vrijeme u svako, vazda se nahodi.
I razlog toj pravi, da saj svijet moj bože,
što bi vlas na glavi, ganut se ne može,
ni sjemo, ni tamo, kako toj svi znaju,
ne ludi, ner samo ki razlog poznaju.
Nu kad je ovi svijet osnovan u vodi,
koja se može rijet da ga zdal pohodi,
o višnji bože moj tko može toj poznat,
u vodi u žitkoj da o sebi može stat,
ne imavši podpora, kako taj težka stvar
pod vodu od mora ne može pasti zgar?
Tijem da tko razbira taj čuda velika,
na čem se podpira tegota tolika,
prjeđe bi izgubil i pamet i um svoj,
ner li bi iskusil, kako bit može toj.
Nu grijehom od zgode kad bi svijet od zgar pao
pod slane te vade, na čem bi doli stao?
gdi bi se stanile tegote tolike,
gdi li se shranile živine razlike?
razlike živine svakoga narava,
i stvari sve ine, što zemlja sazdava.
Tko da znat toj može, ner kripos taj tvoja,
o višnji moj bože, ki stvori svakoja!
A meni ni dano, dokli sam na svijeti,
toj djelo otajno da mogu vidjeti.
Tijem ću sad parjati taki sud trudan ja,
zač se vrijeme krati a muža bježi tja.
Muža me ohodi ljuvena i slatka,
a slabos pohodi i snaga nejaka;
i moja sva pamet i moja svijes mala
krade se u zanovet i u grmja ostala.
Zač većma što brodim te morske pučine,
to većma zahodim beza dna u dubine!
po sebi ter kad sam, razbiram toj djelo,
niti vijem niti znam, što je crno ni bijelo.
Od druzijeh vrh pleći tijem prti ovuj stvar,
ka meni izreći nije dana nikadar,
neka svak razbira i obnoć i obnoć,
čijem se svijet podpira srjed voda osnovan?
Nu bože prislavni, toj hotje vlas tvoja,
ka mjeri na dlani i uzdrži svakoja,
neka se poznava na svijetu ovomu
sva kripos i slava u stvoren'ju tvomu;
da pravo svak reče, stvoritelj da si taj,
ki vodom obtječe posušni vas svijet saj,
i od zdal, i od zgar neka nas te vode
kako sve čudna stvar nadhode i obhode.
Tijem tko će drugo rijet i sudit po sebi,
ner da se vas saj svijet uzdrži po tebi,
da tvojom oblasti bez konca po vijek vas
ne može upasti poda se u propas.
Inostran svaki sud ako bitko činio,
taj bi lud i prilud i manen svasma bio.
Druzi su još trudi i mislit i rijeti,
koja vrst od ljudi učini na svijeti,
da zelen od gore, ka goru odijeva,
vlači se na more i u more porijeva?
Svijeh strana ter sade, o višnja ljubavi,
snuju se i grade korablje i plavi,
korablje i plavi, ter po njem plovu svud,
človječoj naravi da dijele ne mao trud.
Zač kad se rasrdi zlosrdom naravi,
sve od svijeta pogrdi korablje i plavi
s tolikom plahosti, ku pravo rijet mogu
sve od svijeta jakosti da utažit ne mogu,
ali ga svrnuti, da tihos učini,
valove gdi muti po pustoj pučini;
ali da ne rika lupaje o suh kraj,
gdi tuga velika svoj gledat bijesni vaj;
gdi se tač propina ter motar pokriva,
po kraju vrh stijena gdi pjene prolijeva,
najliše od juga kad dima vjetar plah,
taj žalos i tuga ter zada velik strah
mrnarom ki brode, valovi gdi od mora
svu plavcu nadhode jak vrsi od gora;
od tuge i jada gdi takoj jedreći
duša se raspada, prijeku smrt videći,
raspada i cvijeli, razlučit gdi nije moć,
ali je dan bijeli ali je tmasta noć,
gdi zraka pogine, a nigdir na svijeti
najmanše vedrine nije moć vidjeti;
svi zglobi da trnu, da preda srdačce;
u oblaku u crnu gdi je skrovno sunačce;
na srjeću ner takoj brodi se i jedri,
slijedeći nepokoj, dočijem se razvedri,
i dokli zgar sine sunačce gorušte
ter tmaste magline rasčini priguste.
Sjeverne plahosti kad li se prigode,
kolike žalosti mrnari provode!
gdi sjever plah dima, gdje se tač u plavi
mrnarom požima svaki vlas na glavi;
gorušti dim krvav gdi užeže sve more,
timunom da se plav vladati ne more;
krvave te plate trudnu plav gdje takoj
progone i prate u velik nepokoj;
i taj bijes krvavi prije ner se razbere,
većekrat od plavi sva jedra razdere;
i oholo gdi prši, većekrat bijes spravi,
otijemne da skrši i argutle od plavi.
Tko može još izrijet jadove vrh jada,
gdi zvijezde nije vidjet, kojom se svijet vlada,
tmasta noć s pomrakom kad bio dan progoni
ter mrklijem oblakom tuj zvijezdu zasloni;
ter počne trudan vaj mrnara vrijediti,
bez zvijezde nijedan kraj gdi ne umi slijediti.
K tomuj mu još trepte svi vlasi na glavi,
nesreća kad smete busulo u plavi,
najliše nečesti gdi čine da takoj
i karte i šesti da izgube razlog svoj.
A trud je najveći mrnarom trpjet svijem
po tmasti jedreći s busulom smetenijem!
Trudi su još gori, gdi u pustoj pučini
plavca se rastvori i sva se rasčini,
ali pak meu vali, o višnji moj bože,
svu bandu zavali, a uzdignut ne može;
noreći ter takoj zamkne se pod vodu,
slijedeći nepokoj i svoju zlu zgodu,
i na dnu se stani, gdi vajmeh neboga
ne može da shrani sobome nikoga.
Svak tko toj razbira, rec' je li plačna stvar,
gdi more proždira a na dno tone zgar
srjed morske pučine, gdi nije moć ispliti,
a ufan'je pogine u svemu na svijeti!
I druga nevolja nije manja, ner li taj,
gdi ju plata put školja nažene na suh kraj,
i seka taj gdi je, pokrovna skorupi,
ter se plav razbije i u trijeske razlupi!
Oh je li još tuga, o bože živući,
gdi gleda drug druga prid sobom plovući,
a jedan k drugomu ne može plovom doć,
u trudu smrtnomu ufanu dat pomoć!
Ner željno procvijele spravivši grozni plač,
prijazan gdi dijele, tonući vajmeh tač;
i zaman cvileći vrh vode vrh slane
boljezan dijeleći na dnu se pak stane,
tonući ter takoj s velikom žalosti
ostave život svoj i blago i kosti,
gdi legu groba van, pridavši duh bogu
i odkli se na svoj stan vrnuti ne mogu;
gdje zaspe mrtvi san, gdi dokle teče svijet,
sunačce ni bil dan nije čut ni vidjet,
ni svojte ni roda: da suh panj procvijeli,
kad ih taj nezgoda s drazijemi razdijeli!
A željno taj suzi na domu rascvijeljen,
tko je tač u tuzi s drazijemi razdijeljen!
K tomuj su još trudi i plačni nepokoj,
svijeh strana zli ljudi gdi brode more toj,
da nigdir, moj bože, ni obnoć ni obnoć
morem se ne može u plavci gojno proć
od mnogo ljudi zlijeh, ki plovu svijeh strana,
a od Turak vrhu svijeh i ostalijeh pogana,
s istoka k zapadu najliše ki brode,
sužanstvo u stadu jak ovce gdje izvode.
A toj se vidi sad svaki hip i svak čas,
po moru da je zapad od pogan plijenjen vas,
i robljen i plijenjen s velikom žalosti
i grozno rascvijeljen, strađaje radosti;
otoci najliše napokon i kraj suh,
gdi željno uzdiše živući svaki duh,
zemlja, lijes i kami da gdi toj razbira,
groznijemi suzami jadno se opira.
I ja vas povenem i srce me grozi,
kada se spomenem, kudi se privozi
veliko toj mnoštvo od vjere krstjanske
povodom u robstvo u strane poganske;
dim kojijeh život moj ni nitkor na svijeti
ne može tolik broj jezikom izrijeti.
A činte pravi sud i pravo svak procijen,
koli je plačan trud, gdi se taj čini plijen,
da zemlja uzdiše i mramor da cvijeli,
gledaje najliše gdi se taj plijen dijeli;
a navlaš nejake mladjence videći;
pri prseh od majke u suze cvijeleći,
ki jedva sisaju, u robstvu a takoj
jehteći pihaju u ruci poganskoj.
A ostale dušice, ke u robstvu ostaju,
kolike tužice s boljezni poznaju,
gdi mlados i staros, što u plijenu izvode,
plač tužbu i žalos do groba provode.
Mladosti gizdava a ti toj poznavaš,
u nokti od lava ka često upadaš!
A djevice mlade, ljuvene i mile,
ke se su, zapade, u tebi gojile,
čini li zla zgoda, da tuže i cvijele,
od svojte i od roda kada se razdijele?
jehte li i groze, ćute li pakljen vaj,
kada ih privoze nevjerni na on kraj?
zašto se mni meni i taki činim sud,
da u jami pakljeni ne raste tolik trud,
ni taki nepokoj, ki nitkor na svijeti,
vaj višnji stvorče moj, ne može izrijeti,
djevice grozni plač gdi kladu u tužbi
stojeći vajmeh tač poganom na službi,
ter svaka vlas po vlas podira na glavi
i nokti svoj obraz i lica krvavi,
da blidi travica tolik broj videći
od plačnijeh djevica, suzice roneći,
u gori da vene od jada zelen bor,
i u lugu da zene i procti suh javor,
da može vidjeti da može poznati
ko djevstvo na svijeti od pogan zlo pati!
A navlaš gdi uzdišu meu vuci i lavi
i ruke podvižu k nebeskoj državi,
k nebeskoj državi s vapajem iz glasa,
da ih bog izbavi turskoga poraza.
Jeda taj grozni plač kako sve divna stvar
s nebesa krvav mač učini pašti zgar,
da božja osveta i taj mač krvavi
s vrh glave do peta zločinca rastavi,
koji se pridava pod krilo pogansko,
ter hitro izdava česarstvo krstjansko,
kako je svijem znati, da, slavni stvorče moj,
s razmirjem u rati provodi život svoj,
istočne pogane po moru vodeći,
da vode krstjane zapadom brodeći.
Tijem bi ktil, sud pravi i pravda od boga
da s glavom rastavi zločinca takoga,
neka je človjek zao tijem raspom nadijeljen,
ki je taj uzrok dao, da je zapad rascvijeljen.
Ja vajmeh s boljezni rascviljen za dosti,
ponavljam u pjesni tolike žalosti,
biraje, moj bože, što toli jadan stril
upasti ne može prida te u tvoj kril?
Grozni plač suzami gdi gorče od jada
stanovit živ kami objestran propada;
a uzdasi priljuti i od suza usilos
ne može svrnuti na ljubav i milos
toj tvoje božanstvo, da očima pogleda
na tužno krstjanstvo, prid Turci ko preda;
i trepti i preda, i od straha svi trnu,
jak čedo kad zgleda najmanšu sjen crnu;
ali prut nejaki, kijem trepti na volju
od vjetra ćuh svaki u gori i u polju.
A navlaš tvoj zapad, od koga morski kraj
provodi vajmeh sad toliko plačan vaj!
Sad višnji moj bože, pritrudna svijes moja
dosegnut ne može otajstva taj tvoja,
ni trudan život moj, ni javi ni speći,
prijat mir ni pokoj ne može misleći,
pokli su naredne sve pravde i tvoj sud,
dušice pravedne što trpe tolik trud?
što li su rođene izašad na bil dan,
pokli su robljene svijeh strana od pogan?
Otroci najliše bez grijeha i zlobe
koju zled tvoriše da ih Turci tač robe?
A djevice mlade, ke grijeha ne znaju,
što te tač, zapade, u robstvu strađaju?
Pravedne dušice, ke grozno cvilite,
ter plačne tužice meu sobom dijelite,
mnim vaša nije zloba, za ku se može reć,
za ku se podoba tolike trude steć;
ner li se govori, vaj družbo pridraga,
sirova da gori pri suhoj jednaga.
Nije zloba, ni vaš grijeh, nu očito vidim ja,
vrhu zlijeh i dobrijeh da gorko sunce sja;
i sada i vazda, općena kako stvar,
voda nam od dažda iz oblak pada zgar,
ner s desna i s lijeva, i okolo strana svijeh,
taj se dažd prolijeva vrhu zlijeh i dobrijeh.
I otci minuti ogrijestu zobaše,
a zubi strnuti sinovom ostaše!
I druzi još prave, kako svud leti glas,
krstjanske da glave uzrok su tomuj vas;
ter nemir ter nesklad s razmirjem u rati
čini vas takoj sad u robstvu plakati.
Pravedni tijem dake pri zlobnijeh u družbi
provode jednake jadove u tužbi.
Mudrci tijem prave razložno za dosti,
boljezan da s glave prohodi sve kosti;
ter glava kad ćuti boljezan od truda,
u ostaloj svoj puti bole se sva uda.
Vaj nu je trudna stvar u sebi smišljati,
što zloban i dobar jednako zlo pati.
Nu ohajmo stvar taku, nemojmo truditi,
toliko po tanku toj djelo suditi;
zač zaman svak trudi, zaman je vas trud svoj,
po sebi tko sudi otajstvo božje toj.
A navlaš moj bože, komu nije zgar dano,
dosegnut tko može toj djelo otajno?
Zač moj plač i suze i uzdahe sve moje
posilam, Jesuse, u krilo u tvoje,
i ove sve pjesni za ljubav za tvoju
s velikom boljezni ke skladam i poju,
jeda te primogu za ljubav, ku t' nosim,
da milos steć mogu, koju te ja prosim!
Vaj da se dostojiš, da krilo toj tvoje,
Jesuse, otvoriš, na molbe na moje,
koje se ne brani, ni se će braniti,
Jesuse izbrani, pravedne shraniti;
a navlaš tko se tač trudeći skončava,
slijedeći grozni plač, ter ti se pridava.
Tijem grozne suzice, koje se proliste
ter živo s tužice kamen'je probiste,
nemojte u trudu, molim vas boga rad,
cvileći za ludu skladati tolik jad,
gdi trnu svi vlasi, gdi se mramor dvoji,
željnijemi porazi gdi tužba taj stoji.
A taj jad priljuti, i vaši svi trudi
ne mogu svrnuti na milos zle ljudi,
ki puni sve zlobe pojamši pogane
pljenuju i robe svijeh strana krstjane.
Tijem suze priljute, svom silom molim vas,
oblake probi'te i nebo vrhu nas,
hrleći na pospjeh ter tamo suzice
višnjemu u višnjijeh pojdite prid lice;
i tuj se umnožte ter vajmeh molim vas
s vapajem umnožte cvileći tužben glas.
I recte: moj bože, jur veće na svijeti
tolik trud ne može pod nebom podnijeti,
krstjanske zač glave, ke umrijet ne scijene,
kolju se i dave, robe se i plijene.
K tomuj su ne male još tuge s jadovi,
sela se sva pale, ore se gradovi;
i u tojzi nezgodi, o višnji bože moj,
robje se izvodi, komu se ne zna broj;
s razmirjem taj nesklad ter čini, da takoj
podnosi tvoj zapad toliki nepokoj,
zapadnje države ter se tač bezredno
meu sobom krvave, kako nije pravedno.
Koju zled ne tvori ni djelo toj plačno
dubravom u gori zvijeren'je divjačno,
i zvijeri sve grube, planina ke plodi,
većma se vaj ljube, ner li zli narodi.
A tuj zled podnose u robstvu krstjane,
u gvozdju ki voze nečiste pogane;
voze ih priz volju dušice pravedne,
slijedeći nevolju i trude bezredne,
slijedeći gorki jad, strađaje slobode,
za nemir i nesklad zapadnje gospode,
s kijeh zemlja sad plače u suze krvave,
gdi kokot naskače na orla s dvi glave;
a orao se potuli iz krova ter takoj
kokota oguli, prišadši na dom svoj.
Sguli ga do kože, da od velje tužice
sam u se ne može pojmiti dušice.
Tijem suze grozimo s velikom žalosti
i milos prosimo od tvoje milosti,
da nam tuj milos daš, podobno ako je,
da blago pogledaš krstjanstvo sve tvoje,
da se tvoj gnjijev skrati, da veće u gnjijevu
s razmirjem u rati kraljevi ne živu;
neka se može rijet, nesklad je poginuo,
jur je sad trudan svijet u miru počinuo;
neka se puk spravi, da bože priblažen
hvali te i slavi po vas vijek i amen.
Vrh svega moj bože, veliki i pravi,
ako se steć može dil tvoje ljubavi,
sliši moj tužan glas i uzdahe s tugami,
i pozri, gdi se vas opiram suzami,
božanstvo da tvoje bude se svrnuti
na molbe na moje, i na plač priljuti;
da taj lijes od gore s korijenkom pogine,
od koga na more vlače se karine;
dim taj lijes, u kom se nevjerne hudobe
s pogani privoze da plijene i robe,
a sama plavčica na zdravje da pliva,
pravedna hranica s kojom se dobiva.
