Čežnja (Ivo Ćipiko)

Čežnja Pisac: Ivo Ćipiko

Čežnja

Selo kupa se i sjaji uljetnoj sunčanoj vedrini. Pod njime prostire se more i plačka mu krajeve. Dolje u zalivu sjetnu pjesmicu šapuću vali, valjuškajuć se o sitnome žalu. Tišina je veličanstvena! Samo katšto iz grma tić bolno cijukne, srce da protrne. Gore visoko povrh kukova, kruži jastreb, striže krilima ... Najednom čobanče s brda doziva, pa vazduhom i goletima, grčevito razlijega se i odjekuje isprekidani, dugi Oj ! . .
Pusta morska pučina mami me. Siđoh u zaton, zagledam se u obzorje. Nešto mislim, nu ne znam o čemu. Pred očima, u moždanima, oko sebe i nad sobom, osjećam prostor, krcat plavetnila, svijetla i života. U njem mi tijelo iščezava; duša se od njega dijeli, te se š njime istovjetuje. Buljim tako.
Sunce zapada. Pošljednja ždraka morem se razlijeva, pozlaćuje mu titrajuću površinu, a odbljesak joj se krijesi u dnu mora...
U osjeni sam ! Nada mnom i preda mnom, suro kamenje i brdine zaodjele se umirućim sunčanim plamenom — žare se. Ni ćuha vjetra, tek gdjekad iznenada more se gane, val pljusne o hrid, zakotrlja pijesak i umiri se.
Prenem se, osjećam da živem. Milinje me obilazi. Slatka melanholija okuplja. Srce se rastapa. Usnice kupe, nu riječ u grlu zapknje.
Redom nižu se slike iz mladosti. Ona, priprosta, živo se predstavi. Željkujem . . .
Da, na te mislim, seljanko mala. Rukama hoću da zagrlim tvoje vitko tijelo, da ljubim usta . . .
Prostor je prazan; ruke mi klonuše. Zapaljen, trznem se: Nje nema!
Grudi se stišću; duša vapi:
— Dođi!
Slušaj!
Bili smo djeca, mladi i zdravi. Bijasmo jedno biće. Na suncu, moru, vjetru i kiši uživasmo. Po njivama, vinogradima i šumama, smucali se cijeli božji dan. Prvi tić golić, zrno grožđa, tek nabrekla smokva, bilo je naše. Plač i smijeh, bio nam jednako dobar drug. I u jecanju, u tvojim očima nazrijevao sam radost. Kako ne bih, kad između prozirnih suza krio se tvoj veseli vedri posmjeh. Zimna studen kupila nas jedno uz drugo. Ljetna žega u najžešćem krijesu, ražegla bi nas i uzobijestila, znojni i rumeni zaigravasmo i koprcasmo se po mirisavoj prosušenoj travi. Sreća nas pratila. Zemlja, nebo i nas dvoje: — to je sve. Drugo nismo želili . . .
Nu dođe kobni dan. Razdijeliše ias. Mene otrgoše od tebe, te turiše u svijet.
Plakasmo!
Tek tada tvog vrućeg pregorjelog čela dotakle se moje usnice.
To je bio bratski poljubac i ništa drugo.
S Bogom! sunce, vedrino i svijetlo! Zatvoriše me. Mrak mi brzo omrzao; stega i ropstvo ogadilo. Ko biljka što raste u tmici, zaželio sam se sunca i zelenila. Pobjegoh. Nu opet me silom strpaše da se tobože prosvijetim i izučim. Divljakom me okrstiše. Htjeli su prosto prirodno obilježje s mene svući, te me zaodjeti njihovom umjetnom kulturom. Pripovijedali mi: o ćudoređu, domoljublju, dužnosti i čovječanstvu. Vruće osjećaje zatomili umišljenim oblicima. Svijest upokojiše njihovim lažnim naukama. Prostodušnost utukoše bujicom praznih riječi. Čednost, slavom prijekorna junaštva. Zdravi razum i čisti nagon obezumiše doskočicam i izmišljenim bludom. Jedno govorili, a drugo radili. Varali me. Do malo progledah. Odrekoh se, svečano, njihove tašte nauke. Dođoh u rodno selo. Tužan, vrzah se oko tebe. Ti si jedina ostala mi vijerna; nisi me prikarala. Napokon raščitah se. U zao čas! Glava mi se napuni varavim idejama; hoće da pukne. Luda slava zaokupi me. Svjetski običaji, predsude i slasti zamamiše. Mišljah da sam nešto: zatajah te i zastidih se tebe. Strugnuh u svijet... Srkajući slatki otrov, kružio sam šarenilom. Nu ne bijah se još zasitio, već se razočarah.
Čuj me!
Sve je opsjena! Rugu izvrgoše prave krijeposti. Pogrdiše život, svijetlo i poštenje. Mjesto toga, da pokriju svoje nečovještvo, izumili su sijaset zamamnih riječi, bez smisla i značaja, š njima zavaraše mene i druge. Sve su izigrali. Sopstveno ne mogu da dišu; kužan i otrovan je njihov zajednički dah . . . Bilo mi je teško, sjetih se sela i tebe ...
Evo me skrušena pred tobom. Ne ispituj! Ovo ti je moja ispovijest. Osnaži me! Ti si jedina, te me možeš da spasiš. Blaga si: smiluj mi se! Iznemogao pred tobom stojim, nu ćutim da mi u životu jošte nešto tinja. Zapretak nije se ugasio; do tebe je da ga ražežeš, da plamenom zaplamsa. Zaboravi na sve, ko što i ja. Priroda nas k sebi zove. Opet smo njena vjerna djeca:
— Dođi!
Okupaćemo se u pošljednjoj sunčevoj ždraci, što se našim morem prelijeva. Zadahnućemo se vedrinom neba i daškom mora: oživjećemo!
Gle! zapad se zakrvario. Vazduh je ispunjen plavetnilom, crvenilom i bezbrojem šarenih boja. Sunce se je sleglo da opočine. Svakim zapadom draži me ista želja; š njime umire i ona. I mi ćemo opočinuti! Nemoj, da ovaj dan iščezne u nepovrat. Brzo! — naužijmo ga se — nestaće ga.
Suton se hvata; nastupiće noć, smirićemo se u njenom okrilju . . . Težaci se s polja trudni vraćaju. Čuj, dvogrle! Momče na njima izvija davoriju narodnoga poja. Osjećaš li zvukove, što do u srce dopiru. Ne čuješ onu kajdu, što se nad zemljom nadvila, te s visine slatkim melanholičnim miloglasjem do nas dopire, pa nas opaja medenom slašću. Ta je kajda glas naše svadbe. To je duh našeg čeznuća!
I vjetrić je zaćarlijao. Osjećaš li osjetljivi i željni miris? To grožđe puca, cvate. Sjeme leprša zrakom, pada, plodi se izameće. Zemlja,prostor i sve živo vonja, buji, raste i uživa. I mi ćemo da proživemo.
— Dođi!
Pao je prvi mrak ! Sanjarićemo u onom našem dočiću na mekoj djetelini, između borova . . . Nećeš? Nećkaš se? Zar sam ti tuđ? Ne boj se! — promijenio sam se. Sada sam isti, kao i onda, kada te prvi put cjelivah. Otresao sam sa sebe svu njihovu nauku i mudrovanje. Čist sam i iskren . . . Koriš me nevjerom — Sumnjaš ?
Kunem ti se ovom toplom noću, neću te ostaviti.
Sljubljeni u jednome uzdahu, u valu mjesečeve svjetlosti, uz titraj zvijezda, te miomiris i pjesmu borova, proslavićemo najčistije uživanje. Začećemo duboko čuvstvo, krstićemo ga: oživjela ljubav!
Željo moja !
Predosvitni lahor tresnuće smiljem i koviljem, osuće tvoje bijelo čelo čistom, tihom rosicom. U ciknuće sipaće zorica, na pregršte, svog čarnog rumenila i tebe nadariće njime. Rodiće se sunce, pa između borovih grana, prvom ždrakom uprijeće u te. Ugrijaće te i razažgaće ti dušu s mojom vrućom češnjom. Sinućeš mi: rosna, rumena, vedra i topla.
Budiću te...
U zagrljaju sreće obigraćemo mjesta naših djetinskih uspomena. Na suncu, svijetlu, vedrini, u toplom mirisnom vazduhu okruženi zelenilom, obijesni, zdravi i mladi zaigraćemo kolo našeg pomlađenog žića.
Sustanemo li, zaklonićemo se . . . Pod lisnatom smokvom, kod slatkih pucalica; u gudurama, obasutim mekim šušnjem; uz ladna pitka vrela; po morskim hridima; u zaklonici povrh žala, u onoj blagoj prisjenci, opočinuće naše mlado tijelo i upokojiće se. Osluškivaćemo pjesmu: šume, goleti i mora! Promaknućemo se jedno uz drugo, te dalje i dalje, obaćemo svaki dio majke naravi. Penjaćemo se po brdinama i klisurinama do skrajnih granica na vrh; da smo bliže neba. Odatle ko soko, još jednom razgledaćemo svijet ... Daćeš mi tvoju dobru ruku i spokojno zamrijećemo . . .
Čujem tvoj glas: dodijaće ti!
Vjeruj, neću ti se ni tada iznevjeriti . . . Ne marim za svijet. Neću se k njemu vraćati. Čemu?
Svijest, osjećaj duše, ponijećemo sobom. Povratićemo materiju majci zemlji.
Zalepršaćemo čistim plavetnilom. Obićemo međe neba i zemlje, pa kad se nebo smrkne i namrgodi, zadnjim časom izmičuć kroz tutnjavu gromova, sijevanje i šibanje strijela, spojićemo se u jednu dušu; lagani lutaćemo vaselenom; uzvisićemo se do na kraj; doletjećemo u najčistije nebeske sfere, sve do u vječnost.
Tamo naš nerazdruživi duh, umiriće se i uživaće vjekovita blaženstva: — Dođi!

Napomene

• Pripovetka je prvi put štampana, sa podnaslovom »Vizija«, latinicom, u časopisu Novi Viek knj. II, br. 8, Split, 1898.; zatim „mjesto predgovora" u zbirci »Primorske duše«, Zagreb, 1899.)

Izvori

• Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 11-17 , Narodna prosveta, Beograd.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 101 godina.