Putovao pekakav čovjek samo sam, pa ga dočekaju hajduci negđe blizu jednoga mjesta turskoga, i sve s njega ponesu što je imao osim košulje. On ne mogući onako go poći nikuda, a kamo li u sud, zamoli u najbližem selu u nekakva čovjeka i umoli se te mu daruje jedne stare gaće, na onda pođe u kadije onoga mjesta i sve mu po istini kaže. Kad kadija razumije, odgovori mu: ne može biti, moj prijatelju! da su to bili naši hajduci; jer da su naši bili, ne bi ti ni košulje ostavili.

Izvor uredi

Vrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 8.