11

Šinjel
Pisac: Nikolaj Gogolj

otuda što je Ana, Finkinja, koja je prije bila njena kuvarica, sada kod člana kvarta dadilja, da ga i ona često lično viđa kad se proveze pored njihove kuće, i da on dolazi svake nedjelje u crkvu da se pomoli bogu, znači, a to se po svemu vidi, mora biti da je dobar čovjek. Saslušavši to, Akakije Akakijevič tužan ode polako u svoju sobu, a kako je proveo noć, prepušta se da o tome sudi onaj ko može kolikotoliko da se prenese u položaj drugoga. Ujutru rano otišao je članu kvarta; ali mu rekoše da on spava; došao je u deset – opet mu rekoše: spava; došao je u jedanaest sati – rekoše mu da član kvarta nije kod kuće; došao u vrijeme ručka, ali ga pisari u predsoblju nikako ne htjedoše pustiti želeći bezuslovno doznati kakvim je poslom došao, kakva ga je nevolja dovela i šta se to dogodilo, tako da je Akakije Akakijevič naposljetku zaželio da jednom u životu i on pokaže karakter i odlučno rekao da mora lično vidjeti samog člana kvarta, da ga oni u tome ne smiju spriječiti, da je došao iz departamenta državnim poslom, i ako se na njih požali, da će oni onda vidjeti svoje. Na to se pisari nisu usudili ništa reći, pa jedan od njih ode da pozove člana kvarta.
Priču o otmici šinjela član je primio nekako neobično čudno. Umjesto da obrati pažnju na glavni predmet, on je Akakija Akakijeviča počeo ispitivati zašto se tako kasno vraćao kući, nije li svraćao i nije li bio u kakvoj nepoštenoj kući, tako da se Akakije Akakijevič potpuno zbunio i izišao od njega ni sam ne znajući da li će predmet o njegovu šinjelu dobiti odgovarajući tok ili neće. Cijeloga toga dana on nije bio u nadleštvu jedini put u svome životu. Sutradan se pojavio sav blijed i u svom starom ogrtaču koji je sad bio još jadniji. Mada je bilo i takvih činovnika koji nisu propustili da se Akakiju Akakijeviču ne podsmjehnu i ovom prilikom, ipak je njegovo pripovijedanje o otmici šinjela mnoge ganulo. Riješili su da odmah skupe za njega prilog, ali su skupili vrlo malo, pošto su se činovnici i bez toga već bili mnogo istrošili upisivanjem za direktorov portret i pretplatom na neku knjigu koju im je preporučio načelnik odjeljenja, piščev prijatelj – i tako je suma ispala beznačajna. Jedan od njih, pobuđen sažaljenjem riješio se da Akakiju Akakijeviču pomogne bar dobrim savjetom rekavši da ne ide policijskom nadzorniku zato što, ako se i desi da on, u želji da zasluži pohvalu pretpostavljenih, na neki način pronađe šinjel, šinjel će ipak ostati u policiji ako sam ne podnese zakonske dokaze da je njegov; a bilo bi najbolje da se obrati jednoj važnoj ličnosti, da ta važna ličnost, povezavši se i sporazumijevši s kim treba, može učiniti da se stvar svrši uspješnije. Nije se imalo kud, Akakije Akakijevič se riješi da ide važnoj ličnosti. Kakva je, zapravo, i u čemu se sastojala dužnost važne ličnosti, to je ostalo nepoznato sve do sada. Treba znati da je jedna važna ličnost postala važnom ličnošću tek nedavno i da je dotada on bio nevažna ličnost. Uostalom, njegov položaj, u poređenju sa drugim, još važnijim, ni sada se nije smatrao važnim. Ali se uvijek nađe takav krug ljudi za koje je položaj, u očima drugih nevažan, za njih važan. Uostalom, ovaj se starao da važnost svoga položaja uveća mnogim drugim sredstvima, i to: uveo je običaj da ga niži činovnici, kad on dolazi na dužnost, sačekaju još na stepenicama; da mu se niko ne smije javljati neposredno, već da sve mora teći najstrožim redom: koleški registrator da podnosi predmet gubemijskom sekretaru, gubernijski sekretar titularnom ili bilo kakvom drugom savjetniku, da bi stvar, naposijetku, tako došla do njega. Tako su u svetoj Rusiji svi zaraženi podražavanjem, svako podražava svoga starješinu. Čak se pripovijeda da je neki titularni savjetnik, kad je postao šef neke male samostalne kancelarije, odmah pregradio za sebe posebnu sobu, nazvao je »prijemnom sobom« i pred vratima postavio nekakve razvodnike sa crvenim jakama i gajtanima, koji su svakom dolazniku otvarali vrata, mada se u »prijemnoj sobi« jedva mogao smjestiti običan sto za pisanje.
Prijemi i običaji važne ličnosti bili su solidni i veličanstveni, ali jednostavni. Osnova njegova sistema bila je strogost. »Strogost, strogost i – strogost«, govorio je obično i pri posljednjoj riječi bi obično vrlo značajno pogledao u lice onoga kome je govorio. Mada za to nije bilo nikakvog razloga, jer je desetak činovnika, koji su činili sav upravni mehanizam