PJESAN XI.
Kad godir mjesto ja spomenem i vrime,
kad najprije vil moja ljuveno rani me,
s tolikom radosti u srcu mom budem,
da svake gorkosti od svijeta zabudem,
pače se uzvisina toliko u sebi 5
u taj čas, da se mnim u višrijih na nebi,
videć da naučihi srid slavne dubrave
u kojoj rođen bih, što je put od slave.
I rečem: „O misto blaženo na saj svit,
ništor vik nečisto ne moglo k tebi prit, 10
neg svitlo sunce zgar i hladak primili
svaku ti vazda har ku želiš tvorili,
i vode nebesne i oblak mili uz toj
gojili t' uresne zeleni i plod tvoj!"
Toj rekši, slidim pak: „O vrijeme naredno, 15
ne stri ti spominak zabitje vik nijedno!
Ja se onda promijenih: što ljubih, sad mržu;
i velmi što scijenih, za ništor prem držu."
