Hercegovac na molitvi
Pošljedni zraci, eno, velikog sunca tonu
Za daljne mračne gore, i danak ostavlja nas;
Pod krilom blagog mira u večernjemu zvonu
Molitve bruji glas.
Umorne teškim radom i moje ove grudi
U čistom onom zvuku pokoja nalaze svog,
I u meni se sada tiha molitva budi
U plamu srca mog.
Oj, čuj je, vječna silo, i primi želje ove;
Skromna je molba ova što u tvoj lijeće sjaj:
U borbi pakla crnog, o, daj mi sile nove
Za novi okršaj...
Okrijepi dušu moju nebeskom tvojom nadom,
U moru navale adske da ne klone mi grud;
Oživi tvoje grome, nek cikne zmija jadom
I strašni vidi sud...
U Mostaru, 8. aprila 1891.