Osman/16. pjevanje
| ←15. pjevanje | Osman Писац: Иван Гундулић PJEVANJE ŠESNAESTO |
17. pjevanje→ |
U kraljeva, kô puk scijeni,
nije života draga i slatka:
sveđ su u pomnjah zamišljeni,
ne imaju mirna časa kratka.
Trijebi je da bde noćna tminu
i za onijeh se ki spe bude,
za bezbrižnijeh da se brinu
i za ispraznijeh misle i trude.
Mogući su svi s omrazom
suproć njima sveđ nemilom,
a nejaci hine obrazom
a u srcu ih trpe silom.
Sve što ih veća kripos slavi,
sve je veće tko ih navidi;
a i čestitos po naravi
ima zlobu ka ju slidi.
Tim ako su blage ćudi
ter krvničku mrze želju,
kô zločeste šlju ih ljudi
među žene pod kudjelju.
To li se od njih pravda grli
i pedepsa ne uzmiče,
silnici se zovu vrli:
krv pravednu na njih liče.
Ako štedjet blago haju,
od lakomijeh stječu ime;
to li slugam darivaju,
razmetni su vidjet svime.
Puk je slijepac koji oči
ne ima od svjeta i od razbora:
za istinu laž svjedoči
sred taštine i žamora;
sveđ nekrepak, nigda stavan,
ljubi, mrzi, hoće i neće,
trom, lijen, strašiv
na pobune i na smeće;
sad mir žudi, sad boj ište,
vazda hlepi na prominu:
sad uzvisi koga tište,
koga uzvisi, sad ukinu.
Ali kako tiho more
vik po sebi ne uzrasti,
dokli silni vihar s gore
ne smuti ga svojom vlasti,
puk u bitju smernu tako
uzdignut se vik ne smije,
što na pomoć dmjenje jako
moguće mu gláve nije.
S izgleda s tim ovoga
svak tko vlada sad nauči
da nije se uzdat u nikoga,
stvar velika kad se odluči.
Mao izide glas najprvi,
ali u svačijeh usti rasti
ter, čim odsvud većma vrvi,
sve obujmi svojom vlasti.
A istina je riječ na svijeti
da se zemlja kletvom klela
da će otajstva sva pronijeti
ka je čula i vidjela.
Ne znam kako, nu se zgodi
da proćuknu se i proreče
kô car u Istok vojsku vodi,
da ju pogubi i posiječe.
Podiže se šapat tihi,
usta sumnja, pomnja izide;
svijeh popada strah zalihi,
zamišljeni svi se vide.
Jedan drugom vitez sprva
ovi potaj glas dorica;
ali uzavre svak toprva
i uzbuni se sva vojnica,
kad put Skudra čuše oni
da na Crno snosi more
car s poveljam i zakoni
pisma, blago i šatore.
Bez ozira ovi onoga
nagovara veće očito;
bezakonja carska mnoga
svak spovijeda glasovito.
Janjičarin stari pravi:
„Ja ki stratih sva mâ ljeta
slijedit s vojskam boj krvavi
na sve četr strane od svijeta -
baštine one ke su bile
mom junaštvu verna plata
silom mi su se ugrabile,
hrana je moja druzijem data.
Ja pod staros mrem od glada,
a svodnici carskijeh bluda
uživaju ono sada
što bi uzdarje moga truda.“
Spahoglanim vapeć slidi:
„Ja uz cara ki uzrastih
u saraju u obzidi
i svuda se plemstvom častih,
kô rob tamni i zločesti,
dokle odsvud mi krv prokapa,
na očitu podnijeh mjesti
ružne udorce teškijeh štapa,
ne mareći car u sili,
ka bi uzrok mom prikoru,
kocrniti kruh pribili
ki blagovah u svom dvoru.“
Jedan veli: „Donijeh caru
glavu ubjena protivnika;
ni u dostojnu primih daru
čâs podobnu za bojnika.
Pače rug je tvorit htio
tijem car isti bez potrebe,
veleć: Da ti pogubio
nijesi njega, on bi tebe.“
Drugi glasi: „Car sred kuća
skrovno uhodi naša djela
ter nam gozbe smeća i smuća
s kijeh je družba svud vesela.
Ne naš aga noćno veće -
bije nas obdan carska sablja;
pjenez nam se crni meće,
bijela i drobna jaspra ugrablja.“
Oni rasap općen mjeri,
s koga pribjen svak bit ima,
što gospodske svijetle kćeri
za carice car uzima.
Priuzima drugi ovdira:
„Biti i prošli mi smo veće!
Car junake nove izbira,
a nas starijeh siječe i meće.
Eto listja, koje iznutra
došlo nam je iz saraja,
da se kani do dva jutra
put istočnijeh dignut kraja.
Ne krsma'mo sila jača
da se s glavom carskom združi!
Potlačimo ko potlača!
udušimo tko nas duši!“
Oni skače i prilaga:
„Da što čekamo unaprijeda?“
Svi tad vape: „Sablja naga
prijeti ubit nas svijeh bez reda!“
Jedan se opet diže i vika,
sablju golu ter podire
zovuć svakoga od bojnikâ
proć poda nju zacić vire.
Bojnik svaki tad se puti
i pod sablju s kletvom hodi,
da bi imô od nje poginuti,
ako se od zlijeh ne slobodi.
Vapijaše svaki ovako
suproć caru buneć sile:
sam Aliaga htjenje opako
mrzi i sprave sej nemile.
Čim u njega, kô u svijeh glavu,
zapazili svi se bijehu,
mneć na hudu da i on spravu
s njima će ustat u pospjehu,
ter nabunjen oko njega
svak luk penje, sablju izmiče,
on sred skupa osta svega,
u ovi način ter pokliče:
„Ah, koja vas sad zasjena,
vitezovi moji, zaslijepi,
ter gubite od imenâ
vašijeh svjetlos i glas lijepi?
Spomen'te se da ste oni
vi bojnici stražu uzdanu
na kijeh samijeh car nasloni
i u kijeh nađe vernu obranu.
Ah, nemojte pocrniti
slavu vašu, slavu moju,
hteć nevernos carstvu otkriti
u domaćem štetnom boju.
Naše štete i porazi
nijesu toli sad velici
vele veća da ne izlazi
kletva svetoj carskoj slici,
koja veže sad jedino
vaša oružja, svjete moje,
da u svako vrijeme smino
u vernosti krepkoj stoje.
Ni nahodim još razloga
ki će učinit da se ganem
da, er car neće svjeta moga,
ja mu protiv zato ustanem.
Ja rob jedan, ki obećah
tvrdom kletvom za nj umrijeti,
u pogubah i u smećah
da mu se ištem smrtno oprijeti?!
Nije zakona vrh onoga
ki zakone stavlja i daje;
što car hoće, trijebi od toga
da samiren svak ostaje.
U njegovoj ruci je stalo
pomilovat tebe prije;
od njega ti sve se dalo:
on ti uzima što tve nije.
Druzijem uze što da tebi,
za dat druzijem, tebi uzima;
tijem žalovat nije se trijebi:
car u volji zakon ima!
Teške udorce podnijet muka
bi junaku plemenitu,
ali zato huda odluka
plesat vjeru temeljitu.
Gospar svaki slugu svoga
bez bojazni smije udriti,
a bojat se cjeća toga
od roba će car čestiti?
Plemstvo naše, znamo dobro,
od milosti carske ishodi:
iz gora nas za se je obrô
u kojijeh se svaki rodi.
I gorani, iza stada
kijeh car dvorom svijem pomili,
suproć carskom stolu sada
propinju se skupni u sili?
Ni ti komu ne bi dara
za hrabrena djela u boju
mož s razlogom panjkat cara:
držan mu si glavu tvoju!
Carska milos sama vîsi
koga hoće od bojnikâ,
a što činiš, držan ti si,
i što činit mož do vika.
Tko dat može zakon novi
tomu ki inijem zakon dava?
Car je sam car - mi robovi:
mudar bitje sve poznava.
Ali što čuh ja opeta?
Jes ko tužbe još uzmnoži,
jer car sveca Mahumeta
zakon bljusti hoće i božji.
Sveta vjera ka nas vlada
pit nam vino brani svudi;
i nećemo zato sada
da nas pravda carska sudi?
Nu, bojniče ki na platu
crnijeh pinez tvoriš tužbu -
ili u mjedu, ili u zlatu,
ti si plaćen za tvu službu.
Zaglavi se najposlije
da smo u mnogoj mi pogubi,
što ovi, jakno nijedan prije,
car uzimlje svijetle ljubi.
Mi robovi da li svoji
dostojni smo carskijeh kćeri,
a car, pod kijem vas svijet stoji,
pastjericom da se vjeri?
Ali što sam ja razložit
sad uzeo s vami veće?
Koliko je car uzmnožit,
tko ne pozna, tko rijet neće?
Zabranjeno što je caru,
ki na volju svijetom vlada,
Otmanovu sablju staru
čim na bedri paše sada?
On od djedâ i pradjedâ
u Istoku carstvo hrani;
kô car pravi zapovijeda,
ne kô silnik, u ovoj strani.
Da je oteo on slobodu
u koj smo se mi rodili,
mene biste vojevodu
suproć njemu svi primili.
Bez ozira ja bih prvi
podro sablju britku golu,
i njegovom plakô krvi
mu slobodu na svom stolu.
Ni bi ustavit mogli uvike
sve me sile da mu ne dam
môm desnicom smrti prike,
na očiju da smrt gledam;
er tko rodni grad svoj ljubljen
oslobodit ište i haje,
ili ubije ili je ubjen,
u jednakoj slavi ostaje.
Nu čim jaram nam na vratu
nije ki starijem nije nam bio,
slobodu iskat nepoznatu
opako bih odlučio.
Er nije drugo protiviti
carskoj volji negli objavit,
gdje stoluje car čestiti,
htjet tî silom car se stavit,
ter nevjeran i odmetan
kažući se carstvu tako,
i prikoran bit i štetan
čineć hudo i opako.
Ah, junaci moji mili,
gnjev nesvijesni ustavite!
Ne srnite slijepi u sili!
Kud prešite? što činite?
Drugo donijet nabuna ova
ne može vam neg sramotu,
dočim svaki š nje osnova
vječni prikor svom životu.“
Jak ne dmjenje od sjevera
kad zapjeni sinje more,
sila silu dočim tjera,
vali uzrastu kako gore,
tako uzbuča vas puk oni
na besjede age verna;
teku, srnu svi smioni,
puni gnjeva neizmerna.
S golom sabljom u desnici
skaču u bijesu nesvijesnomu;
psuju, prijete svikolici
vojevodi hrabrenomu,
vapijući: „Ili brže
htjej što hoće vojska ostala,
ili ti se splesa i vrže
ispod sablje glava pala!“
Ali se aga ne pripada;
pače misleć o svôj časti,
vika: „Usred Carigrada
vaša glava prije će pasti!
Nu u vašoj da svevolji
već ne gledam me prikore,
ostavljam vas pri nevolji:
spomenuli me govore!“
Vapije vojska: „Mi nikako
protiv caru nijesmo ustali
neg proć onijem ki su opako
dijete mlado svjetovali.
I u to nije od potrebe
provodičtvo tvoje nami;
bjež' ti kud hoć! Dobri sebe
obraniti mi smo sami!
Nu udugo neć uteći
od ovijeh našijeh sila!“
I ovdi za njim hrli u smeći
tisknuše oblak ljutijeh strila.
Zatim vojska nabunjena
pođe u skupu u jedinu
gdi bi crkva posvećena
Znanju od Oca, Božjem sinu;
nu u vazetju Carigrada
i izgubljenju crkve ove
osta ime, ter i sada
Sofija se mečet zove.
Pred mečet se ovi skupi,
ter iz jutra do večera
skupno vika, skladno upi:
„Daj nam pašu Dilavera
i učitelja hodžu š njime,
jer ti opak nauk dava,
s crncom ki je ženam tvime
straža i od hadum svijeh glava,
s mudrijega neka svjeta,
kad nam budeš pogodio,
i ti ostaneš car opeta,
kako nam si i prije bio.“
S ovijem riječim da prid cara
Jahija pođe, oni htiše,
i njihova poklisara
pod silu ga učiniše.
Velikoga zakonjaka,
od Turaka 'mufti' zvana,
on mjesto ima, ali paka
ta čâs druzijem bila je dana.
Tim trajaše sam na domu
svijeh pokonjijeh ljeta dio,
kad je skupu odmetnomu
van usiljen izit bio.
U veseloj pirnoj slavi
nahođaše car tada se,
čestit, miran, pun ljubavi,
s tri ljubovce lijepe uza se.
Ali u smeći na onu stranu
gdi ču vojsku skoči ureda,
ni se prignu, ni se ganu
s punijeh prijetnje njih besjeda,
misleć da bi carska bila
vlas nejaka i prikorna,
kad bi vrh nje gospodila
volja od puka rogoborna.
Jahija se starac tada
u priklonstvu otkri njemu
i, što vojska usred grada
vapijaše, skaza sve mu,
veleć: „Care svemogući,
prosti, ako rob tvoj smije
otkrit strašni plam gorući
ki oko glave tve se vije;
zašto, ako se ne ugasi
samom krvi tvijeh svjetnika,
tvomu carstvu prijeti i glasi
rasap vojska svakolika.
Ja vik ne imam zatajati
što pogubu carstvu nosi;
velikoga vezijera ti,
hodžu i od crnac agu prosi.
Ja sam poslan cića toga:
svi ovo ištu, svi ovo prave;
a ovo grla ovdi moga
pod tvom sabljom i me glave.“
Jahija prista, a car, gore
smeten buduć s te poruke,
u kratke mu odgovore
skaza ovako sve odluke.
On pokliče: „Carstvo meni
sabljom stari moji dobiše,
i tko drugi car bit scijeni
vrhu mene, misli odviše.
Tim ustup'te, rec', nazada,
njegda verni i uzdani,
neposlušni moji sada
janjičari, spahoglani!
To li vas je krvi želja,
želju upijte srca prika
ne carskijeh prijatelja
negli carskijeh protivnika!“
Ovdi umuča, već istino
scijeneć s ove zapovijedi
da slijediti neće ino,
kô taj večer i ne slijedi.