MAČUS I ČAVALICA
Molim ti se, višnja slavo,
u ove pjesni pomozi me
i ti, mjesto mê gizdavo,
u tve kraje pripusti me,
da ja mogu pri mrkjenti 5
dijelak slave tve izrijeti.
Ja ću kitit pjesan moju
u mirnosti, u slobodi,
u tišini, u pokoju
pri mom mjestu, ki me rodi; 10
more, stijene i pokoji
razgovori će biti moji.
Vi, mrkijente, i vi, spile,
kamenite, oštre stijene,
vali oholi, morske sile, 15
sadružite ovdi mene
u ovemu u pokoju,
dokle izrečeni pjesan moju.
A ti, more slavno moje,
prodcijed' vode u bistrine, 20
i tišine prikaž' tvoje
u mirnosti do pučine,
da sadruže ovdi mene
sve ljepote tve ljuvene.
I vi, ribe, kupite se 25
ovdi meni na osami,
po tišini promeć'te se,
er ću spjevat ovdi vami,
ко se diči ljepotama
ovo mjesto među vama. 30
Jošte molim vas sirene,
mjesta ovoga morske vile,
hote drage i ljuvene
spjevat pjesni ovdi mile,
neka svjetlos vaša sine 35
vrhu moje mrkle tmine.
Hote meni milostive
slatke pjesni začinati,
hote srcu me protive
vašijem glasom ušikati, 40
er će dati ovdi meni
glas nauka vaš ljuveni.
Veselo ću moć početi
skladat misli ovdi moje,
veselo ću ja začeti 45
ovdi, mjesto, slave tvoje,
jeda budu ove sprave
u spomenu tvoje slave.
Od starina otok ovi
nosi ime sve vlastito, 50
koj' ga svudi slavna slovi
i sloviće vjekovito;
ovo ime kо mu stavi,
uzviši ga istoj slavi.
Koločep se zove naški, 55
a latinski Calamotta,
to je rijeti jezik grčki
benedetta i dobrota;
Grci znanjem počaštiše,
ime kad mu postaviše. 60
Ime ke je on donio,
od starina njim se diči,
rodom ga je rasplоdio,
koga slava sada liči
er izvodi časti krunu, 65
hvale, dike svake punu.
On pod krilom Dubrovnika
mirno bitje sveđ uživa,
vjere svoje slava i dika,
u milosti ku dobiva, 70
to je zlato neizmjerno
u gospode ime vjerno.
Građa stoji nedaleče,
ima porte, lijepa stanja,
okolo ga more obtječe, 75
četr milja nije mana;
kad oholo more muti,
putnik njega tu ne ćuti.
U ovom mjestu kо stanuje,
zemlje sadi, more brodi, 80
svak se hrani i raduje,
od njih truda što ishodi;
er se u trudu trudom hrane
a od truda trudom brane.
Mjesto plodi iste časti, 85
ke će vazda slavne biti,
sirotinjom ne će pasti,
ni blagom se otruniti;
njim su časne sirotinje
blago, dike i haljine. 90
Međ u njimi nijesu svađe,
kako brat ja svi se ljube,
ni se mami, ni se krade,
ni se čuje riječi grube;
ista mirnos tu stanuje; 95
među njimi i kraljuje.
Biti časni svi se diče
i u djela i besjedi,
nitko tuđa da ne tiče
djelom, misli ni pogledi; 100
prije će život izgubiti
neg zla djela učiniti.
Tu veselo primaletje
milo i drago capti njimi,
i razliko u njih cvijetje 105
nahodi se ljeti i zimi;
što djevojke lože i kite
paka vezu u njih svite.
Kada na se one stave
suknje svilom navezene, 110
za njih dike i naprave
kako cvijetja nakićene,
leti čela, na nje sjeda
privarena naći meda.
Jesu zemlje i ravnine 115
ke obilno voće plodi,
dubja, žetve i baštine,
odkle koris njim ishodi
jesu vrela, jesu vode,
oko rive ke ishode. 120
Njimi zemlja po načinu
plodno dava sve ljepote,
u pipunu i u vinu
najrazlike sve dobrote,
i jagance među ostale, 125
čijem se diče iste havale.
Svaki vjetrić tu ih hladi,
sve obično njim probiva,
kо se stara, ti se mlađi,
er se isto zdravje uživa, 130
da to im je po naravi
biti zračni, jaki i zdravi.
Jesu templa svete vjere,
dje puk dava Bogu slave,
i nebesko voće bere; 135
jesu ograde i naprave,
ke u bitju svom imaju
i obično uživaju.
Tu jes mjesto nakraj mora.
ponta jedna, Mačus ime, 140
Čavalica paka gora
i jedna špila među njime;
ta imena odkle ishode
nut pripovijes koju vode.
U bremenu u staromu 145
Mačus dijete, sinj Radoja,
bi u mjestu u ovomu,
i na grudi kuća svoja
od imanja ako uboga
ali časna bitja svoga. 150
Isto brijeme Ratac ribar
ima kćercu Čavalicu,
urešenu svakijeh dobar,
mladu i lijepu djevojčicu,
kako kućom u susjestvu, 155
tako srcem u prijateljstvu.
Mačus bješe svo'ega znanja
deset ljeta dovršio,
Čavalica malo manja,
jedan drugom drag i mio, 160
njimi capti posred lica
sdružen trator i ružica.
Ova mlada dva djeteta
živu vazda sadruženi
u njihova prva ljeta, 165
mili, dragi i ljuveni,
u pokoju i mirnosti
uživaju njih radosti.
Sadruženi u veselju
sada pjesni začinaju, 170
sad ispunit srca želju
skaču, teku i igraju;
njih su igre i ludosti
sve veselja i radosti.
Od ovega sve raduje 175
ljubav ista srca prava,
u čistoći ka kraljuje,
ka je časti iste slava,
tu zla misao ne zahodi,
bistro srce dje nahodi. 180
Idu mladi sadruženi
sad razliko cvijetje brati
i pod vijenci pak krunjeni
idu pjesni začinati,
njimi lica rumenilo 185
odgovara cvijetje milo.
Paka idu pokraj mora
ribe gledat sred bistrine,
dje dupini posred dvora
gori skaču u visine, 190
dje artine i galebi
k njimi lete ispod nebi.
Tu je gledat nebo i more
uređeno ljepotama,
ribe skaču, ptice nore, 195
dje miruje kraj s vodama,
u tišini sve počiva
riba šetbe sve uživa.
Nuti, riješe, Ovratica,
koja zlatnu krunu ima, 200
šeta tiho kо kraljica
i diči se nada svijema,
a zarak se za njom vuče,
kо kunica ide muče.
Viđ, cipoli kо izvode 205
svoje igre u mirnosti,
dje priskaču izvan vode
i dje kažu njih svjetlosti;
kad se svrnu, tad se para,
da se svijetlo nebo otvora. 210
A orhani i zubaci
kо šetaju razbludnici
s polandami i tupaci,
svi oholi zatočnici,
kako da je dato njimi 215
kraljevati nada svimi.
Ribe male i najjače
bježe od njih, svud se kriju,
dje ohole u njih trče,
tjerat idu, da ih biju; 220
to je svijeta svud nesreća
ribe male jesti veća.
Riba veća razbluđena
leti, grabi s oholasti
i uživa zla činjena 225
ne scijeneći nigda pasti,
ali brijeme svemu mati
i svakoga svojom plati.
Nuti lovci i ribari
kо im mreže zapinaju, 230
nuti gledaj u privari
kо ih vode i hitaju,
nuti tužne oholasti
kо će otit, kо će pasti.
Neka pravda pravdom ide. 235
da se plaća, što se uzima,
neka druzi kada vide,
kо zlo čini da zlo ima,
koje cijene sveđ plijeniti,
strahom će se ukrotiti. 240
A sad hod'mo gledat brode,
koralj, biser ki ribaju,
hod'mo gledat dje dovode,
dje granice izbiraju,
koralj bijeli i rumeni, 245
koji vade iz kameni.
Sve ljepote uživaju
mlada djeca u radosti,
gledaju perle, dje rađaju
na vedrini od svjetlosti, 250
dje ljuštur a raka brani
da je pita, da je hrani.
Ali ljubav djecu mladu
nenavidi u pokoju,
uzela bi, da poznadu 255
u srdašcu ranu svoju,
uzela bi njih zamesti,
u ljuveni trak zaplesti.
Ište način po sve puti
i strijele im svud omijera, 260
da ljuveno njih zamuti,
za njimi se svud namijera;
ljuveno ih ište ranit,
da poznadu, što je patit.
Uzela bi njih zamesti 265
i ljuveno ustrijeliti,
druge misli sve zaplesti,
u srdašcu ucvijeliti,
da poznadu, kо boravi,
ranjen kо je u ljubavi. 270
Mladi ljubav ne poznadu
ni svoje moći oni haju,
samo misli oni kladu,
dje slobodno uživaju,
sva je ljubav njim morice 275
broci, trsti i ribice.
Bjehu vedra svud nebesa,
ravno more u bunaci,
a po rivi svud rekesa,
dje po suhu laze raci, 280
kad izlazi seka svaka
izvan mora puna braka.
Dje lupari, nariklice
sve ostaju izvan mora
na vedrinu kamenice 285
svaka sebe dje otvora,
neka one tijeme plode
perle, biser ke izvode.
Mlada djeca tada riješe:
»Hod'mo vadit nariklice 290
rake, vijere, iskre, ježe,
čijem ćemo pak ribice
vabit lude i ribati,
varat, lovit i hitati.«
Tje ugristi Mačus raka, 295
on uhiti za usnicu
njega kliješti, ter proplaka,
zove sebi Čavalicu
govoreći: »Pomozi me,
ljuta raka slobodi me.« 300
Ona hrlo tijem se sunu,
diže raka od usnice,
dje ugrize, pak celunu
govoreći: »Ma dušice,
zla račica i nemila 305
ovdi mi te ukliještila!«
Kroz ti celov slatki, mili,
dje srdašce počivaše,
ljuvena ga moć ustribi,
obrani ga, ter uzdaše, 310
tijem ga Čave još požali
opet ljubnu i zagrli.
Reče k temu: »Ne boj mi se,
ovo, brače, tva ranica
ozdravi će, dje ugrize 315
tebe ljuta, zla račića,
ona je tebe uklještila
a ja hudu nju ubila.«
Ali Mačus u srdašcu
ćuli plamen, ki ga rani, 320
nije veseo u solacu,
nego tuži, vene, tamni,
čezne i gasne sveđ u licu,
kad pogleda Čavalicu.
Za njom ide, svud je sliedi, 325
žudi biti kod nje bliže;
kad je sgleda, pak ublijedi,
oči skala i uzdiše;
sve su igre njih i pjesni
tužbe, tuge i boljezni. 330
Uzeo bi govoriti,
da ga ljuba tužno mori,
ali usta otvoriti
on ne smije da govori,
er se straši, u pogledi 335
da je u čem ne uvrijedi.
Čavalica veoma ćuti
vidjet njega svak čas gore,
dje uzdiše po sto puti;
žudi znati, a ne more, 340
ka je boles njega stegla
i srdašce njemu užegla.
Ako njega razgovara,
oganj gore tijem ražiže,
ako pita, tijem domara, 345
ako zove, on uzdiše;
sve to čini, sve zaludu,
er se muči većem trudu.
»Što ti je, braće?« njemu veli;
što su oči drage i mile 350
njega, znati veoma želi,
u plače se zamutile
i svoga lica rumenilo
što je onako problijedilo.
»Koje su ovo, jaoh, boljezni, 355
koje su ovo tuge«, reče,
»dje su igre, dje su pjesni,
dje veseje naše utječe?
Rec' mi, brače moj izbrani,
kо te ucvili, kо te rani? 360
Molim ti se, ne taj' meni,
kо mi tebe, brače, rani,
kо veselje tve promijeni
u ti uzdah tvoj neznani,
što mi te je zatravilo, 365
što li, brače, jaoh, ubilo?
Da mi tebe nijesu, brače,
dje obole jedovite
koje ribe ljute drače,
ali nijesu strahovite 370
pristrašile morske zvijeri,
što se na te, jaoh, namjeri?
Ali tebe zatravile
među pjesni ke sirene,
ali nijesu zastrašile 375
strašni obori, ljute stijene,
ali morski strašni vali
da ti nijesu strahe dali?
Ere žudim ja pomoći
i tvoje tuge izliječiti, 380
da bih znala jošte poći
srcem istijem izmijeniti,
neka padu na me veće
svake tuge i nesreće.«
Mačus, smeten vas u sebi, 385
muči, tuži, stine, gori;
što je, dje je, ne zna о sebi,
sveđ uzdiše, ne govori;
u srdašcu plam ognjeni
kaže sdvora mraz studeni. 390
Stoji sobom, razmišljati,
bi li mogo njoj izrijeti,
bi li mogo činit znati,
da mu ljubav čini mrijeti
i ljepota ne izbrana, 395
dokle dođe srcu rana.
Ali reče: »Prije pod nama
more me će doć proždrijeti
nego ikom moga plama
da ću igda ja izrijeti, 400
prije će ribe it po gori,
neg da rečem, kо me mori.
Ova usta prije će biti
i bez riječi u vijek vijeka,
prije će srce umoriti 405
moje tuge i bez li(e)ka
nego rijeti, kо me mori
i kijem srce moje gori.
A kad danci moji nestanu
i smrt stigne veće mene, 410
neka kaže ona ranu
i sve žeje me ljuvene,
da svak vidi plam neznani:
bud mu prosto, ki me rani.«
Čavalica zaklinati 415
milostivo njega uze,
nevidome uzdisati,
nevidome ronit suze:
»Druže, brače moj ljuveni,
što je tebi, reci meni. 420
Odkle nemoć tvoja izide,
kо te ucvijeli, kо te rani,
ka nevolja tebe obide,
da izgubi raj sunčani?
Reci meni, dragi brače, 425
kо te uvede u te plače.«
Uzeo bi Mačus rijeti,
kako ona njega mori,
ali volio prije umrijeti,
nego da joj progovori; 430
s jedne strane ljubav uči,
s druge straha veli: muči.
Ali odluči ter izreče:
»Hoć znat, brače, kо me rani?
Mene nije na daleče, 435
nu kraj bande broda stani,
ti ćeš nazret sred bistrine,
za kijem srce moje gine.«
Skoči tada Čavalica
priko bande ter pogleda, 440
tjenju vidje svoga lica;
sva se stvori kako od leda,
njemu reče: »Neharniče,
to se meni u čas tiče!«
Skoči na kraj rasrčena 445
ter pobježe svomu stanu
kako riba obodena,
kada primi osti ranu,
a Mačusa tu ostavi,
neka tuži i boravi. 450
Osta Mačus sam u brodu,
nezna о sebi, što se čini,
kako drijevo na zahodu
zameteno u pučini,
dje ga ljute sile gone, 455
sada plije, sada tone.
Misli, što će učiniti
od života od svojega,
ali sebe sam ubiti,
ali tajat zgode svega, 460
neka muče sam umire
cijeća strahe, ku obzire.
»A srdašce me raniti«,
reče, »to se ne pristoji,
er bih mogo pogubiti, 465
što u njemu živo stoji;
neka tužim, neka živem,
neka ovako sam umirem.
Ufanca me razgovara,
da je bolje poživjeti, 470
а kо sada mene kara,
mogla bi mi jošte rijeti:
»Sve ti prosto, što sakrivi,
ne umri jošte, još pozivi!«
Mogla bi mi u milosti 475
poznat srca moga rane,
pomilovat kom radosti,
svrnut oči sve sunčane,
mogla bi mi oprostiti;
opet družbu ponoviti.« 480
Među ufance Mačus ove
svud ju ište i zasijeda,
Čavalice ime zove,
ma se ona gledat ne da;
svuda bježi, svud se krije, 485
veće nije kako prije.
Jedno jutro stranom gore
on ugleda Čavalicu,
dje prihodi poć na more
za uljesti u spilicu, 490
inbarka se na osami,
kako umje, svojijem drugami.
Mačus skoči u veseju,
teče za njom za doć prije,
ide strahom, tjera žeju, 495
slijedi, tjera pak se krije;
spile dođe ona bliže,
on se skuči za njom niže.
Nuti zgoda, nuti sreće,
ka mu čini i tu doći, 500
nuti nove srcu smeće,
ka dohodi za ne proći,
nuti ljubav kako muti,
neka srce većma ćuti.
Čave sjede u spilicu, 505
u njoj nade, dje tu spase,
morsku ljutu medvjedicu,
djecu svoju ka dojaše;
skoči na nju strahovito
kažuć zube jedovito. 510
Sva u straši djevojčica,
kada ljutu zvijer upazi,
udri na se nevoljnica,
ne zna ku(d) će neg zagazi,
bježi k moru sva u pjeni: 515
»Jeda je pomoć«, vika, »meni!«
Vika strašno, tužno vapi,
jeda je koga, pomoć pita,
a zvijer tjera, da razdrpi,
u zube je veće hita; 520
ona vika, na smrt gazi,
dje za sobom goru pazi.
Iznenadi, strelovito
skoči Mačus za oteti,
dje zvijer reži strahovito, 525
on je tjera, on joj prijeti:
»Ne boj mi se«, pak govori,
»Čave, neka mene umori!«
Medvjedica njega uteče,
tijem izvadi njoj iz usti 530
Čavalicu, kojoj reče:
»Strahu, brače, veće pusti,
utekla je zvijer nemila,
ka te mladu zastrašila!«
Tijem uhiti djevojčicu 535
posred mora, dje već gine,
kako mrtvu u svom licu,
dje se trese, dje već stine,
dovede je pak na rivu
nevoljnicu na po živu. 540
Govoreći: »Čave, nuti,
dje dovede mene sreća,
cijeća tebe dje naputi,
da je slava meni veća,
da te ova zvijer ne rani, 545
i ma ruka da te obrani.
Sve je ovo osuđeno,
cijeća toga molim ti se,
pogledaj me umiljeno
i na mene ne srči se, 550
drži mene u milosti,
što sakrivih, ti mi oprosti.
Oprosti mi milos tvoja,
ere živem radi tebe,
pomiluj me, draga moja, 555
ne tjeraj me već od sebe,
er će biti mješte zlata
mili pogled meni plata.«
Ona na to odgovori:
»Što se meni, jaoh, ne reče: 560
Čavalicu smrt umori,
razdrpi je zvijer u peče,
er bi za me bolje bilo
nego ovo, što 'e slijedilo.
Ka je ovo, jaoh, privara: 565
kо te dozva mene oteti,
da ja platim, kо me vara?
Jes' li čuo kadgod rijeti:
za onu pomoć, ka nije zvana,
nijednoj plati nijes' držana? 570
Ja te molim: zaboravi
od djetinjstva sve spomene,
о drugom se već zabavi
i ostavi misao mene!
Sto je bilo, budi dosti, 575
promijen' brijeme od ludosti!
Drugo bitje sad nastaje,
u komu se ne pristoji
da se ludo brijeme traje,
ma da о sebi svak nastoji; 580
cijeća časti molim ti se,
veće mene ostani se.«
Tijem pobjegnu, kad izreče,
a Mačusa bijedna ostavi
njega bježeć na daleče, 585
on pri moru, dje boravi
uzdišući u žalosti,
osta plaćen neharnosti.
»Ti otide«, reče, »ajme,
za činit mi već umrijeti 590
povrati se, pogledaj me
sam' očima, dušu sreti,
ti me tužna razgovori
dokle mene smrt umori.
Ja ću umrijet u pokoju, 595
ako čujem tvu besjedu,
osladiću tugu moju
pri slatkomu tvom pogledu,
a ti od mene, jaoh, uteče,
tužna mene, na daleče. 600
Goro pusta i nemila,
za te dobro me zapade,
ti si meni, jaoh, sakrila,
ka mi tužno srce ukrade;
prospi na me tvoje obore, 605
neka mene oni umore.
A vi, strašne ljute stijene,
dje valovi morski mlate,
zamućene vaše pjene
vi pošljite da me plate; 610
hote na me morske smeće,
dje mi nije življet veće.
Dje ste ribe, morske zvijeri,
sve se ovdi sad skupite,
da se svaka vas namjeri, 615
ter me ovdi sve plačite,
dje umirem u žalosti
tako plaćen neharnosti.
A ti, spilo strahovita,
za moć prije ja umrijeti, 620
čini tvoja zvijer skrovita
da me dođe sad proždrijeti;
reci, Mačus da je vapi,
da ga kolje i razdrpi.
Reci, mjesto Čavalice, 625
pokli mnome njoj uteče,
neka grdi meni lice,
neka razdre mene u peče;
Čavalice pokli nije,
moje krvi neka pije. 630
Ovo t' mene, osveti se,
ja se neću već oprijeti,
moje krvi napoji se,
da se može vazda rijeti:
druzijem život da sabrani, 635
svoje krvi da t' ne brani.
Otit na smrt ja ne kratim,
pokli umrijet već obirem,
sve za bolje da ne patim,
da već tužan ne umirem; 640
hoć mi, spilo draga, rijeti,
kom ću smrti ja umrijeti?
Rec' mi, draga, ja te molju,
oberi mi svijeta goru,
neka tugu i nevolju 645
ja pogazim pri ovom moru,
neka padu na me gore,
da me ovdi već umore.
Ah, ti slavno more moje,
pokli imaš mene uzeti, 650
rastvori mi jaze tvoje,
da me dođu već proždrijeti,
pokli sada već zaplivah.
Čave, tebi ovi uzdah!
Ne uzdiši, pokli vode 655
meni gase oganj veći,
i dje tuge me prohode,
srdašce će pokoj steći.«
Tijeme skoči među pjene
cieća tuge svo'e ljuvene. 660
Kad on skoči već u more,
vidje i ču glase ove
jedan pastijer na kraj gore:
brzo ponije zle glasove,
ide doma njemu rijeti, 665
da Mačusa vidje umrijeti.
Tijem po selu na Gromači
roditelja nasta vika,
vike, tužbe, suze, plači,
svak ga žali nevoljnika; 670
kada začu Čavalica
i ona poče derat lica.
»Ajmeh«, reče, »žalostiva,
ajmeh, tužna i nemila,
ja sam svemu, jaoh, krivina, 675
ja sam njega, jaoh, ubila
ajmeh, druže, ajmeh, brače,
sa(d) te poznah, jaoh, u plače!
Sada pozna srce moje,
sada plaća samo sebi 680
nepoznane rane tvoje,
sad vjeruje tužnu tebi,
da sve moje neharnosti
imam platit mom žalosti.
Tebe tužna ja ucvilih, 685
u zlo koje za ne pasti
o(d) tebe se ja odilih
cieć čistoće moje časti,
a sad mi će tužnoj rijeti,
da ti činih ja umrijeti. 690
Ah, Mačuse moj sunčani,
neharna sam bila tebi,
kad me zvijeri ti obrani;
ovo sada sama u sebi
ja ću plakat me nesreće 695
i čut s tebe tuge veće.
Hote, plači, svi u mene,
kupite se u mu družbu,
sva veselja i spomene,
hote ovdi na mu tužbu, 700
dje ću plakat ja neboga
izgubljena druga moga.
Ja sam mojom neharnosti
njega tužna pogubila,
ja sam njega bez milosti 705
poći na smrt upustila;
hote plači, hote rijeke,
moje oči, točit vijeke.
Sveđ plačite, sveđ suzite
bez milosti, bez pokoja, 710
rijeke srca otvorite,
da se vidi žalos moja,
pokli tužna Čavalica
bih Mačusu neharnica.
Ne vjerovah svoje tužbe, 715
dat mu branih razgovora,
odvrgoh se njemu družbe
i ostavih na kraj mora,
neharnosti kad ga platih,
nevoljnoga na smrt spratih 720
Dostojna sam ja od smrti,
imala bih ja umrijeti!«
Al ovako sreća vrti
ono, što će pak donijeti:
među plači djevojčica 725
ne osuši nigda lica.
Među plači uzdišući
ona priču iz daleče
glas ribara vikajući:
»Dobre glase nosim«, reče 730
»darujte me, kо je pravo,
Mačus vama ide zdravo!«
Zavikaše: »Što je ovo,
ко nam glase dobre nosi!
Reci nama, što je novo, 735
dar će biti, kо se prosi.
Čavalica tanko sluša,
no' se vraća opet duša.
Ribar uze spovijedati,
da pri moru Mačus staše, 740
ču se plakat i vikati;
dje pak viknu i uzdaše
i dje skoči usred mora,
da uzdahnu ista gora,
tu na blizu dva ribara 745
nađoše se blizu njega,
i videći dje zabara
privezoše cijeća toga,
duhata ga uhitiše,
u njih brodac izvadiše. 750
Kada njega tu poznaše,
čudeći se od ovoga,
njega zatijem upitaše:
»Reci nami radi Boga,
ka te tuga ovdi zanije, 755
za utopit se ovdi donije?«
Nimi ovo odgovori:
»Ne smetajte mene umrijeti,
bolje da me smrt umori
nego življet već na svijeti. 760
Ko me ovo, jaoh, smeta,
dajte na smrt mene opeta!«
Njega paka dovedoše,
to sam isti ja vidio,
oni u porat provezoše; 765
ja sam glase vam donio,
a od sada proće malo,
čuti ćete i ostalo«.
Sve razumje Čavalica,
među plači koja staše, 770
razabra se nevoljnica
u veselju ter uzdaše:
»Što se, reče, ovo stvara,
da me kogod, jaoh, ne vara!
Nevoljna sam, vesela sam, 775
plaču oči, srce gori:
mrtva li sam, živa li sam,
što me tužnu ovo mori,
koje su ovo meni zgode,
plač, veselje ke dovode!«780
Sluša jošte, želi znati,
jeda drugi tko iziđe,
podaleko ču vikati:
»Ovo Mačus zdravo ide!«
Ko 'e začula glas ovega, 785
skoči na dvor za viđet ga.
Stupi dalje njega sresti;
kad se mladi tu vidješe,
počeše se oba tresti,
kako mrtvi zanijemješe, 790
u prvomu u pogledu
izgubiše njih besjedu.
Lice njima problijedjelo,
svuda skače znoj studeni,
i njihovo rumenilo 795
prikri njimi snijeg ledeni,
krepos ide s ovom moći
na srdašca za pomoći.
Pritekoše majke njimi,
roditelji i rodice, 800
plačuć tužno nad obimi
plaču u suze, deru lice,
dje su oba na tle pali
kako mrtvi, svak ih žali.
Dje se plaču ove zgode, 805
uzrok smrti razmišljati
mnozi misle i nahode,
bez bolesti umirati
skroveno im može doći
cijeć ljuvene koje moći. 810
»Viđ'mo«, riješe, »da potajno
ljubav koja njih ne mori,
među oba da neznajno
ljuven plamen njim ne gori,
i da vole prije umrijeti 815
nego želje srca izrijeti«.
Riječe: »Ovo Mačus zove
i veselo Mačus ide!«
Kako čuše riječi ove,
svaki trenu, da ih vide, 820
u njimi se duh povrati
počeše se razbirati
Tijem očito svijem objavi,
u srdašcu da ranjeni
oba bjehu od ljubavi 825
i da tako zasramljeni
voljeli su prije umrijeti
nego ljubav njih izrijeti.
Pokli njimi nije ništa,
svi rekoše: »Ovo je prava 830
ljubav vjerna, ljubav lista,
čas, poštenje, mjesta slava!«
Tijem ih mlade razabraše
i na stane svo'e poslaše.
Ako ljubav ovo vodi, 835
sve je časti paka slava,
ka na dobro sve izvodi,
er je naša vjera prava,
u poštenju i u časti
nigda ne će u zlo pasti. 840
Ko je zakon u tom mjestu,
u vjeru ih postaviše
kako zeta i nevjestu
pak u slavi počastiše,
vjekovitu njih spomenu 845
postaviše u imenu.
Njihovo se ime stavi,
da im bude stanovito,
da ih hvali, da ih slavi
u uspomeni vjekovito: 850
Čavalica tu jes gora,
ponta Mačus na kraj mora
Svrha
