PJESAN 148
Koliko trudan jes život moj živjeti,
ne more moja svies ni jezik izrieti;
služenje jer moje na zlo se obrati
u ove gospoje, ka život moj skrati;
koja me sad mori i neće da sam živ, 5
neg li me sve tvori, u čem joj niesam kriv;
ter mi se dohodi od muke zaklati,
er nije tko godi, tko mi će svjet dati.
A za što gospoja, ku srce me dvori,
da vjerna nie moja služba, sad govori, 10
neg da je podhibna, govori i scieni?
a toj bog višnji zna, u meni ere ni'.
Za č kad bi podhibnos u meni taj bila,
ne bi mi svaku kos ljuvezan spražila;
ne bih ja blied obraz ovako nosio, 15
ni kako led i mraz prid suncem kopnio;
ne bih ja suzice lievao iz oči
niz blido me lice, koje smrt svjedoči;
od koli sagledah nje ures gizdavi,
komu se sa svim dah, ere me zatravi.20
Ah bože istini, kroz toj te ja zovu
i molim učini ti pravdu sad ovu!
Bože, ki stvorenje s načinom sve vladaš,
ti moje zgriješenje najbole sada znaš;
zgriješenje viđ moje, ako moj nije grijeh, 25
ne čin' da mrem u mukah u ovijeh!
Toj li sam, bože, kriv, učini od danas
da nijesam veće živ najmanji hip ni čas!