Svi ini spahu ljeti u podne,
kad mi reče mâ gospoja:
"Hod'mo uživat sjence ugodne
domaćega perivoja."
"Hod'mo, rekoh, nu zamani 5
svaka sjenca bit će za me:
ne gori me zrak sunčani
neg ti, o sunce, ke si uza me."
Tuj sjedosmo gdi vode su,
ke pusteći narav plahu 10
u mirisnom tihu uresu
lug raskošni optjecahu.
Svi razbludni, svi veseli
razgovori naši bjehu;
ubra ona cvijetak bijeli 15
ter ga na me vrže u smijehu.
Uhitih joj ruku tada
veleć: "Plakat vîk meni je!
što da ufam, brače, ikada,
kad me isto cvijetje bije? 20
Nu tač ruka tvâ draga je,
da udiruć blazni i travi,
i što ishodi njom zlatna je
strijel medene od ljubavi.
Da si i ubit me u odluci, 25
isto gvozdje, znam, nemilo
toli lijepu cvijetu u ruci
u cvijet bi se obratilo.
Tijem na milos dopusti mi,
rajski cvijete moj čestiti, 30
celovima neizbrojnimi
lijepoj ruci zahvaliti."
Dospjeh s slatkijem celivanjem,
ljubeći je tisućkrati;
i me srce zenu ufanjem 35
da za cvijetom plod ću imati.
