Ciganče, pa ciganče!
Bio jedan car pa imao caricu koja mu je rađala sve žensku đecu. Kad jednom carica zatrudni, reče joj car da će je oćerati, ako mu sad ne rodi muško dijete. Kad se carica porodi i rodi opet žensko dijete, ona se brže bolje dogovori s nekakom Cigankom u susjedstvu koja je u isto vrijeme bila rodila muško dijete, te đecu promijene i po tom jave caru, da mu je carica rodila sina. Car se tome vrlo obraduje i učini se veliko veselje. Kad ovaj carev sin poodraste veliki, i stane sa slugama i dvoranima po šumi ići u lov, on bi često govorio: "Da lijepih drva za grebeništa!" ili: "Da lijepijeh drva za ugalj!" i tako se po tome dozna da on nije carski sin nego Ciganski.
Izvor
uredi- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 309–310.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.
|