Dubrovnik ponovljen/Pjevanje VIII

Dubrovnik ponovljen
Писац: Јакета Палмотић Дионорић
Pjevanje VIII



* * *


2420

Pjevanje VIII

Bjehu u gradu odahnuli
Dubrovačka tad gospoda,
Iz Konavli bivši čuli
Da ih minu huda zgoda.
Nadahu se s bojnom moći,
Ku je paša pripravio,
Na Dubrovnik da će doći,
Kako bješe namislio.
Ali sprave te videći
Gdje se od grada odvratiše,
U žestokoj svojoj smeći
Na pola se samiriše.
Još ih samo smutnja smeta,
Zasve s mirom vojska staše,
Bojne misli da se opeta
Povratile ne bi u paše ;
Videći ga pun privara
Gdje se u ognju gnjevan prži
I gdje u Novom poklisara
Zatvorena za to drži.
Tiem hoteći, da čuvaju
Vlas gospocke sve slobode,
S Mlecima se zgovaraju
Da iz Gruža još ne hode;
144 DUBROVNIK PONOVLJEN
Nego misli da pašine 7
Pomno budu tu prežati,
Na njegove da hitrine
Uzbudu se odrvati.
U toliko poskupili 8
Bivši harač silnom caru,"
I darove pripravili,
Za običaj vršit staru;
Neka vide sred te smeće, 9
Zapoviedi ke su s vrata
Hoće li se iskat veće
Trista vreća srebra i zlata ;
Poklisarom dan rekoše 10
Kad se imaju odieliti,
Da se uredno svaki može
Za putovat pripraviti.
Jedan od njih vjeren bješe 11
Za Jelindu liepu vilu,
Ka mu ognjeno srce užeže
Kroz ljepotu svoju milu.
Zaljubili bjehu se oba 12
Čudnom zgodom u ljubavi
U sred zdrelieh svoijeh doba,
Kad ih stavno ljubav stravi.
Ter megju njim skladno od veće 13
Tu se liepa vjera rodi,
Zasve gorke kroz nesreće
S kieh se objema cvilit zgodi ;
Bivši im se ljuta i prika 14
Čes u svemu dogodila,
Kada trešnja tu velika
Vas grad bješe razorila.
CJ kom' raspu ona izgubi 15
Vojna i malu djevojčicu;
A on dragu svoju ljubi
I sve djece četvericu.
U sred koje zle žalosti 16
Oba bjehu namislili
Trajat danke sve mladosti
Sadruženi s vječni em cvili;
PJEVANJE vni. 145
.1 u samstvu već bez druga 17
Sva provesti svoja ljeta
U crnilu punu truda,
I sred jada vjekovita;
Ali višnji ki odredi 18
Svojieh suda u dubini
Da sve inako bude i sliedi,
Tu megju njim vjeru učini.
Er Jelindi posla vojna 19
Da se objavit noćno bude,
S tom naredbom, da dostojna
Druga uzme da je bljude;
Druga, u grad koji tada 20
Vraćaše se blag i mio
Iz liepoga Carigrada
Gdje poklisar bješe bio;
S njim, reče joj, sreća tvoja 21
Plemenita ima biti,
Da ćeš tako sred pokoja
Dugo ljeta ti živiti ;
A da mrklom u crnilu 22
Plačna budeš ostat veće,
Kroz taku bi čes nemilu
Ockrnila moje sreće.
Zasve u dvoru nebeskomu 23
Da su dobra svegj vesela,
U srcu bi teziem momu
Sve blaženstvo teziem smela.
. Srećne duše, ke su u raju, 24
U pokoju slavnu i svetu,
Drazieh dobra uživaju,
Kieh ljubiše prie na svietu.
Za to ja sam u višnjega 25 '
Isprosio doći k tebi,
Er te ljubim vrhu svega
Drago i zgara sada s nebi;
Tere držim za najviše 26
Mž blažene čestitosti,
Srce tvoje da ne uzdiše,
Neg' da svegj si u radosti. , ,
Valmotić. 10
146 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ovako je on uglavi, 27
Pak od ognja rajskjeh dika
U srce joj iskru stavi
Za novoga vjerenika.
I bivši je veće spravnu 28
Učinio za te vire,
U državu višnju slavnu
Pogje uživat vječne mire.
A Jelinda poljubljena 29
U srcu se tad iznagje
Kako da je snmirena,
Kroz. požude liepe i slagje.
Ter čekati naglo poče 30
Vjerenika žugjenoga,
Da, ko zviezde njoj uzroče,
Za vojna ga uzme svoga.
Na isti način Jaki miru 3f
Višnji učini take zgodi.
Za ovu skiopit skladnu viru
Ka s nebesa njemu hodi.
Poklisar se on vraćaše 32
S carskieh vrata, i veselo
K svomu domu putovaše,
Ne bivši ga ništa smelo ;
Kad Pazaru u Novomu 33
Začu od trešnje hude glase,
Što ga u srcu rani svomu,
Da žestoko tu skonča se.
I ne znajuć što se čini 34
Od pridrage svoje ljubi,
Hotijaše u vrlini
Sama sebe da pogubi.
Ali opeta ufajući 36
Da je s djecom živa ostala,
Ustavi se, čekajući
Za obaznat sve do mala.
Paček prije da razvidi, 36
Je li koji udes ljuti,
Bez krzmanja uapiied slidi
I najprkčim leti puti.
PJEVANJE Vm. 147
Bješe iz Foče s te nevolje 37
Knjigonošu otpravio,
U toj smeći da bi bolje
Svekoliko razčutio.
Ki bivši ga u zavrati 38
Opet srio kraj Bileće,
Lažive mu spoviedati
Izmišljene uze sreće.
Veleći mu : gospodine,
Dva sinka ti jesu živa, 39
Od čeljadi tvoje ine
Ne umiem glasa dat laživa.
Ovako mu govoraše, 40
Ere take iz privare
Za istinu se on nadaše
Tu primiti liepe dare.
Nu Jakimir prošti kako 41
Lis Bunića ljubljenoga,
Kl mu ispiso sve inako
Bješe udesa više toga ;
U sebi se ožalosti, 42
Ter ga izrani boles vrla,
Videć s mnogom nemilosti
Gdje mu kuća sva se strla.
Tiem žaleći drage svoje 43
Gorkom smrti porušene,
Smrtne ćuti nepokoje
I nemire sviem pakljene.
Grozniem suzam' oblieva se, 44
Jauče, plače, i uzdiše,
I nesviesno skončava se
Ištuć da se satariše.
I zaisto bi mnoštvo rana 45
Sebi podo tega puta,
Da od vriednoga dragomana
Ne bi ustavljen od zla ljuta.
Ali zasve da zlu priku 46
Lieka veće ne nahodi,
Poteži se k Dubrovniku
Još ufajuć dobre zgodi.
148 DUBROVNIK PONOVLJEN
Mnozieh živieh čuo bješe 47
Da su iz stiena izvadili,
Kieh od prije mrtve rješe,
Zakopani er su bili.
Četvrta ga zora svede 48
• Dubrovačke tu prid mire,
Gdje, ko prave ču besjede,
Većma uzmnoži sve nemire.
Rogjaci ga dočekaše . 49
I pridragi znanci u trudu,
Ki mu s plačem tu kazaše
Svojieh dragieh zgodu htidu.
U grad otit' ne daše mu, 50
Er dom tad mu kopajući
Ženu i djecu nagjoše mu
U satrenoj mrtvieh kući.
Tiem ih ljutoj u žalosti 51
Ukopaše posred groba,
Majku liepe sred mladosti,
Djecu prvieh još sred doba.
Ali kako te nesreće 62
Tu Jakimir tužni začu,
Zapani se s take smeće
Vas u suzah i u plaču.
I rogjaci čim mu brane 63
Sama sebe da umori, 'i:•"' "
Podnoseći smrtne rane
Uze ovako da govori :
Jaoh I ko mi će ovdi dati 54
Eieke od suza i od cvila,
Da te budem ja plakati,
Ljubovnice moja mila?
Ko li mi će smrt donieti 55
U ovim ljutim nepokoji,
Da mi 'e bez vas ne živjeti,
Drage kćerce, sinci moji?
Veselo se vraćah k vami, 56
Vas uživat moju diku,
A sad grozniem u suzami
Cvilim rašu zgodu priku ;
PJEVANJE VIII. 149
Ter u mjesto od radosti, 57
A za vječne jade i trude,
Mili ćaćko -u žalosti
Dogje kopat da vas bude.
Nu kako ću, dušo moja, 58
Uprav tebe ja žaliti? *
Smrtna i gorka žalos koja
Moj' će tuzi slična biti ?
Ali milu tvu ljepotu 59
Uzdisat ću i tve dike,
Ali rajsku tvu dobrotu,
Nigdje ne bi koj' prilike ?
Ali er mi si majka mila 60
U nemilom nepokoju
S sobom u grob, jaoh ! ponila
Mili porod, djecu moju?
Jaoh ! teške su moje česti ! 61
Ah ! ljuti su jadi moji 1
Ni'e prilike moj' bolesti.
Smrtni su ovo nepokoji.
I još živem ? i još mene 62
Smrt opaka, jaoh ! ne mori ?
Srce mi je, jaoh 1 od stiene
Sad ako se ne rastvori.
Pustite me, jaoh! pustite, 63
0 rogjaci moji mili,
Da me smeće vjekovite
U smrtnoj me skrate sili.
Pustite me ovdi od truda 64
Da mi 'e prsi sad probiti,
Kad ne može boles huda
Jaoh ! sama me umoriti.
Nije živjet meni, nije, 65
Ovakomu u životu,
Grob studeni gdje mi krije
Uzdisanu, jaoh! ljepotu;
Gdje moj porod, drago ufanje 66
Od života svega moga,
Dogje meni sad na manje,
Jaoh ! s udesa nemiloga
ISO DUBROVNIK PONOTLJEH
Gdje mž dobro svekoliko 67
I sva slava moja svrši,
Gdje mi ovako hudo i priko
Zla nesreća život skrši.
U trudu se žestokomu 68
Čes ovnka, ah ! o Bože,
U životu umrlomu
Podniet zaisto znam ne može.
Još htijaše riet naprieda 69
Naricajuć gorke jade,
Neg' mu izginu tu besjeda,
K zemlji nica tere pade.
Ali ončas priskočiše 70
Svi, ki bjehu polak njega,
Ter ga liecim' povratiše
Da ne izdahne od zla tega.
Jer bijaše blied u licu 71
I pun smrtne zle vrline,
Staviše ga u ložnicu
Da izmoren tu počine.
Gdje ga trudna driem uhvati, 72
Bivši i noćne u to sjeni
San došle mu uzmnažati
Kroz drag način i ljuveni.
U snu eto k njem dohodi 7.S
Ljubovnica draga i mila,
I uza se porod vodi,
Koji bješe š njim rodila.
Drazi sinci, kćerce izbrane, 74
Veselo je svi druŽHhu,
Ter u zraku rajske strane
Svikolici suncem sjahu.
' Ona k njemu stupi bliže, 75
Govoriti ter mu uze :
Čemu srce tve uzdiše ?
Što su cjeć nas take suze ?
Ako nami ne zavidiš 76
Ovo biće sviem blaženo,
Ni'e potrebno tu da blidiš,
Ni da 'e dobro tvš smeteno.
.
PJEVANJE TO!. 151
Gdje je pamet tva visoka 77
S kom općaše govoriti,
Da s niednoga viku uzroka
Ni'e se razlog izgubiti ;
I da stvari ove umrle 78
Tašte i ništa jesu u sebi ;
A sad vigju smeće vrle
Gdje svies dižu ludo tebi.
Meni višnji tako osudi, 79
Ki me uze k svomu raju.
Da ma duša za te istrudi,
I da druzi te uživaju;
Ter sam pošla, otkle viku 80
Tu ne bih se povratila,
Ni ovu rajsku slavu i diku
S niedniem dobrom promienila.
Ali ako me živu izgubi, 81
Hoću da ti žalos mine,
Da opet uzmeš za tvu ljubi
Ka uznosi moje ime.
Tako 'e s neba odregjeno 62
Da Jelinda bude druga
Slatko dobro tve ljubljeno,
I drag pokoj tvojieh tuga.
U ljubljenom nje imenu 83
Ljubiti ćeš istu mene.
Ka ću u raju zgar blaženu
SiPĆe uživat tve ljuvene.
Š njom ćeš živjet u radosti 84
I u pokoju čestitomu,
Dokli staroj u starosti
Zahvalite svietu tomu.
Mi smo ti ove blagosove 85
Isprosili u višnjega,
Hodi tva čes gdje te zove,
Slobodi se od zla tega.
Reče ovako u milini 86
Puna rajske slave mile,
Draziem sinci pak ućini
Da tu ćaćka svoga ustrile,
152 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ki donieli sobom bjehu .67
Striele višnje od ljubavi ;
Raniše ga ter u smiehu
Novom željom, ka ga stravi.
Tad Jakimir hrlo skoči, 88
Zagrliti da ih može ;
Ali mu oni isprid oči
Taj čas k nebu utekoše.
Ter se za tiem on probudi 89
S njekom dragom prem radosti,
I privraćen u požudi
Ko da neima zle žalosti.
U srcu mu ljubav nova 90
Razgara se, ter znat hoće
Ka će biti sreća ova,
Vjerit' li se tu kako će.
Smišlja koja druga s nebi 91
Jelinda mu 'e odregjena,
S kom- će uživat drago u sebi
Dobra tako narečena.
U toj misli mirno ustaje, 92
Bivši jutro veće i zora
Kroz zlaćene sve" stupaje
Naresila vrhe od gora. ,
Svak se čudi gdje ga vidi 93
Privraćena veoini tako,
I gdje u licu već ne blidi
Ni uzdiše toli opako.
Ter pridrazi prijatelji 94
S rogjacima uživaju,
Er ga u drugoj opet želji
Samirena ugledaju.
Er ga vide s boljom sviesti, 95
I daleko misli od hude,
Ter da ne ište u bolesti
Da smrt sebi podat bude.
On se tako miran čuje 96
Kroz čestito novo ufanje,
I u duši se svoj' raduje
Na vidjeno prikazanje.
PJEVANJE VIII. 153
Ter čim samo tu se brine 97
Novom vjerom i ljubavi,
Za obaznat sreće istine
Ke mu višnji zgar objavi;
Vriedna ugleda redovnika 98
Gdje ga sreta iznenadi,
Da mu kaže svakolika
I žugjenu vjeru zgradi.
Jelinda ga k njemu slaše 99
Plemenita u sva dila,
S višnjom voljom ter iskaše
Za nj da bi se tu vjerila.
Ona netom bješe čula 100
U Dubrovnik da on dogje,
Bješe srce sve ganula
S molbnm svijem na nj da pogje.
Er htijaše ispuniti 101
Odregjene s neba odluke,
Da se bude sloboditi
Od nesrećne svoje muke.
Tiem redovnik bivši od svega 102
Jakimira uglavio,
I opeta tu od njega
Iste zgode razumio ;
Liepu i srećnu vjeru stuči, 103
Koju višnji zgar s nebesa
Prvo u volji svoj' odluči
I saveza tvrdiem vezi.
Dubrovnik se vas veseli 104
Na čestite te radosti,
Gdje su udesi već počeli
Tako s milom čestitosti.
Ter uživa taku zgodu 105
I pridrage te pokoje, .,
Ko da utvrdi svu slobodu,
I gospocko bitje svoje.
Nu Jakimir neka bude 106
Potvrditi srećnu viru,
I da smiri sve požude
U čestitom dobru i miru ;
154 DUBROVNIK PONOVLJEN
S blagiem ocem pogje zaedno 107
U svž nove vjerenice,
Ka dočeka njega vriedno
Š družbom nule sve sestrice.
Tu se oni zaljuhiše 108
Prem izvrsnoj u ljubavi,
I svu vjeru utvrdiše
Čim ih draga ljubav stravi.
Bjehu jošter u proljeću 109
Od mladosti najmilije,
Kroz žeravu kad najveću
Ljudska srca ljubav grije.
Ona rajskoj u ljeposti 110
Druge svoje nathogjiiše ;
On s hrabrene sve kreposti
Slavniem glasom svud slovjaše.
Ona uresnu kroz ljepotu 111
Nadsivnše sunce od nebi;
On kroz blagu svu dobrotu
Raj nosaše vas pri sebi.
Ne bjehu se još sastali 112
tJ tvrdomu vezu očito,
Samo bjehu vjeru dali
Jedan drugom temeljito;
Ter tako se do vremena 113
Skladno i drago tu željahu,
I sred plama sviem poštena
S praviem srcem milovahu.
Ali bivši učinili 114
Jakimira poklisara,
I opeta osilili
Da u silnog ide cara ;
Vjerenica ter izbrana 115
Začu toli teške glase,
Put otmanskieh tezieh strana
Da nje ljubav it' spravlja se.
.Bivši Čula, ko car pita 116
Neizbrojno, blago uzeti,
Ter pun gnjeva strahovita
Da cjeć tega gradu prieti;
PJEVANJE VIII. 156
Razmišljajuć zla tolika 117
Da bi zaisto prvo pali
"Vrh nje draga vjerenika
Od koga bi zlato iskali ;
Plačna u vajn uzdisaše 118
I žestokoj u bolesti
Ter ga draga zakiinjaše
Da ne ide u te mjesti.
Prve rane još ne vidi 119
Da joj dobro zarastoše,
Ter se straši da ne slidi
Što je ljuto smesti može.
U daleciem preda puti 120
Kroz nenadno da zlo koje
Ne bi čula poginuti
Uzdisano dobro svoje;
Ter cjeć toga trudno od veće 121
U srcu se muči svomu,
Gdje se boji s te nesreće
Zlu komu god nenadnomu.
Na isti način on se opeta 122
Skončavaše u životu,
Čim ga žalos- ljuta smeta
Ostaviti nje ljepotu.
Mučno mu je da se odili 123
U žestokom nepokoju,
I da gorko tač ucvili
Vjerenicu milu svoju.
Uzdrži ga ljubav mila, 124
Siluje ga čas i dika;
Ljubav ga je zarobila,
Čini mu se čas velika.
Ali neka svietloj časti 125
Poklonit se vriednos bude,
Opire se ljupkoj vlasti,
I na slatke sve razblude.
Ter videći u toj zgodi 126
Da mu ni'e se moći skriti,
Neg' da trieba svoj' gospodi,
Kako rješe, pogoditi;
136 DUBROVNIK PONOVLJEN
-
Pokli vrieme veće dogje 127
Da se brzo na put diže,
U Jelinde drage pogje,
Za kojome plačno uzdiše.
Ter bivši je zagrlio 128
S mnogom željom i radosti,
Ovako je govorio
Prid ljubljenom nje ljeposti:
Ja ne umijem izriet tebi, 129
Slatko dobro srca moga,
Ko se smeten gorko u sebi
Od uresa dielim tvoga;
Ko. mi 'e mučno putovati, 130
I skončan sam u životu,
Gdje ne ufam moć' gledati
Božanstvenu tvu ljepotu;
Gdje mi neće drago lice 131
Običajnoj u slobodi
Sjat me' zviezde i danice,
Ka mi bieli dan izvodi;
Bez ke mi su pod nebesi 132
Bieli danci noćne tmine,
Cim nje sunce bio dan resi
I nebeske sve vedrine.
Ko smrt ne zna na sem svietu 133
Ti neka se dielit bude,
Er s djeljenjem smrt će kletu
Jaoh! i smrtne poznat trude.
Koje trude, ah! o Bože, 134
Ni 'e načina ni prilike
Da vjerovat iko može
Stvari ovake teške i prike.
Ter ovaka zla spomena 135 .
Tako ljuto mene mori,
Da sam zaisto od kamena
Smrt ako me ne umori.
Razdielit se s tvom ljubavi, 136
Tebe ostavit, dušu moju,
Poraz je ovo, dušo, pravi
Mom životu i pokoju.
,
PJEVANJE VIU. 157
Tere poznam smrt nemila 137
Kroz čemerni jad priljuti
Da me s dušom razdielila
Prie neg' budem izdahnuti.
Nu pokli je sila meni 138
U ovem vaju plačno mriti,
S Bogom, raju moj ljubljeni,
Trieba mi se odieliti.
Dielit ću se, ali odi 139
Ostavljam ti srce moje,
Da tva ljepos njim gospodi,
Da te dvori, ma gospoje.
Da prid tobom umirući 140
U gorkom se vaja krati,
Ko ću i ja uzdišući
Jaohl bez tebe umirati.
U nesrećnom momu putu, 141
Biela zora kad isteče,
Podnosit ću žalos ljutu,
Er si od mene ti daleće.
Kad li za njom sunce izide 142
Stamnit će mi danak bieli,
Gdje mž oči ne uzvide
Moga sunca zrak veseli.
To li doći noć uzbude, 143
Kad svak jade sve pokoji.
Tad ću čuti gdje mž trude
Uzmnažaju jadi moji ;
Ter ću plačne sred ložnice 144
Uzdisati ljuto i prieko,
Er od drage vjerenice
Nahodim se jaoh! daleko;
Er ću smišljat da cjeć mene 146
Ona trpi smrtne vaje,
I nje dike božanstvene
Smrtni nemir da skončaje.
Ahl nemoj mi, dušo mila, 146
Jada i smeće prilagati;
Dosta 'e meni čes nemila
Da me ovako smrtno krati.
s
153 DUBROVNIK PONOVLJES
Molju ti se slatko i drago, 147
Života mi ne satiri,
Ma razbludo, moje blago,
Neg se u srcu tvomu smiri.
Er kad mirno tebe ostavim 148
Napola ću oživiti,
Ter s pridragom tvom ljubavim
Slobodan ću svud hoditi.
Toli ostaneš u žalosti 149
Do brzo ćeš, vjeruj, čuti
Mene s mnogom nemilosti
Cjeća tebe izdahnuti.
Prista ovako besjedeći; 150
A tad liepa vjerenica
Plačna u vaju i u smeći
Poče grdit svoja lica.
I roneći grozne suze 151
S ljute tuge izvan sviesti
Govorit mu ovo uze,
Uzdišući u bolesti:
Jaoh ! komu me ovdi ostavljaš, 152
Vjerenice moj ljubljeni,
Znaš li da smrt sad pripravljaš
S tiem dieljenjem tužnoj meni?
Znaš li da ja ljubav mnogu 153
Nosim tebi, moj životu,
I živjeti da ne mogu
Uzdišući tvu dobrotu.
Česa uzdišuć, neg' li u sebi 154
Brinući se glavom tvojom,
Da ne dogje ke zlo tebi
Joh ! s pogubom smrtnom mojom.
Ja ti ne bih zabranila 155
Da po svietu budeš iti;
Znam gospocka da su dila
Tugje zemlje pohoditi.
I dosle si veće krati 136
U te strane ti hodio,
I zdrav se opet u grad vrati,
Blizu smrti nu si bio;
"
I
PJEVANJE VIII. 15f
Er te nemoć ljuto obrani . 157
I dovede kraj života
Ter te u boli toj sahrani
Višnja milos i dobrota.
Ali ovako sada poći 158
U silnika sviem srdita,
Oilkli ne znam hoć' li doći
Gdje on ovo blago pita.
Jaoh! ne mogu neg' žalosno 159
Sred srca se mućit moga,
I)a te, vajmeh ! nemilosno
Ne umori cjeća toga.
Otmanović silni prieti 160
Blatio ako mu ne pošljete,
Naš Dubrovnik da će uzeti,
I na nj poslat vojske klete;
I da s mnogom usilnosti 161
Sve pod sabljom satrt ima,
Dokle ohole nemilosti
Bude smirit tiem djelima.
Da nu smisli srčan što će 163
Utiniti tebi tada,
I pogubit jaoh I kako će
Glavu tvoju prije grada.
Sam bi, sam bi ti za istinu 163
Zaplatio tvojom krvi
Svačiu zlu čes i krivinu
I pod sabljom umro prvi.
Što prie neg' se zgodit bude 164
Sad samrkle oči moje,
Da ne vide s česti hude
Take gorke nepokoje.
Eto niko cjeća straha 165
Nehtje tamo da sad hodi,
Samo tebe miso plaha
Ne znam na ke dobro vodi;
Ke ti sunce izasjat će 166
Mene u brizi ostaviti,
Ka mi srce skončavat će
Dokli budem tužna umriti.
160 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ah! molju te, ma ljubavi, 167
Ne mori me u zlu ovomu,
Tve odluke ovdi ustavi,
I ne hodi k mjestu tomu.
I ako je tebi sila 168
Od gospode učinjena,
Ter ne mogu, dušo mila,
Bit ovako samirena ;
Odovle se uklonimo 169
U krajine tere druge,
Zaedno življet mi pogjimo
Za uteći ove tuge.
Meni s tobom bit će ugodno 170
Još da budem robinjica,
Uživat ću svud slobodno
Gledajući tvoja lica.
A ovako bez tve dike 171
Da mi carstvo darivaju,
Živjela bih plačna u vike,
Ter u smrtnom pukla vaju.
Još htijaše riet naprieda, 172
Neg se tužna omramori,
Rieč joj umre i besjeda,
Samo uzdasim što žamori.
Sklonila je plačna lica 173
Ka joj smeta jad sioni,
Ter je vidjet ko ljubica,
Kad na busu svoj vrat skloni.
I skončana smrtne od sile, 174
Ka, je ranja ljuto od više,
Grozne od suza roni cvile,
Jauče, plače, i uzdiše.
Vjerenik je gledajući 175
Gdje je taki jad satire,
Na nje uzdah izdišući
I on plače i umire,
Nu bi htio i umrieti, 176
Samo mirna ona da je,
I da tako kroz jad kleti
U srcu se ne skončaje.
PJEVANJE Vm. 161
Pozledile vele veće 177
Njegove se jesu rane,
Gdje nje pazi ljute smeće
Gorkom smrti otrovane.
Ter neka je razgovori, 178
I smrtnu joj tugu odloži,
Uze opeta da govori
I da tiho š njom razloži.
Veleći joj : ma ljubavi, 179
Ako neć' me umoriti,
Grozne suze tve ustavi
I ti nemir ognjeviti j
Tere nemoj s tvoga jada 180
U načinu toli ljutu,
Joh! činiti ovdi sada
Hude kobi u ovem putu.
Vidiš dobro da ne mogu 181
Ne poslušat moga udesa,
Skrivio bih svietu i Bogu
Ne čut volje od nebesa.
Sugjeno je tako meni 182
Da ja budem puta ovoga
Poć' sačuvat grad ljubljeni
Od čemera zla turskoga.
Eto vidiš, svi gragjani 183
Gdje me paze i smieraju,
Ko da mojoj u obrani
Sreću svoju ugledaju ;
Ko da vide cara silna 184
Gdje sam veće samirio.
Da ne ište blaga obilna,
Ko je u sviesti namislio,
Znaju da sam ja već krati 185
Govorio dosle s carom,
Ter da mogu dobro ufati
Gledajuć me poklisarom.
I za to me sad gospoda 186
Šiju potrebu u ovaku,
Er vjeruju s dobrieh zgoda
Da ću odvratit čes opaku.
<Palmoti6. 11
162 DUBROVNIK PONOVLJEN
Svak me zove, svak me moli, 187
Iti u pomoć Dubrovnika,
A ti sama tvojom boli
U to hoćeš bit mi prika.
Ah 1 nemoj mi u nesviesti 188
Kroz žalosti tač neprave
Tlačit ove svietle česti
I čestite dike i slave.
U ovako teško doba 189
Gdje nam tuga grad pritište,
Neka umukne huda zloba,
Hrabreno se srce ište. -
Tiem pusti me da vas sviesno 190
Ili budem sloboditi,
Ili, ako je tako udesno,
Da mi 'e cjeć vas krepko umriti.
Ufam zaisto u višnjega 191
Da nam će se smilovati,
I da nam će od zla ovega
Dobru u svemu svrhu dati.—
Razabra se na rieči ove 192
Ucviljena vjerenica,
Još gdje slatke ču celove
S oviem molbam vrhu lica.
Tiem da draga vjerenika 193
Mirna od sebe na put spravi,
Tugovanja pusti prika
I svoj gorki plač ustavi.
I bivši se š njim opeta 194
Razgovarat draže uzela,
Kako da je jad ne smeta
Poče kazat da 'e vesela.
Ter da ljubav svu veliku 195
Potvrdi mu jačom vlasti,
Darova mu svu priliku
Ispisanu liepom masti;
Govoreći: to spomena 196
Svegj pri tebi moja budi,
Da znaš, dušo mi ljubljena,
Da imaš dragu ka te žudi.
PJEVANJE Vili. 163
Za uzdarje dara ovega 197
Zlatan prsten i liep dosti
On opeta s prsta svoga
Diže i poda nje ljeposti ;
Veleći joj : dragi kami 198
Kako u zlatu siva tomu,
Tako u slatkiem ti željami
U srcu ćeš sjati momu.
Ter u svakoj mojoj sreći 199
Bit ćeš meni po sve vike
Raj i pokoj od svieh veći,
I sva slava prave dike.
Ovako se drago od više 200
U liep način i ljuveni
Dva ljubljena razdieliše,
Zasve u duši izranjeni.
Ter Jakimir tako pogje 201
Od Jelinde svoje mile,
Zasve srce da mu progje
Smrtni udarac ljute strile.
U toliko sve spravio 202
Bješe i Bunić plemeniti,
I u brata se isprosio
Da već na put bude iti.
Ki mu liepe blagosove - 203
Bješe podo s dobrom česti,
I pohodne još celove
S kiem srećnu mu kob naviesti.
Dva plemića glasovita 204
Oni bjehu puni uresa,
Dike i zraka ponosita,
Ko dvie zviezde od nebesa.
Jošte prve iz mladosti 205
Rasli bjehu u vladanju
Svake vriedne od kreposti
I u svakomu pravom znanju.
Ljubljahu se toli drago, 206
Sviem izvrsni i mogući,
Da ne htješe ni svž blago
U očinoj dielit kući ;
164 DUBROVNIK PONOVLJEN
Neg' li u skladu i u goju, 207
Kl svegj š njima nahodi se,
Nastojahu sreću svoju
Svakiem dobrom da uzviše.
Bogoljubni bjehu oba; 208
Starji vriednu ljubi imaše;
Mlagji iz prvieh jošter doba
Djevstvom višnji raj dvoraše.
Pjesnici oba tako znani 209
U sva mudra bjehu djela,
Da im lovor svegj izbrani
Cavtijaše vrhu čela.
Mlagjega od njih izrad mira 210
Učiniše poklisara,
Da u družbi Jakimira
U silnoga ide cara;
Jakimira, s kiem ugodno 211
Ljubljaše se s blagom česti,
Ter igjaše š njim slobodno
Silu otmansku srcem sresti.
Oba oni od starina 212
Dragi bjehu prijatelji,
Istieh misli i načina,
I u svakoj skladni želji.
Tiem ufaše svak očito 213
Da iz družbe mile tako
Izit ima plemenito
Djelovanje vriedno svako.
Ali bivši došo veće 214
Dan udesni i čestiti,
Da u družbi blage sreće
Oni iz grada budu iziti;
Skupiše se svi dvorani 215
Zaedno s bojnim janjičari,
I dragoman vriedni i znani
S redovnikom i s kramari;
Tere s mnoštvom od putnika, 216
Ki u tursku zemlju igjahu,
Gdje bogastva prem velika
S trgovinam dobivahu,
PJEVANJE VIII. 165
Neka u mnogoj slavi i dici 217
Svu gospodu služe i dvore,
Otidoše svikolici
U Banića tad prid dvore.
Otkli zaedno š njim opeta 218
K Jakimiru idu i hode,
Ljubežljivo ki ih sreta
I u kobi dobre zgode.
Ter svi tako sadruženi 219
S Konala se uputiše,
Gdje svakomu stan ljubljeni
U to doba jošter biše.
U grad s Pila tiho ulaze, 220
Neka iz grada budu iziti
Po zakonu starom, da se
Na put budu otpraviti.
Vidjet ih je četa mnoga, 221
Svak u liepom jezdi redu
Vrhu konja junačkoga,
Sreću noseć u pogledu.
Dva plemića gospodita 222
U toj družbi suncem sjaju,
I lica su ponosita
Konje ohole čim vladaju.
Konje, ki su obuzdani 223
Zlatnom uzdom i bogatom,
Kiem pokrovci jesu tkani
U liep način suhiem zlatom.
Janjičari put im čine 224
U velikoj službi i scjeni,
I od ostale sve družine
Dvoreni su i sljegjeni;
Svione stiege ke nošahu 225
Dva konjika u radosti,
Blagi vjetri rastvorahu
U drag način liepo dosti.
Ter u igri te razblude 226
Naricahu poklisarom,
Da će smirit sej požude
Prid otmanskiem silniem carom.
166 DUBROVNIK PONOVLJEN
Oni tako liepo jezde 227
U načinu gospo-ckomu,
Sjajuć kako dvije zviezde
Gori u polju nebeskomu.
Puk ih sreta oda svudi, 228
Sniženo im ter se klanja,
I svaka im dobra žudi,
Držeć u njim sva ufanja.
Ali bivši dojezdili 229
Kod pristolja visokoga,
Gdje vladaoci izredili
Vrh mjesta se bjehu toga;
Poklisara dva sniženo 280
Prid gospodu pristupiše,
Ter se s konja umiljeno
Redom svjema pokloniše ;
Gdje hvaljeniem načinima 231
Primiše opet svietle časti,
Čim gospoda daše njima
Na običajnu svoje oblasti.
Tu gospocki još dvorani 232
S dvornom službom njih sretoše,
Ter megju iniem izabrani
Š njima nadvor otidoše;
Družeći ih dokle zaedno 233
Svi na Ploče dojahaše,
Gdje oni sebi stanje vriedno
Liepu u dvoru izabraše;
Čekajući blagajnici 234
Tu s haračem dokli dogju,
Da u gospockoj svietloj dici
Odregjeni na put pogju.
Da prie vide s carskieh vrata 235
Kako če ih ugledati,
Gdje uz harač blaga i zlata,
Ke car ište, neće dati.
Rad' česa je svak u strahu 236
Da zli silnik i nemili
Kroz rasrdžbu svoju plahu
Životom ih ne razdili ;
,
v
PJEVANJE VIII. 167
I da za tiem Dubrovniku 237
Ne ugrabi s malom časti
Od slobode slavu i diku,
I gospocke svoje vlasti.



Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.