Ljubdrag i Ljubmir
| Ljubdrag i Ljubmir Писац: Иван Бунић Вучић |
Ljubdrag i Ljubmir
Ljubmir:
Prigode podraže ne mogoh iskati,
neg s tobom, Ljubdraže, ovdi se sastati,
da svak bude od nas u skladne sve pjesni
pripijevat u vas glas sve vile ljuvezni.
Ovce nam planduju, er je prem poludne;
jeda nas začuju pastirke razbludne,
ter pjesni oboje svaka od njih pohvali,
dipli uzmi ti tvoje, ja ću me svirali.
Ljubdrag:
Daj, druže, ako ikad u ovoj dubravi,
da svaki od nas sad svu vilu proslavi.
Javor nas zeleni proz guste sve grane
zaštića svôm sjeni od zrake sunčane.
Studenac izvire, hladak nam uzmnaža,
gdje mogu, Ljubmire, spjevan'ja bit draža?
Počni ti, pak ću ja, dubrave toj žude,
začinka milija izmjenom uzbude.
Ljubmir:
Livade zelene u kojijeh proljetje
uzroči da zene i trava i cvijetje,
jeste li na saj svijet vrh vaše travice
vidjeli ljepši cvijet od moje Ljubice?
Da nijeste, recite, pravo je rijet trijebi,
najdraže er cvite drži ona pri sebi:
u ustijeh ruže ima, u licu čemine,
u prsijeh s lijerima sve bijele cvijete ine.
Ljubdrag:
O sunce s istoči ke nosiš dan bijeli,
Raklinijeh od oči svjetlju stvar vidje li?
S zvijezdami ti kolo po nebu izvodiš
i sva znaš okolo, zašto sva obhodiš.
Vrh zemlje i nebi, spovijeđ' nam, jes' vidil'
svjetlji zrak u sebi nad pozor moje vil?
Rec': "nijesam", er nijesi, jer pogled nje siva,
da tvoj zrak s nebesi svôm zrakom dobiva.
Ljubmir:
Dođ', lijepa Ljubice, ljubljenom u miru
objavi tve lice stravljenu Ljubmiru.
Rane mu ozdravi, ranjen te, jaoh, čeka,
njegovoj nezdravi inudi nije lijeka.
Il steci vrh sebe glas da ti pogubi
najvećma ko tebe i dvori i ljubi.
Ljubdrag:
Hod', ljubka Rakle mâ, hod', slatka gospođe,
s uzdasim plasima duša mi, jaoh, pođe.
Ki će t' bit prijekori kad bude svak rijeti:
slugu ona umori, ne da mu živjeti?
To li ti jes draže kad bude rijeti svijet:
verni š nje ginjaše, htje ga ona oživjet.
Ljubmir:
Bez tebe proljetje cvijetje mi ne dijeli,
ni manje toj cvijetje svoj miris veseli.
Svud oči me vide kud se vid moj svrne,
ružice gdi blide i liri gdi crne.
Nu ako ti dođe mlađahna u mene,
činićeš, gospođe, da drago sve zene.
Proljetje cvjetice, cvijetja vonj da dijele,
rumene ružice i lire pribijele.
Ljubdrag:
Bez tebe ljubljene tamni mi s danom svijet,
neven ki ne vene - vene, i š njim svaki cvijet.
Svi viri mutni su, sve voće grko je,
kosovi mukli su, a slavic zlo poje.
Nu ako budeš doć skratit mu boljezan,
svanuće mrkla noć, sinuće bijeli dan;
sve cvijetje captjeće, voće će slatko bit,
kos s slavjom zapjeće: što je draže neg ljubit?
Ljubmir:
Pristani, Ljubdraže, sunce je zapalo,
a sve nam bez paše stado je ostalo,
ter lačno i gladno, čijem svaki nas bjesni,
proklina nas jadno i naše sve pjesni,
i blejeć u jadu zavijeva u glase:
teško ti tom stadu ljubovnik ke pase!
Jer ljubav na poraz i na zlo dotjera
i stado u mao čas i s stadom pastijera.
Ljubdrag:
Istina sve je toj, stari djed veljaše:
gdje se da gnijezdo njoj, nije tuj pripaše.
Druga je besjeda još bolja ku prave:
boj se nje kô vrijeda, metilja, kô trave.
Tim hod'mo, druže moj, kasno je odveće,
spjevan'je naše ovoj bit će nam od smeće.
Domaćin ti nijesi, vrh mene jesu ini,
doćeš ti maćesi, a doću ja strini.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Иван Бунић Вучић, умро 1658, пре 366 година.
|