Arkulin/Peti čin
| ◄ Četvrti čin | Sadržaj ► |
Prvi prizor
uredi
MARIĆ: Or, da je u dobar čas! Naši posli dobro idu, Viculine.
VICULIN: Što veliš?
MARIĆ: Pođi, ter ti opravi ono.
VICULIN: Bonora, bonora!
MARIĆ: Je li kandžilijer došao? Ma ovo ga odovuda. - Dobar si došao, misser! - Ovo i gospodara Arkulina. - Misser, prosti, ako je što među nami bilo. - Viculine!
VICULIN: Što veliš?
MARIĆ: Čin' da Ančica i vjerenik sidu doli na ulicu, da se ova parentijera in pubblico učini; da poslije, misser mio, kao djeca, ne počnemo se poricat.
VICULIN: Giuraddio, dobro veliš; sad idu doli.
MARIĆ: Žî mi t', trijeba je da joj kontradotu učiniš. Misser Arkulo, oprosti, ako je što među nami bilo; sad te uzimamo za našega brata i draga dzeta.
NEGROMANT: Što je bilo, bilo.
MARIĆ: Ančica, hod' naprijed. - Misser kandžilijeru, stan' na tvoje mjesto.
Drugi prizor
uredi
ARKULIN: (Kučivrate, što ćemo učinit?)
KUČIVRAT: (Ubio bog i liječnika, - ne bi ga doma!)
ARKULIN: (Dragi Kučivrate, što se ono vidi prid kućom Ančice moje?)
KANDŽILIJER: Čuj, veliki i mali, er Arkulo Arkulinović uzima za ženu...
ARKULIN: (Kučivrate, stavi me doli, da čujem što se ono čini!)
KANDŽILIJER: ... i za svoju vjerenicu ledžitimu...
ARKULIN: (Ajme, vjerenicu ledžitimu!)
KANDŽILIJER: ... Ančicu, kćer Skočikimka Lopuđanina.
ARKULIN: (Ajme, koji je to Arkulin drugi?! Ja sam Arkulin Arkulinović!)
KUČIVRAT: (Junaci, nuta ruge! Para ono moj gospodar kako i ovi ovdi!)
ARKULIN: (Kučivrate, ne govor' toga; ja ti sam pravi gospodar.)
KANDŽILIJER: Sada, messer Arkuline Arkulinoviću, jesi li kontent...
ARKULIN: (Ajme, što je ovo moje ime?!)
KANDŽILIJER: ... uzet Ančicu za tvoju ledžitimu spozu?
NEGROMANT: Misser sci jesam!
ARKULIN: (Ajme, ja sam uzet! U sni ja vidim moje zlo!)
KUČIVRAT: (Nuta čuda, junaci!)
KANDŽILIJER: A ti, Ančice, jesi li kontenta uzet za tvoga ledžitima spoza i vjerenika Arkulina Arkulinovića?
ARKULIN: (Actum est, ako ga uze!)
ANČICA: Jesam!
ARKULIN: (Son spacciato, son ruinato, son disfatto!)
KUČIVRAT: (Junaci, što su ova čuda? Poću vidjet koji je čovjek ono.)
ARKULIN: (Kučivrate, ne ostavi me!)
KUČIVRAT: (Sad opet idem, gosfaru.)
KANDŽILIJER: Sada, misser Arkulino, prije nego joj ruku tokaš, triba je da joj kontradotu učiniš.
ARKULIN: (Kontradotu?! Misero me!)
KANDŽILIJER: Tisuću perpera, kako si obećao.
ARKULIN: (Koje su ovo nevolje što čujem?!)
NEGROMANT: Kontent sam.
ARKULIN: (Ajme!)
LOPUĐANIN: Piši, kandžilijeru!
NEGROMANT: Kučivrate, tvoj se gospodar ženi, a tebe nije ni vidjet. Kučivrate, što gledaš? Zaboravio si ti tvoga gospodara Arkulina?
KUČIVRAT: Bijedan, što je ovo? Ovo mi gospodara, a onamo sam drugoga ostavio!
NEGROMANT: Kučivrate, ti nijesi zdrav; ovo ti tvoga gospodara.
ARKULIN: (Misericordia, misericordia! Qui abitat... Credo... Ave Maria! Kučivrate, ne ostavi me!)
NEGROMANT: Kučivrate, tebe su nemani uzele, ti nijesi zdrav. Što gledaš? Ja ti sam gospar. Ovo sam Ančicu uzeo za ženu; a to tamo ima bit kagodi neman. Što gledaš? Gdi je Milov?
KUČIVRAT: Milov je doma, gosparu!
NEGROMANT: Što gledaš? Ovamo stani, er te inako zabih u tamnicu; kad imam ja potrjebu od tebe, ti se izmičeš.
KUČIVRAT: Ovo sam, gosparu, na tvoju zapovijed!
ARKULIN: (Sada zlo, sada plači, nevoljni Arkuline! Omnes amici mei derelinquerunt me! Kučivrate, i ti li me ostavi, njekada moja vjerna slugo, sada totalmente nevjerniče?)
NEGROMANT: Kučivrate, pođi doma i reci Milici da spravi svekoliko, i one kapune da nadeđe, er s nevjestom idemo doma.
ARKULIN: (Misericordia, mojom kućom njetko zapovijeda! Kučivrate, nevjerniče!)
NEGROMANT: Kučivrate, zatisni uši, da ne čuješ glas od one nemani. Siromaše, malo nijesi zlo pošao.
KUČIVRAT: Bogme t' malo!
ARKULIN: (Misero Arkulino, sada sam ja neman, ja sam neman! Fortuna crudele, ad quid tanta derisio?!)
MARIĆ: Kandžo, jes' li upisao?
KANDŽILIJER: Upisao sam!
NEGROMANT: Sada te prstenujem, moja Ančice draga; a sada te celovom della pace celivam. I hod'mo veće put kuće. - Mariću, ustavi kandžilijera na večeru.
MARIĆ: Kandžo, bogme neću inako učinit, bogme ćeš nami na večeru.
KANDŽILIJER: Zahvaljam!
ARKULIN: (Domus mea deserta, preda di ribaldi! Ajme, smrti, što me ne umoriš, da ovolike tuge ne gledam prid mojijem očima?)
MARIĆ: Bogme ćeš doć?
KANDŽILIJER: Na vašu sam zapovijed.
KUČIVRAT: Ove su djevojke zaspali, ter neće da čuju. Kucao sam i kucao, i nitko ne odgovara.
ARKULIN: (Santa Maria, ti učini da im ne otvore, - mirakulo učini, Majko de' pupilli, er mi kuću, ribaodi, pokradoše. Jaohi meni, moja jakosca njekadašnja! Ne mogu se krenut, ne mogu se pomoć: et omnes famuli mei derelinquerunt me in pulvere et sterquilinio.)
Treći prizor
uredi
MILICA: Ho'te u dobar čas!
NEGROMANT: Milica!
MILICA: Dobri ste došli, gospodaru! Kučivratu bez tebe ne htjeh otvorit, kako mi si ti rekao.
ARKULIN: (Ribaodo, zla ženo, i ti li me se odvrže?!)
MILICA: Gospo, dobra došla! Uljezi u tvoju kuću.
ARKULIN: (Posedžaše mi kuću, ugrabiše mi kuću! Misericordia! Jeda brže ja snim ovo?)
KUČIVRAT: Milica, bogme t' sam ne ferikulu stao, - malo me nemani ne uzeše!
Četvrti prizor
uredi
ARKULIN (sam): Bogme uljezoše, svi uljezoše! Ovo, meschino me, nije san! Factus sum derisio gentium et domus mea desolata facta est preda di cani e di ribaldi! Misero Arkulino, che speri ormai? Što čekaš, zločesti Arkuline? U koga se veće uzdaš? Famuli tui famulaeque derelinquerunt! I smrt se je rebelala od zločestoga mene, - ni ona na veliku potrjebu neće da pomože.
ALBANEZ: Chie chiesto omo? Poveretto, chie fare? Ca? Non aver anima? Chie te portar a casa de ca, povero vecchio, povero!
ARKULIN: Gore neg povero, - misero e mendico!
ALBANEZ: Mendigo?! Chie dir? Ti non aver pare ne mare, fiol, cugnato chie te menar a casa?
ARKULIN: Ha, mi vole menar a casa! Te prego, ponesi me doma, er ne mogu nikuda.
ALBANEZ: Chie in sto mondo perduta carida! Omeni tender mangiar, bever, far fioli, far custion, far diavolo chie te porta anima sua.
ARKULIN: E sti ribaldi kauza su bili od moje ruine!
ALBANEZ: Calche laro ruinar, robar casa tua?
ARKULIN: E, lupeži osvojili mi su kuću.
ALBANEZ: Chiena kuća tvoja lari?
ARKULIN: Misser sci, lari.
ALBANEZ: Chie cammina con mi, mazzar mi lari.
ARKULIN: Ne mogu hodit! Caro misser, ponesi me!
ALBANEZ: Chie questo? Ti star poltron! Chie leva su, cammina! Chie cammina casa tua, o chie ti vole ammazzar con spada.
ARKULIN: A, jaohi meni, moja njekadašnja jakosca! Sad mi svak može bravat!
ALBANEZ: Chie parlar? Cammina casa: povereddo morir di freddo, fame; chie sta malado in terra.
ARKULIN: Para da se na nogah mogu pomoć! Bogme mogu hodit! Dobro da je zdravje, sve se će naučinit.
ALBANEZ: Chie, pode passiggiar, e voler star in terra malado.
ARKULIN: Dobro, bogme dobro!
ALBANEZ: "Dobro" chie "dobro"? Chie chiella casa tua?
ARKULIN: E, misser, casa mia questa, se i lari non la averanno robata, ribaldi de mille forche!
ALBANEZ: Aver serva? Zovane massara? Calche omo in casa? Garzuna?
ARKULIN: Misser sci, ako je pravda u ovome mjestu. Moja kućo, moja vazdašnja kućo, nemoj me se odvrć! Tako udugo počtene gospodare hranila! Ja sam tvoj gospodar, primi me za tvoga gospodara, tako se vazda u tebi dimio komin i pritilo se peklo i varilo u zdravju i u veselju!
ALBANEZ: Chie bone parole, misser, chelle! Chie frate, chie prete parlar ti. Zuvane massara! O, casa!
Peti prizor
uredi
MILICA: Tko kuca doli?
ALBANEZ: Chie misser otvori, garzuna bella!
MILICA: Gospodaru, dobar si došao!
ARKULIN: Hvala milostivomu Bogu!
MILICA: Ančica te čeka, a ti ončas otide od nje.
ARKULIN: Ančica? Ah, idem gori! Čerto sam ja snio ona fastidija. Je li tko drugi gori?
MILICA: Kučivrat je otišao na njeki posao.
ARKULIN: Iam im portu navigamus!
ALBANEZ: Chie calche nave venuda in porto?
ARKULIN: Ja veće, misser, ozdravih, i veće ću zaboravit sve što je bilo, i uljesti ću brzo u kuću, da ne bi u moje mjesto tko drugi došao. Negromancije i vragolije dosta me se mučile, a od Ančice se, moje drage moroze, kontentam, ili t' bez prćije ili t' s kontradotom.
ALBANEZ: Chie omo dotto vostra signoria, chie saver littere!
ARKULIN: Nije, nješto od mojijeh posal govorah.
ALBANEZ: Chie sal salis sapientia, - mi gnende saver per littera.
ARKULIN: Milica, je li večera gotova?
MILICA: Uzidi ve, gospodaru, sve je naredno.
ARKULIN: Hvala Bogu, er me moj stan za gospodara pozna! Poću ovoga Albaneza sa mnom na večeru povesti, ako bi ka zla čes u moju formu došla, da me brani. A merita da mu sam vazda oblegan, er me on dviže iz smetlišta; e de stercore erigens pauperem?
ALBANEZ: Pevere? Non aver in casa pevere?
ARKULIN: Hodi sa mnom na večeru, da se počitamo.
ALBANEZ: Chie mi non tender gnende di vostra linga.
ARKULIN: Vien a zena con mi.
ALBANEZ: Che mi cenar con vu? Chie fate e star vostro amico, vecchio e giovane.
ARKULIN: In nomine patris et filii et spiritus, amen. - Qui abitat semper mecum... Credo... Ave Maria.
ALBANEZ: Amen.
ARKULIN: Spiriti daleko od moje kuće. Amen.
ALBANEZ: Chie santo Manoili aiuda vostra signoria!
ARKULIN: Amen, amen. Uljez'mo u kuću. - Kučivrate, gdje si, per amor de Dio?
Šesti prizor
uredi
KUČIVRAT: Gospodaru, tisuću sam potrjeba opravio.
ARKULIN: Hvala Bogu er ti sam gospodar.
KUČIVRAT: A tko je meni drugi gospodar nego ti, gospodine? A bogme t' me malo njeke nemani ne uzeše!
ARKULIN: Ja, Kučivrate, što sam patio od vragolija i od tizijeh nemani! Jezus, abe Marija, ukloni Bog svakoga našega neprijatelja od tolicijeh tuga! Milica, nu da' malo krštene vodice. Amen, amen!
Sedmi prizor
uredi
KOTORANIN: Sinjori, da znate, negromant i mi svi bogme se osvetismo od ovoga kurvina muža: Ančicu dasmo mu za ženu, ma s kontradotom, i abašasmo njegovu superbiju. Njeka superbija superbijoza regnava in lui di manera e di tal sorte, er se ne mogaše š njime život životovat. A i drugo da vam rečem: bogme mu je iz skrinje izeto lijepijeh dinara; a bogme t' sam i ja lijep dio imao, - tot kila i indžurije koje mi činjaše! On, prem beko od svoje žene, ne smije se ni tužit, anzi, sopra di questo, para mu da se je danaska rodio i da mu je kuća i imanje koje ima - l' e ricco quel becco futuo - danaska darovano. Ja zasada neću drugo rijet; vratiću se na moje lopiže i ežortavam sve stare starežine da se ne namuraju, da ne budu vituperijo i rug od svijeh ljudi kako i Arkulin, e m' arrecomando, son vostro servitor! Valete et plaudunt!
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.
|