15550
Pjevanje IV
Rastijaše grad ovako; 1
Ali otrovni zmaj nemili,
Kl gospodi kleti pako,
I pod volju svoju sili,
Sve krvave oči izvrati 2
Dubrovačke na pokoje,
Ter gnjev uze zli rigati,
I čeljusti gristi svoje.
Zla nakazan huda i prika 3
Ustrpjeti ne mogaše
Slavu grada Dubrovnika,
Koga strena jur cienjaše,
Gledajući gdje opeta 4
Ponavlja se s većom časti,
I gdje spravlja do kraj svieta
Glas uzvisit svoje vlasti.
Tim hoteći, da ureda 5
Oprieči se na te sreće,
Crnom puku zapovieda,
Da u pakljeno ide vieće:
Ko da silnik jaki biće 6
Smesti odluke od nebesa,
I da u ništa obratiće
Srećne sprave slavna udesa.
PJEVANJE IV. 53
Strašna trublja zove doli 7
Mukliem glasom zle nemani:
Trepte od pakla jazi oholi,
I u najvišoj grme strani.
Nikad taki ne čuje se 8
Grom kad silni tries udara ;
Ni se tako zemlja trese,
Kad je puna zlieh vihara.
Ončas dusi strahoviti, 9
Zli bogovi od ponora
Skupiše se jedoviti
Crnom kralju po sred dvora.
Ah kako su bezobrazni 10
I načina svi razlika,
Svi nemani, svi nakazni,
I zvierenja od sto slika.
Obraz ljucki samo imaju; 11
A u inom se slični kažu
Njeko lavu, njeko zmaju,
Njeko lačnu zlu tarašu.
Kozju sliku njeko nosi; 12
Njeko žabe gubavice;
U svakoga trče rozi,
I u kožah su zle ljutice.
Ruke im su, kako čaplje, 13
Krivieh prsta i nokata,
Tz usta im čemer kaplje.
Što kravošce svaki stvara.
Grdobne su grdobštine, 14
Po sred oči smrt im staše ;
Da se od strašne sve vrline
I oni isti sobom straše.
Njeko ima sedam glava, 15
I strašive kroz čeljusti
Svaka oganj ispuštava,
A iz nozdara dim prigusti.
Pas troglav je vidjet njeki, 16
I svegj laje i zavieva,
Kroz urnebes tere prieki
Istom paklu svegj dodieva.
54 ' DUBROVNIK PONOVLJEN
Njeko u slici grda vuka 17
Lupeški se tu dovuče;
Njeki ko jej noćni huka;
Kako čagalj njeko jauče.
Njeko ko vran 'crni grače; 18
Njeko zviždi kako zmija;
Ko kravošac njeko skače;
A ko zmaj se njeko izvija.
Svi od ljiljka krila imaju, 19
Strjelovito kojiem lete,
Kad čemere sve rigaju,
I po svietu čine štete.
Gnusnom parom svaki smrdi, 20
I te iz sebe pušta smrade,
Da zasve su gadni i grdi,
Od samieh se sebe gade ;
Ter u gnusnom smradu pište, 21
Zvižde, kriešte, graču, i laju,
Hrže, reže, skviče, vište,
Hroču, revu, zavievaju.
Tisuću bi tu vidio 22
Zlieh Arpija i poganieh,
I Kimera, kiem nemio
Plam iz usta grć prostranieh :
I tisuću Gerijona, 23
I Centavra, Sfingi, i Svila,
Pohfema, i Pitona,
Idra, i Gorgon' blieda rila;
I tisuću inieh slika 24
Nečuvenieh od nemani,
Kieh se čuje moć velika
U pakljenoj doli strani.
Dio na lievu, dio na desnu, 25
Od ovezieh pogje sjesti
K silnu kralju i nesvjesnu,
Ki vladaše tamno mjesti;
Ki po sriedi tu sjegjaše 26
Strane od pakla sred najdublje,
I u ruci svoj' držaše
Ognjevito zlo trozublje.
PJEVANJE IV. 55
Ne uzdiže se u visini 27
Niedna gora, ka prid njime-
Malahan se brieg ne čini :
Tako izvisje svim rozime.
Iz obraza strašna toli 28
Samosilje strah uzroči,
Gdje u čemeru vas se oholi,
Gdje mu skače tries iz oči.
Oštre brade prami gusti 20
Do prsi se prostiraju,
A sve u krvi zle čeljusti
Ko ponor se otvoraju,
Iz kieh crna para izlazi 30
Tač otrovna puna gada,
Da 'e moguća, da porazi
Vas sviet s gadna toli smrada.
Čim štrašivo progovori, 31
Tiek Kočito svoj ustavi,
Stresoše se svi ponori,
I zamuknu pas troglavi.
Nemani se sve od straha 32
Učiniše bliede -i nieme,
Trjeskovitieh sred uzdaha
Gdje on pusti sej besjede:
Strašni od pakla o bogovi. 33
Ki sred tmina i crnila
Kraljujete vas sviet ovi
Jazovitieh tamnieh špila ;
Zasve biste bili veće 34
Dostojniji gospoditi
Vrhu zviezda, i vrh sreće,
Gdje 'e vaš pravi stan čestiti ;
Dobro znate, što se od skori 35
Zgodi od grada Dubrovnika,
Koga ukide i razori
Strahovita trešnja prika.
Cienio sam ja, nikada 3G
Da ustat veće neće moći,
Neg sred svoga da će jada
Svegj u vječnoj ležat noći.
56 DUBROVNIK PONOVLJEN
I cjeć tega u ono vrieme 37
Vas poslo sam, družbo izbrana,
Da ognjima gorućieme
Ne ostavite ciela stana;
Neg užeći da budete 38
Silna trešnja sve što ostavi,
Da mrzeći grad satrete,
Da mu se ime zaboravi.
Ali vidim sad opeta 39
Gdje se s krilim više uputi;
Ni ga plačni udes smeta,
Ni se boji poginuti:
Uzda bo se priko mjere 40
U Armenskoga starca onoga,
Cjeć krstjanske koji vjere
Krv iz grla proli svoga.
Vigj'te koje čini njemu 41
Svetkovine glasovite,
I kako mu liepe u svemu
Crkve gradi ponosite.
U zlatu mu zakovanu 42
Ruku i glavu cielu hrani,
I drži ga na uzdanu
Na svieh mirih, da ga brani.
K temu jošte skupio je 43
Silu ruka, noga, i glava,
Kieh za svece drži svoje,
Ter im višnje hvale dava:
I uzda se vele veće 44
Mrtve u kosti mučenika,
Neg li u sve ine sreće,
I u svu vojsku svieh bojnika.
Vigj'te, s kojom dvori časti, 45
Vajmeh, oni križ krvavi,
Kiem nas smete sred propasti
Neprijatelj naš nepravi.
Ah, grad mi je mrzeć ovi, 46
Er ne mogu ja trpjeti,
Da s ovakom vjerom slovi
Vrh krstjana svieh na svieti,
"V-
PJEVANJE IV. 57
I da ovako poniženo 47
Nebeskom se Bogu klanja,
A naše ime da 'e satreno,
Da nam u njem' nije stanja.
Vas je istok zagrlio 48
Tursku vjeru nami milu,
U kojoj sam uzvisio
Do nebesa našu silu;
Da od krsta nije imena 49
Nigdje veće, u toj strani,
Neg da, družbo ma hrabrena,
Mi smo sami tu poznani.
A Dubrovnik sam se opire, 50
Grad malahan pokraj mora,
Na mogućstvo naše vire,
Na strah našieh od ponora.
"Ah nemojte trpjet veće 51
Da u njem gnjezdo nahodi se
Od zle vjere i mrzeće,
Koja s nami protivi se.
Pogj'te, pogj'te vi ureda, 52
Silne turke razdražite,
Da ustanu puni jeda,
Da grad š njima oborite.
Kažite im, mnogo blago 53
Da se u njemu iznašlo je:
Caru 'e turskom zlato drago,
Stavit će u to želje svoje;
Tere će ga naglo iskati 54
U opacieh dubrovčana,
Ke mu neće moć podati
Uboškoga svoga iz stana.
To je dosta, da rasrči 55
Silna cara suproć njima,
Da im s vojskom na grad trči, ,
I Dubrovnik da uzima.
U' ga uzme, ili oni 56
Iz prid njega uteć budu,
Poginuće grad smioni,
Satrćemo vjeru hudu.
58 DUBROVNIK PONOVLJEN
Turci će se nastaniti 57
Sred pustošnieh tako mira,
I naš glas će uzvisiti
Gdjegod sunce zrak prostira. —
Ne čekaše rieči ine 58
Duše od Boga tu proklete,
Neg pakljene izvan tmine
Vječne iz noći na dvor lete.
Kako vihri strahoviti 59
S gradom, s daždom kad nasrnu,
Ter se svjetlos bude skriti,
A ostane nebo u crnu;
Tako plaho oni lete, 60
I gdje idu, i prohode,
Svud uzroče ljute štete,
I nesrećne plačne zgode. —
Sad, božice, kaži meni, 61
Kud se s prva uputiše,
I ko narod nesmiljeni
Na Dubrovnik nabuniše.
Tebi 'e otkrit lasno moći 62
Sve potajne misli i sude,
Ka dohitaš sve dni i noći
Svačia srca i požude. —
Kako iz pakla izlećeše 63
Jedovite zle nemani,
Ončas razlik put uzeše,
Svaka obrnu k svojoj strani.
Jedne prešno optukoše 64
Hercegovsku svu krajinu:
Druge tiekom otidoše
U Bosansku kraljevinu.
A mnogo ih priko polja, 65
Priko gora uputi se
Put bieloga Drenopolja,
Gdje car Mehmet nahodi se:
Svud glaseći, da velika 66
Mnoš od blaga iznašla se
U sred grada Dubrovnika,
Ki u zlatu vas gizda se;
PJEVANJE IV. 59
Ter da nigdje sada nije 67
Od istoka do zapada,
Niedno mjesto bogatije
Od bogata toli grada.
Glas ovaki turke buni, 68
Da ni 'e toga ko ne želi,
Stan da plienom tiem napuni,
I svu kuću razveseli.
Ter ne samo take zgode 69
Da svi od puka izgledaju,
Neg' najprvi od gospode
Više tega miso imaju.
Kod cara se nahogjaše 70
Mustaj paša u toj vrieme,
Na svu volju ki vladaše
Slavniem Vratim otmanskieme ;
Nahodeć se tad na Kreti 71
Prvi vezjer vojujući
Grad Kandiju hteć uzeti,
Ku branjaše Lav mogući.
On bivši se odielio 72
I otišo na tu stranu,
Bješe carstvo naslonio
Mustaj paši kajmakanu ;
Koga i car uzvišeni, 73
Da mu vigja sve potrebe.
Pomno ljubi, drago cieni,
I svegj drži polak sebe.
Tim s velikom veoma časti 74
Bješe dvoren od svakoga,
Pokli imaše take vlasti
Uz gospara slavna svoga.
On ko silnu trešnju začu, 75
Gdje Dubrovnik jadno smete,
I gdje u njemu mnogu u plaču
Gorke učini smrti i štete,
Bi žalostan tiem glasima, 76
I oćuće nemir ljuti,
Prijateljski grad da ima
Toli svršno poginuti,
60 DUBROVNIK PONOVLJEN
Grad četrsta od godina 77
Ki harače carim slaše,
Čim s Orhanom od starina
Prijateljstvo prvo imaše.
Tiem strašeć se, da ga ne bi 78
Nepriateljska sila uzela,
Poklisare zivnu k sebi,
Za razabrat sva njih djela;
Dajući im dobro ufanje, 79
Car da neće grad pustiti,
Ni kratiti sve imanje,
Za ćuvat ga i braniti.
Na vratima bjehu u cara 80
Iznašli se u to vrieme
Dva plemića poklisara
Bistre sviesti nada svieme.
Gospockoga bjehu lica, 81
Svud hvaljeni i pošteni,
Zazvan jedan Martolica,
Drugi Orčulić prihrabreni.
Koji bivši u tem jadu 82
Čuli od paše take glase,
Gdje obećava pomoć gradu,
I gdje za njim skončava se;
Napola se bjehu u tuzi 83
S take česti samirili,
Ne predajuć, da ga druzi
Ne bi s vojskom osvojili.
Ter od gorka bjehu vaja 84
Odložili koigod dio,
Smišljajući, da do kraja
Ni 'e ih višnji ostavio.
Ali bivši u toliko 85
Liste iz grada oni imali
Od plemića njekoliko,
Ki tu s prva bjehu ostali, •
Za nevolju ter vladahu, 86
Čim razbjego svak se bješe,
U načinu gdje svegj plahu
Ori trešnja, oganj žeže:
PJEVANJE IV. 61
K Mustaj paši otidoše, 87
Da se budu molit njemu,
Da prid carem grad pomože,
Kl je satren veće u svemu;
I harače da ne ište, 88
Koje ni'e mu moći slati,
Er uboštvo grad pritište,
Čim sve blago oganj skrati.
Naredbe im take bjehu 89
Od vladalac' tezieh dane,
Da iskat budu tu utjehu,
I te lieke na sve rane.
Tiem bivši se otvorili 90
Kajmakanu čestitomu,
Bjehu odgovor blag primili,
Da će mirni bit u tomu,
I da kratit on se neće 91
Nastojati oko cara,
Da ih pomože vele veće
Neg' je želja poklisara.
Obeća im paša ovako, 92
I zle misli ne imaše;
Nu sve silni smete pako
Kroz sve hini, tlape, i laže ;
Bivši srde nesmiljene 93
Razglasile u toliko,
Da je u gradu bez procjene
Mnogo blago i veliko.
Što kad začu Mustaj paša 94
Smeten osta u pameti;
Glas taki mu brigu uzmnaža;
Ne zna što će caru rieti.
Tiem, da bude razabrane 95
Njemu stvari spoviedati,
Htje počekat dokle svane,
I novi se dan povrati.
U toliko noćno misli, 96
Ke će uzeti tu odluke;
Trudi su ga od svud stisli,
Ter ne male trpi muke.
62 DUBROVNIK PONOVLJEN
Kad zla neman za jad gori, 97
Čim on spaše, dogje k njemu,
I u kipu se svom pritvori,
Da mu 'e vidjet mati u svemu:
Mati, koja od starosti 98
Bješe umrla lanjske zime,
Koju paša u žalosti
Ljuto plaka mnogo vrime.
Ona njemu, sinko, veli, 99
Svies toli si izgubio,
Da, ko tursko svegj zlo želi,
Temu noć' bit blag i mio?
Nevierni su svi krstjani 100
Bez prilike i bez mjere;
A i himbeni dubrovčani
Nami jesu male vjere.
Ako su se od starina 101
Carskoj kruni poklonili,
To je bila njih hitrina,
Da bi care privarili.
Vidjeli su, da sve uzima 102
Turska sablja, gdje dohodi;
Tiem hotješe haračima
Utvrdit se u slobodi.
Nu haračim koga broja? 103
Gdje su mogli tisuć krati
Caru otmanskom, ko pristoja,
Veće blago posilati.
Hitre su oni, znaj, lisice; 104
Njih riečima vjere nije;
Svi vuhveno nose lice;
Opakovat svaki umije.
Gdje je blago Despotovo, 105
Kž im poda da ga hrane?
Gdje li 'e zlato Hercegovo,
I sve istočne ove strane?
Na uzdano ga ospremiše; 106
U himbenieh dubrovčana;
Nu ih ovi privariše;
Bi nevierna ta pohrana.
PJEVANJE IV. 63
Eto sada kroz hitrine, 107
I nauke svoje stare,
Čim uboštvo mnogo hine,
Ištu, i tebe da privare;
Da im budeš isprositi, 108
Da im harač car daruje,
Koga moć' im ni 'e skupiti,
Er s neimanja svak tuguje.
Hitrieh rieči i razloga! 109
Ko da nije svak vidio,
Ke je blago puta ovoga
Ovi s nami grad skupio.
Sto plemića pobjeno je, 110
Od kieh niko živ ne osta;
Ali od njih ostalo je
Mnogo zlato, blaga dosta.
Nakupili svega jesu 111
S obilnosti veoma mnogom,
Blaga tvrgje sve pune su;
Nu 'e carevo sve s razlogom:
Er carevieh haračara, 112
Ki bez djece budu umrieti,
Svekoliko ide cara,
I on ima sve uzeti.
Tim prie, sinko moj ljubjeni, 113
Neg uzbudeš k njemu poći,
Svieh viziera skup hvaljeni
Čin' da bude k tebi doći;
I Muftiju još dozovi, 114
Ki je vlasti poglavite,
Ter svi zaedno svjet moj ovi
Megju sobom utvrdite.
Cara ćete lasno tako 115
Vašiem riečim' vi privesti
Da učini sve onako,
Ko mu se od vas tu naviesti.
I caru je zlato drago; . 116
Tiem kratit se i on neće
Od njih iskat mnogo blago,
Ki cjeć^straha 'sve donieće.
64 DUBROVNIK PONOVLJEN
A i tebe će još dvoriti, 117
I mnoge ti nosit časti;
Š njima samo nastoj biti
Ljut, i mnoge oholasti.
Tieh se oni samo boje, 118
I teziem se podlagaju;
S dobriem vrše himbe svoje,
I vRuehčvee;noi snvjoihjievharaizju.nje—dara 119
Zmiju otrovnu taj čas ize,
Ter ga u srce njom udara;
Pak u ništa obrati se.
Osta paša kako od leda 120
Na vigjenje strašno toli;
Srce mu je puno jeda,
U čemeru vas se oholi.
Jedovita ljuta zmija 121
Mješa mu se po utrobi,
Ter mu jedom dušu opija,
Da u otrovnoj puca zlobi.
Ne mni prije, da mu svane, 122
Da mu oči svjetlos vide,
Da se obuče i ustane,
I s vizjerim k caru ide.
Paček prije biele zore 123
Svjetovanje na ne redno
U svoje ih zove dvore
Da s Muftijom idu zaedno;
Er u sviesti misli, i gradi, 124
Da Dubrovnik satrt bude,
Ili blago da mu izvadi,
Prem kako su sve požude.
Bi mu lasno svieh prignuti 125
Na opake svoje svjete,
Čim u srcu svaki ćuti
Zlieh nemani zmije klete;
Kž opake i nemile 126
S pakljenome svom namjerom
Svijeh bjehu izranile,
I stvorile zliem čemerom.
PJEVANJE IV. 65
Tiem zaedno se uputiše, 127
Da sve caru to izreku,
Ter od njega rieč primiše,
Da svu volju vrše prieku ;
Zlato i njega er zasliepi, 128
Niedan razlog da ne pazi,
Neg da samo žudi i hlepi,
Svu lakomos da zajazi.
Ah! prokleta da bi bila 129
Uvjek sliepa lakomosti,
Ka si vas sviet ištetila
Tvom pakljenom usilnosti;
I, gdje izrigaš zle čemere, 130
Tu ne može biti veće
Prijateljstva, pravde, vjere,
Ni nikakve dobre sreće.
Nepravedne ke izdaje 131
Od tebe se poragjaju!
Eto i dušu, vječna ka je,
Sliepi umrli za te daju.
Sred nevjere nedostojne 132
Pridobite tvojom vlasti,
Vierne ljubi svoje vojne
Ostavljaju s niednom' časti.
Roditelji djecu dragu . 133
Prodavaju, gori od zviri,
Sliepi ištući da se u blagu
Lakomo im srce smiri.
Paček, blago da steć' budu, 134
Mru sred plama ognjenoga,
I vršeći tu požudu,
Zaborave dušu, i Boga.
Ah! da'e blažen, ko na sviti 135
Pleše želje tako prike;
Ti će čestit uprav biti,
I u svakomu dobru u vike. —
Kako začu Mustaj paša 136
Rieč carevu, ko željaše,
Čemer mu se veći uzmnaža,
U srcu ga zmije draže.
Palmotić 5
s
66 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tiem strahovit u vrlini, 137
Pun zle misli i privare,
Carev divan ončas čini,
K sebi zove poklisare;
Kojieh netom tu zagleda, 138
Srdito se na nje obrati,
Veleći im: unaprieda
Hoćete li harač slati?
Vi ste meni govorili 139
Da harača slat nećete:
Za to, što ste razmislili,
Potrebno je da rečete.
Odgovor mu na to daju 140
Poklisari puni -smeće :
Da harača ne imaju,
I davati da ga neće.
Što kad začu, tu na sudu 141
Čini upisat ove rieči;
U načinu paka hudu
Ognjenit se na nje oprieči,
Vikajući: neviernici, 142
Toli tako vi ištete,
Da carevi odmetnici
I zlotvori sad budete?
Hoće svako car godište 143
Da'e ne samo harač odi;
Neg svieh mrtvieh blago ište,
Ke se u rukah vam nahodi.
Činićete tiem za sada 144
Da na slavna pošlju vrata
Iz bogata toli grada
Trista vreća srebra i zlata;
Er inako car čestiti 145
I njegova moć velika
S vojskom vam će učiniti
Da se ne zna Dubrovnika. —
Ko reče ovo gnjevno ublidje, 146
Ter im ne da da govore,
Neg čauštm zapovidje,
Oni čas ih da zatvore.
I ne bivši ustavio 147
Svž odluke nemilosne,
Srdit, opak, i nemio
Šije ulake paši od Bosne;
S tom naredbom, da ureda 148
Dubrovačke u države
S vojskom ide, i da gleda
Poklisare dokli sprave;
Ter da otole ne odieli se, 149
Dokli s drugom zapoviedi
Novi ulak otpravi se,
I drugo mu ne naredi.
Nehtje da mu zapovije, 150
Da države robi i plieni,
Er bez pliena urednije
Samom vojskom dobit cieni.
Hoće ispunit misli klete, 151
Ke u sliepom srcu ima,
Samiem strahom, a bez štete,
Neka i napried koris prima.
Nu nesrećni poklisari, 152
Zatvoreni bivši ostali,
I videć se u privari,
Ne dat harač er su iskali,
Smeteni se nahogjahu, 153
I u ljutom veoma vaju,
U nesviesti ier ne znahu
Učiniti što imaju.
Vrli ćauš Oruč Aga 154
U Saraju njih držaše,
I napose mnogo blaga
Od njih svaki dan iskaše.
Tere žestok i nemio 155
Kada mita imo ne bi,
Svaka bi im zabranio
Čiem im bješe živjet triebi.
Silovani bješe za to, 156
Za ne trpjet take trude,
Darivat mu srebro i zlato,
Da ih bolje gledat bude;
A gospodi u toliko 157
Knjigonošu otpraviše,
I pisaše svekoliko
Zgodilo im što se biše;
Neka znaju, kako prieti 158
Car, od koga sviet se trese,
Grad Dubrovnik da će uzeti,
Ako blago ne pošije se.
