Hasan-aginica se udaje za Senjanin Ivana

* * *


Hasan-aginica se udaje za Senjanin Ivana

Knjigu piše Zlatija divojka,
Pa je šalje ka Ostrugu gradu,
A na ime ostarile majke:
»U za' čas me udavala, majko,
Pa me dala Kuni Hasan-agi! 5
Evo ima tri godine dana,
Da m' ne ljubi Kuna Hasan-aga,
Nit' me ljubi, nit' me grli, majko,
Neg' on ljubi mlade robinjice,
Po mehanam mlade krčmarice. 10
Sada ne znam, što ću učiniti:
A da bi' se obisila, majko,
O čerkenu u visokoj kuli,
Jol' bi s kule ulomila vratak?«
Kad je majci knjiga dolazila, 15
Odmah drugu ona odpremila:
»Nit' se višaj, nit' ulomi vratak,
Lipše će te majka naučiti:
Pitao te Senjković Ivane,
Još s' Ivane oženio nije. 20
Ej, bora ti, drago dite moje,
Nego uđi u podrume dolnje,
Pa izvedi Kunina konjica,
Da ga 'nakog u Turčina nema,
I iznesi Kunino odilje, 25
Kad četuje, da će ga obući.
I obuci Kunino odilje,
Pa posidi debela đogina,
Uprav hodi k Senju kamenome,
Kada Kuna ode četovati, 30
Jedva će te Ivan dočekati!«
To Zlatija poslušala majke.
Kada Kune doma ne bijaše,
Uđe ona u tople podrume,
A izvede Kunina đogina; 35
Pa ga ode na tavane gornje,
Pa otvara Kunine sanduke,
Pa iznese Kunino odilje
Sve od srebra i suhoga zlata.
Kada Kuna iđe četovati. 40
Tad oblači junačko odilje.
Po tursku se čamom začamila,
I obuva čizme do kolina,
A pripasa od svile pasove,
Za nje meće dva para pušaka, 45
A među nje velika bikana.
Pa oprema debela đogina,
Na đogina sedlo od biljura,
Pa po sedlu meće tegetlije,
Pa ga meće baju načešmanu, 50
Pa mu stere čoju do kolina,
Zauzda ga uzdom tatarijom,
Sva mu uzda od suhoga zlata.
Pa poleti na tavane gornje,
I uzimlje prtene bisage, 55
Pa nasula žeženih cekina,
Pripasala ćordu briedkinju,
Štono nosi Kuna Hasan-aga,
Kada Kuna iđe četovati.
Prikriži se puškom sebetlijom. 60
Za sobom je vrata zatvorila,
Pa primače đogu debeloga,
Te ga Zlata poside đogata,
Pa obode niz to polje ravno.
Da je kome stati pa gledati, 65
Kako Zlata jašila đogata!
Dočim dođe u Kunar planinu,
Tute ju je noćca uhvatila,
Sađe Zlata debela dogata,
Đogu veže za jelovu granu, 70
Ona leže pod jelu zelenu,
Dok žareno izlazilo sunce.
Pa povadi srčajli durbine,
Pa ga baci do morske Otoke.
Gleda Zlata na četiri strane, 75
Te pogleda k Senju kamenome,
Pa pojaši debela đogata,
Jer je đogo prije dohodio,
Pa on znade pute i razkršće.
Tada ju je đogo nanosio 80
U avliju Senjanin Ivana.
Od avlije vrata otvorena.
Uđe đogo u onu avliju,
Na avliji Ivanova majka.
»Božju pomoć« Zlata nazivala, 85
»Božju pomoć« stara prihvatila
I ovako stara govorila:
»Da si zdravo, Turčin sebetlija!«
Ali joj je Zlata besidila:
»Ej, bora ti, ostarila bako, 90
Je li kula Ivan Kapetana?
A gdi mi je mili pobratime?
Evo ima sedam godin' dana,
A da sam se Ivom bratimio,
Pa se nigda sastanuli nismo, 95
Da ga viđu i da ga pozdravim,
Poljubim ga u bielo lišce!«
Ma mu stara tiho besidila:
»Ej, bora ti, jedno momče mlado,
Baš kakva te ni vidila nisam, 100
Ev' Ivana u visokoj kuli,
I s njime je trideset Senjana,
Vavik piju na oklade vino.«
Ode stara u mermer-avliju
Sve Ivanu riči povidila: 105
»Ej, bora ti, Senjanin Ivane,
Odkad jesi kulu sagradio,
'Naki Turčin nije dohodio,
A da ti je mili pobratime?
Neg' izadi na mermerli kulu, 110
Pa ti vodi momka sebetliju!«
Odmah Ivan sluge dozivao:
»Vod'te momka u visoku kulu,
Privežite konja debeloga!«
To u sluga pogovora nema 115
Neg' odoše u mermer-avliju,
Pa pod Zlatom konja uhvatiše.
Zlatu vode na tavane gornje,
A konjica u podrume dolnje.
Dočeka je Ivan Kapetane, 120
Pa je side do svoje desnice,
A zalaže mesom ovnovinom,
I zaliva vinom crvenijem,
A pita je hlibom bielijem.
Pa ovako progovara Ivan: 125
»Ej, bora ti, momče sebetlija,
Da ti ne bi hator ostanuo,
Ništa bi te Ivan upitao:
Odkolen si, od koje si strane?«
Ma mu Zlata riči progovara: 130
»Gospodare, Ivan Kapetane,
Kad me pitaš, pravo ću ti kazat:
Ma ja jesam Kuniću Osmane,
Pa sam se ja bratom zavadio,
A tvoja mi vira omilila, 135
Pa sam doša, Ivan Kapetane,
U tvoju ću viru virovati
I tvojim se krstom prikrstiti!«
Dok Ivane riči razumio,
Hvata joj se oko bila vrata, 140
Poljubi je s obadvie strane:
»Je l' istina, Kuniću Osmane,
Da 'š u moju viru virovati
I mojim se krstom prikrstiti?«
Tad Zlatija riči besidila: 145
»Tvrđa vira neg' studena stina!«
Veli njojzi Senjanin Ivane:
»Dušo moja, Kuniću Osmane,
Dat ću tebi polu otčevine,
I još ću ti kulu sagraditi, 150
A od moje i lipšu i veću,
I dat ću ti seku za ljubovke!«
Besidi mu Zlatija divojka:
»Što će meni tvoja otčevina?
Ponio sam nebrojena blaga, 155
Mogu hranit i tebe i sebe!«
Pa se Zlata na noge skočila,
Te ga ode đogi u podrume,
Pa donese prtene bisage,
Pune jesu žeženih cekina: 160
»Evo tebi, Ivan Kapetane,
Troši blago, koliko ti drago!«
Dok Ivane riči ugrabio
I sa njime trideset Senjana,
Sve serdara od biela Senja, 165
Don Ivana popa dovodiše,
Pa vinčaše Kunića Osmana
Ivanovom sekom jedinicom.
Kad se mrkla uhvatila noćca,
Legoše ih na meke dušeke. 170
Sve s' odmide Zlatija divojka,
A od nje se odmicala Anđa.
Kad ujutro jutro osvanulo
Eto t' iđe Ivanova majka,
Ona iđe u one odaje, 175
Ona zove kćercu jedinicu:
»Kćeri moja, mlada Anđelijo,
Je r t' umoljan Kuniću Osmane
Besidila mlada Anđelija:
»Hajd' otolen, moja mila majko, 180
Nit' me grli, nit' Osmane ljubi,
Neg' se Turčin od mene odmiče!«
Ide stara, pa kaže Ivanu.
Tad Se Ivan na noge skočio,
Pa Zlatiji 'vako besidio: 185
»Dragi zete, Kuniću Osmane,
Je l' ti kakva moja jedinica,
Nit' je grliš, nit' je ljubiš, Osman? «
Progovara Zlatija divojka:
»Gospodare, Ivan Kapetane, 190
Ja Anjuše poljubiti ne ću,
Jerbo sam se virom zavirio,
Dok ne odem u Kunar planinu,
Ne uhvatim Kunu Hasan-agu,
Dotrat ću ga tebi u mehanu!« 195
Pa Ivanu 'vako govorila:
»Neg' te molju, mili gospodare,
Da mi dadeš trideset Senjana,
Da ja odem u Kunar planinu,
Pa ću malo evo četovati!« 200
Jedva Ivan toga dočekao,
Dade njojzi trideset Senjana.
Pa ga ode u Kunar planinu,
Tu ga stoji za tri bila dana.
Kad bijaše treći dan u podne, 205
Kad eto ti Kune Hasan-age
I sa njime trideset Turaka,
Jer je poša Kuna četovati.
Uprav ide k Senju kamenome,
Pa je Kuna Turcim besidio: 210
»Ej, bora vam, Turci janjičari,
Baš hajdemo k Senju kamenome,
Pa hoćemo njega zarobiti;
Ne bi l' Bog da i srića junačka,
A da nije Ivan Kapetana. 215
Njegovu ću kulu zarobiti,
Zarobiti, hoću popaliti,
Po kuli mu zulum počiniti!«
Slušala ga Zlatija divojka,
Pa besidi senjskim vitezovim: 220
»Svaki drži sebi po jednoga,
A ja hoću Kunu Hasan-agu!«
Kad to vidi Kuna Hasan-aga,
A da mu je družtvo izginulo,
Htiše Kuna da će odbignuti. 225
Za njim Zlata natisnu đogata,
Pa je đogo brži od dorata,
Vrže ga se Zlata topuzinom
Tištimice, među pečenice.
Turčin pade u travu zelenu, 230
A do njega Zlata priskočila,
Brzo njemu ruke savezala,
Dok doleti trideset Senjana,
Savezaše Kunu Hasan-agu.
Naopako ruke savezaše, 235
Digoše ga na dobra konjica,
Pa mu veze noge izpod konja;
Šiba njega Zlatija divojka,
Šiba njega paklenom kandžijom,
Kudgod kuca, tu mu koža puca. 240
Dotraše ga k Senju kamenonie.
Viče Zlata iza svega glasa:
»Gospodare, Ivan Kapetane,
Evo sam ti lovak ulovio,
Ulovio Kunu Hasan-agu!« 245
Dok Ivane Kunu sagledao,
Tada se je gro'tom osminuo,
Pa je Kuni riči besidio:
»I jesi mi maskam zamotao,
Iz Kotara roblje odvodio! 250
Kako ću ja tebe umoriti?
Al ću metnut u tanku tamnicu,
Da ti dvoriš, dok iđeo dođe?«
Besidi mu Zlatija divojka:
»Ne, Ivane, mili gospodare, 255
Vodit ću ga do vode Vrbasa,
Načiniti tanena višala,
Ondi ću ja obisiti Kunu,
Kud prolaze janjičari Turci,
Nek im Kuna baš zadaje jade, 260
Jer je dosta roblja odnosio,
I nu jadnih majka ucvilio,
A sestrica u crno zavio,
Po Kotaru zulum počinio!«
To Ivane Zlate poslušao, 265
Pa joj dade trideset Senjana.
Odvedoše do vode studene,
Načiniše tanena višala
I tute su Kunu obisili,
Onda njemu glavu odkinuli. 270
Donesoše Senjanin Ivanu:
»Evo tebi zelena jabuka!«
Progovara Senjković Ivane:
»Dragi zete, Kuniću Osmane,
Sad ćeš sa mnom, dušo četovati!« 275
Al se Zlata gro'tom osminula:
»Gospodare, Senjković Ivane,
Ma ja nisam Kuniću Osmane,
Neg' ja jesam Zlatija divojka!
Prija si me u majke pitao, 280
Ti si htio, majka dala nije!«
Sve mu kaže od kraja do konca.
Dok Ivane riči ugrabio,
Namah se je gro'tom osminuo,
Pa uzimlje trideset Senjana, 285
Don Ivana popa dovodiše,
Pa je vinča na našemu sudu,
Ime joj je pitoma Ružica.
Pa je ljubi kano svoju ljubu.


Reference

Izvor

  • O. Stjepan Grčić: Senjanin Ivan, narodne pjesme, Hrvatsko keiževno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1943., str. 39-46.