Car, šćer mu i prorok

Razboli se nekakvome caru jedinica šćer, i đe gođ je bilo hećima u svijetu svakoga je dobavljao da je liječi, no sve je bilo u zalud, pa najpotlje čuje kako ima negđe nekakav prorok koji je varao i mamio svijet kojekakvim izmišljenim lažama; ali slučajno više bi puta đešto i pogodio, te on dobavi ovoga lažljivoga proroka, da i u njemu sreću okuša. Kad prorok dođe, car hće da zna, je li on pravi prorok, pa naredi slugama da mu uhvate onu lisicu te je imao negđe u bašči, pa da je svežu u vreću i da mu je donesu u odaju, a sluge to odmah učine. Onda car reče onome čovjeku: ako si pravi prorok, pogodi šta je u onoj vreći zavezano; a ako ne pogodiš, ovaj čas će ti glava polećeti s ramena. Kad čuje prorok, promisli u sebe da je dosta svijeta izvarao i da je već došla i njegova ura, te polako reče: ej lijo, lijo! (t. j. samu sebi kaže) bogme si već i ti dolijala! — Car se obeseli đe pogodi i reče mu: valaj, vidim da si pravi prorok, nego bi li mogao, bolan, pogoditi koja je bolest moje kćere; a ako je izvidaš, traži od mene što gođ hoćeš. Odgovori mu prorok: čestiti care! prije nego đevojku vidim i prije nego se s njome na samo malo ne porazgovorim ne mogu ti čisto kazati. Car mu to dopušti, a on pođe k đevojci, pa joj kaže, da je on svetac i da je čuo za njezinu muku, pa da je došao k njoj obučen od čovjeka grješnika, nego da mu se čisto ispovjedi i da će joj on sve pogoditi što gođ bi hćela; onda ona vjerujući ga reče mu, ispoviđe se: božiji ugodniče! otac moj hoće da me da za careva brata, stara, negđe u dalekoj zemlji, a ja jašikujem s ćatipom mojega oca evo tri godine dana, ali mi otac ne zna, a i da zna ne bi me dao; nego ako si pravi svetac, evo ti moj ovi đerdan te ga daj crkvi kojoj ti hoćeš, a učini da me ćatip vjenča, jer ja nijesam bolesna ni od kakve bolesti nego od jašikovanja. Kad čuje prorok, otide caru pa reče: Ne udaji šćeri za koga ti hoćeš, nego je daj za koga ona hoće, ondar će ti odmah ozdraviti. Car tako učini, i đevojka odmah prebolje, te proroka daruju koliko je gođ mogao na uprtu nositi.

Izvor

Vrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 3–4.