Hajduk Malketa i vezir iz Travnika

* * *


Hajduk Malketa i vezir iz Travnika

Car čestiti ferman načinio
U Stambolu na svome divanu,
Te ga šalje u Bosnu ponosnu
Na rukama Travničkom veziru,
Ovako mu u fermanu piše:
"Čuj, vezire, moje desno krilo,
"Moja vjerna na krajini lalo!
"Silne mene dodijaše dave,
"A padaju krvav’ erzovali.
"Koliko je lista od artije,
"Punano je prstah i mourah
"Na nekakva gorskoga ajduka,
"Silna vlaha Malkete junaka.
"Negđe tamo u Bosnu ponosnu
"Vrhu ravne poljane Glasnice
"Kažu da je gora Romanija,
"A u gori kamena pećina,
"U pećini arambaša ljuti
"Su njegovo trideset ajduka,
"Da se skoro vlašče odmetnulo,
"Te on ne da drumom prolaziti,
"Nego bije po drumu trgovce,
"Te odgoni na tovare blago.
"Jošt sam čuo, davudžije kažu,
"Da on robi Turkinje đevojke,
"Đe gođ vidi lješu od lješije,
"Te Turkinje krsti na sramotu,
"Sve ajduke njima poženio,
"A ostale šalje u Srbiju
"Na peškešu srpskim vojvodama.
"Jošt sam čuo što je po istini,
"Koliko se vlašče posililo,
"Koliko li blaga nakupilo,
"Da imade pred pećinom kletom
"Silnu jelu granam’ do oblaka,
"Svu je jelu dukat’ma posuo,
"I s njima je grane okitio:
"Kad mu vjetar od gorice duva,
"Na jelu mu zatrepeću grane
"Kao đerdan u kolu đevojci,
"Seir čini, slađe pije vino,
"Grane trepću, a dukati zvekću.
"No ču li me, moj vezire slugo,
"Tek što primiš sićena fermana,
"Ustaj brže, časa ne počasi,
"Te pokupi pod barjak junake
"I ajduka uvatite živa,
"Opremi ga mene u Stambolu,
"Ili živa, il’ njegovu glavu.
"Ako počem tako ne uradiš,
"Kunem ti se svačim na svijetu,
"Rezil ću te birdem učiniti,
"Pa te živa na kolac nabiti."
Kad je taki ferman načinio,
Šalje ferman po svom tatarinu.
Ode tatar, brža po mezilski,
Prehodio zemlje i gradove
I kamena brda i doline,
Po pitanju, sentom i ćenarom,
Zdravo dođe Bosni u Travniku
A na kuli bosanskog vezira,
Te mu tura knjigu na koljeno.
Uči ferman Bosanski vezire,
Po fermana okom proučio,
Od po njega suzam’ pokvasio.
Udari se rukom po koljenu:
"Avaj! reče, što ću i kako ću?
"Jedna muka cara ne slušati,
"Dvoje muke ufatit’ ajduka."
Sve mislio dok je promislio,
Pa dovati divit i artiju
I kalema čim se knjiga šara,
Te je šilje u Glasinac ravni
A na ruke Ali-kapetanu:
«Pobratime, Ali-kapetane!
"Sad ne počuj ali ikadare:
"Evo me je ferman dopanuo
"Od silnoga cara čestitoga
"Da ufatim Malketu ajduka,
"I da mu ga u Stambol opremim,
"Il’ ajduka il’ od njega glavu.
"Nego da si brže u Travniku
"Su stotinjak birana momaka,
"Da otideš s njima Romaniji,
Da okoliš kamenu pećinu,
"Ne bi li ti Bog i sreća dala,
"Da uvatiš Malketu ajduka,
"I poveo caru u Stambolu,
"Ali vlašku odnosio glavu,
"Bilo bi nam ćara i šićara."
Tek pisao, odma je poslao.
Dođe knjiga Ali-kapetanu,
Knjigu uči, a od nje se muči,
Po knjige je okom pokupio,
A od po nje suzam’ pokvasio.
Pitala ga ostarala majka:
"Što je, sine, Ali-kapetane,
"Od kud knjiga, ognjem izgorjela!
"Bog ubio onoga junaka,
"Koji ti je tako nakitio,
"A krajinu od zemlje koje je!
"Što se, sine, u njoj pustoj piše?"
On govori svojoj staroj majci:
"Prođ’ se, majko, jala i belaja,
"Nije ovo knjiga poslanica,
"Nego ferman car-Otmanovića."
Sve joj kaže što je i kako je.
Majka njemu turi lakrdiju:
"Mio sine, Ali-kapetane,
"Ti imadeš poočima tvoga,
"Poočima pašu Krajičnika
"Piši knjigu svome poočimu,
"Neka skupi trista Krajičnika
"Sve po pušci i krvavoj ruci
"Od zla oca, a od gore majke,
"Koji nema kuće ni baštine,
"Koji nema vjerene ljubovce,
"Ni đevojci vjeru založio,
"Pa ti ajde s njima u planinu,
"Lako ćete uvatit’ ajduka."
Kad kapetan razumio majku,
Pa napisa knjigu na koljenu:
"Poočime, pašo od Krajine!
"Teke primiš knjigu na rukama,
"Razvi barjak, s kopljem u ledini,
"Te sakupi do trista junaka
"Biranoga momka ubojnika,
"Bržaj s njina k mene u Glasincu,
"Čudan nam se šićar pridesio."
Taku knjigu birdem opremio.
Kud gođ išla, u Krajini sišla
Na rukama paši Krajičniku.
Uči paša knjigu šarovitu,
Pa iznese barjak na ledinu,
I izbaci dvoje kuburije,
Pod barjakom okupi junake,
S njima ode ka Glasincu ravnu.
Zdravo došli na bijeloj kuli,
A na kuli Ali-kapetana.
Lijepo ih Ale dočekao,
Vodi pašu kuli na čardaku,
A junake na rosnu livadu.
Činio im dovu i poštenje,
Večeraše i jeglenisaše.
Pita paša Ali-kapetana:
"Moj posinče, Ali-kapetane!
"Što si zvao, što si knjige slao?"
A Ale mu sve po redu kaže.
Kad je šjutra o zorici bilo,
Dan svanuo, a sunce granulo,
Ide Ale da pregleda vojsku,
Pa se vrati domu neveselo.
Pitala ga ostarala majka:
"Sine Ale, moje milovanje!
"Što si tako šjetan neveseo?"
Ale majci tako progovara:
"Prođi mi se, ostarala majko!
"Ovđe nema dobroga junaka
"Da udari Malketi ajduku,
"Nije slike niti je prilike.
"Ni vile ga ne bi savladale,
"Ne može ga puška promaknuti,
"Nosi, kažu, zapis u njedrima,
"A sablja ga posjeći ne može
"Na njega je pancijer košulja,
"Te prelamja sablje na komade.
"A u njega čudnu pušku kažu,
"Čudna čarka, čudnije cijevi,
"Te mu ždere oku tučenika
"I dvanaest teški sindžirlija,
"Da pogodi jelu po korjenu,
"Prebiće je i prevaliće je,
"Kamo l’ neće mesata junaka."
Majka njemu riječ privatila:
"Sine Ale, moje milovanje!
"Ti napiši list knjige bijele,
"Te je šalji u našoj Kladuši
"Pobratimu Šaban-agić-Ibru.
"Onakoga ne ima junaka
"U Turčina ni u kaurina,
"On će lako pogubit’ ajduka."
Ale svoju poslušao majku,
Pa je sitnu knjigu napisao:
"Pobratime, Šaban-agić-Ibro!
"Da si brže mene u Glasincu,
"I dovedi trideset momaka
"Po izboru boljeg od boljega
"Koji može stići i uteći,
"I na mučnu mjestu dočekati,
"A od rane zalelekat’ neće."
Kada Ibru knjiga dolećela,
Okupio trideset Turaka,
S njima ode u Glasinac ravni.
Divno ih je Ale dočekao,
Šaban-agu na kulu izvede,
A družinu na rosnoj livadi,
Sve mu kaže što je i kako je.
Kad je jutro u sabahu bilo,
Svi junaci skupa okrenuše,
Pravo idu u Travnik veziru.
Lijepo ih vezir dočekao,
Ugostio pivom i jestivom.
Kad svanulo i granulo sunce,
Na dobre se konje naturiše;
Ponajprvi Bosanski vezire,
Za vezirom paša Krajičniče,
A za pašom Šaban-agić Ibro,
A za Ibrom Ali-kapetane,
A za njima sva ostala vojska,
Pravo idu gori Romaniji.
Kad su došli u selo Dikalje,
Tu ih bio danak ostavio,
A mrkla ih noćca sustignula.
Tu su Turci konje razjahali,
Popadali po zelenoj travi,
Poglavice na meke sadžade,
Ispijaju vino i rakiju.
Onda veli Ali-kapetane:
"Nije l’ majka rodila junaka,
"I međ’ nama ovđe opremila
"A turski ga talih namjerio,
"Da on pođe gorje u planinu
"Pred pećinom pod visokom jelom,
"Da pogleda pećini na vrata
"Je l’ Malketa kamenoj pećini
"Su njegovo trideset ajduka,
"Evo njemu moga dževerdara."
Svi junaci mukom zamuknuše,
A u crnu zemlju pogledaše,
Al’ ne gleda Šaban-agić Ibro,
No Aliju u oka obadva:
"Ja ću poći, Ali-kapetane,
"I za bolju tvrđu vjerovancu,
"Ukinuću sa jele grančicu,
"Okićenu žutijem dukat’ma,
"Da vidite da prevare nije."
To izreče, na noge skočio,
I dokopa pušku po srijedi,
A podviknu do trideset druga,
Pa uzleće gorje uz planinu.
Kad su bili do blizu pećine,
Zasja im se od dukata jela.
Tada Turci s konjah odjahaše,
Povezaše za jelove grane,
A junaci u zelenu travu.
Ide Ibro od jele do jele,
Dovuče se pećini na vrata,
Te on viđe Malketu ajduka
I njegove sve trideset druga.
A kakav je Malketa ajduče,
Neobična oka i pogleda,
Crna brka, a oka krvava;
Na ajduka toke pozlaćene,
Od toka se zasjala pećina.
Piju vino, razgovaraju se
Đe će šjutra četom okrenuti.
Gađe Ibro Malketu ajduka,
Sastavi mu nišan u prsima,
Dževerdaru vatru popustio,
Đe gađao, tu i pogodio,
Na prsi mu toke oštetio,
Sasuše se zrna u njedrima,
Ni malo mu ne dovati mesa.
Al’ da vidiš gorskoga ajduka,
Latio se svoje puške šarke,
Pa izleće pećini na vrata,
I upazi Šaban-agić-Ibra,
Đe se Turčin za jelom ukrio,
Pa Turčinu ajduk progovara:
"Stan’, Turčine, ne krij se za jelom,
"Sramota se kriti na megdanu."
To govori, pušci vatru dava,
Loše gađa, ma dobro pogađa,
I Turčina u prsi zgodio.
Kada puče puška od ajduka,
Od jela se odlomiše grane,
Al’ Turčina ranom ne obrani,
I na njemu pancijer košulja.
Pa otpuči puce od groce,
Iz njedara zrna pokupio,
Dževerdara svoga prepunio,
Pušku puni, ovako govori:
"Stani, vlaše, od gore ajduče!
"Da ti vratim arča puščenoga,
"Da ti nije od mene zijana."
Prosu zrna, pogodi ajduka.
Al’ Malketi sreća priskočila,
Pancijer mu zrna oturila.
Pa kad viđe što je i kako je,
On povadi mača plamenoga,
Na Turčina juriš učinio.
Al’ je Turčin vješti megdandžija,
Pa pobježe dolje među Turke;
On ne bježi, da bi pobjegao,
No ajduka mami do Turaka.
Tu Malketi loša sreća bila,
E ogreznu među vatrom živom,
Okoli ga trideset Turaka,
Okoliše, pa ga savezaše.
Petoricu ubio Turaka,
Dok su njemu savezali rke.
Obrnu se ajduk na pećinu,
Pa podviknu na svoje ajduke,
Kad mu nema druga đavoljega;
Sve mu društvo bilo pobjegnulo.
Al’ da vidiš Šaban-agić-Ibra,
On posjede dora od megdana,
I svi Turci konje posjedoše,
A pred sobom ćeraju ajduka.
To gledalo trideset ajduka,
U junake puklo srce živo,
Reče riječ Vido barjaktare:
"Srblji braćo! crn nam obraz bio!
"Što mrcino puštismo Malketu,
"No svak za mnom, ako Boga znate."
Polećeše Srbi niz planinu,
Pretekoše putem prijekijem,
Te u tvrdi klanac zapadoše,
Sakriše se u list i u travu.
Dok evo ti na konjma Turaka,
Šaban-agić bješe odmakao,
Veli družbi Vido barjaktare:
"Nemoj koji puške da opali,
"Dokle moja najprva ne pukne,
"Ne bi li mi Bog i sreća dala,
"Da pogodim na konju Turčina."
To govori, pušci oganj dava,
Dobro gađe, bolje pogodio,
I Turčina po zgodi pogodi,
Pade Ibro sa konja na travu.
U to doba evo i Turaka,
Zapucaše puške u ajduka,
Mrtvi pade sedamnaest druga,
A ostali gorom pobjegoše.
Tu Malketi odr’ješiše ruke,
Pa sjedoše, malo počinuše.
Kad začuše uku uz planinu,
Evo gorom travničkog vezira,
Za vezirom paše Krajičnika,
A za pašom Ali-kapetana,
I za njima dvadest-tridest druga.
Misle Turci, kukala im majka!
Da nijesu puške od ajduka,
Nego puške Šaban-agić-Ibra,
Pa da gradi šenluk iz pušaka,
Đe je gorskog savezao vuka.
Kad ajduci ugledaše Turke,
Svoje dobre puške dokopaše,
Napuniše, te ih potprašiše,
A na čudnu mjestu dočekaše,
Kako znadu, znaće jadi Turke.
Kad na klancu doigraše Turci,
Tad ajduci puške izmetnuše,
Svaki sebi ubio Turčina.
Više pušak’ ne hćeše metati,
Pobacaše u zelenu travu,
Za britke se ćorde dovatiše,
Te na Turke juriš učiniše,
I pješake sabljam’ razniješe.
Tu pogibe Ali-kapetane,
I pobježe paša Krajičniče,
I pobježe bosanski vezire.
Al’ da vidiš Malketu ajduka,
Okročio Šaban-agić’ dora,
Te on goni po polju vezira,
Al’ ga ajduk stići ne mogaše,
Brži mu se labud namjerio.
Pa zavika ajduk sa dorina:
"Stan’, vezire, sramota ti bila!
"Obazri se da se darujemo
"Sa sabljama crnim maramama."
Bježi vezir, ne obrće glavu.
Tad se ajduk natrag povratio,
Ode pravo gori međ’ ajduke.
Tu ajduci šićar dijelili,
Pa se braća divno poslušaše,
Ne vrću se kamenoj pećini,
No digoše zemlji Šumadiji,
I tamo se jesu naselili,
Mi se, braćo, vazda veselili.


Izvor