Grižula/Prvi čin
Prvi prizor
uredi
GRIŽULA:
O vile vilice od guste planine,
čin'te, me dušice, da me tuga mine;
molite dragoga plahoga djetića,
s strilama onoga ognjena božića,
koji me ustrili pogledom gorske vil
ke obraz pribili zada mi gorki cvil,
i spusti jednu stril ognjenu put prsi
od ove gorske vil na mene ka mrzi,
ka je me žuđenje, vaj, ka je mâ ljubav,
ka je me tuženje i ka je mâ nezdrav!
Ali mi mol'te sad Plakira ljuveno
da me upusti u grad kaogodi skroveno,
da mi 'e prid onoga božića kleknuti,
da božo gorušti pogleda na moje...
Jaoh, moja srčana tužice, moji uzdasi i moje plačne oči, kad se ćete utješit?... gleda na moje ljuvene tuge, da djetece strjelovito ustrili, užeže, užeže, jaoh, ledeno srce od vile. Pomilite, pomozite, smilite se, nemojte nemile bit, oh, oh, oh!
Drugi prizor
uredi
GRUBA: Kud tužna Gruba sama se ovako tučeš, jaohi meni, po pustoj planini slijedeći onoga koji od tebe bježi, ki je tvoj, a neće da je tvoj, koga uzeše gorske vile, a on moje srce nosi, ki vilu slijedi, a mene, jaoh, za sobom poteže, ki se ... dar drugoj, a ja ne mogu neg njegova bit, ki je moj, a druzim se dava, a ja sam njegova, ni mogu neg njegova bit, ni se moje srce može smirit, bijedna. Dragiću nevjerni, kud od tvoje vjerenice bježiš? Bježiš, a po razlogu ne mož' mi uteći! Jaohi meni tužni, komu se tužim? Kamo li grem? Tko da u pustoj planini mene tužnu razgovori? Što iščekujem neg ku vrlu zvijer, da me tužnu razdrpi?
Treći prizor
uredi
REMETA: Vile, gizdave vile, planinski razgovoru, slatke, dobre, drage, medene jabučice vam rodile, kruške mednice vam se rađale, rozice, vijole, trator, bosilak, ružice vam ctjele; ako nećete za mene ljubav molit, molite moju vilu makar da me uzme, neka me uzme, i da se veće zovem vilenik i da reku: "Vile ga uzeše, oh, oh!" Ah, da bi me uzela, da bi me uzela, da bi me uzela!
GRUBA: Tužna, koji glas ono čujem? Ali je čovjek, ali je ka neman?
REMETA: Ah! oh! Brajo, tko je? Hodi naprijeda!
GRUBA: Brižna, smijem li naprijeda?
REMETA: Na travici zelenoj da počinemo.
GRUBA: Brižna, nije ga meni počivat ni stat ovdi. Smijem li naprijeda?
REMETA: Hodi, brajo, jes gdje počinut.
GRUBA: Tužna, gdje sam ja ovo došla? Tko li me zove?
REMETA: Zove te ki te je zvao i ki te, vilo,
žudi i želi noć i dan, a moj dragi biseru,
jak jelin kad žedan želi prit k jedzeru.
GRUBA: Tko si ti ki sa mnom govoriš?
REMETA: Vilo vilice, vilo vilice, tvoj rob, tvoj sluga, tvoj sužan, tvoj verni ljubovnik!
GRUBA: Bijedna, sjetna, tko je ovo? Što je ovo?
REMETA: Jaoh! Jaoh! Gdi je snijeg, gdi je lijer? Nije ovo moje sunce; ti nijesi ku ja zovem.
GRUBA: Ni ti koga ja ištem. Starče, ukaži mi put kud se ovamo ide.
REMETA: Moja kćerce, ne govori tako! Nijesam star! Bijela moja vila, - bijela moja brada. Kudi tako šetaš?
GRUBA: Ištem moga vjerenika; zovem ga, a ne oziva mi se.
REMETA: I ja, kćerce, zovem tko mi se ne oziva; vapijem, uzdišem, plačem, suzice ronim. Jeda ćeš, brajo, uljesti, da počineš?
GRUBA: Sjetna, starče, grub ti si! Tko si ti?
REMETA: Ja grub?! Gruba ti mati, grub ti otac, sve ti grubo; gruba i ti bila!
GRUBA: A i jesam ja Gruba.
REMETA: Da kad si gruba, gruba pođi tja od mene, - lijepâ, k meni!
GRUBA: Sjetna, sjetna! Ma koga vidim odovud? Dragić je, moj je Dragić! Ah, tužna, poću se skrit, da čujem što govori.
Četvrti prizor
uredi
REMETA:
Ako s' gruba, dalek pođi;
ako s' lijepa, k meni dođi,
er za lijepom suze otirem,
er za grubom ja ne umirem
Gruba od mene dalek stoji,
lijepa srce meni osvoji.
Ja ću lijepu sveđ ljubiti,
neću grubu vijek pozriti.
Od grube ću sveđ bježati,
sveđ za lijepom uzdisati,
uzdisajuć lijepu zvati,
grubu u smrti još bježati,
i po smrti grubu mrzit,
i po smrti lijepu ljubit,
lijepu i grubu,
grubu i lijepu
ljubit - mrzit,
mrzit - ljubit.
Lijepu hoću,
grubu hoću -
grubu mrzit,
lijepu ljubit,
jere vik su
u 'ednom kipu
lijepa s grubom -
gruba s lijepom,
kako meni svi rekoše
sastati se ne mogoše.
Peti prizor
uredi
RADE: Dragiću, crni Dragiću, kudi se odpravi? Komu stado, komu sir, mlijeko, komu maslo ohodiš?
DRAGIĆ: Rade, moj ve Rade! Radala se, Rade, robom: ne pristaj mi tuzi! Bijela vila od planine moje srce odni, bijela vila mene osvoji, bijeloj vili odlučih služit, bijela vila moje misli uze. Vi o stadu mislite - ja idoh za njome!
MIONICA: Bijedan Drago, sjetan Drago, kud se odpravi i bez ručka? Sjetna te vile uzele, a kud ću ja?
RADE: Voh, Dragiću, kud pođe? Čeka' da t' rečem, Dragiću!
DRAGIĆ: Rade, ohaj besjede, ni me zovi veće! Što odlučih, odlučih - za bijelom vilom idoh!
Šesti prizor
uredi
GRUBE: Dragiću nevjerni, Dragiću nemili, Dragiću nedragi, da li ide za drugom a tvoju ljubi ostavî? Ostavljaš ka je tvoja, a slijediš ko t' ne more bit! Kudi se to gre? Kamo li zamamljen ideš? Gdje li tvoju Grubu ostavljaš?
DRAGIĆ: Moja Grube, ne gruba, ma grimizna svilice! U hladu na zeleni, a pri bistroj vodici danas tretji dan stadom plandujući, budući mliječca umuzao, kravajca ugrizah, sirca prigrizah, a tebe mi, Grube, pripijevah, er mi sva u srcu biješe. Prikaza mi se vila iz planine bjelja od snijega, svjetlja od sunca; rumenija od ruže, tanka, visoka, strilovita pogleda, draga u vidjenju, mila u hodu, slatkosmjeha, a pozorom ne moje tužno srce ma lijes, kami, zvirenje k sebi potezaše. Moja Grube, uze me, ostavih stado, ostavih brašno, skočih bijedan, njoj se utekoh, rekoh joj: "Vilo, tvoj Dragić veće da je tvoj!"
GRUBE: Nuta, tužna, tužnijeh riječi!
DRAGIĆ: A ona brža od vjetra, bjeguća kako košuta, ozrivši se na mene, smijehom reče mi: "Ako me stigneš, kolač ti". Ja bijedan i još ju tjeram, a ne stižem ju.
RADE: Bijedan se tjerao i povilinjio! Manenika maganje besjeda mu.
MIONICA: Sjetan i brižan ne pošao! Komu Grubu ostavljaš? Tjerao se i istjerao se! Komu mlado čeljade ostavljaš? Pundurilja ti slatka; neka, naćeš po pustoj gori tko ti će večeru povidat i tko te će od bula opuđat!
DRAGIĆ: Grube, lijepa ne gruba, oprosti mi. Sve tebi: mriljulj pitomi i grlice koje sam onomadne izeo iz gnjijezda, i šarulja moja ovčica - sve ti na darov, a ja se vili dah. Ne imam kad stât - pođoh. Zbogom! Tvoj sam njekad bio, sad nijesam tvoj ni moj. Tko me uze, uze!
RADE: Maj prc, tu vrag s Dragićem, nut maganje!
MIONICA: Tako rasuta ne bila; kako ga su vile uzele!
GRUBE: Jaoh ve, Mione, nuti mojijeh tuga!
MIONICA: Drago, Dragiću, brižan! Nije li nam skoro svetac? Da li se će bez Dragića kola vodit? Što će rijet, tužan, seljanke? Vijenci koji se spravljaju da li ih će druzi nosit? Ružu, trator i bosilak za kog Grube goji? Drago, bogme ti ću i prjesnačić umijesit i ušnut ti ću od grude.
DRAGIĆ: Sestre, i ti, brate Radoje, što odlučih, odlučih, i zbogom!
GRUBE: Jaohi, tužna, što se ovo čini? Dragiću, kamo greš?
Sedmi prizor
uredi
RADE: Mione, tako sjetna ne hodila, uzmi ti mene: ja neću bježat, vazda ti ću i od ručka i od večere štogodi dohranjevat. A meni vazda baba ušne i kad se siri i kad se mijesi.
MIONICA: Bijedan Radoje, upitomi paganioce koje s gnjijezdom onomadne nađe, i oblakomi se na nje!
RADE: Za tebe ih hranim, Mione, a maja veli vazda: "S Mionom čuva' živo". A kad ti ću, Mione, ukazat gnijezdo staglinâ koji lijepo poju?
MIONICA: Ne smijem od majke!
RADE: A ja ću maji rijet da te isprosi.
MIONICA: Brižan, tako mi nećeš ni od ručka donijet?
RADE: Bogme ti ću i pločicu zaimat, ter ćeš pticam zapinat.
MIONICA: Bijedna nestala! Stado mi se rasprša, a Dragića vile uzeše, a Gruba i ne znam kud pođe.
RADE: Tužan se ja zagovorio, a meni ovčice udariše u stranu! Gruba stigla Dragića, a Radoje stekao Mionu.
MIONICA: Veće tebi od ručka ne pribilo neg će meni što bolje s tobom bit.
RADE: Ali će meni s tobom dobro bit.
MIONICA: Tu, tu!
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.
|