(Sivo, sumorno nebo...)
(Sivo, sumorno nebo...) Pisac: Vojislav Ilić |
Sivo, sumorno nebo... Sa starih ograda davno
Uveli ladolež već je sumorno spustio vreže,
A dole, skrhale vetrom, po zemlji grančice leže;
Sve mračna obori jesen, i sve je pusto i tavno,
Bez života je sve.
Izgleda kao da samrt umornu prirodu steže,
I ona tiho mre...
A po kaljavom drumu, pogružen u smernoj tugi,
Ubogi sprovod se kreće. Mršavo, maleno kljuse
Lagano taljige vuče, a vrat je pružilo dugi —
I kiša dosadno sipi, i sprovod prolazi tako,
Pobožno i polako.
23. oktobar 1886.
Izvori uredi
- Vojislav Ilić: Lirsko pesništvo, strana 290, Vuk Karadžić, Beograd.