Svijeh vas molim rad ljuvezni,
plemeniti Dubrovčane,
ki pojete rajske pjesni
i sijete po sve strane:
tako da bi vaša mlados
u vesel'ju segaj svijeta
svako dobro i svaku rados
uživala mnogo ljeta,
vašeg starca namirite
kriva suda ne čineći,
kijem Držića sad tvorite,
svoga truda ne scijeneći.
Ki pjesance rajske poje
prid polačom od gospode,
meju vami tamo stoje,
svi razumni gdi prihode;
a nikoga ne podkrada,
razmi svoju svijes lomeći
te gizdave pjesni sklada,
bez pokojna sanka bdeći.
I kad hoće trudan spati,
ne ima mira ni pokoja,
zač ga tuđer počne zvati
elikonska muža svoja,
ka ga krmi, ka ga vlada,
ka mu kaže drumak pravi,
da s razlogom pjesni sklada
kako vila u dubravi.
I kara ga, kad ga budi,
[d]a ne gubi vrijeme svoje,
neka muči, neka trudi,
neka rajske pjesni poje;
s razgovorom od pastira
da se čudi sva dubrava,
od kud slados taj izvira,
kojoj nijedna nije zabava.
Od ljubavi a najliše,
koja starca ljuto rani,
da procvili i uzdiše,
jedva život da sahrani;
da se starac taj spomene,
koje trude starac pati
od strilice od ljuvene,
s ke se mnokrat život skrati.
Inostranci, ki su s dvora,
i građane plemeniti
Marinova razgovora
ter se slatko svak nasiti
Navlaš vlašci . . . . stari
svi rekoše i knezove:
ne vidjesmo ljepše stvari
od naredbe Marinove,
od koje se snebivamo
tuj videći krasnu diku,
ku sladosti priživamo
u slavnomu Dubrovniku.
Navlaš njeko dijete malo,
ko imaše zlata krila,
slijepo, krasno i pristalo
i na bedri trkač strijela,
i luk napet na ramenu,
ter gdi udari svoja strijela
po mramoru i kamenu,
rastaje se u sto dijela.
A pastirče njeko mlado,
boleći se svojijem ćaćkom
protiv njemu bješe stalo,
da ga osveti svojom praćom,
ne mareći togaj luka,
ni od zlata ljute strijele,
ke nošaše posrjed puka
mnozijeh grozno da rascvijele;
prid polačom ter ki stahu,
gledajući te lijeposti,
svi se velmi snebivahu
od djetinske te kriposti.
Marinove pjesni dake,
Dubrovčane moji drazi,
dostojne su slave svake,
odkoli se tač proglasi.
A to mu je zvijezda dala,
pod kojom se na svijet javi,
da je po njem vječna hvala
s Dubrovnikom svoj državi.
Tijem ga muže posvojiše
elikonske slavne družbe,
ter mu venčac pokloniše
za njegove verne službe;
venčac velim lovorike,
ki ne sahne, ki ne vene,
ner je zelen po sve vijeke
i u vrime svako zene:
da se diči, da se gizda,
uresivši svoje vlase,
jak na nebi svijetla zvijezda
kad s večera vole pase;
svaka vila u dubravi
da pravedno može reći:
dostojan je vječnoj slavi,
ku bi mnozi radi steći.
Pastirice i pastiri,
sve djevice i gospoje,
i od luga svi satiri
neka slave pjesni svoje.
Neka reče bog ljuvezni:
izvrsita svoja mlados
po načinu sklada pjesni,
da je svomu gradu rados.
Još Apolo neka reče,
kad od muža kolo spravi:
Marin mladac milos steče
od svijeh vila u dubravi,
ke mu venčac pokloniše
od prislavne lovorike,
ki ne vene ni prisiše,
ner je zelen po sve vike,
da je slavna svoja dika
za pjesance, koje sklada
časti svoga Dubrovnika
ki je kruna od svijeh grada.
U kom hvale i sve slave
po njem se su otvorile,
jak zelenca od dubrave,
gdi se goje gorske vile.
Tijem se sada sprav no spravi
dubrovačka sva mladosti,
ter Držića glasom slavi
u vesel'ju i radosti,
a ne griješte duše vaše,
koreći ga takoj prava;
zač što muže njemu daše,
u pjesance toj vam sklada.
