Čudo

Čudo Pisac: Svetozar Ćorović

Čudo

     U niskoj, mračnoj magazici, kroz čije se uske i prljave pendžere jedva probijaju dva mlaza svjetlosti i padaju po razbacanoj i neuređenoj robi, sjedio je stari, gojazni gazda Aćim, na okrugloj, poderanoj šilti i obgrlivši koljena rukama, grijao tabane nad raspaljenom mangalom. Zimi je upravo i najvolio grijati tabane, izuvši najprije plitke, otvorene kundure i ostavljajući ih oko mangale, — jer ga je, veli, studen uvijek hvatala s noga, a za leđa se ni bojao nije pošto mu ih je čuvao stari, topli ćurak kojim se uvijek ogrtao. Grijući se gazda Aćim je i drijemao, — na besposlici nije mogao da ne drijema, — ne obzirući se nimalo na čaršisku graju, niti pogledajući kako prolaznici, većinom toplo obučeni, kao u najvećem poslu, trče ispred magaze, gonjeni jakim, oštrim sjevercem. On se ni onda pomakao ne bi, kad bi mu neko kazao e sav šeher gori, samo ako njegova magaza stoji čitava i ako plamen do nje dohvatio nije. Što najpošlje i da gleda za drugijem, kad on nije volio „nikad se miješat’ u tu-đe rabote, nego pazit’ samo svoje”, a sad i nema drugih poslova osim grijanja i drijemanja!
     Gazda Aćim bi, može biti, drijemajući i zaspao, da ga iznenada ne rastrijezni šištavi glas poznatoga Riste Galame, koji se od gazda-Aćima najviše razlikovao u tome, što se bavio samo tuđim poslovima, jer svojih nije ni imao. Risto Galama, uvijek uzbuđen i uznemiren kao da stotinu raznih poslova ima da posvršuje, hitno upade u magazu i ne nazvavši ni „dobro jutro”, nadnese se i sam nad mangalu i tako othuknu, kao da je čitav šeher za deset minuta optrčao.
     — Šta ćemo, po Bogu brate? — zapita gazdu Aćima, koji ga začuđeno posmatraše. — Ako Boga znaš, šta ćemo?
     Gazda Aćim zijevnu i protegnu se.
     — A o čemu se radi? — zapita.
     — Ne pitaj, brate! Na ovaki ti belaj nikad nijesam ograjis’o — odgovori Risto kijametli, mašući pri pričanju i glavom i rukama i čitavim tijelom. — Sahranismo jutros onog nesretnika, onog, ubio ga Bog i ko ga je rodio, Mitra kasapina, zemlja mu kosti izmećala i ne smirio se na onom svijetu, k’o što meni ne da da se smirim na ovome! ... Nije im’o kad prije umirat’ nego ugodio ovije’ dana, po ovome ledu i alametu, kad srce puca u čojeku i kad se sve mrzne na zemlji. Net mi vjerovat’, a jutros kad sam ga nosio, alal mu ne bilo, skantarile mi se ruke, pa ji ne mogu da odvojim od nosila; o brkovima mi se objesili ledeni mosuri, dulji nego mi u pokojne matere što je na nji’ pamuk namotavala; a nos mi se smrz’o, pa mi se čini, da me ko zvrcne po njemu, prsn’o bi, vala, k’o caklena čaša ... Nastrad’o sam ti, moj lijepi brate, k’o niko moj i nijesam se nikad mrtvaca nasov’o k’o ovog poganova ...
     — Pa zar si stoga doš’o? — upade Aćim, kome bijaše dodijalo slušati Ristinu jadikovku.
     — Ama jesam baš zbog toga — dočeka Risto ljutito. — Kad smo mu jutros došli doma, da ga ponesemo, ubio ga Bog i ko ga je rodio, i kad smo uljegli u sobu, umalo nijesam pao od straha. Mišljah, e mi se utvara nekakva prikaza, budi Bog s nami i anđeli božji, pa mi se noge posijekoše i zamrijeh na mjestu. Gotovo pored samoga mrtvaca sjedi nekakvo dijete, ođenuto u tri-četiri krpetine, pa se žuti k’o najžući vosak, a oči mu bliješte k’o u samrtnika. Zgurilo se, sastavilo bradu i koljena, pa nit’ što zbori ni romori, nit’ tiče ni miče, nego nas samo gleda... „Aman, ljudi, šta je ovo?” zapomagah ja iz svega avaza, „kakvo je ovo prikazanije, budi Bog s nami i anđeli božji?” ... Pogledaše se nekolike komšije i slegnuše ramenima ... „Pa to mu je dijete”, vele ... „Ama čije dijete?” ... „Ama Mitrovo”... I otrgoše ljudi pričat’ kako ima dvadeset dana da nemaju hljeba u kući. Mitar se razboljeo, a dijete slabo, pa nit’ je moglo radit’ ni isprosit’... Ne valja duše gubit’ i treba kazat’ da su im komšije donosile i davale nešto crkavice, ama bogme i oni ljudi sjeromasi, pa im dodijalo više davat’... I, eto, rekoše da se za tri dana ni Mitar ni dijete nijesu ozalogajili ... Ništa za tri dana! ... Stoga je, kaže, Mitar i umro, nesretnik jedan i nesretni sin, a dijete se jedva drži ... A zima je još grđa od gladi, pa još kad nema ni komada drveta da se ogrije, onda će ga đavo još prije odnijet’ i odletiće za ćaćom prije današnjega dana ...
     — Grehota — reče gazda Aćim tarući oči.
     — Grehota ja, — okresa i Risto. — Ubio ga Bog, bud umrije, kud ostavi dijete za sobom da gladuje i da se smrzava. I što će njemu dijete? ... Lahko se zaigrat’ sa ženom i steć’ dijete, ama daj ga ti digni na noge i očuvaj! ... Sad ga, eto, ostavio meni na vratu, prokleto mu mjesto u kome leži. Saletiše me svi ljudi na groblju, pa vele: „Ti, Risto, vazda trčiš i brineš se za svakoga, pa dela se pobrini i za nj. Nađi kakva čojeka, koji nema đece, pa da ga iz sevaba primi u svoju kuću, a Bog će ga blagoslovit’ ”... I svi mi kazaše da si ti, gazda-Aćime, najzgodniji za toga. Tebi, eto, Bog nije dao đece, a kamo sreće da ti je dao pedesetoro, pa te duži da ovo siroče primiš i da ga odgojiš. Kad malo ojača, može te i slušat’ i bit’ ti k’o momče, a tebi momče svakako i treba.
     Gazda Aćim, slušajući Ristu, oprži se nekako o mangalu, pa bržebolje podavi noge poda se.
     — Ja, brate, to ne mogu — osiječe. — Kristijanska je dužnos’ da se siročetu pomogne, ama ga u svoju kuću ne mogu primit’... Star sam ja, stara mi žena, pa ko će đetetu izmet činit’?
     — Pa lijepo je to — dočeka Risto brzo. — I ja sam mislio da ga ti net primit’... Ama smislio sam ja i drugo ... Velim: da ja pođem po braći, pa nek’ mi neko dade groš, neko deset, neko dvadeset, pa da ja dijete namjestim u kakve sjeromaške žene, pa neka ga ona hrani i ogrijeva, a ja da joj od tije’ para plaćam...
     Risti zadrhta brada, pa poče plakati.
     — Žao mi, brate, đeteta — reče. — Mitra nesretnika kunem i proklinjem, ama mi njega žao. Ja nemam ni kuće ni kućišta, ni kučeta ni mačeta, a da imaš išta svoje, uz’o bi’ ga ja sebi. A ’vako šta bi’ ja sa jednijem đetetom? Kuku bi bilo i njemu sa mnom i meni š njime. Nego gledaj, brate, pa daj koji groš, da ga namjestimo u kakve žene, k’o što rekoh prije. Kurtalisaćemo jednu rišćansku dušu...
     — Ja ne žalim i ja ću dat’ — upade gazda-Aćim, uvijajući ćurak oko sebe. — Kristijanska je to dužnos’. Nego otiđi najprije popu Gligoru. On je jedno svješteno lišce i treba najprije počet’ s njega. Nek’ on dade, neka dade još koji gazda, pa dođi meni da ti i ja dadem ...
     Risto skide široki fes sa glave i pogleda u tavanicu.
     — E, Bog ti platio, gazda-Aćime, — viknu. — Ti si i pošteni i dupli gazda! ... Iđem ja odmah popu Gligoru, pa ću š njime promuhabetit’ i zaiskat’ što, a onda ću doć’ tebi da priložiš koliko možeš ...
     — Dođi — mirno odgovori Aćim.
     Pa opet pripari tabane uz vatru i poče drijemati i ne pogledavši za Ristom, koji izađe iz magaze i krenu pravo kući popa Gligora.
     Risto je opet išao brzo, ne imajući kada pozdraviti ni poznatije mimoprolaznike, niti opsovati one koji ga glasno čašćahu nadimkom kijametsahibija. Samo je smišljao kako će osloviti popa, te je još jače mahao i glavom i rukama.
     Opazivši popa kako ulazi u kuću, on poleti trkom i iz sve snage potegnu ga ostraga za mantiju, da se čovjek jedva održa na nogama.
     — Pomagaj, pope brate, ako Boga znaš! — viknu.
     Pop, sitan čovječuljak, mršav, bolešljiv, sa rijetkom bradom i iskrivljenim nosom, okrenu se i ljutito ga premjeri pogledom.
     — Šta je? — oštro zapita.
     — Ama muka je — othuknu Risto, loveći mu ruku da je poljubi. — Jutros sahranismo onog nesretnika, onog, ubio ga Bog i ko ga je rodio, Mitra kasapina, zemlja mu ...
     — Znam, znam... U tebe je vazda duga priča — upade pop još oštrije. — Glavno mi kaži. Šta je glavno?
     — Glavno je Mitar, a dijete je k’o interez ...
     — Čije dijete?
     — Pa onoga nesretnika, zemlja mu...
     Pop odmahnu rukama i lupi nogom o tle.
     — Pa? Šta je s tim đetetom? ... To zbori!
     — Šta je? Zlo je! — osiječe Mitar. — Eto, kazaćemo, srce puca u čojeku, studen, mraz, a ono samo i golo i gladno ... Nikad se u vijeku prep’o nijesam k’o jutros od njega ... Mišljah prikazanije, kad ...
     — Presijeci, ubio te Bog — dreknu pop bijesno i oturi mu ruku kojom mu je ispod nosa mahao. — Šta ćete đetetu?
     Risto se nakašlja.
     — Ima tu dva načina — poče. — Jedan je, biva, način, da mu se pomogne ...
     Pop se namrgodi i okrenu se.
     — Nisu to moji poslovi — reče. — Eto ti gazde Vase Mrgudića, pa njemu pričaj ... On je zenđil, a ima svoje đece, pa neka se i za to pobrine ...
     I gurnuvši Ristu pred vrata, pod nosom mu ih zatvori.
     — Eto što je bijesan čojek! — uzdahn/ Risto, gledajući u vrata. — Najeo se našeg ljeba, pa pobjesnio, porazio ga sveti Aranđel svojom ateš-sabljom ... Jedno svješteno lišce, pa se čojeku ne da ni ispoviđet’... Ako me i gazda Vaso ’vako dočeka, onda nek’ nosi đavo i dijete i sve! Tražiću ja pametnijeg posla.
     Kako se bijaše zahuktao, izgledalo je da će još barem po sata proklinjati i psovati, dok iznenada ne zastade i kao sjeti se nečega. Stisnutom šakom zaprijeti prema popovoj kući, škrgutnu malo zubima, pa se okrenu i brzo pođe uz čaršiju.
     — Eh, moj brate Vaso — uzdahnu, kad stupi u magazu gazda-Vasinu, — ne znaš ti kakvije’ sam ti jada dopanuo ... Prokl’o sam i čas, u koji sam se rodio i kuma koji me krstio i sve žive i mrtve, što su mi bili pri rođenju, pa me nijesu udavili.
     — A kakva je to muka pregolema? — dočeka gazda Vaso, smješkajući se (a on je uvijek izgledao kao da se smješka; čak i kad bi koga grdio smješkao se i stoga niko nije ozbiljno ni uzimao njegovu grdnju). — Šta je to tebi danaske?
     — Muka, brate, — odgovori Risto sjedajući. — Sahranismo ti jutros onoga nesretnika, onoga, ubio ga Bog i ko ga je rodio, da Bog da mu zemlja kosti izmećala...
     — Ama koga, bolan?
     — Mitra kasapina.
     Vaso izvadi duhankutiju i ponudi ga njome.
     — Pa što kuneš mrtva čojeka? — zapita. — To je grehota.
     — A kakva mi je grehota — dočeka Risto osorno, odbijajući ponuđenu kutiju, — kad je umro, a ostavio iza sebe jadno i gladno dijete ... Kad sam ga ugled’o, posjekoše mi se noge i umalo ne umrijeh od straha. Hiljadu se mrtvaca naočitijih od njega zakopaju.
     — Od toga đeteta?
     Risto mrko pogleda gazda-Vasu, ljutit što mu upada u riječ, iako je znao da gazda Vaso ne može nikoga slušati, a da ne upleće razna pitanja.
     — Ja — osiječe. — Dijete je i gladno i rđavo ođenuto, pa ...
     — Pa šta ćete s njime? — upita Vaso opet.
     — Šta ćemo, šta ćemo? — zašišta Risto. — Evo poslali me ljudi da nađem kakvu kuću, pa da ga ko primi sebi. A doš’o sam tebi, jer ti je dao Bog dosta đečice, pa da ga ti uzmeš da ga ogriješ, najedeš i podigneš na noge. Ako uzraste, ne treba ti bolje momče od njega, da te sluša k’o rob...
     Gazda Vaso nađe se u poslu i kao poče miješati pirinač.
     — Dosta je meni i moje đece — odgovori. — Imam ih ja čitav tabor, pa je i njih teško hranit’... A grehota je teška da dijete tako ostane... Mitar je bio pošten Srbin i treba njegovo dijete da prifatimo ... Eto, ima gazda koje nikako nemaju đece, pa neka ga one uzmu.
     Risto skoči i poče hodati po magazi.
     — Ima u mene još jedan način — reče. — Daj, brate, da pokupimo što para, pa da ga danas namjestimo u kakve žene, da ga ogrijeva i hrani, a da joj zato plaćamo ...
     — Kome da plaćamo?
     — Pa ženi ... — okosi se Risto. — Priloži i ti koliko možeš, a priložiće i drugi, pa da sačuvamo dijete ...
     Gazda Vaso se zamisli.
     — To je pametno i pošteno — reče otežući. — Plemenito je to ... Daćemo, brate, svi, pa da se sačuva jedan život. Nego hajde najprije gazdi Aleksi, on je crkveni tutor, pa nek’ on priloži najprvi, a mi ćemo svi za njim. On će se ljutit’ ako ne bude i tu najprvi, a ja neću da ga ljutim... Hajde njemu ...
     Risto uzdahnu, tužno zavrti glavom i opet poče proklinjati.
     — E, grom ga spržio i ko ga prvi na me namjeri — reče polazeći. — Kad gođ naljegne kakva nesreća, barem će se očešati o me k’o krmak o džamiju. Baksuz čojek, što se rekne! Drugi svak šjedi s mirom, a ja trčim po ovoj studeni i po ovome vjetru k’o muha bez glave. Čitavo mi se tijelo smrzlo, prsti se obledenili, a ja mjesto da se grijem, uzbijam tuđe poslove, ne smirio se ni u grobu da Bog da...
     Zakoračivši na prag gazda-Aleksine magaze, umoran i nazebao, Risto ne htjede duljiti. Ne htjede ni iznositi onoga prvoga načina, jer je vidio da ga nijedan gazda prihvatiti ne može, nego odmah zagalami s drugim:
     — Daj, gazda Aleksa, kakav prilog da pomognemo jednome nesretnome đetetu, spržio ga sveti Ilija svojom strijelom, koje je i gladno i ozeblo. Doš’o sam tebi prvome, jer si ti naš viđeni i kršni čojek, pa da prvi udijeliš.
     — A čije je dijete? — zapita gazda Aleksa naduto, pomičući naočare sa pljosnatoga nosa na ispupčeno čelo, jer je baš čitao nekakvu staru, crkvensku knjigu.
     — Pokojnoga Mitra kasapina, onoga nesretnika, zemlja mu kosti izmećala da Bog da!
     — A veliš: gladno je i ozeblo?
     — Jedva još živi.
     Gazda-Aleksa ostavi knjigu pored sebe i poče trljati ruke.
     — E, prijatelju, treba pomagati siročetu — reče. — Isus je naredio da gladnog nahranimo a žednog napojimo... Ama to ne može biti tako odma’... Eto, danas je subota, a sjutra je neđelja, pa ću ja narediti da mu se u crkvi ponese tas, da mu se tako skupi para ... A skupiće se dosta, jer u crkvi daju i ljudi i žene. Neka dijete pričeka samo do ujutru, — jer kad je čekalo dosle, može još jedan dan, — pa ćemo urediti.
     Risti odlahnu na srcu.
     — Biva ne treba meni više trčati ni iskati ni u koga?
     — Ne treba.
     — E, Bog te blagoslovio! — viknu. — Da si me i ti poćer’o još u koga gazde, hoćah lijepo lipsati k’o pas na ovome mrazu ...
     Pa zadovoljan izađe i krenu kući.
     Kad se dobro rasvanulo i kad sva tri zvona zabrujaše sa crkve, pozivajući svijet na jutrenju, sastaše se u crkvenoj avliji i gazda Aćim i gazda Vaso i gazda Aleksa i još tri-četiri krupnje i sitnije gazde. Svi obučeni u čohano, praznično ruho, sa nakalufljenim fesovima na glavi (jer su i fesovi praznični) a ogrnuti teškim, toplim ćurkovima. Svi se zaklonili od vjetra za debeli, crkveni zid, i po starome običaju prije nego što će uljeći u crkvu, zapalili su cigare.
     — Ljudi, ova zima baš žestoka — poče prvi gazda Aćim zijevajući. — Ovakvoga mraza ne pamtim odavno.
     — Neka, neka — dočeka gazda Aleksa živo. — Ja volim žešću zimu... Ako je zima žestoka, biće i godina rodna. Bez mrazova roda nema ...
     — I nema, bogme, — uplete se gazda Vaso. — Još da hoće i snijeg udarati, pa eto zgode! ... A meni je i ’nako milije, kad je vrijeme oštrije. Zatvoriš se, brate, u sobu, upališ funur, pa slušaš kako hukće i praska, k’o za inad vjetru što napolju puca i ciči. Ljepota jedna!
     — Pa još kad raspariš tabane prema funuri — dodade gazda Aćim.
     Dok dotrča Risto u avliju, pa još bješnji i uzbuđeniji nego juče.
     — E ljudi, ovi se jadi niđe glasili nijesu — reče skidajući fes, a iz glave mu dimi kao iz purenjaka. — I štogođ se desi, sve po mojoj glavi, đavo me odnio, da Bog da i kad sam živ. Probudio se jutros, umio se, pa uz’o malo ljeba i sira i ponio onom Mitrovu siročetu... „Hajde”, velim, „nek se založi jutros, dok braća pokupe pare i dok ga namjestimo u kakve žene” ... I doš’o sam tamo, braćo moja, i uljeg’o u sobu, pa baš da viknem: „đe si dijete?”
     — Kakvo dijete? — upade gazda Vaso, smješkajući se.
     — Đavolje! — okresa Risto ljutito. — Pa baš da viknem — nastavi, — a pogled mi se ote u ćošu, kad ono leži na tlima, zgureno, modro, stisnutih šaka, pa me gleda strašnije nego juče... ”Ustani dijete”, velim mu ja, „evo sam ti donio da se ozalogajiš, dok ti braća i više skupe” ... Ono ni da se pomakne ...
     — Zar dijete? — opet zapita Vaso.
     Risto ga mrko pogleda, othuknu malo i podboči se.
     — I šta mislite, braćo moja? — zapita. — Ja se primaknem i popipam ga, a ono ledeno. Drmnem ga, a ono ništa... Lijepo umrlo! ... Kad je čekalo toliko, nije šćelo pričekat’ još dan nego odma otišlo za ćaćom. Voljelo mrtvu ćaći, nego nama živima.
     — Ama baš umrlo? — zapita gazda Aćim jače.
     — Možebit’ da se i smrzlo, — odgovori Risto nabusito, — ama je, beli, duša izletila iz njega ... I danas eto opet belaja meni na vrat, da ga sahranjujemo, zemlja mu kosti izmećala!
     Gazda Aleksa baci ispušen cigar i zagladi brkove.
     — E, to je baš jedno čudo — reče. — Juče sahranili oca, a danas dijete ... Da se smrzlo, to niko ne može vjerovat’, jer opet nije takva studen da se ljudi mrznu. To je njemu otac bio drag, pa ga nije moglo preživjeti ... Umrlo od žalosti ... A to je baš čudo, jer se u današnji zeman najmanje od žalosti umire ...

Izvori

• Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 2, strana 100-110 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.