PRIKAZANJE ČETVRTO
MATIJAŠ I HRVOJE
HRVOJE:
Zdrav vojevoda glasoviti! 1275
Ko htjeh, sreća iznijela te;
imam s tobom govoriti,
i tužit se tebi na te.
MATIJAŠ:
Mir i s tobom, svijetli bane!
S novom me si stvari srio, 1280
ne nahodim s moje strane,
u čem sam te uvrijedio.
HRVOJE:
Cijenim da znaš, ko Danica,
kralja Ostoje kći ljubjena,
meni izbrana vjerenica 1285
odavna je narečena.
Za to sam je ja prositi
u nje poslo roditelja;
on će meni pogoditi
prem kako je moja želja. 1290
A sad čujem, da si na nju
ti stavio misli tvoje,
i u veliku da si ufanju
prigrabit mi dobro moje;
tim se čudim, bivši bilo 1295
sveđ prijateljstvo među nami,
da se stavlaš na ovo dilo,
da se opireš mojim željami;
i da u bitju ti si momu,
ne bih ti se protivio, 1300
i požude moje u tomu
na volju bih tvu sklonio.
MATIJAŠ:
Čudim se i ja veoma tebi,
da imaš želju tač veliku
vrhu stvari, ku pod nebi 1305
ne ćeš moći steći viku,
er sam prije ja stavio
moju miso vrh Danice,
nego si je ti vidio,
neg se nazre na nje lice. 1310
Ja znam, da znaš ljubav mnogu,
među nami ka prohodi,
kojoj, pravo rijeti mogu,
prilike se ne nahodi,
i da lijepa djevojčica 1315
ne ište stvari draže i veće,
neg bit moja vjerenica,
a da tvoju ljubav ne će.
Ja, kako smo prijatelji,
sve bih želje me ljuvene 1320
poklonio tvojoj želji,
da si pri njom veći od mene.
Prid kraljem smo jedne od scijene
vrh svijeh inijeh vitezova,
ali većma ljubi mene, 1325
nego tebe kći njegova;
za ovi uzrok krepko ufanje
imam, steći nju za ljubi,
ni mi obilno tvoje imanje,
ni tve blago srca gubi. 1330
HRVOJE:
Sa više ti plaha i slijepa
vjerovati ljubav čini,
i gorušta prem pohlepa,
za steć ures nje jedini.
Oba draži bit scijenimo 1335
lijepoj vili, tim sad odi
kletvom se odkrit podvežimo,
ko šnjom svaki nas prohodi,
i što jedan od drugoga
na uzdanu mi čujemo, 1340
da se taji od svakoga,
da nikomu ne rečemo.
Čija sreća gora bude,
pusti lijepu djevojčicu,
i vrzi od nje sve požude, 1345
i išti drugu vjerenicu.
A ovo ti vjere moje,
da ću istinu svu ja riti,
i ke čujem zgode tvoje,
da nikomu ne ću odkriti. 1350
MATIJAŠ:
To ja hoću, to ja žudim,
evo i tebi moje vire,
i da te ovdi već ne trudim,
čuj ljuvene me nemire.
Za viteške trude moje, 1355
što znam da ti nije novo,
i za ostale stvari, koje
za ljubav sam nje djelovo,
Danica me je obećala
za svoga uzet vjerenika, 1360
i kletvom se podvezala,
da će moja bit do vika.
Danaska je odlučila
ćaćku svomu činit znati,
da se je sa mnom zaljubila, 1365
da je bude meni dati.
Za isto držim, da će mene
kralj za zeta zagrliti,
i da kćerce sve ljubjene
hotjenju će pogoditi, 1370
er ako ga sa svom snagom
u sve doslek služih smeće,
sadružen mu s kćercom dragom
služit ga ću vele veće.
Dotle gredu me požude, 1375
i ne ištem proć naprijeda,
dokli ona ma ne bude,
kako višnji zapovijeda.
Znajuć rajsku nje dobrotu,
zaman bi mi bilo ufati, 1380
nje zamjernu moć lipotu
prije vremena uživati.
HRVOJE:
Daleko si tja od mene,
i sam ovo ti ćeš rijeti,
netom sreće me ljuvene 1385
ja ti budem spovidjeti.
Hitra vila s tobom hini,
što tva mlados ne stavlja se,
scijenu od mene djelom čini,
a riječima tebe pase. 1390
Vazda sa mnom kad govori,
sve besjede dio veći
rug ludostim tvojom tvori,
priprosta te prem scijeneći.
I da odkrijem tebi veće, 1395
što bi razlog tajat bio,
kad si i ti tvoje sreće
pod zakletvu meni odkrio:
nije mjeseca, da u nje krilu
ja ne uživam u razbludi 1400
mnokrat onu rados milu,
lijepe od vile ka se žudi.
Često se oba nahodimo
sred kraljevske nje postelje,
slatko vrijeme gdje vodimo, 1405
prem kako su moje želje.
Tim svu ljubav vrh Danice
ko dostojnu meni ostavi,
ter se druge djevojčice,
slične bitju tvom, dobavi. 1410
MATIJAŠ:
Sasma očita laža to je,
izmislio to si u svijesti,
da ljuvezni budeš moje
i diklice lijepe smesti.
Tim se hodi sa mnom sijeci, 1415
ili od zlobne te besjede
najbrže se sad poreci,
s kom kraljevu kćer ujede;
er ne samo da sve lažeš,
ukazaću s mačem tebi, 1420
neg izdavnik da se kažeš
od najgorijeh svijeh pod nebi.
HRVOJE:
Ta je rasrdžba bez načina;
što ćemo se krvaviti,
i bez boja kad istina 1425
odkrivena može biti.
Kad ti djelom ne ukažem,
što ti riječim sad govorim,
tad mi reci, da sve lažem,
i pravednu da je tvorim. 1430
Hoću, da oči vide tvoje
večeraska bez krzmanja,
od besjede ove moje
da je istina riječ najmanja.
MATIJAŠ:
Kad mi ukažeš to u dilu, 1435
što ne scijenim vidjet viku,
dragu ću ti pustit vilu
i nje ljubav svu koliku;
nu ne scijeni, da riječima
ja ću tvojijem vjerovati, 1440
što ne budem mojijem očima
sve najprije razgledati.
HRVOJE:
Večeraska, netom bude
noć mučeća naprijed proći,
na svrhu će me požude 1445
i besjede moje doći.
Hod’ da ukažem mjesto tebi,
gdje sakriven imaš biti,
odkle ti je muče trijebi
ova djela sva paziti. 1450
KOR:
Nije na svijetu stvari gore,
nego tebe, zli jeziče,
na neslične kad govore
nesvijesni te gnjev potiče;
nu na lijepe kad se vile 1455
plaha nesvijes tva prostire,
tve su riječi smrtne strile,
nije čemeru tvomu mire.
Tko god na njih zlo govori,
ili cijelu pamet ne ima, 1460
ili, er tamna djela tvori,
razložno je mrzeć njima.
Često su one svom pameti
i hitrinom svoga suda
ljudi oteli smrtnoj šteti 1465
i od žestocijeh smeća i truda.
Svemoguća narav mila
nije mogla na sem sviti
od gizdavijeh lijepijeh vila
draže stvari poroditi. 1470
U to se ona ne privari
nego veća da je njih scijena,
svijem dobrotam njih nadari,
za to er se zove žena.
O gospođe, vi ste dika 1475
i ures vječni sve naravi,
sve se bitje od čovika
po vašemu bitju slavi.
Što se čovjek od vas rodi,
to su njemu hvale prave, 1480
vi ste zora, koja izhodi,
svijetlo sunce ljudske slave.
Bog vas za ino stvorio nije,
neg za pokoj od svijeh ljudi;
što je čovjeku korisnije, 1485
neg ljubovca blage ćudi?
Mnoge zemlje uzvišene
biše s vaše vjere i svjeta,
vi ste za čas porodjene
i za dobro svega svijeta. 1490
Govoru je svjedok momu
kralja Ostoj a kći čestita,
ke je krepos mjestu ovomu
od uresa vjekovita.
Ona u način od danice, 1495
od ke svijetlo ime nosi,
nad sve ine djevojčice
ljepotom se svom podnosi.
Teško se ima pokajati,
ko nje i našu kori diku; 1500
često čovjek glavom plati,
ki vlas poda zlu jeziku.
