— 67 —
za koga, imaćeš, daće Bog, mladi ste.
Brane je bješe već uhvatio za rame, ali mu žena nješto progovori tuđim jezikom, na što on odmahnuvši glavom poče hodati po sobi.
A babi se s mjesta povrati dah i obilje riječi, te opet zasu:
— Eto vidiš, Bog ti dao, ljudi su svi nagli, i oni naši i ova velika gospoda i ovi kraljevi 'viciri, a žene su sve kao pčelice! . . . Uzmi, mlada gospoćo, evo ovu lijepu kecelju, jali ovaj jelečić. Daj mi što hoćeš, da ne idem praznijeh ruku kući. Ako nemaš za koga, ti namijeni, kao što je srpski običaj . . . Eto i naše žene seljanke, kad nemaju svoga poroda, namijene sirotnoj djeci, pa im se Bog smiluje . . . Jest, duše mi moje, to istina.
Te pošljednje riječi silno uzbudiše mladu ženu, te pruživši ruku jedva izgovori. 5*
