Car Dušan i kralj Mihajilo5
Slavu slavi slavan kral. Stefane,
U Prizrenu gradu bijelome,
Sa gospodom od zemlje Srbije,
Tu bijaše vina i rakije,
I ostale svake đakonije,
Kad se Srbi napojiše vina,
Te im vince ugrijalo lice,
A rakija sobet otvorila,
Onda reče slavan kralj Stefane:
»Braćo moja, Srbadijo slavna,
Poslušajte što ću besjediti,
Dobro bismo, pak i vino pismo,
Sve nam dobro i od Boga bilo!
Skoro nam se čudo pokazalo,
Žarkom suncu lice potavnilo,
More l' iko meni tolkovati,
Na što more to odgovoriti?
To će naši Srbi postradati,
Crna će se krvca proljevati.«
Kad to čuše Srbi poglavari,
Koji mu se bliže dogodio,
Učini se da nije ni čuo,
Neki broji puca niz njedarca,
Neki gleda u zemljicu crnu,
Neki sluša sa'at u njedrima,
Kako oda i dekike voda;
Dok zadrma alka na vratima,
Kraljske sluge na noge skočiše,
Na avliji vrata otvoriše,
Dok upade lako knjigonošče,
Dok upade, božju pomoć dade,
A sluge mu prihvatiše zdravlje,
Pitaju se za mir i za zdravlje,
Uzeše ga za bijele ruke,
Odvedoše na kraljevu kulu,
Đeno sjedi slavan kralj Stefane,
Da vi'š mlada laka knjigonoše,
Pokloni se i dva i tri puta,
Dok je kralju poljubio ruku,
Ostavi mu knjigu na koljenu,
Slagan kralje knjigu prihvatio,
Prihvatio, pak je proučio,
Kad vidio što mu knjiga piše,
Uz obraz mu plamen udario.
A niz obraz suze oborio,
Pa svom sinu 'vako govorio:
»O moj sine, nejačak Dušane,
Evo slike, a evo prilike,
Sa šta nam se zatvorilo sunce!
Evo nama knjige šarovite,
Od Trnove, od zemlje bugarske,
Od lijepe Jelisavske mlade,
Moje šćeri, tvoje seke mile,
Seka ti se, sine, osužnjila,
U tavnici kralja Mihajila,
Mihajila gospodara svoga,
I sa njome jedno čedo ludo,
Ludo čedo, ama muška glava,
Kojeno je skoro porodila;
Da vi'š silna kralja Mihajila;
Mihajil je zakon prestupio,
Na drugu se ašik učinio,
Da j' đevojka, ne bi ni žalio,
Već nekakva udovica mlada,
Udovica kralja Andronika,
Pak se kuja ašik učinila,
Mihajila sebi primamila.«
Kad to začu nejačak Dušane,
Suze proli niz bijelo lice,
Suze proli, a babu govori:
»O moj babo, slavan kral> Stefane,
Piši njemu knjigu šarovitu,
Pošalji je kralju Mihajilu,
Ne bi l' moju seku izbavio,
Iz tavnice ispod dvora svoga,
Gorko žalim moju seku milu,
A još više vjeru pogaženu,
I zakona što je prestupio,
Jer naš zakon podnijet če može,
Da se drže dvije zaručnice,
To je ružno čuti i viđeti,
Ja kamoli u dvoru držati.«
Kad to začu slavan kralj Stefane,
Šarenu je knjigu napravio
Pa je spremi zemlji Trnoviji,
A na ruke milu zetu svome,
Svome zetu kralju Mihajilu,
I ovako njemu govoraše:
»O moj zete, kralje Mihajile,
Što je tebi, ti se pomamio?
Te si našu vjeru pogazio,
I zakona našeg prestupio,
Svoju vjernu ljubu u'apsio,
I nejako čedo materino,
Na drugu se ašik učinio,
Da j' đevojka ne bi ni žal io,
Već nekakva udovica mlada,
Udovica kralja Andronika,
Žao mi je moje šćeri mile,
Pak i naše vjere pogažene,
Jer naš zakon podnijet ne može,
Da se drže dvije zaručnice,
To je Srbim' i viđeti tuga,
A nekmoli u'apsiti druga,
I ljubiti tuđu zaručnicu.«
Kad je tak'u knjigu opravio,
Knjiga ode kralju Mihajilu,
Knjigu gleda, a smije se na nju,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
To je šalje slavnu kralj Stefanu :
»Ne čudi se, srpski kral» Stefane,
Što sam tvoju šćercu u'apsio,
A s drugom se ašik učinio,
Ni u tom ti samo biti neće,
Već ću silnu sakupiti vojsku,
Pak ću tebi do Prizrena sići,
I tvoju ću porobiti kulu,
I tebe ću uhvatiti živa,
I tvog sina nejaka Dušana,
Pak ću tvoju pogubiti glavu,
A Dušana u tavnicu bacit,
I vašu ću zemlju porobiti,
Porobiti tvoju babovinu,
Pritisnuti tvoju kraljevinu,
Svu Srbiju do sinjega mora.«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Knjigu spremi slavnu kral. Stefanu,
Kad Stefanu tak'a knjiga dođe,
Srbadiji govoriti pođe:
»Sad što ćemo, moja braćo draga,
Kako ćemo s kraljem ratovati?«
Svaki šuti, niko ne besjedi,
I koji bi besjediti šćeo,
Čeka riječ od gospode svoje,
Kako će ih oni sjetovati,
Progovori nejačak Dušane:
»O moj babo, slavan kralj Stefane,
Brže spremi silovitu vojsku,
Valja nama s kraljem ratovati,
Radi vjere i zakona slavna,
Radi sreće i napretka svoga,
Jer je nama zakon prestupio,
Ako bude naše vojne sreće,
Ni tijem se pohvaliti neće,
U naske je naočita vojska,
Lako ćemo ratovati s njime,
Već podigni silovitu vojsku,
Oba ćemo na granicu poći.«
To rekoše, na noge skočiše,
Na sve strane knjige rasturiše,
Ponajprije lomnoj Gori Crnoj,
A na ruke Kolušan vojvodi,
Koji želi boja i mejdana,
A sve hrani Crnogorce mlade,
Crnogorce rođene junake,
Za dušmane ognjevite munje,
Sakupiše silovitu vojsku,
U Prizrenu gradu bijelome,
Kod bijele Petkovice crkve,
I tu službu odslužiše tajnu, 160
Radi vjere i zakona svoga,
Radi sreće i napretka svoga,
Pričestiše svukoliku vojsku,
Razaviše krstate barjake,
Okrenuše na granicu ravnu, 165
'Oće li im postupiti slavno?
Barjaci im sami postupiše,
A vojvode vojsku povedoše,
Odvedoše vojsku na granicu,
Kad dođoše na granicu ravnu, po
Kad izišo silni kralj Mihajlo,
.I izveo vojsku silovitu,
I on ima čelovođu mudra,
Svoga brata Šišmana Jovana,
Koji mu je vojvoda nad vojskom, 175
U Stefana Kolušan vojvoda,
I za njime Crnogorci mladi,
Crnogorci rođeni junaci,
A za n>ima svi Srbi ostali,
Sve upravlja Kolušan vojvoda; 180
Kral. Stefane čador razapeo,
Pod čadorom on slavno sjeđaše,
Uz koljeno svog sina držaše,
Svoga sina Dušana Stefana,
Kad se silne vojske udariše, 185
I biše se ljetni dan do podne,
Tu se crna proljevaše krvca,
Ali niko znati ne mogaše,
Ko li gine, ko li predobiva,
Junaci se slavno namjeriše, 190
Čelovođe jedan na drugoga,
Srb Kolušan na mrka Šišmana,
I oni se vatrom okresaše,
Kolušanu dobra sreća bješe,
On pogubi Šišmana Jovana, 195
A kad viđe silan Mihajilo,
Đe izgubi mila brata svoga,
Koji mu je vojskom upravljao,
On posjede debela dorata,
Kolušanu u sretanje pođe.
Udariše čili na umorne,
Mihajilu dobra sreća bila,
Kolušanu posiječe glavu.
A kad viđe slavan kralj Stefane,
On govori milu sinu svome:
»O moj sine, Dušane Stefane,
Sad što ćemo od života svoga,
Ko će nama vojskom upravljati,
Pogibe nam Kolušan vojvoda,
Pogubi ga silni kral. Mihajlo,
Ko će nam vojskom okrenuti,
Mihajilu na mejdan izići?«
Onda reče nejačak Dušane:
»O moj babo, slavni kral. Stefane,
Molim tebe i ruku ti ljubim,
Pušti mene i labuda moga,
Da Mihajlu na mejdan iziđem.«
A kad začu slavan kral. Stefane,
Progovara milu sinu svome:
»O moj sine, dijete Dušane,
Mihajil je junak od mejdana,
Ti si mladić od dvan'est godina,
Moreš danas poginuti ludo,
Mihajil će tebe pogubiti.«
Onda reče nejačak Dušane:
»O moj babo, slavan kral. Stefane,
Srce moje sad mene ponosi,
Radi srpske i vjere hrišćanske,
Mihajil je vjeru pogazio,
Pro zakona svoga prestupio,
Čini mi se, pohvalit se neće,
Ako bude vojne naše sreće;
Ako l' mene suđen danak nađe,
Te izgubim na mejdanu glavu,
Za naš zakon i za vjeru pravu,
Svak me za to požaliti mora.«
Kad to začu slavan kral. Stefane,
Dade sinu izun i besjedu,
Stefan skoči, ode u zasjedu,
Po imenu nejačak Dušane, 240
Pred Mihajla i njegovu vojsku,
Dočeka ga silan kralj Mihajlo,
Svoga šuru nejačka Dušana,
Pak zavika silan kralj Mihajlo,
Te doziva slavan kralj Stefana: 245
»Kralj Stefane, od tamošnje vojske,
Jesi l' našo za se džebeliju,
Svoga sina nejačka Dušana,
Koji će mi na mejdan izići,
Eto tebi obadvije vojske, 250
Kom suđeno poginuti bude,
Neka nema među vojskom kavge,
Neka poslje pogovora nema,
Ak' pogubim ja Dušana tvoga,
Prihvatiću sve do dvora tvoga, 255
Pak i tebe i gradove tvoje;
Ak' pogine danas kralj Mihajlo,
Od tvog sina nejačka Dušana,
Na poklon ti moja kraljevina,
Pak upravljaj i okreći njome, 260
Ako moreš, ne daj je drugome.«
Kad to čuše vojvo^e od vojske,
Sve vojvode vojske zastaviše
Mejdandžije konje ustaviše,
Sve to gleda slavan kralj Stefane, 265
Suze roni, a tiho govori:
»Đe si sada, 'tico lastavico?
Da ti vidiš mog sina Dušana,
Kako ću ga predati u ruke
Dumšaninu kralju Mihajilu, 270
Oće danas poginuti ludo,
Jer mu nema već dvanajest ljeta,
Za mejdana nije, već pometa,
D'jete ludo, prije ne biralo,
Nije prije na mejdanu bilo?« 275
Išćeraše na polje paripe,
Potegoše sablje zakovane,
Da vi'š sada silna kralj Mihajla,
On mišljaše pogubit Dušana,
I njegovu posijeći glavu,
Kolik' ubrat rumenu jabuku,
Iz bostana ispod dvora svoga,
Dočeka ga dijete Dušane,
Britkom sabljom udari Mihajla,
Po vrh krune i njegove glave,
Nejako je, pak zohora nema,
Ne može mu o'sijeći glave,
Već mu zlatnu krunu oborio,
A niz čelo krvcu otvorio,
Pak pohitro povrati labuda,
Te je njega drugom udario,
Dok mu rusu posiječe glavu.
Kad viđeše vojske obadvije,
Oboriše čadore velike,
I saviše svilene barjake,
Predaje se pod Dušana vojska,
A doleće slavan kralj Stefane,
Svome sinu Stefanu Dušanu,
Objema ga rukam' zagrlio,
Zagrlio, pa ga poljubio,
Uz obraze s obadvije strane,
A najposlje među oči crne;
Pak mu dade krunu Mihajlovu,
Pak odoše bijelu čadoru,
Pak sjedoše, te se odmoriše,
I rujna se vinca napojiše,
Pak od zemlje na noge skočiše,
Te odoše do Trnove ravne,
Do bijele Mihajlove kule,
I njegovu kulu porobiše,
I tavnicu crnu otvoriše,
Jelisavku mladu izvedoše,
Vjernu ljubu silna kralj Mihajla,
Milu seku nejačka Dušana,
Kad je seka brata opazila,
Đe je došo na tavnička vrata,
A na njemu kruna Mihajlova,
Ona mlada na noge skočila,
A proljeva suze niz obraze,
Od radosti, kajno od žalosti,
Ona skoči od zemlje na noge,
A ponese čedo prenejako,
A zavika grlom bijelijem:
»Blago meni, od danas do Boga
Kad ja viđoh mila brata svoga,
Koji će me mladu izbaviti,
Iz tavnice silna kralj Mihajla.«
Pak je brata rukam' zagrlila,
Zagrlila, pa ga poljubila,
Uz obraze s obadvije strane,
A najposlje među oči crne:
»Blago meni, moj brate rođeni
Kad te viđoh, ogrija me sunce;
Nema l>eta bez Đurđeva dana,
Nema brata dok ne rodi majka.«
Pak je uze za bijelu ruku,
Odvede je na bijelu kulu,
Na bijelu kulu Mihajlovu,
Kad dođoše na bijelu kulu,
Šćaše njojzi čedo pogubiti,
Pogubiti čedo Mihajlovo,
Al' ne dade Jelisavka mlada:
»Nemoj, brate, života ti tvoga
Života ti i tvoga i moga!
Ludo čedo ništa nije krivo,
Nego samo što se hrani živo,
Na bijelu krilu materinu,
Da je njemu čedo milo bilo,
Ne bi sa mnom ludo sužnjevalo,
Već ti nađi mladu udovicu,
Udovicu kralja Andronika
Kojano je njega premamila,
I njegovo lice obljubila,
S Mihajilom mene omrazila,
I bacila na dno u tavnicu.«
Kad to začu nejačak Dušane,
Na vojvode srklet učinio,
Na vojvode kralja Mihajila:
»Ko mi nađe mladu udovicu,
Udovicu kralja Andronika,
Čestita ću njega ostaviti,
Spored sebe u dvore staviti,
Paziću ga dovijeka svoga.«
Kad začuše tamošnje vojvode,
Svaki želi slavna gospodara,
Gospodara nejačka Dušana,
Da ga dvori i da se pridvori,
Pak vojvode na noge skočiše,
Dobaviše mladu udovicu,
Odvedoše nejačku Dušanu,
A kad ona pred Dušana dođe,
Pokloni se i dva i tri puta,
Da poljubi ruku Dušanovu,
A Dušan se poljubit ne dade,
Jer je gorko za dušmana znade,
Izvede je pred bijele dvore,
Pak je svuče, te je preobuče,
Obuče joj voštanu košulju,
Pa zapali su četiri strane,
Ona daje na tovare blago,
Ne bi li joj život poklonio,
Al' se blagom otkupit ne može,
Već joj živo sagorelo telo.
Pa otalen Dušan polazio,
Kraljevinu mlogu zadobio.
Kara-vlašku i Kara-bogdansku,
Srijem zemlju i Moldovaniju,
Ravnu Bosnu i Hercegovinu,
Svu Urumsku i zemlju Bugarsku,
Od Bugarske, pak do Dubrovnika,
A onoga tvrda Dubrovnika,
Što topove na obali hrani,
Te đemije od dušmana brani,
I ostale pokraj mora župe,
S ove strane morske vode slane,
Sve Dušanu dopade pod grane,
Pak sudare stavi izabrane,
Da mu pravo po zakonu sude,
Svi njegovoj pristupiše ruci,
Te mu zlatnu krunu čestitaše:
»Živ nam bio, naš slavan Dušane
Slavna ljeta i mloge godine!«
Onda Dušan Srbim' odgovara:
»Srbadijo, moja braćo draga
Svi vidite, i pripovidIte,
Kako s' vjera pogazit ne dade,
Hrista Boga i zakona slavna,
Ja nijesam bio za mejdana,
Jer mi nema već dvan'est godina,
Mihajl bi me mogo pogubiti,
Al' je silno zakon prestupio,
Hristijansku vjeru pogazio,
Da uzima ljubu na ljubovcu,
Jer to nikad u zakonu nema,
Da se junak dvaput ženit mora,
Za života vjenčanoga druga,
Jer se vjenac raskinut ne mora.«
