5
| ←<4 strana Šinjel | Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj |
Šinjel 6 strana>→ |
obično dodaš jedan grivenik [a] i sve bude u redu. Sad je Petrovič, čini se, bio trijezan i zato krut, nezgodan za razgovor, i gotov da zatraži đavo bi ga znao kakvu cijenu. Akakije Akakijevič je to shvatio i već htio da odustane, ali je stvar već bila pokrenuta, Petrovič je vrlo uporno začkiljio na njega svojim jedinim okom, i Akakije Akakijevič i nehotice izgovori:
– Dobar dan, Petroviču!
– Dobro zdravlje vam želim, gospodine – odvrati Petrovič i iskosi svoje oko na ruke Akakija Akakijeviča da vidi kakav mu plijen ovaj donosi.
– A ja, evo, malo do tebe, Petroviču, ovaj ...
Valja znati da se Akakije Akakijevič najčešće izražavao prijedlozima, prilozima i, naposljetku, takvim rječicama koje konačno ne znače ništa. Ako je u pitanju bilo nešto vrlo zamršeno, imao je običaj da rečenicu čak i ne dovrši, tako da je često, počevši razgovor
riječima: »To je, zapravo, sasvim, ovaj . . .«, a potom ništa, i sam je zaboravljao, misleći da je već sve izgovorio.
– No, šta je? – reče Petrovič i u isti mah pažljivo razgleda svojim jedinim okom njegov ogrtač sa svih strana, počev od jake do rukava, leđa, razrez i rupice – što mu je sve bilo dobro poznato, zato što je to bilo djelo njegovih ruku. Takav je običaj u svih krojača: to je prvo što on učini pri susretu.
– A ja, eto, ovaj, Petroviču... šinjel, sukno... eto vidiš, svugdje na drugim mjestima je još jako, samo se malo zaprašilo pa izgleda kao da je staro, a novo je, i eto samo je na jednom mjestu malo, ovaj ... na leđima, i evo još na jednom ramenu se malo protrlo, i evo na ovom ramenu malo – vidiš, to je sve. I posla je malo...
Petrovič uze ogrtač, raširi ga po stolu, pa ga je dugo zagledao, zavrtio glavom i pružio ruku prema prozoru da dohvati okruglu tabakeru sa slikom nekoga generala, neizvjesno baš kojeg, zato što je mjesto gdje mu se nalazilo lice bilo probušeno prstom i potom zalijepljeno četvrtastim parčetom hartije. Ušmrknuvši burmut, Petrovič razmakne ogrtač na svojim rukama, promotri ga prema svjetlosti i opet zavrti glavom. Zatim ga je prevrnuo na postavu i ponovo zavrtio glavom, opet uzeo poklopac sa generalovom slikom, zalijepljenom hartijom, i uvukavši u nos duvan, zaklopio, vratio tabakeru na mjesto i naposljetku rekao:
– Ne, ne može se popraviti: slaba garderoba! Na te riječi srce Akakija Akakijeviča zadrhta.
– A što ne može, Petroviču? – reče on gotovo molećivim glasom djeteta. – Ta samo se na ramenima malo izlizalo, pa ti sigurno imaš kakvo parčence
– Ma parčence se može naći, naći će se parčence – reče Petrovič – ali se ne može našiti: sukno je sasvim trulo, dotakneš li ga iglom, ono se već razvlači.
– Pa neka se razvlači, ti odmah zakrpicu.
– Ali se zakrpica nema na šta staviti, nema se za šta pričvrstiti, poderotina je vrlo velika. Sukno je tako slabo da će se razletjeti čim dune vjetar.
– Pa ipak prišij. Kako ću zaista ovako!...
– Ne – reče Petrovič odlučno – ništa se tu ne može uraditi. Sukno je sasvim slabo. Nego će bolje biti da vi, kad naiđe hladno zimsko vrijeme, napravite od njega sebi obojke, zato što čarape ne griju noge. To su izmislili Nijemci da bi uzeli što više novaca. Petrovič je volio da u zgodnoj prilici bocne Nijemce; a šinjel, kako vidite, moraćete praviti nov.
Kad je čuo riječ »novi«, Akakiju Akakijeviču se zamagli pred očima, i sve što je bilo u sobi, počelo se pred njim vrtjeti. On je jasno vidio samo generalovu sliku lica zalijepljenog hartijom na poklopcu Petrovičeve tabakere.
– Kako novi? – reče on, još uvijek kao u snu. – Pa ja za to nemam ni novaca.
– Da, novi – reče Petrovič s grubim spokojstvom.
- ↑ grivenik— kovani novac od deset kopjejaka, prim. prev.