Harambaša Đače i brat mu Milovan

* * *


Harambaša Đače i brat mu Milovan

Vino pije arambaša Đače
Viš’ Klisure u goru zelenu,
Oko đaka trideset momaka.
Kad se rujna vina napojiše,
Onda Đače poče besediti:
"Braćo moja i moja družino,
"Leto prođe, tamna zima dođe,
"Đe li ćemo zimovati zimu?"
Družina mu staše besjediti:
"O da čuješ, naša arambašo,
"Da idemo u selo Ljevišta,
"To je selo do Morače blizu,
"Njega brane uskoci junaci,
"Ne dadu nas prije svoje glave,
"Tamo ćemo zimovati zimu,
"Sa uskoci opet biti Turke."
A Đače im poče besjediti:
"Braćo moja, i družino draga,
"Da idemo bijelu Travniku,
"A Turčinu travničkom veziru,
"Mloge mi je knjige opravio,
"U svakoj mi božju vjeru dava,
"I kune se dinom i amanom,
"I turskijem postom ramazanom,
"Da nam ništa učiniti neće,
"I da će nas obdariti divno."
Družina ga dobro sjetovala:
"Sjedi, Đače, izgubio glavu!
"Kao što je oćeš izgubiti,
"Ako siđeš u Travnika grada."
Za to Đače ni abera nema,
No ustade, pušku dovatio,
S Đakom oće sedam dobri druga,
A ostali pravo u Ljevišta.
Junaci se ižljubiše divno,
I tu bjaše žalost pogledati:
Svaki junak suze proljevaše
Od očiju niz bijelo lice,
Preko toka i preko oružja,
U crnu se zemlju saljevahu.
I tuna se alališe divno,
Svaki svoje greke oprostiše.
Tu otide dvadest i tri druga
U Ljevišta kod Morače blizu,
Đače ode bijelu Travniku,
I odvede sedam dobri druga.
Kada Đače u Travnika dođe,
Sve veziru idu muštuluci:
"Muštuluk nam, travnički veziru,
"Evo ide arambaša Đače."
Vezir daje nebrojeno blago.
Dok mu stiže Đače i družina,
Susrete ga travnički veziru,
Pa mu pruži nogu i koljeno,
Da ga ljubi arambaša Đače,
Na to Đače ni gledati neće.
Ražljuti se travnički veziru,
Pa uvati Đaka i družinu,
Turi Đaka na dno u tavnicu,
Pa dobavi krvava dželata,
Sve mu sedam posiječe druga,
Pa im glave nose na bedeme,
Okitiše tablju i topove.
Jadan Đače u tavnicu pišti,
Ljuto pišti, jest mu i nevolja,
U tamnicu voda do koljena,
U vodi su guje i jakrepi,
Guje kolju, jakrepi ga štiplju,
Ljuto pišti, do Boga se čuje.
Malo stalo, za dugo ne bilo,
Dok veziru sitna knjiga dođe
Od gospođe moskovske kraljice,
U knjizi ga gospa pozdravljaše,
I veziru ’vako govoraše:
"O Turčine, bosanski veziru,
"Jesam čula da kazuju ljudi,
"Da se Turčin jesi zarekao,
"Da pokupiš zemlju Bosnu slavnu,
"Arnautsku i Ercegovinu,
"Rumeliju i Makedoniju,
"Pa na Moskvu misliš udariti,
"Pa mi Moskvu ognjem sagoreti,
"A kraljicu mene uvatiti,
"Uzjati me kako magaricu.
"Ja ti šaljem moga zatočnika
"U Zečevu polju širokome,
"Da izađeš njemu na mejdana,
"Ali za se zamijenu nađi.
"Ako si se, Ture, prepanulo,
"Te izaći nećeš na mejdanu,
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Moskove ću moje pokupiti,
"Pa na Tursku zemlju udariti,
"Udariti pa je razoriti."
Kada viđe bosanski veziru,
Viđe Turčin što mu knjiga piše,
Pušta vezir u Bosnu telala,
Telal viče tri bijela dana:
"Nije l’ majka rodila Turčina,
"Da otide polju Zečevome,
"Da pogubi mlada zatočnika,
"Il’ Moskova da dovede živa,
"Daje vezir hiljadu dukata,
"I suviše svoju buruntiju,
"Da ne daje pare ni dinara,
"Dok mu teče četvrto koljeno."
Tu se junak naći ne mogaše,
Da Moskovu posiječe glavu.
Uzmuči se bosanski veziru,
Ne zna Turčin što će i kako će.
To začuo arambaša Đače,
Pak zapišta grlom bijelijem:
"Puštite me, Turci, iz tamnice,
"Evo vama božju vjeru davam,
"Pogubiću mlada zatočnika,
"Ili ću ga uvatiti živa,
"Dovesti ga bijelu Travniku."
To je čuo bosanski veziru,
Pa na vjeru ispušćao Đaka,
Daje Đaku ruo i oružje
I labuda konja od mendana.
A da ti je čuda sagledati,
Kako Đače jaše na labudu,
Bojno koplje u visinu skače,
Preko oba pjene preturaše,
U zelenu travu doturaše,
Gledalo ga malo i veliko,
Pa među se besjedili Turci:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Da manita bosanskog vezira,
"Đe on pušća gorskog arambašu,
"Đače će nam drume zatvoriti,
"Od Turaka jade pograditi."
Ode Đače polju Zečevome.
Kada polju i širini dođe,
Tu je Moskov čador razapeo,
Pod čadarom rujno pije vino,
Pred čadorom koplje pobodeno,
A za koplje zelen konjić svezan.
Đače ne kće časa počasiti,
No pred čador doćera labuda,
Pa je Đače riječ besjedio:
"E Moskove, jadna tvoja majka,
"Ili tvoja ili moja majka,
"Ti ustani, ajde na mejdana,
"Da junački mejdan dijelimo."
A veli mu mladi zatočniče:
"O junače, na konju labudu,
"Lako jedan oće poginuti,
"No odjaši od konja labuda,
"Da se rujna vina napijemo."
Za to Đače ništa ne slušaše,
No Moskova zove na mejdana.
Moskovu se lako umoliti,
Pa zasjede pretila zelenka,
Bojnijem se kopljem udariše,
Dokle bojna koplja salomiše;
Potegoše perne buzdovane,
Dok čelična pera izlomiše;
Onda britke sablje povadiše
I naglo se njima udariše.
A kad britke sablje salomiše,
Tu okrnjke u travu turiše,
Od dobrije konja odsjedoše,
Za b’jela se grla uvatiše,
Pa se nose po zelenoj travi,
Dok junake pjena popanula,
Popanula b’jela i krvava.
Tu je Moskov srcu odolio,
Pa obori arambašu Đaka,
Još ga vuče po zelenoj travi,
Traži Moskov štogod od oružja,
Da on Đaku posiječe glavu.
Moli mu se arambaša Đače:
"Bogom brate, mladi zatočniče,
"Lako ćeš mi pogubiti glavu,
"Popušći mi prebijele ruke,
"I kaži mi ko si i otkud si,
"Da ja danas na mejdanu znadem
"Od koga ću izgubiti glavu."
Moskov prima bogom pobratimstvo,
Popušća mu prebijele ruke,
A dade mu punu čašu vina,
Pa mu poče riječ besjediti:
"Nemam ti se ni po kome kazat’
"Ja sam rodom od Ercegovine,
"Imao sam još brata jednoga,
"Iza oca ostasmo sirote,
"A u majke blizanci bijasmo,
"Pa nas mila odgajila majka
"Na preslicu i kuđelju tuđu.
"Kad prispjesmo djeca za nauke,
"Odvede nas sjajnu manastiru
"Pod Malisko kod vode Tušime,
"I tu đaci obadva bijasmo,
"Nešto malo knjigu naučismo.
"Đe je sreća tu je i nesreća,
"Udariše iznenada Turci,
"Porobiše malo i veliko,
"A manastir vatrom sapališe,
"A nas oba brata zarobiše.
"Bog naredi moskovsku kraljicu,
"Te otkupi mene od Turaka
"Za stotinu žutije dukata,
"Pa me gospa na nauke dava,
"I tako me sretna učinila.
"A srce mi rasporiše živo,
"Kad me s mojim bratom rastaviše.
"Posle dvanaest punije godina
"Jesam čuo i kazuju ljudi
"Za mog brata nejaka Milana,
"Da se turskog ropstva izbavio
"I uteko gori u planinu,
"Sakupio trideset junaka,
"Robi, pali i siječe Turke,
"I danas ga aranbaša kažu
"Pred trideset dobrije junaka."
Kad to začu aranbaša Đače,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa mu stade riječ besjediti:
"A ti li si, brate Milovane!"
Kad se braća oba poznadoše,
Ruke šire, u lice se ljube,
U grozne se suze obljevahu,
Pitaju se za junačko zdravlje.
Sve mu Đače po istini kaže,
Pa sjedoše rujno piti vino.
Kad se ladna napojiše vina,
Onda dobre konje posjedoše,
Pa odoše zemlji Bosni slavnoj.
Kad su blizu do Travnika bili,
Đače sveza brata Milovana,
Pa uzima trostruku kandžiju,
Tu preda se okupi junaka,
Svoga brata mlada Milovana.
Aber stiže travničkom veziru,
Đe mu ide aranbaša Đače
I vodi mu živa zatočnika.
Koji prvi na muštuluk dođu,
Daje vezir konje nekovane;
A koji mu drugi dolazagu,
Daje vezir čoju nerezatu;
Koji treći njemu dolazagu,
Daje vezir nebrojeno blago.
Dok mu stiže aranbaša Đače,
Susrete ga bosanski veziru,
Pa mu pruži nogu i koljeno,
Da ga ljubi aranbaša Đače.
Đače ne kće noge ni koljena,
No vezira uvati za ruku,
Pa ga baci za se na labuda,
I potrže sablju od pojasa,
Milu bratu oprostio ruke.
Na ma nagle sablje povadiše,
Pa kroz Travnik naglo udariše:
Kud prolazi Đače na labudu,
Tu bi dvoja kola prolazila;
Kuda Moskov na konju zekanu,
I troja bi kola prolazila.
Mloge zemlji oboriše Turke,
Utekoše zdravo u Rusiju,
Odvedoše bosanskog vezira.
Kad kraljici braća dolazila,
Kraljica ih darovala divno,
Dade njima od zlata čelenke,
I kolajne sa kamenom dragim,
Pa da su joj najvjernije sluge
U bijesnu Petreburu gradu.
Gospa uze ralo i volove,
Pa ujarmi bosanskog vezira,
Sa njim ore brda i doline,
Gospa sije bijelu pšenicu.
Još da vidiš moskovske kraljice,
Posle ga je dobro osedlala,
Osedlala pa ga zauzdala,
I zaista uzjala vezira,
Nek se čudi malo i veliko,
Jer se Turčin tako zaklinjao,
Da kraljicu oće osedlati.
To je bilo, sad se pominjalo,
Već velimo da se veselimo.


Izvor