13

Šinjel
Pisac: Nikolaj Gogolj

samo relativno, to jest u poređenju s onim kome je bilo već sedamdeset godina.
– Znate li vi kome to govorite? Shvatate li vi ko stoji pred vama? Shvatate li vi to, shvatate li, pitam vas.
Tu on lupne nogom, povisivši glas tako silno da se to ne bi učinilo strašnim samo Akakiju Akakijeviču. Akakije Akakijevič obamre, zaljulja se, zadrhti čitavim tijelom i više se nije mogao držati na nogama; da nisu pritrčali stražari da ga pridrže, sručio bi se na pod; iznijeli su ga gotovo nepokretnoga.
A on, važna ličnost, zadovoljan time što je efekat čak i premašio njegovo očekivanje, i sasvim ushićen mišlju da njegova riječ može čak i onesvijestiti čovjeka, pogleda iskosa na svoga prijatelja da dokuči kako on gleda na to, i sa zadovoljstvom opazi da se i njegov prijatelj nalazi u nekom vrlo neodređenom stanju i da je i sam počeo osjećati neki strah.
Kako je sišao niz stepenice i kako je izišao na ulicu, toga se Akakije Akakijevič nikako nije mogao sjetiti. Nije osjećao ni ruke ni noge. U svome životu nikada ga još nije tako jako izgrdio jedan general, i to još iz drugog nadleštva. Po vijavici, koja je fijukala ulicama, on je išao otvorenih usta i skretao sa trotoara; vjetar je, kao obično u Petrogradu, duvao na njega sa sve četiri strane, iz svih poprečnih uličica.
Začas mu je oteklo grlo, i kad se dovukao do kuće, nije mogao izgovoriti ni riječi; sav otekao, spustio se u postelju. Tako strašna biva grdnja po zvaničnoj dužnosti. Sutradan ga je protresla jaka groznica. Zahvaljujući velikodušnoj pomoći petrogradske klime, bolest se razvijala brže no što se moglo očekivati, i kad je došao ljekar i opipao mu puls, nije našao da učini ništa drugo nego da propiše tople obloge, i to jedino radi toga da bolesnik ne bi ostao bez blagotvorne medicinske pomoći; uostalom, već poslije dan i po nagovijestio mu je neizbježan kraj. Poslije toga okrenuo se gazdarici i rekao: »A vi, majko, nemojte uzalud gubiti vrijeme, odmah mu naručite kovčeg od borovine, jer će hrastov za njega biti skup«. Da li je Akakije Akakijevič čuo te za njega kobne riječi, i ako ih je čuo, da li su na njega djelovale potresno, da li je on zažalio za svojim ubogim životom – ništa od toga nije poznato zato što je on sve to vrijeme bio u bunilu i u vatri. Razne pojave, jedna čudnija od druge, priviđale su mu se neprekidno: čas je vidio Petroviča i naručivao mu novi šinjel sa nekakvim zamkama za lopove koji su, pričinjavalo mu se, stalno ispod kreveta; i svaki čas je pozivao gazdaricu da mu izvuče jednog lopova ispod samog jorgana; čas je pitao zašto pred njim visi njegov stari ogrtač kad on ima novi šinjel; čas mu se činilo da stoji pred generalom, da čuje njegove službene grdnje gdje i priznaje krivicu: »Kriv sam, vaše prevashodstvo!«; čas je, opet, čak i ružno psovao, izgovarajući najstrašnije riječi tako da se stara gazdarica, koja nikad u životu od njega nije čula ništa slično, krstila, tim prije što su te riječi odmah poslije riječi »vaše prevashodstvo«. Zatim je govorio takve besmislice da se nije moglo razumjeti ništa; samo se moglo razumjeti da su se nepovezane riječi i misli vrtjele oko jednog i istog šinjela. Naposljetku je jadni Akakije Akakijevič ispustio dušu. Ni soba, ni njegove stvari nisu bile zapečaćene, prvo zato što nije bilo nasljednika, a drugo zato što je ostavina bila vrlo mala; poimenice ovo: svežanj guščijih pera, dvadesetak araka bijele kancelarijske hartije, tri para kratkih čarapa, dvatri dugmeta otpala sa pantalona i čitaocu već poznati ogrtač. Bog zna kome je sve to pripalo: za to, priznajem, nije se raspitivao čak ni pripovjedač ove pripovijetke. Akakija Akakijeviča su odvezli na groblje i sahranili. Petrograd je ostao bez Akakija Akakijeviča kao da ga u njemu nikad nije ni bilo. Iščezlo je i nestalo jedno stvorenje koje niko nije štitio, koje nikom nije bilo drago, koje nije bilo ni za koga zanimljivo, koje čak nije na sebe skrenulo pažnju ni prirodoslovca koji ne propušti da stavi na čiodu i običnu muhu i posmatra je kroz mikroskop; stvorenje koje je pokorno podnosilo sve kancelarijske podsmijehe i sišlo u grob bez ikakvog izuzetnog djela, ali pred čijim je očima ipak, mada pred sam kraj života, promakao jedan svijetao gost u vidu šinjela, koji je za trenutak unio živost u njegov bijedni život, i na koji se odmah potom sručila nepodnošljiva nesreća, kao što se sručivala na careve i