Car Šćepan i đeca vilosovi

* * *


Car Šćepan i đeca vilosovi

Vino pije slavan car Šćepane,
U Prizrenu gradu bijelome,
Na bijeloj od kamena kuli,
A do njega sva srpska gospoda,
S desne strane dvije partijare, 5
I četiri mlada kaluđera,
A s lijeve dvanajest popova,
A do njihe kmeti i boljari,
Redom sjede, redom piju pivo,
Kad se Srbi napojiše vinca,
Te im vince ugrijalo lice,
A rakija stade besjediti,
Tadaj reče slavan car Šćepane:
»Vilosovi, moja đeco draga!
Poslušajte što ću govoriti,
Kad se hladna napojite vina,
Vi skočite od zemlje na noge,
Pak otid'te u nove ćelije,
Samouku poljubite ruku,
Samouku starom učitelju,
Pak uzmite knjige starovnike,
Rasklopite, pak ih proučite,
Pa vidite što nam knjige pišu,
Šta će doći u zemanu kome,
Morete li znati, jal' viđeti?«
Kada čuše đeca vilosovi,
I ostali mladi književnici,
Šta im reče slavan car Šćepane,
Od zemljice na noge skočiše,
Pak odoše u nove ćelije,
Samouku poljubiše ruku,
Samouku starom učitelju,
Sve mu kažu careve sovjete,
Što je njima care naredio,
Pak velike knjige iznesoše,
Poljubiše, pa ih rasklopiše,
Te gledaše tri bijela dana,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Dok evo ti slavan car Šćepana,
I sa njime ostale gospode,
Od ćelije otvoriše vrata,
Književnicim' božju pomoć daju,
Književnici knjige poturiše,
I carevo prihvatiše zdravlje,
Sjedoše ga u stolicu zlatnu,
Sva po redu posjede gospoda,
Pak im sluge poslužiše vino,
Progovara srpski car Šćepane:
»Vilosovi, đeco moja draga,
Viđeste li šta nam knjige pišu?«
Književnici caru govoriše:
»Zlatna kruno, slavan car Šćepane,
Naše knjige starovnici pišu:
Da će doći potljeno vrijeme,
Pak se braća Srbi posiliti,
I naforu s koplja uzimati
A sjedeći zakon prihvaćati,
Jedan drugog caru opadati,
Suprot toga izgubiti carstvo,
Naše carstvo preuzeće Turci,
Oboriti crkve i oltare,
A uza nje prizidat munare,
Prihvatiće Jasofiju crkvu,
U Stambolu gradu bijelome,
Zadužbinu cara Kostadina,
I u n>oj će oborit oltare,
A uza nju prizidat munare,
Oboriće veliku zvonaru,
Ukinuće zvono principovo,
Na zvonaru ozidati munaru,
A na n>oj će hučit mujezini,
Teško tome koji to dočeka,
Pod Turčinom i pod turskom rukom!
Gospodine, slavan care Šćepane!
Naše knjige starovnici pišu,
Teška će se krvca proljevati
Na Kosovu polju širokome,
Oko carstva, oko krune carske,
I mlogi će izginut junaci,
Carstvo će nam preuzeti Turci,
Oboriti naše namastire,
Raskovati od srme kandila,
Pokovati bulama đerdane;
U Prizrenu gradu bijelome
Oboriće Petkovaču crkvu,
Zastaviti tajnu leturđiju,
Da se u njoj oslužiti neće
Za punijeh mlogo godinica;
Koju malu pak ostave crkvu,
Da im raja leturđiju služi,
Na svakoj će zvono oboriti
Što nam slavno na crkvama glasi,
Kad se tajna leturđija služi,
Lako biti sirotovat neće,
Ni Srbinu ni srpskome sinu,
Kad to kome u zemanu dođe.«
Sve to sluša srpski car Šćepane,
Kada care razumje besjede,
Suze proli, ovako govori:
»Vilosovi, đeco moja draga,
Morete li znati, jal' viđeti,
Oćg l' kada u zemanu doći,
Da se naše pak pograde crkve,
Da zvonare opet dadu glase?
Đeco moja, naša stara crkva,
Petkovača u Prizrenu gradu,
Oće li se ikad pograditi,
I kucnuti zvono na zvonari,
Đeco moja, k'o je prije bilo?«
Govore mu mladi vilosovi:
»Gospodine, naša kruno zlatna,
Što ti radiš, što l' suze proljevaš?
Nemoj plakat', naša kruno zlatna,
Ovako nam naše knjige pišu,
Ništa biti dovijeka neće,
Al' svakome ogledanje doć će,
Da ogleda i silu i slavu,
I opet će u zemanu doći,
Pak se stare potražiti crkve,
Potražiti, pak se pograditi,
Svaka đe je koja prije bila,
I služit se tajna leturđija,
Sve po redu i dugu zemanu,
Kada bude od Boga suđeno,
Dok je sunca i dok je mjeseca.«
Kad to začu srpski car Šćepane,
Razgovori s' i razradova se,
Pak doziva đaka Samouka,
Te ovako njemu govoraše :
»Sad znadeš li, moja prava slugo!
Šta govore knjige starovnici,
Kada naše zadobiju carstvo,
Oće l' svuda osvojiti Turci?«
Progovara đače Samouče:
»Gospodine, slavan car Šćepane,
Nikad svuda prihvatiti neće,
Veće 'oće bijela Stambola,
Građevinu cara Kostadina,
I njegove velike gradove,
A Rusije prihvatiti neće,
Prihvatiti iz Medine Turci,
Gospodine, nikad zavijeka;
Ni Cetinje vrelo od Srbije,
Tu za Turke mjesta ne imade.
A ne boj se, naša kruno zlatna,
Kruno zlatna, srpski car Šćepane!
Ni to, cgre, skoro biti neće,
I dva će se cara mijenjati,
Nakom tebe, naša kruno zlatna?
A s trećega prihvatiće Turci
Našu slavu, carstvo i gospostvo.«


Izvor

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 90-93.