Bijeljaše se izdaleka
u ružicah zora okolo
i na svrhu svoga tijeka
pristupaše noćno kolo,
a ja, misleć sa svom moći 5
kô bih steko dragu moju,
trajah jadne čase od noći
nepokojnom u pokoju.
Čijem se tako zaman pase
plačnom misli pamet trudna,10
eto iznenad prikaza se
mom pogledu sjen pričudna.
Tkanijem zlatom sva sivaše
u naličju od pjesnika,
komu čelo pokrivaše 15
svita s rusam lovorika.
S okolicam jasnijem doli,
dvorna lica, pun ljubavi,
drobna stasa, sijed napoli
bješe pjesnik prigizdavi. 20
Malo dijete, bog ljuveni,
igrajuć se oko njega,
kako roba u nescjeni
samovoljam zatječe ga.
Sad ga udire rukom, sade 25
bježi i opet priđe k njemu;
sad svo'em plamom iznenade
kose i lovor prižeže mu;
sad ga strijelom on potiče,
sad mu platnom veže lice, 30
sad mu grabi liru i tiče
svojijem lukom zlatne žice.
On ga tjera i u razbludi
uhićena prima u krilo,
uživajuć da se bludi 35
oko njega dijete milo.
Stah u čudu za prije znati
te prikazni svrhu i ime,
kad mi sjede klikovati
pjesnik glasom medenime: 40
"Rimljanin sam, Ovidio,
kî ljuvene cijeć krivine
dospjeh život moj nemio
sred slovinske pokrajine.
Cara od Rima hćer jedinu 45
ljubjen ljubih ja njekada
i za slatku tu krivinu
bih otjeran moga iz grada.
Augustovoj u nevjeri
na slovinske priđoh kraje; 50
ah nemilo srce od zvijeri,
prid kijem ljubav krivina je!
Ako ljubit nepravo je,
ako ljubav grijeh je u sebi,
grijeh je nebo i sve što je 55
zamjernije nać pod nebi;
er sve ljubav svemoguća
stvori, da sve ljubit ima:
po ljubjenju vlas živuća
podana je svijem stvarima. 60
Zemlja nebu ljubav nosi,
sunce zvijezdam, koje opsiva,
mjesec moru, ke zanosi,
more žalim, ke celiva.
U slovinskoj lednoj strani 65
besjede uzeh vaše rodne,
nu mi pjevat smrt zabrani
njim žuđene pjesni ugodne.
I er prednju ćud pod nebi
mrtav čovjek ne povrže 70
i prignutja stara u sebi
razlučene duše uzdrže,
još se oko mojijeh kosti
pjeti željan moj duh vrti;
nu što žudim, svôm stavnosti 75
zakoni mi brane od smrti.
I ako ljubih rodne kraje,
gdi za malo bî mi stati,
na vas ljubav mâ veća je,
s kijem ću uvijeke počivati. 80
Riječ je od mudrijeh, znaš, da viku
ondi 'e ljubav, duša gdi je,
pokli u bitju nerazliku
isto duša s ljubavi je.
Tijem kad tijelo s vami 'e moje 85
a uz tijelo željna duša,
ona vašu potrebno je
da uvijek ljubav nosi i kuša.
K tebi dođoh po prilici,
er si mnogo sličan meni: 90
obadva smo mi pjesnici,
i pjesnici zatravljeni.
A u hvalah neskrovitih
znam da pjesni njegda i tvoje
s sedam brda glasovitih 95
gospodični Rim slišo je.
Zato pjevaj, ter me izmijeni
kroz pjevanja najmilija,
pjeva' u jezik tvoj rođeni,
u kî željeh pjevat i ja; 100
er ga oćutjeh ke je moći
i dokle se slavno uspeo,
da ga neće vik primoći
rimski Tever, grčki Alfeo.
Riječi jakos i hitrinu 105
izgovornu stah u njemu
za dat svjetlos, otet tminu
besjeđenju najdubljemu.
Toli 'e sladak za njim pjeti
ljepos kâ ti duh zarobi, 110
da riječ slavic može izrijeti,
njim svo'u ljubav spovjedo bi.
A kad bojni vapaj diže
i viteze slavit hrli,
regbi trublja da podžiže 115
srca ognjena na boj vrli.
On u špotah neizrečene
miline se dikom gizda,
a u hvalah proslavjene
ljudi uznosi više od zvizda. 120
Viđ poslednja u vremena
od jezika segaj diku,
koliko je uzvišena
u tvom samom Dubrovniku.
Gled' onamo, s kraja od svita 125
gdi od leške rođen krvi
gre pun znanja glasovita
Kokanovski pjesnik prvi;
na njegova pjenja uredna
mrazni sjever tijek ustavi 130
i željezna zvijezda ledna
užeže se u ljubavi.
A ovamo uistinu
spijevaoci svijetli odviše
dalmatinsku pokrajinu 135
svu lovorim nasadiše.
Prije bih plame rajskijeh dvora,
voće u jesen, klasje obliti,
prije bih mogo vale od mora,
zrake od sunca pribrojiti, 140
neg izbrojit sve poreda
mudroznance i pjesnike
kijem slovinska cti besjeda
i cavtjet će slavno uvike.
Stan gvozdeni boga od boja, 145
zimnjom maglom Vitoš tmasti
i Marica rijeka, koja
s Orfeovijeh suza uzrasti,
granice su njoj istočne
i nje tijeku svrhe nije, 150
dok hrvatska Drava počne
a val svrši od Adrije.
Ruke otole svo'e slobodne
raskriljena izvan mjere
priko kranjske zemlje plodne 155
i planina češkijeh stere.
Njoj litvanska strana i leška,
njoj strijeljoci Crnorusi,
njoj moškovska vlas viteška
u jednu se kitu uzbusi. 160
Nju govore tamni i blijedi
samoživstva sred njihova
pustolovni Samojedi
i ledena Zemlja Nova.
Pače Europi pleći obrati 165
za gospodit priko Azije,
kada sjede stolovati
sred kineske Sjeverije.
Tatarina njom prijetiti
državami, kijeh blizu je, 170
Persijanin uzmnožiti
s Hvalinskoga mora čuje.
Ona opstrta mnoštvom vrijednim
svo'e stupaje s mnogom hvalom
adrijanskijem, crnijem, lednim 175
i njemačkijem pere valom.
Iz po svijeta, ke ona vlada,
valovito odsvudijere
put istoka, put zapada
mora od rijeka svoj put tjere: 180
Oder žitni, plodna Sava,
mrazna Raba, Neper vrli,
Visla ohola, bojna Drava,
crna Tana, Dunaj hrli.
Zato u ove glas besjede, 185
tač prostrane i hvaljene,
da tve se ime više uzvede,
pjevat uzmi mješte mene.
Uzmnožit ćeš čâs i diku
razložitoj u zamjeni: 190
ti rođenom tvom jeziku,
tebi jezik tvoj rođeni.
A nadasve poj ljuveno,
er je i moj plam suze lijevo,
kî, da mi je dopušteno, 195
ah kô željno još bih pjevo!
A zla krunu truda tvoga
steć ćeš dragu tvu Ljubicu,
usred plama razbludnoga
užeženu ljubovnicu." 200
Ištom ove riječi izusti,
a vidje se tajčas meni
da se sasvijem u me upusti,
kî š njim bješe, bog ljuveni.
Planuh ognja pun razbludna 205
i čuh da se uokoli
po mom srcu njeka čudna
skrovna u plamu slados proli;
ter mi u svijesti učini se
da uzbuknu sve veselje 210
i da mi se penju i vise
više od sebe misli i želje.
Mnjah da pjesnik rimski othodi,
a za njime po sve kraje
žuber pticâ da pri vodi 215
sred lovorna gaja ostaje,
ke pjevahu mu diklicu
gorske vile pod imenom,
a vesela ona u licu
pod uresnom staše sjenom. 220
Tuj puštajuć posmijeh blagi
reče meni mâ gospoja:
"Osvijesti se, moj pridragi,
i pjevaj me - ja sam tvoja!"
Osvijestih se, nu vidjeti 225
nejmah ino već uza me
neg s požudom za nju pjeti
uzmnožene misli i plame.
