O ti bićem beskonačni
bez početka i bez kraja!
Početak si sam osnova
i kraj svega u tebe je.
Ti, dubino neizmjerna,
ti, visoto nedolećna,
ti si sjajnost svoju skrio
mlogostručnim pokrivalom
veličanstva i prostranstva,
te se ne daš da te vidi
oko duše najumnije,
nit' um sebe voobrazi,
no tek počne o teb' mislit,
zanese se u beskrajnost
sve s višega k višem odeć,
leteć želno da te vidi
ili sjenku barem tvoju.
Al' zaludu njemu muka,
po prostoru tumaranje,
kada si ga ti stvorio
kratkovidno i slijepo,
da u tebe ne pogleda,
no se natrag mora vratit
u ćeskotnom svome hramu
zanešeno, utruđeno.
veličinom začuđeno.
Pogledam li tečnost stvarih,
pogledam li svjetlost sunca,
pogledam li sjajnost, hitrost
milionah gornjeg svoda, -
sve to mene udivljava,
tebe kaže svemoguća,
i duša me tvoja mala
više svega uzvišava,
tebe što si više svijeh
i te r'ječu svu stvar krećeš, -
bog si uma, duše moje.
Koliko je daljnost tvoja
od kratkoga uma ljudskog,
svekolike umne glave
što su dosad na sv'jet bile
i posada te se rode
da u jedno pero sliju
silu mislih najvišijeh,
ne bi znale čerte povuć
niti r'ječi upisati
o tvojemu veličastvu.
Ah, ti stvari previsoka,
jer si mene takvog dala
kratkovidna i malena?
I čemu sam ja podoban?
Ja se nadam nešto tvoje
da u dušu moju sjaje;
neizvjestan, al' se gordim
što sa tobom svojstvo imam.
No i bilo štogođ malo,
to se može upodobit,
spram sjajnosti tvoje velje,
premalojzi iskri ognja
koja pođe tamom lećet
od ognjenog okeana,
dok se opet k njemu vrati.
Ti s' okean beskonečni,
a ja plovac bez vesalah.
Misli su mi bura jaka;
sa mnom čine valovanje,
nagone me napr'jed plivat,
žele štogođ vidijeti.
No kako ću vodom odit
kad u ruke vesla nejmam,
već sam dužan stojat tužan
u smrtnome čamcu malom
na sredinu okejana
dok s' prevrati čamac isti
i okejan mene proždre?
Ja se zemlje car nazivam,
ja se gordim i ponosim
jer vrh svega zemnog vladam;
ja s prirodom često ratim,
pobjeđavam tresk gromovah,
pobjeđavam zuk vjetrovah
i sinjega ljutost mora.
Ja umnima letim krilma
oko sunca i planetah,
znadem njinu veličinu,
znadem njina krug tečenja,
njinu svjetlost i bistrotu;
ja nad ljutim lafom, tigrom
i nad svijem životnima
mora, zemlje i vozduha
vladam umom i carujem, -
sve s' to mene pokorava,
sve mi s' klanja i služi me.
Kud goda se ja obratim,
veličastvo svud ti vidim;
pogledam li kita, slona,
pogledam li mravca, muhu,
pogledam li ravna polja,
raznim cv'jećem nakićena,
pogledam li gorde gore
u zelenost obučene
ili cv'jetak jedva vidni, -
svud te vidim svemoguća.
Najmanji te cv'jetak slavi
ka najvišeg svjetlost sunca.
No, ah, tvorče, što sam smrtni
ja u sravnost tvoje sile,
tvog mogućstva, veličastva?
Mogu li se živ pokazat,
sprama tvoje veličine?
Ti, koji si premudrošću
u prostranstvu vozdušnome
sozda sv'jetah milione
i sve jednog s drugim sveza
tvojim lancem nevidimim
i svakome život dao,
te uredno svoj tok čine,
jedan drugom svjetlost daju, -
ko se ravnit s tobom može?
Ja li smrtni da se ravnim
sprama tvorca besmertnoga?
Ja li tebe da s' podobim,
teb', koji si sama vječnost,
spram koje se jedva mogu
ja pokazat da sam bio
i na sv'jet se pojavljao?
Ti, božestvo previsoko,
koje živiš u prostoru,
nad prostorom, pod prostorom,
u svijetlim planetama,
u zrakama sjajna sunca
i u svaku malu stvarcu
nam vidimu, nevidimu,
ti svačemu život daješ
nevidimom tvojom silom.
No ko će te opisati,
ko li umom obuzeti?
Um si kratak dalo čojku,
ne može te ni nazreti,
akamoli vidijeti,
već um leti čojka slijep
po prostoru beskrajnome
tražeć sv'jetlo po tavnini
kako sova u mrak noćni.
Al' ja više sile nemam
da izbliže tebe vidim,
već iz stvarih vidimijeh
svoritelja njina slavit
i s čudenjem velikijem
dušom, srcem tebe vikat:
"Ti si car moj i sveg drugog,
kojega je ruka vrgla
temelj svemu vidimome
i u koga ruku stoji
konac iste veličine!
Tebe slava beskonačna,
tebe časti prekovječne,
tebe fala, ka svemoćnu,
neka bude i biti će
dok je sv'jeta i naroda!"
