Kuda srneš, dušo moja?
Da li jedan obraz lijepi
sva viđen'ja bistra tvoja
i zabliješti i zaslijepi?
Od sna duga osvijesti se,
neka oči tvoje vide
da put kojijem uputi se
njim se uprav k paklu ide.
Sve zamerne tej ljeposti
čijem se tvoja vila resi
malahan su zrak svjetlosti
od Višnjega zgar s nebesi.
On ki suncu svjetlos dô je,
jasnos dzori i danici,
od ljepote poda svoje
jednu iskru tvoj diklici.
Da, nje videć svijetle oči,
poznaš da su ljepši gori
sunce i dzora od istoči
i još ljepši ko ih stvori.
Ustegni uzdu plahijeh želja,
ne daj vlasti zlomu htjen'ju,
ne ostavi Stvoritelja
čim se klanjaš ti stvoren'ju!
Tužna dušo, ne pogini
kako ljepir na plam svijeće,
nu promisli život ini
da po smrti nam osviće.
Pusti umrlu tuj ljepotu,
vjekuvječnu a zagrli,
u umrlom ter životu
išti život neumrli.
