1
| Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj |
Šinjel 2 strana>→ |
U jednom departamentu... ali bolje da ne kažem u kojem departamentu [a]. Nema ničega srditijeg nego što su svakojaki departamenti, pukovi, kancelarije i, jednom riječju, sve vrste službeničkih staleža. Sada već svaki pojedinac smatra da je povredom njegove ličnosti uvrijeđeno cijelo društvo. Kažu da je tu nedavno stigla žalba jednog načelnika okružne policije, ne sjećam se iz kog grada, u kojoj on jasno izlaže kako se ne izvršavaju odluke državnih vlasti i kako se sveto ime njegovo izgovara sasvim uzalud. A u potvrdu tome priložio je žalbi poveliki tom nekog romantičarskog djela u kojem se na svakih deset stranica pojavljuje načelnik okružne policije, ponegdje čak i kao sasvim pijan. Zato ćemo, da bi se izbjegle svakojake neprijatnosti, departament o kojem je riječ nazvati jednim departamentom. Dakle, u jednom departamentu služio je jedan činovnik; činovnik, ne može se reći naročito upadljiv: niskoga rasta, malo rošava lica, pomalo riđast, čak na izgled malo kratkovid, male ćele iznad čela, izboranih obraza i takozvane hemoroidne boje lica ...
Šta da se radi! Svemu tome krivo je petrogradsko podneblje. Što se njegova čina tiče jer kod nas prije svega treba pomenuti čin, bio je ono što se naziva vječiti titularni savjetnik, kojem su se, kao što je poznato, dovoljno podsmijavali i s njim se našegačili razni književnici koji imaju lijep običaj da navale na one koji ne mogu ujedati. Prezime toga činovnika bilo je Bašmačkin. Već po samom prezimenu vidi se da je nastalo od bašmaka [b]; ali kad, u koje vrijeme i na koji način je ono nastalo od bašmaka, ništa se ne zna. I njegov otac, i djed, čak i šurjak i svi čisto Bašmačkini – odeljenje ministarstva ili nosili su čizme, jedino mijenjajući triput godišnje đonove. Ime mu je bilo Akakije Akakijevič. Možda će se ono čitaocu učiniti malo čudno i kao naročito traženo, ali se on može uvjeriti da oni to ime uopšte nisu tražili, već da su se same po sebi stekle takve okolnosti da mu se nikako nije moglo dati drugo. I to se dogodilo upravo ovako.
Akakije Akakijevič rodio se, ako me pamćenje nije izdalo, 23. marta pred veče. Njegova pokojna mati, činovnica i vrlo dobra žena, pobrinula se, kako i treba, da se dijete krsti. Mati mu je još ležala na krevetu prema vratima, a sa desne strane stojao ja kum, vanredno dobar čovjek, Ivan Ivanovič Jeroškin, šef odsjeka u senatu, i kuma, supruga policijskog oficira, žena rijetkih vrlina, Ana Semjonovna Belobrjuškova. Roditeljki su prepustili da od tri sljedeća imena izabere koje hoće: Mokija, Sosija ili da dijete nazove po imenu mučenika Hozdazata. »Ne«, pomislila je pokojnica, »kakva su to imena!« Da bi joj ugodili, otvorili su neku drugu stranu u kalendaru; opet ispadoše tri imena: Trifilije, Dula i Varahasije. »E, to je Božja kazna – rekla je majka – kakva li su sve to imena; ja, zapravo, takva nikada ni čula nisam. Još da je Varadat ili Varuh, ali Trifilije i Varahasije!« Prevrnuli su još jedan list i pojavili su se: Pavsikahije i Vahtisije. »E pa već vidim – rekla je majka – da mu je, očevidno, tako suđeno. Pa ako je tako, onda će biti bolje da se zove kao i njegov otac. Otac je bio Akakije, pa neka i sin bude Akakije. Tako je nastao Akakije Akakijevič. Onda su dijete krstili, pri čemu je ono zaplakalo i načinilo takvu grimasu kao da je predosjećalo da će biti titularni savjetnik. Eto, dakle, na koji se način sve to odigralo. Sve smo to naveli zato da bi sam čitalac mogao vidjeti da se to dogodilo iz sasvim prijeke potrebe i da nikako nije bilo moćgućno dati mu drugo ime.