Trudnom svijetu noć na lice
vrgla bješe sjenu blidu,
da od ljuvezni potajnice
na svoj tančac zvijezde izidu.
Ja Ljubicu kon nje dvora 5
u zabitnoj čekah strani,
kad nje umjesto zgar s prozora
bi mi dodan lis pisani.
Mrem od želje za prije znati
što mi piše mâ jedina, 10
nu môj želji svrhu imati
nenavidna brani tmina.
Nije pomoći: iza gora
jasni mjesec još ne istječe,
svijeće rajskijeh od prostora 15
zvijezde mi su prem daleče.
A želja me nuka i blazni
tač, da skrovna draga slova
proštio bih bez bojazni
na plamenu od trjeskova. 20
Ali u cvijetju i u travi
srećnom zgodom meni tada
krilata se zvijerca objavi
sprijed zlaćena, svijetla ozada.
Ulovih je i nad svime 25
taj lov držah draži od zlata,
ter njim svijetlit nauči me
moja ljubav domišljata.
K pismu 'e prinijeh i po njemu
pomno vodeć plam krilati, 30
na tem zraku živućemu
sve razvidjeh što ht'jah znati.
Ah da ti je uvijek hvala,
o svijetnjače prigizdavi,
od livada zvijezdo mala, 35
drobna iskro od ljubavi.
Ne mogu te neg hvaliti,
lijepa zvijerce, harnom pjesni,
čijem dostoja pomoć biti
nepokojnoj môj ljuvezni. 40
Urešenje ne priprosto
ti si od ljeta po naravi,
dijelak sunca za njim osto
za razgovor cvijetju i travi.
Prid tvo'em zlatom zlato krije 45
i sobom se zlato srami,
tvoj plam zlatnoj u tebi je
kô u prstenu dragi kami.
Od zemlje si ti zenica,
dan kî leti sjemo i tamo, 50
slika mudrijeh djevojčica
ke se u noći kažu samo.
Sveđ kušala cijeć dobrote
dragu rados, zvijerce draga:
mednom rosom dojilo te 55
milo nebo, zemlja blaga!