Hamlet
Pisac: Viljem Šekspir
Prevod: Živojin Simić i Sima Pandurović


LICA: uredi

KLAUDIJE, danski kralj
GERTRUDA, kraljica danska, mati Hamletova
HAMLET, sin prećašnjeg, a sinovac današnjeg kralja
POLONIJE, veliki doglavnik
LAERT, Polonijev sin
OFELIJA, Polonijeva kći
HORACIO, Hamletov prijatelj
VOLTIMAND
KORNELIJE
ROZENKRANC
GILDENSTERN dvorani
OZRIK, dvoranin
DRUGI dvoranin
SVEŠTENIK
MARCELO
BERNARDO oficiri
FRANCISKO, vojnik
REJNALDO, sluga Polonijev
NORVEŠKI KAPETAN
ENGLESKI POKLISARI
DUH oca Hamletova
FORTINBRAS, norveški kraljević
Gospoda, gospoće, oficiri, vojnici, glumci, dve budale,
grobari, mornari, glasnici i pratnja
Dogaća se u Elsinoru

PRVI ČIN uredi

SCENA PRVA uredi

Elsinor. Terasa pred zamkom.

(Francisko, na straži. Prilazi mu Bernardo.)

BERNARDO Ko ide?
FRANCISKO
Ne; ti meni odgovaraj.
Stoj! Reci ko si.
BERNARDO Neka živi Kralj.!
FRANCISKO
Bernardo?
BERNARDO On glavom.
FRANCISKO Tačno dođoste
u svoj sat.
BERNARDO
Maločas ponoć izbi baš.
Idite, Francisko, na spavanje sad.
FRANCISKO
Na odmeni vam hvala velika.
Hladnoća je strašna, ledi mi se srž.
BERNARDO
Je li na straži mirno bilo sve?
FRANCISKO
Ni miš ne šušnu.
BERNARDO Dobro. Laku noć!
A Horacija sretneš li s Marcelom, drugove mi na straži - nek požure. FRANCISKO
Ja mislim da ih čujem. - Stoj! Ko ide? (Ulaze Horacio i Marcelo.)
HORACIO
Prijatelji ove zemlje.
MARCELO Podanici danskog kralja.
FRANCISKO
Bog vam dao dobru noć.
MARCELO
Zbogom, vojniče dobri. Ko te smeni? FRANCISKO
Bernardoje na mom mestu. Dobru noć. (Ode.)
MARCELO O-hoj, Bernardo!
BERNARDO Je l'to Horacio?
HORACIO Jedan deo njegov.
BERNARDO Dobro ste nam došli,
Horacio, i dobri Marcelo.
MARCELO
Da li se ono opet javljalo noćas?
BERNARDO Ja nisam ništa video.
MARCELO
Horacio veli da je to tek samo vizija naša, a ne da da ga svlada vera u ovo strašno priviđenje, koje smo dvaput videli. Zato sam ga pozvao da noćas s nama stražari; pa doće l' opet ona pojava - da prizna da nas nisu varale roćene oči, i da je oslovi.
HORACIO
No, hajd, hajd! Al' to se neće javiti. BERNARDO
Sedite malo,i dopustite da opet na vaše uši nasrnem, što su se tako utvrdile protiv
priče nam o tom što smo videli dve noći već.
HORACIO
No dobro. Posedajmo, pa nek nam Bernardo priča. BERNARDO Prošlu noć,
kad ona zvezda, zapadno od pbla, preće put, da neba osvetli ovaj kraj gde sada sija, Marcelo i ja - na satu je baš jedan izbilo...
MARCELO
Mir! Stani! Gledaj, opet dolazi!
(Ulazi Duh.)
BERNARDO
Izgledom isti ko pokojni kralj. MARCELO
Horacio, vi ste učen; oslovite ga! BERNARDO
Nije l' isti kralj? Gledaj ga, Horacio. HORACIO
Potpuno nalik. To me prožima čućenjem i strahom.
BERNARDO Kao da bi hteo da oslovljen bude.
MARCELO Pitaj ga, Horacio.
HORACIO
Ko si ti što ovo doba noći kradeš da uzmeš lepi oblik junački, u kom sahranjeno veličanstvo Danske ićaše nekad? Nebom te preklinjem! MARCELO Uvrećen je.
BERNARDO Gle, odlazi gordo!
HORACIO
Stani! Govori! Reci - zapovedam!
(Duh odlazi.)
MARCELO
Ode i ne hte da odgovori.
BERNARDO
No, Horacio? Bledi ste, drhćete?
Zar to nije nešto više no maštanje? Šta mislite o tom?
HORACIO Tako mi gospoda, to verovati ne bih mogao bez istinite, čulne svedodžbe sopstvenih svojih očiju.
MARCELO Zar nije baš isti kralj?
HORACIO Ko što si ti baš ti.
Baš takva beše ratna oprema, koju je imao kad se borio sa slavoljubivim kraljem norveškim.
Tako se jednom namrgodi kad je u gnevnoj svaći o led udario Poljaka sa sanki. - Čudnovato!
MARCELO
Dvaput već tako, u gluvo doba sve, on proće straže ratničkim korakom. HORACIO
Ja ne znam šta ovo sve može da znači; al' držim, po opštem shvatanju, da to državi našoj čudan prevrat neki predskazuje.
MARCELO
Dobro. Posedajte sad,
pa onaj koji zna, neka mi kaže
što ovom strogom, večno budnom stražom
po svu noć muče naše podanike?
Što topove tučne liju s dana na dan, i ratnu opremu kupuju na strani?
Što tolka hitnja u gradnji brodova, da teški rad taj nedelju ne deli od sedmice? Šta to tako blisko preti, te ova žurba od noći i dana saradnike pravi? Ko bi me mogao obavestiti o tom?
HORACIO Mogu ja.
Tako se bar šapće: naš pokojni kralj, čija nam se sad baš pojavila sen, bio je - to znate - na borbu izazvan od Fortinbrasa, kralja norveškog, kog gorda zavist na to podstače.
U borbi toj naš Hamlet junački - tako ga ovaj zemni nazva svet - ubije toga Fortinbrasa. Ovaj zapečaćenim jednim ugovorom, i overenim na način viteški, pobedniku dade, sem života svog, sve zemlje kojima beše vladao.
U tu svrhu je podjednak udeo založio bio i naš kralj; a to bi u nasleće palo Fortinbrasu da je on pobednik bio, kao što je opet tim ugovorom, članom navedenim, udeo njegov pripo Hamletu.
Sad, prijatelju, mladi Fortinbras, vreo i strasti pun neobuzdane, po brdima je kojekud norveškim skupio rulju drskih razbojnika, što su za komad hleba gotovi na svako smelo, hrabro preduzeće.
A sve to treba (država to zna) da opet od nas silom, prinudom povrati zemlje pomenute već, što otac njegov izgubi. I to glavni je, držim, povod našoj spremi, razlog svih naših straža, glavni smer te žurbe, uzbune u zemlji našoj.
BERNARDO
Ja mislim nije drukčije no tako.
Otuda, možda, i taj strašni lik oružan ide kroz naše straže, toliko sličan kralju, koji beše i jeste povod ovih ratova.
HORACIO
Trunka je to samo, da duha smuti vid.
U slavnoj, silnoj rimskoj državi, pred sami pad baš svemoćnog Cezara, otvoriše se grobovi; mrtvaci u pokrovima kričahu, jecahu po ulicama Rima; javiše se komete repa vatrenoga, pa rosa od krvi, a na suncu nesreće.
A vlažna zvezda, pod čijim uplivom stoji sve carstvo boga Neptuna, pomrča kao o svom sućen-danu. Preteče slične strašnih dogaćaja, i glasnike što sudbi prethode, i prologe nesreći, što ide, pokazali su i zemlja i nebo zavičaju našem i našim ljudima.
(Vraća se Duh.)
Ah, tiho! Gledaj: opet dolazi.
Staću mu na put, ma me smoždio. Avetinjo, stani! Ako imaš zvuka, ili ako se glasom služiš ti, govori mi!
Treba l' ma kakvo dobro činiti da ti olakša, a meni spasa da, ti progovori!
Znaš li da tvoja zemlja sudbu svoju saznanjem kakvim može izbeći.
Govori!
Il' ako si naslago za života oteta blaga u utrobi zemlje, rad čega se, kažu, vi dusi dižete često iz mrtvih, progovori o tom!
Stoj, i govori!
(Petao kukurekne.)
Drži ga, Marcelo!
MARCELO
Hoću li da ga kopljem udarim? HORACIO
Neće l' da stane, ti ga udari!
BERNARDO
Evo ga ovde sad!
HORACIO Sad ovde!
MARCELO
Ode!
(Duha nestane.)
Uvredismo ga pružajući primer nasilja, a on je tako dostojanstven!
Jer on je, kao vazduh, nepovredan.
Naš promašen udar ruganje je zlobno. BERNARDO
Htede reći nešto kad petao kukureknu. HORACIO
Pa se tad trže, ko neki zločinac
na poziv suda. Ja sam slušao da petao, ta truba jutarnja, dignutim svojim grlom oštra zvuka budi dnevnog boga; i na njegov znak iz mora, vatre, sa zemlje i iz zraka svi nespokojni, bludni dusi žure u svoje međe. I tu istinu pojava ova dokazuje baš.
MARCELO
Iščeze baš kad petao kukureknu. Neki još kažu da u vreme kad se roćenje našeg Spasa svetkuje, jutarnja tica peva celu noć, a duh nijedan ne sme da tumara; noći su zdrave bez kobi planete, ne strele vile, veštice bez čini; tako je to doba sveto, milostivo. HORACIO
Slušao sam i ja i nešto verujem.
Al' pogle, jutro u rujnom ogrtaču gazi po rosi tog visa istočnog, stražarenje svoje prekinimo sad, pa na moj savet daj da saopštimo Hamletu mladom šta smo videli.
Jer, života mi moga, ovaj duh, nem za nas, njemu progovoriće.
Da l' pristajete da ga izvestimo?
To ljubavtraži, a dužnost nalaže. MARCELO
Učinimo, ja molim; a već znam gde ćemo jutros najlakše ga naći. (Odlaze.)

SCENA DRUGA uredi

Svečana dvornica u zamku.

(Ulaze Kralj, Kraljica, Hamlet, Polonije, Laert, Voltimand, Kornelije, lordovi i pratnja.)

KRALj
Mada je spomen na smrt dragog brata Hamleta svež još, te nam priliči da su nam srca tugom pogružena, a kraljevina cela da nam se u jedno čelo bola nabere - ipak je razum prirodu tolko svlado da s razložnom tugom mislimo i na nj, al' ujedno se sećamo i sebe.
Stog snahu nam negda, a sad kraljicu, junačke zemlje naše naslednicu - ko s poraženom nekom radošću, s veselim jednim, jednim suznim okom, s klicanjem na pratnji, sa pogrebnom pesmom na svadbi, deleć ravno slast i bol - privenčali smo za sebe. U tom slušasmo vaše bolje savete koji nam u toj stvari behu dragi.
Za sve vam hvala. - Sada dolazi
što vi već znate: mladi Fortinbras, potcenjujući našu vrednost svu, il' misleć smrću dragog brata nam da raspad preti našoj državi, ohrabren snom o svojoj nadmoćnosti, ne prestaje nam slati poruke tražeć da mu se vrate zemlje sve što otac njegov sa svim pravima u korist hrabrog brata nam izgubi.
Tolko o njemu. - A sad o nama i o ovom skupu. U ovom je stvar: norveškom kralju, stricu Fortinbrasa napisali smo pismo - on je slab i bolan, jedva zna šta mu sinovac namerava - da ga spreči da ne ide ovako dalje; tim pre što vojska ta popisuje se sva i dopunjava od podanika njegovih. I mi šaljemo hitno vas, Kornelije, i Voltimande, vas, ko nosioce pozdrava ovog starom Norvegu, ne dajući vam lično dalju vlast za pregovore s kraljem no što krug već navedenih stavova dopušta.
Zbogom. Nek žurba revnost vam pohvali. KORNELIJE I VOLTIMAND Bićemo revnosni u tome i svemu.
KRALj
Mi ne sumnjamo. Srdačno vam zbogom! (Voltimand i Kornelije izlaze.)
A sad, Laerte, šta je novo s vama? Spomenuste mi neku molbu. Kakvu?
Vi ne možete s molbom pravednom danskome kralju zalud zboriti.
Šta bi, Laerte, mogo moliti a da ti i bez molbe ne bih dao?
Glava sa srcem nije srodnija nit ustima je ruka uslužnija no što je presto Danske ocu tvom.
Šta si, Laerte, hteo?
LAERT
Gospodaru,
vaš dopust da se u Francusku vratim. Otud sam u Dansku rado došao, po dužnosti, na vaše krunisanje; al' sad, priznajem, izvršiv dužnost tu, želje mi i misli čeznu za Francuskom.
Vaš milostiv dopust molim ponizno.
KRALj
Pristaje li otac? Šta veli Polonije? POLONIJE
Moj kralju, on mi sporu dozvolu revnosnom prošnjom otrže; i najzad, bezvoljnim pristankom želju mu potvrdih. Dajte mu, molim, dozvolu, nek ide.
KRALj
Izberi, Laerte, čas; vreme je tvoje, pa što znaš bolje ti ga iskoristi!
- A sad, sinovče, sine, Hamlete...
HAMLET (za sebe)
Sinovac, ne sin, neprirodni oče.
KRALj
Zašto ste uvek u tim oblacima?
HAMLET
Ne, kralju, ja sam odviše na suncu. KRALjlCA
Hamlete dobri, promeni mračni lik, pa gledaj na kralja kao prijatelj.
Nemoj neprestano oborena oka tražiti dičnog oca po prašini.
Ti znaš: opšta stvar je, da sve živo mre kroz prirodu u večnost prelazeć.
HAMLET
Da, gospo; opšta stvar.
KRALjlCA Pa kad je to,
što tebi tako čudna izgleda?
HAMLET
Izgleda, gospo? Ne, nego bašjeste.
Ja ne znam šta to znači „izgleda".
Ne prikazuju me, dobra majko, verno ni moj ogrtač crni, niti ova uobičajena svečana crnina, ni stegnutog daha vetrovit uzdisaj, ne - nit u oku potoci od suza, niti utučen izgled lica mog sa svima načinima, oblicima tuge.
To sve, doista, samo izgleda, jer sve bi to se moglo glumiti.
Al' u meni je nešto izvan glume; sve ovo je samo ruho, oprema tuge.
KRALj
Nežno je to i pohvalno u vašoj prirodi, Hamlete, što vi ocu svom žalosti ovaj odajete dug.
Al' morate znati da vaš otac svog izgubi oca, ovaj, opet, svog; i naslednik je dužan neko vreme po obavezi sinovljoj paziti posmrtnu žalost. Ali istrajati tvrdoglavo u tuzi, to je put bezbožnog uporstva i nemuški bol.
To odaje volju što nebu prkosi,
i slabo srce i nestrpljiv duh,
i razum vrlo prost i neprosvećen
jer kad se zna da nešto biti mora,
da je obična, najprostija stvar,
što bismo to u prkosnom otporu
uzeli k srcu? To je greh spram neba,
greh spram prirode, greh spram pokojnika,
ludost za razum, čija stalna tema
smrt je otaca, i on opominje
od prvog leša do tog što danas mre:
„To tako mora biti." Molim vas, zbacite sa sebe taj neplodni jad i smatrajte nas za oca. Jer neka zapamti svet da prestolu ste našem najbliži vi, ne s manje ljubavi
no što najdraži otac obiluje za sina, ja vas volim. Što se tiče namere vaše da se vratite u Vitemberg na škole, tome bismo protivni bili, pa vas molimo pokorite se i ostanite ovde u oka našeg nezi, milosti - naš prvi dvoranin, sinovac i naš sin. KRALjlCA
Nemoj da tvoja mati, Hamlete, zaludu moli; preklinjem te, ostaj sa nama, nemoj ići u Vitemberg. HAMLET
Slušaću vas što bolje mogu, gospo. KRALj
No, to je već lep, prijatan odgovor. Budite kao sami mi u Danskoj.
Hajdmo kraljice. Ovaj ljubazni, nenametnuti pristanak Hamletov veseli moje srce. U čast toga sve zdravice što danas pije kralj veliki top nek nosi u oblake; neka se nebo na kraljev pir odziva ponavljajući zemaljski grom. - Hajdmo. (Svi odlaze, osim Hamleta.)
HAMLET
O, da se to čvrsto, prečvrsto meso stopi, u jednu rosu skopni, rastvori se!
Il' da Večni nije dao zakon svoj protiv ubistva sebe! Bože! Bože! Štojadan, prazan, bljutav, beskoristan izgleda meni sav rad ovog sveta!
Gada! O gada! Neoplevljen vrt to je, gde korov, gde bilje otrovno
1, ružno sasvim je ovladalo njim.
Da dotle dođe! Dva meseca tek mrtav! Ni tolko. Ni dva! Pa još takav kralj što na ovog liči ko Apolon
na satira! Pa spram majke moje mio. da ne bi dao vetri nebesni da odveć grubo doću joj do lica.
Nebo i zemljo! Što moram da se sećam!
A ona mu je bila odana,
ko da je glad joj rasla hranjenjem.
Pa ipak, tek mesec... Da mi je ne misliti na to! - Slabosti, tvoje je ime žena! - Tek kratak mesec, il' dok joj behu još cipele nove, u kojima je leš mog jadnog oca pratila, ko Nioba u suzama - pa ona, ona, šta! - O bože! Stoka bez razuma pa bi žalila duže. - Ona se udaje za strica mog, za brata očevog, mom ocu sličnog koja Herkulu!
Za jedan mesec! Pre no što je so najvlažnijih suza prestala da joj grize oči crvene i bolne od trenja - ona se udala! O najpodlije žurbe: sa takvom hitnjom juriti
u rodoskrvnu postelju! To nije, i ne može na dobro to izići.
Al' svisni, srce - moram ćutati!
(Ulaze Horacio, Marcelo i Bernardo.) HORACIO
Pozdrav gospodstvu vašem!
HAMLET Milo mi je
što vidim da ste dobro, Horacio - ako se dobro sećam?
HORACIO Glavom on,
moj gospodaru - vaš bedni sluga vazda. HAMLET
Ne pominjite reč sluga; prijatelj jedino je ime za mene i vas.
(Rukuju se.)
Otkud, Horacio, vi iz Vitemberga? - Marcelo?
(Pruži mu ruku.)
MARCELO
Dobri gospodaru moj?...
HAMLET
Vrlo mi je milo što vas vidim. (Bernardu.)
Dobro
veče, gospodine.
(Pokloni se Bernardu.)
Al' zbilja, otkud vi iz Vitemberga?
(Odvodi Horacija u stranu.)
HORACIO
Ko besposličari,
moj kneže, dobri kneže.
HAMLET Ne bih vol'o
da neprijatelj vaš ovako kaže; a ni vi mi uvo ne vređajte tim, praveć ga jemcem vaše sopstvene svedodžbe protiv samog sebe. Znam da besposličar niste. Ali kakvog posla imate vi u Elsinoru?
Naučićemo vas čaše sušiti pre nego odete.
HORACIO
Ja sam, gospodaru,
došo da vidim pogreb vašeg oca.
HAMLET
Molim te, druže, ne rugaj mi se.
Došo si, mislim, na svadbu moje majke? HORACIO
Zaista, kneže, došloje ubrzo.
HAMLET
Štednja, Horacio! Na svadbeni su sto hladni kolači s daće izneseni.
Voleo bih više da sam se na nebu s najgrđim svojim dušmaninom sreo no što doživeh taj dan, Horacio!
Moj otac! Meni izgleda da vidim
svog oca.
HORACIO
A gde, gospodaru moj?
HAMLET
U mome umnom oku, Horacio. HORACIO
Videh ga jednom: beše to divan kralj! HAMLET
Bio je čovek: sve u svem uzevši, sličnoga više neću videti.
HORACIO
Ja mislim da sam ga sinoć video.
HAMLET
Video? Koga?
HORACIO Kralja, vašeg oca.
HAMLET Kralja, mog oca?
HORACIO Stišajte čuđenje
za tren; nekje samo uvo pažljivo, dok, uz gospode ove svedodžbu, otkrijem čudo.
HAMLET
Govori, tako ti boga!
HORACIO
Dve noći ustopce ova su gospoda, Marcelo i Bernardo, stražareći, u mrtvo, pusto doba ponoći imali ovaj susret. Neki stvor ko otac vaš, od glave do pete sav, u oklopu se javljao pred njima; svečanim korakom, tih i dostojanstven, prošao je kraj njih; triput je šetao pred uplašenim, zgranutim očima njihovim, ne dalje no za skiptar svoj.
A oni, strahom skoro sleđeni, stojahu nemi ne oslovivši ga.
U poverenju strašnom rekoše mi to, te ja s njima stražarih treću noć.
I svaka im se potvrdila reč.
Pojava dođe, ko što rekoše, u obliku istom i u isti čas.
Znao sam vašeg oca; isti on, ni ove ruke nisu sličnije.
HAMLET Ali gde je bio?
MARCELO
Na terasi, kneže, gde smo stražarili. HAMLET
Jeste l' ga vi oslovili?
HORACIO Jesam, kneže;
al' odgovorit ne htede. No jednom učini mi se da glavu podiže i krenu, ko da htede govoriti; al' tad bašjutarnji peto kukureknu; i na taj glas on hitro umače, te nam se tako izgubi iz vida.
HAMLET
To je vrlo čudno.
HORACIO
Kao što sam živ,
moj uvaženi kneže, istina je.
I mislili smo, dužnost nam nalaže, da vas o svemu tome obavestimo. HAMLET
Jest, gospodo, jest. Ali, to me buni... Jeste l' i noćas na straži?
MARCELO I BERNARDO Jesmo, kneže.
HAMLET U oklopu, velite?
MARCELO I BERNARDO U oklopu, kneže.
HAMLET
Od glave do pete?
MARCELO I BERNARDO Od glave do pete, kneže.
HAMLET
Onda mu lice niste videli?
HORACIO
O, jesmo, kneže; vizir je podigo. HAMLET
Je li izgledo namršten?
HORACIO Neki izraz
ko više bolan nego razgnevljen.
HAMLET
Bled ili rumen?
HORACIO Ne, no vrlo bled.
HAMLET
I oči je upro u vas?
HORACIO Vrlo čvrsto.
HAMLET
Boleo bih da sam i ja bio tu.
HORACIO
To bi vas jako prenerazilo.
HAMLET
Vrlo moguće, vrlo. - Je l' dugo ostao? HORACIO
Dok izbrojiš, ne odveć brzo, sto. MARCELO I BERNARDO Duže, duže.
HORACIO
Kad sam ja ga gledo ne.
HAMLET
Brada mu beše proseda, zar ne? HORACIO
Beše ko kad ga videh za života, srebrnastomrka.
HAMLET
Ja hoću da noćas s vama stražarim, možda će se to opet pojaviti? HORACIO Svakako da hoće.
HAMLET Ako se pojavi
u obliku mog plemenitog oca, osloviću ga, ma kako rikno sam i pozvo me da ćutim. Sve vas molim, ako ste dosad taj privid tajili, prećutite ga neko vreme još.
I ma šta da se desi doveče, vi razumejte; al' o tom ni reč!
Nagradiću vam ljubav. Zbogom, sad.
Na terasi izmeć jedanaest i dvanaest posetiću vas.
SVI
Naša dužnost vašoj časti na službi.
HAMLET
Ne, no vaša ljubav,
ko moja vama. Zbogom pošli.
(Odlaze Horacio, Marcelo i Beriardo.) Duh
Mog oca, u oklopu? Ne. Nije dobro sve. Da podvala nije? Što već nije noć!
Al' dotle, ti, dušo, miruj. Zla će dela otkriti se ma ih zemlja krila cela!
(Ode.)

SCENA TREĆA uredi

Soba u Polonijevoj kući.

(Ulaze Laert i Ofelija.)

LAERT
Moj prtljagje ukrcan. Zbogom ostaj. Pa, sestro, kad vetar bude povoljan, il' prilika se pruži - ne spavaj, već javi što o sebi.
OFELIJA Sumnjaš zar?
LAERT
A što se tiče Hamleta, njegova udvaranja - to smatraj za modu, za prohtev krvi, il' ko ljubičicu u mlade dane proletnje prirode, ranu ne stalnu, slatku al' ne trajnu, miris, razonodu jednog trenutka, al' ništa više.
OFELIJA Ne više, no to?
LAERT
Smatraj da nije više. Jer živ čovek ne raste samo rastom ili telom, već u tom spoljnom hramu širi se i unutrašnja služba razuma i duše. On te možda voli sad, i nikakva mrlja ili laž ne prlja njegovu dobru volju. Ali se moraš bojati, kad mu odmeriš veličinu,
da njegova volja nije njegova.
Jer on je već roćenja svoga rob.
On ne može, kao neugledni Ijudi, da svoj izbor ima. Od izbora tog zavisi snaga, bezbednost države.
Zato je njegov izbor ograničen pristankom ili glasom onog tela kom je on glava. Pa kaže l' da te voli, ti budi mudra i veruj toliko koliko zbog ranga ili mesta svog, on delom, može reči da zajemči, a to je upravo opštim glasom Danske.
Pa odmeri šta bi gubila tvoja čast, ako mu s odviše vere slušaš reč, il' izgubiš srce, čednosti otkriješ blago pred neobuzdanim navaljivanjima.
Čuvaj se, Ofelija, sestro draga, tog.
U pozadini ljubavi ostani, van nišana i opasnosti strasti.
Najtvrđa je deva raspikuća ako
lepotu svoju mesecu otkriva.
Ni vrlina neće kleveti izmaći!
Prolećni porod često grize crv pre otvorenih pupoljaka još; a u jutarnjoj rosi mladosti zarazni je otrov najopasniji.
Zato znaj da nas strah najbolje štiti. a mladost će često protiv sebe biti.
OFELIJA
Čuvaću vrednost tog dobrog saveta ko stražu srca svog. Al', dobri brate, nemoj, ko kakav bezbožni sveštenik, trnovit put mi k nebu pokazivat, dok sam ko drzak, nadut raspusnik koračaš cvetnom stazom zadovoljstva a ne haješ za svoju propoved.
LAERT
Za mene se ne boj. - Dugo se zadržavam. - Al' evo oca mog gde dolazi.
(Dolazi Polonije.)
Blagoslov dvostruk dvostruka je milost.
Srećna kob mi pruža oproštaj još jedan. POLONIJE
Zar još ste tu, Laerte? Sramota! Hajd na brod! Vetar na ramenu sedi jedru tvom.
Čekaju te. S tobom blagoslovje moj!
Pa ovo malo saveta upiši u sećanje. Ne daj misli jezika, ni dela kakvoj misli nezgodnoj.
Druževan budi, al' nikada prost; kad_prijatelja imaš oprobana, čeličnom alkom za srce ga veži; al' stiskom ruke ne žulji svoj dlan sa svakim novim, žutokljunim drugom.
Kloni se kavge; al' dođe li baš, držanjem uli protivniku strah.
Svima sluh pokloni, retkima svoj glas.
Primi sud od svakog, a za se čuvaj svoj.
Kolko kesa daje, bogato se nosi,
al' ne ko kicoš - lepo, ne šareno, jer odelo često odaje čoveka.
Oni u Francuskoj iz društva najvišeg imaju za to ukus najbolji.
Nit budi dužnik, nit poverilac; dug često gubi i sebe i druga, a zajam tupi oštricu štedljivosti.
Al' prvo: budi veran sebi sam, i onda će doći, ko za danom noć, da nećeš biti krivac nikome.
Zbogom. Moj blagoslov nek začini sve. LAERT
Najsmernije se praštam, oče moj. POLONIJE
Vreme zove; sluge čekaju te Hajd! LAERT
Zbogom, Ofelija! I dobro upamti što sam ti reko.
OFELIJA
To je zaključano u sećanje moje, a ti nosi ključ!
LAERT
Zbogom!
(Odlazi.)
POLONIJE
A šta ti je reko, Ofelija?
OFELIJA
Oprostite, nešto što se odnosi na kneza Hamleta.
POLONIJE Dobro se setio!
Rekoše mi da je u poslednje vreme zakazivao s tobom tajne sastanke, a ti si bila vrlo slobodna i izdašna sa sastancima tim.
Ako je tako - ko što sam načuo ko opomenu - moram da ti kažem: ti sve jasno ne razumeš još, ko što mojoj kćeri, a tvojoj časti liči. Šta je meć vama? Kaži pravo sve. OFELIJA
Oče, u poslednje vreme mi je on mnoge znake svoje naklonosti dao. POLONIJE
Naklonosti! Pih-a! Govoriš ko stvor nezreo i neuk u krugu opasnom.
A veruješ u te „znake", kako kažeš? OFELIJA
Ja ne znam, oče, šta bih mislila. POLONIJE
Poučiću te. Znaj: ludo si dete, kad za gotov novac primaš znake te koji nisu zlato. Ceni sebe više, il' -jadnu frazu da ne prekinem - darivaćeš me nevinašcetom.
OFELIJA
On me, oče, časnim načinom saleto. Ljubavlju.
POLONŠE
Reci, to je zbilja način.
Produži, produži.
OFELIJA I govor je svoj
potvrdio svima svetim zakletvama. POLONIJE
Ah! Zamke, da se šljuke hvataju!
Znam, kad_krv uzavri, kako izdašno zakletve srce zajmi jeziku.
Taj plamen, kćeri, svetli, al' ne zagreva, u obećanju samom se ugasi; ne smatraj ga vatrom.
Od sada malo štedljivija budi sa devojačkim svojim prisustvom.
Za društvo svoje veću cenu traži no što je poziv na sastanak. Što se Hamleta tiče, veruj mu toliko da je on mladić, da u širem krugu sme da se kreće no što možeš ti. Ukratko, kćeri, ne veruj zakletvama.
To su posrednice, ali ne one boje kakvu odelo njino pokazuje, već sprovodnice molbi nečistih; mirišu na zavete svoje, pobožne, da tim što bolje obmanu. Ukupno, čisto i jasno, nemoj da od sada nijedan dokon trenutak sramotiš u ćaskanju sa knezom Hamletom.
Pazi se, ja ti zapovedam. Idi.
OFELIJA
Slušaću vas, oče.
(Odlaze.)

SCENA ČETVRTA uredi

Terasa.

(Ulaze Hamlet, Horacio i Marcelo.)
HAMLET
Vazduh ljuto grize. Hladno je veoma.
HORACIO
Oštar mraz, sve seče.
HAMLET Kolko je časova?
HORACIO
Mislim nije ponoć još.
MARCELO Ne, izbilo je.
HORACIO
Zbilja? Nisam čuo. Onda je već blizu čas kad se obično pojavljuje Duh. (Zvuk truba i top iza scene.)
Šta ovo znači, kneže?
HAMLET Noćas Kralj
ne spava, šenluči i zdravice drži, a besna igra tutnji, kovitla se;
pa kad on čašu rajnskog vina sruči, bubnjevi i trube na sve strane tad rastrešte trijumf njegove zdravice. HORACIO Je l' to običaj?
HAMLET
Da, odista, jeste.
Al' kakoja shvatam, mada sam rođen tu i odrastao s time, taj običaj bolje da se gazi nego što se pazi.
Te pijanke, što glavu teškom prave, na ružan glas nas kod naroda drugih s Istoka na Zapad iznesoše. Nas pijancima zovu i nadimak svinje pridevaju nam imenu. I to ma kako znatnim našim podvizima oduzima slave i jezgro i srž.
Tako se često dešava da ljudi zbog prirodine kakve pogreške na rođenju (za što ne mogu oiti krivi jer čovek svoje ne bira poreklo) suviškom kakve bitne sklonosti što ruši dolme i tvrđave uma, il' navikom nekom koja kvari oblik ponašanja lepog - da ti ljudi, velim, noseći pečat jedne mane tek, što im priroda il' zvezda sreće da - ma inače njine vrline bile sve čiste ko milost, u broju tolikom kolko ih čovek može imati - prezreni budu od javnog mišljenja zbog one jedne pogreške. Dram zla sve plemenito biće ponizi do sopstvene sramote.
(Dolazi Duh:)
HORACIO
Gledajte, kneže, evo dolazi!
HAMLET
Svi anđeli, svi sveti, u pomoć!
Bio rajska duša il' pakleni vrag, nosio zrak neba ili oganj pakla, bile ti namere zle il' milostive, ti mi se javljaš u tako čudnom liku da hoću da te oslovim. Ja te zovem: Hamlete, kralju, oče, kneže danski, odazovi se! Nemoj da svisnem s neznanja, no reci, što tvoje posvećene mošti, čuvane u grobu, cepaju pokrov svoj?
Što kosturnica tvoja, u kojoj te videsmo mirno pogrebena, sad otvara teške mramor-čeljusti izbacujuć te opet van? O, što, ti, mrtvi lešu, u oklopu sav, na mesečev izađe opet sjaj stravičnom čineć noć, a nama, božjim igračkama tako grozno cepaš svest mislima našoj duši nedomašnim?
Zašto? I čemu? Šta da radimo?
(Duh daje znak Hamletu.)
HORACIO
Daje vam znak da pođete za njim.
Ko da vam nešto želi da saopšti nasamo.
MARCELO
Gledajte, kako Ijubazno na neko dalje mesto vas poziva.
Al' nemojte ići s njim.
HORACIO Nikako ne!
HAMLET
Neće da govori. Treba, dakle, poći.
HORACIO
Nemojte, kneže!
HAMLET
Što? Što bih se bojo?
Svoj život više od igle ne cenim; a šta mi duši može učiniti, kad je i ona besmrtna ko on?
Opet me zove. Poći ću za njim.
HORACIO
Al' ako vas, kneže, na vodu namami, il' na vrh one strašne stene što se nad podnožjem svojim nagla u more - pa uzme na se kakav strašan lik što vas vlasti uma može lišiti i u ludilo odvesti? - Razmislite: samo to mesto, bez ičega više, slikama užasa puni svaku svest kad tolko lakata dole pogleda u more, pa ga čuje kako buči.
HAMLET
Jednako mi maše. Evo me za tobom! MARCELO
Ne smete ići, kneže!
HAMLET Sebi ruke!
HORACIO
Al' poslušajte. Vi ne smete ići.
HAMLET
To moja sudba viče, čineći žilicu svaku ovog tela čvrstom kao mišići lava nemejskog.
(Duh daje znak.)
Zove me stalno. - Pustite, gospodo! (Otima se iz njihovih ruku.)
Neba mi, u duh ću pretvoriti svakog ko me zadržava! - Dalje, kažem. - Napred! Ja idem s tobom!
(Duh i Hamlet odlaze.)
HORACIO
Strahovito ga mašta zanosi.
MARCELO
Za njim! Ne smemo ga sada slušati. HORACIO
Hajdemo za njim. Na što će to izići? MARCELO
Nešto je trulo u državi Danskoj.
HORACIO
Nek je nebo vodi! MARCELO Hajdemo za njim. (Odlaze.)

SCENA PETA uredi

Zabačeniji deo terase.

(Ulaze Duh i Hamlet.)

HAMLET
Kuda me vodiš? Govori. Neću dalje.
DUH Čuj me.
HAMLET
Hoću.
DUH
Tu je skoro već moj čas
kad moram da se vratim u sumporni
oganj mučenja.
HAMLET Avaj, jadni duše!
DUH
Nemoj da me žališ, no ozbiljnu pažnju pokloni onom što ti sad otkrivam.
HAMLET
Govori, ja sam dužan slušati.
DUH
Kad čuješ, bićeš dužan svetiti.
HAMLET A šta to?
DUH
Ja sam oca tvog duh, osućen da neko vreme noću lutam, a danju u ognju gladujem i žednim, dok gresi što počinih za života očiste se, izgore. I da nisam sprečen pričati tajne moje tamnice, priče bi ove i najmanja reč razorila um ti, smrzla mladu krv, učinila bi da ti oka dva iskoče iz svojih duplja kao zvezde iz svojih sfera; ona bi ti kose zaglaćene digla svaku za se vlas, ko bodlje morskog ježa, kad je ljut.
Ali to se adsko otkrovenje ne sme kazati uvu od mesa i krvi.
Čuj, čuj, o, čuj! Ako si ikada voleo svog dragog oca...
HAMLET O, moj Bože!
DUH
Osveti njegovo podlo, neprirodno ubistvo.
HAMLET
Ubistvo?
DUH
Da, podlo ubistvo,
jer svako je takvo i sa manje greha; ali je ovo od svih najgnusnije, najčudnije, najmanje prirodno.
HAMLET
Pohitaj da ga saznam, da na krilima brzim ko miso il' Ijubavne želje osveti svojoj pojuriti mogu.
DUH
Vidim da si voljan za to. A bio bi teži od gustog korova što mirno na obalama Lete truli kad se pokrenuo ne bi. Čuj me, Hamlete! Razglasili su da me u vrtu ujela zmija na spavanju. Tako celoje mnjenje Danske prevareno o smrti mojoj izmišljenom pričom.
Al' znaj, moj vrli sine, zmija ta što oca tvoga ubi, nosi sad njegovu krunu.
HAMLET
0, moja proročka dušo!
Moj stric?
DUH
Da, ta preljubna, rodoskrvna zver, maćijom uma, darima izdajstva -
2, proklet bio um i dar što zna zavesti tako! - zadobi za sramnu pohotu svoju volju kraljice
moje, što se tako čestitom činjaše.
0, Hamlete, kakav to tek beše pad!
0d mene, što je ljubljah tako verno ko kad joj dadoh zakletvu na venčanju, spasti na jednog bednika čiji su prirodni dari ništavni spram mojih!
Al' ko što vrlina zavesti se neće, ma s rajskim likom udvarojoj se blud tako, ma s anćelom svetim spojena, pohota se siti odra nebeskog
3, na ćubrištu će žderati. Al' tiho!
Osećam kanda većjutarnji zrak.
Biću kratak. Dok sam ja spavo u vrtu, kao i obično svako poslepodne,
tvoj stric se došunjo u taj zgodan čas, bez odbrane kad sam, sa bočicom soka velebilja kletog, i u zavijutke uva mog sasu rastvor gubavi otrovnog dejstva na čovečju krv, što brzo, ko živa, proće kroz kanale i prirodne hodnike našeg tela, te nenadnom snagom, ko maja u mleku, čistu i tečnu progruša nam krv.
Tako je bilo s mojom. I naprečac guba me pokri gnusnim krastama po celom telu, ko ubogog Lazara.
Tako sam rukom bratovljevom, u snu, lišen života, krune, kraljice, u cvetu svojih greha istrgnut, bez pripreme, pričešća, pomazanja, bez obračuna na strašni poslat sud,
sa svima svojim gresima na glavi.
Užasno, grozno! 0, najgroznije!
Pa ako u tebi ima srca još, ne dopusti, nemoj dati da kraljevska postelja Danske bude ležište za blud i sramno rodoskrvnjenje.
Ali ma kako vršio taj čin, ne prljaj duše nit u duhu smišljaj štogod protiv svoje majke. Pusti nebu i onom trnju što joj je u grudima neka je tišti i bode. Sad, zbogom!
Svitac već javlja da je jutro blizu, njegov hladni sjaj već počinje da bledi.
0, zbogom, zbogom, zbogom! Pamti me! (Nestane.)
HAMLET
0, sve čete neba! Zemljo! I šta još?
Da li i pako pozvati? 0 gada!
4, vi, mišići, ne klonite sad
no podržite me čvrsto, uspravno!
Da te pamtim! 0 da, jadni duše moj!
Dok pamćenja bude u toj smetenoj lobanji, ja ću sećati se! Da!
S pamćenja table zbrisaću sve sitne zapise lude, sve izreke knjiške, sve oblike, sve utiske prošle, što mladost i posmatranje upisa.
5, samo tvoj će zavet živeti
u knjizi i u svesci mozga mog, nepomešan sa nižim stvarima; da neba mi! 0, ženo najpaklenija!
0 nasmejani, proklet nitkove!
Pribeleške moje! -Treba da zapišem da se neko može smejati, i smejat,
1 opet biti zlikovac; jer znam
da takvog može biti bar u Danskoj!
(Piše.)
No, striče, tu ste! A sad datoj mi naredbi. 0na je: „Zbogom, zbogom! Pamti me!"
Ja sam se na to zakleo.
MARCEL0 I H0RACI0 (iza scene)
Kneže, kneže!
MARCEL0 (iza scene)
Kneže Hamlete!
H0RACI0 (iza scene)
Neka ga nebo čuva!
HAMLET Da Bog da!
H0RACI0
0j-hoj! oj-hoj, kneže!
HAMLET
Hej-hoj, hej-hoj, derane! Ptico, hodi. (Ulaze Horacio i Marcelo.)
MARCEL0
Kako ste, plemeniti kneže?
H0RACI0 Šta je, kneže?
HAMLET 0, izvanredno!
HORACIO
Pričajte nam, kneže.
HAMLET
Ne; jer vi biste sve to otkrili.
HORACIO
Neba mi, ne bih, kneže.
MARCELO Ni ja, kneže.
HAMLET
Šta kažete sad? Bi l' ikad Ijudska duša
to pomislila? - Ali, ćutaćete?
HORACIO I MARCELO
Da, tako mi neba, gospodaru moj.
HAMLET
U Danskoj nema takvoga nitkova što ne bi bio preispoljna hulja. HORACIO
Nije morao duh iz groba doći, da nam to kaže.
HAMLET Imaš pravo, da.
Zato, bez daljeg okolišenja, mislim rukovat nam se valja, i razići; vi kud vas poso i želja uputi - jer svaki ima želju, poso svoj, ma kakav bilo - a ja, jadan, eto, ja idem da se bogu pomolim. HORACIO
Da čudnih reči, kneže, zbunjenih! HAMLET
Od srca žalim vrećaju li vas; vere mi, od srca.
HORACIO
Uvrede nema, kneže.
HAMLET
Svetog mi Patrika, Horacio, ima uvrede, te kakve! A ovo priviđenje, mogu vam reći, to je čestit duh.
Što se pak tiče želje da saznate šta je meć nama, nju vi savladajte kako umete. A sad, prijatelji dobri, jer vi ste moji prijatelji, i učenjaci, i vojnici, hajde, uslišite mi jednu malu molbu. HORACIO
Kakvu to, kneže? Hoćemo.
HAMLET Da nikad
ne odate ovo što noćas videste. HORACIO I MARCELO Nećemo, kneže.
HAMLET
Da, al' zakun'te se.
HORACIO
Vere mi, kneže, neću.
MARCELO Ni ja ne,
tako mi vere, kneže.
HAMLET
Na moj mač.
MARCELO
Već smo se, kneže, zakleli.
HAMLET Al' zbiljski.
Na moj mač, ozbiljno sad.
DUH (izdubine)
Zakunite se!
HAMLET
Ha, druže! Tako veliš? Tu li si, ti verni stari? Prićite. Čujete l' lupeža tog u podrumu? Pristajte, zakunite se.
HORACIO Kažite zakletvu.
HAMLET
Da ne pričate nikad o tom što ste videli - na mač se zakunite.
DUH (izdubine)
Zakunite se!
HAMLET
Hic et ubique! Promenimo mesto. Ovamo, gospodo.
I na moj mač položite, svoje ruke; da ne pričate nikad o tom šta ste videli, na moj mač se zaklinjete. DUH(ozdo)
Zakunite se!
HAMLET
Ti dobro kažeš, stara krtico, zar tako brzo zemljom riješ ti, odlični rovče! Još jednom, drugovi, pomaknimo se.
HORACIO
Dana mi i noći,
ovo je tako čudno, neobično!
HAMLET
I pozdrav'te ga kao neobično.
Ima mnogo stvari na nebu i zemlji o kojima vaša mudrost i ne sanja, moj Horacio. Ali hodite, amo, ko pre, i tako vam višnji pomogao! Zakunite se: da nikad nećete, ma kako čudno ponašo se ja - jer možda ću za shodno naći kad da uzmem na se držanje čudaka - da nikad, takvog videći me tad, nećete, s rukama skrštenim ovako, il' glave svoje ovakvim klimanjem, il' bilo kakvom frazom podozrivom, kao: „dobro, dobro, znamo", il' „mogli bi, kad bismo hteli", il' „kad bismo hteli pričati", ili, „ima ih koji bi, kada bi smeli", ili takvim sličnim nagoveštenjima dvosmislenim reći da vi o meni znate makar šta - da to učinit nećete, tako vam u najvećoj bedi višnja milost bila! Zakunite se!
DUH (ispod zemlje)
Zakunite se!
HAMLET
Mir,
nespokojni duše!
(Zaklinju se.)
Tako, gospodo.
svom Ijubavlju se preporučujem, pa akojedan ovakav siromah, ko Hamlet, može dati izraza Ijubavi ili prijateljstva za vas, to, ako bog da, neće manjkati.
Hajdmo unutra zajedno. Ali molim: uvek prst na usta! Ovo vreme je izašlo iz zgloba. O prokletstvo, sram, što sam roćen da ga ja popravljam sam! Hajdmo, hodite, vratimo se skupa. (Odlaze.)

DRUGI ČIN uredi

SCENA PRVA uredi

Soba u Polonijevoj kući.

(Ulaze Polonije i Rejnaldo.)

POLONIJE
Podaj mu ovaj novac, pismo to, Rejnaldo.
REJNALDO
Hoću, gospodaru moj.
POLONIJE
Učinili biste, Rejnaldo, vrlo mudro da se, pre nego što ga posetite,
6, vladanju mu raspitate vi.
REJNALDO
Tu nameru sam imao, gospodaru. POLONIJE
No dobro, vrlo dobro. Pazite, saznajte prvo za Dance u Parizu, koji su, gde su, i čime se bave, u kakvom društvu, sa koliko troška; pa kad doznate pitanjima tim da znaju mog sina, saznaćete više no neposrednim pitanjima, ako se pravite da ga znate izdaleka; na primer: „Znam mu oca, prijatelje,
7, nešto malo o njemu." Čujete l', Rejnaldo?
REJNALDO
Da, da, tako, vrlo dobro.
POLONIJE
„Donekle samo", al' rec'te: „Ne dobro. Al' ako je onaj o kome mislim, to je raspikuća s tim i takvim porocima"; pa izmislite šta hoćete za nj, samo ne baš tako ružno, što bi ga beščastiti moglo - čuvajte se tog,
već, tako, pogreške običnije, lakše, što su već poznati pratioci svake mladosti, slobode.
REJNALDO Kartanje, na primer.
POLONIJE
Da, il' pijanke, svađe, dvoboji, pa cure - dotle možete još ići.
REJNALDO
Tim bih mu čast uprljo, gospodine. POLONIJE
Ne; pokuda može biti ublažena.
Ne iznos'te druge optužbe na njega, ne rec'te odan je razvratnosti sav, to ne mislim. Ali došapnite greške njegove umešno, kako bi ličile na pege slobode, na neobuzdanost i izlivjednog duha vatrenog, na divljinu krvi pripitomljene što obično mladost obuzima.
REJNALDO
Ali.
dobri gospodaru...
POLONIJE Što da činiš to?
REJNALDO
Da, gospodaru, hteo bih da znam. POLONIJE
Dobro, gospodine, evo vam moj plan: ta dosetka će, nadam se, uspeti, te mrljice sinu iznoseći mom, kao pri radu kad se što zaprlja, videćete da će onaj kog pitate - akoje ikad u gresima tim našao kriva mladića o kom je reč - složiti se s vama, to je posigurno, rečima, na primer: „Dobri gospodine", il' „prijatelju", ili „gospodaru", po običaju već i načinu u zemlji toj, kod ljudi...
REJNALDO Vrlo dobro.
POLONIJE
I onda, gospodine, ako radi to - šta sam hteo reći? - Ako radi to - svetog mi, htedoh nešto kazati...
Gde ono stadoh?
REJNALDO Rekoste: on će se
složiti sa mnom rečima: „Gospodine..." POLONIJE
Ah, da, imate pravo. Složiće se s
vama i potvrdiće: „Znam tog gospodina.
Videh ga juče, ili onomad,
tada i tad, s tim i time, i zaista,
igroje karte, pretero u piću,
pri loptanju se pobio"; il', možda:
„Videh ga kad uđe u tu javnu kuću. Videlicet u burdelj", i tako dalje.
Sad vidite, obmane mamac vaš upeca ovog šarana istine.
I tako mi Ijudi daljnovidi, umni, okolišeći il' idući stranputicom, obilazeći - pravac nađemo.
Tako ćeš, po mojoj pouci, savetu, saznati kako vlada mi se sin.
Razumete? Je li?
REJNALDO
Razumem, gospodaru.
POLONIJE
Nek vas bog uvek štiti! Zbogom pošli. REJNALDO
Dobri gospodaru moj!
POLONIJE I motrite sami navike mu.
REJNALDO Hoću, gospodaru.
POLONIJE
I neka marljivo uči muziku.
REJNALDO Dobro, gospodaru.
POLONIJE
Sad, srećan vam put!
(Rejnaldo odlazi. Ulazi Ofelija.) POLONIJE
Ofelija, kako si? Šta ima novo?
OFELIJA
Oh, oče; ja sam tako preplašena! POLONIJE
A zašto, za ime božje?
OFELIJA Ah, oče moj,
u svojoj sam sobi sedela šijući, kad u prsniku knez Hamlet, raskopčan, bez kape na glavi, s prljavim čarapama, nepodvezanim, palim do članaka ko okovi, i kao košulja mu bled, a koleno mu kuca o koleno, i s jednim tako tužnim pogledom ko da iz pakla pobeže da priča
8, užasima - dođe preda me.
POLONIJE
Od ljubavi spram tebe posto lud! OFELIJA
Ja ne znam, oče, al' se bojim toga.
POLONIJE
Pa šta je rekao?
OFELIJA On me uhvati
za ruku, i tako čvrsto držaše, pa zatim stuknu za dužjedne ruke, a drugom rukom preko čela pređe,
9, tako mi se unese u lice
ko da ga crta. Dugo je osto tako.
Najzad zatrese malo moju ruku, i triput glavom klimnu gore-dole. Uzdahnu tako tužno i duboko
ko da mu uzdah ruši celu građu i odnosi ceo život. I najposle bez reči mi pusti ruku, pa sa glavom ko okrenutom preko ramena izgledao je da je bez očiju našao put svoj - jer iz kuće ode ne gledeć očima, dok je sve do kraja na mene njihov upirao sjaj.
POLONIJE
Hajd, pođi sa mnom. Ja ću naći kralja. Ludilo pravo ljubavi je to, što sebe samu proždire žestinom i vodi volju očajnome delu, ko ma koja druga ispod neba strast što muči našu prirodu. Žao mi - da mu nisi skoro rekla kakvu reč oporiju?
OFELIJA
Nisam, oče; ali sam, po zapovesti vašoj, odbila njegova pisma i uskratila mu da bude kraj mene.
POLONIJE Zbog toga je lud.
Žalim što nisam s više pažnje, suda posmatrao ga. Mišljah da se titra i da te želi upropastiti.
Prokleta da je obazrivost ta; neba mi, to je znak starosti već kad se u mišljenju prebacimo svom, ko što je opšta crta mlađeg sveta nesmotrenost. Hajdmo sad kralju.
On to mora znati. Jer, ako se krije, više će biti za njih patnje zle no mržnje spram nas, kad kažemo sve. Hajdemo.
(Odlaze.)

SCENA DRUGA uredi

Dvorana u zamku.

(Trube. Ulaze Kralj, Kraljica, Rozenkranc, Gildenstern i pratioci.)

KRALj
Dobro nam došli, dragi Rozenkranče, i Gildensterne. Pored želje sve da vas vidimo, naš hitan pozivje izazvan nuždom da nam poslužite.
Nešto ste, valjda, čuli o promeni na Hamletu - nazovite tako to - jer ni unutrašnji čovek, niti spoljni, ne liče više na ono što beše.
Šta će drugo biti do očeva smrt što ga je tako mnogo odstranilo od samog sebe - ja ne mogu znati.
I zato molim vas obojicu, od detinjstva ranog što ste rasli s njim,
i što mu znate i mladost i ćud, da ostanete na našem dvoru tu za neko vreme; da ga društvom svojim razonodite; i da, po prilici, koliko katkad možete nazreti, saznate da l' ga nešto nepoznato toliko muči; što bismo, kad saznamo, imali moći i da izlečimo.
KRALjlCA
Gospodo dobra, on je mnogo pričo
10, vama; i ja verujem da nema dva čoveka živa kojima bi on odaniji bio. Ako je po volji
da pokažete tolko ljubaznosti
11, dobre volje da za neko vreme časove svoje sa nama trošite,
u korist i za uspeh naših nada - poseta vaša dobiće zahvalnost što sećanju jednog kralja dolikuje.
ROZENKRANC
Obadva vaša veličanstva mogu,
vladarskom svojom vlašću nad nama,
izložiti svoje previsoke želje
pre naredbom kakvom nego molbom tom.
GlLDENSTERN
Obojica se mi pokoravamo;
zalažući se za to potpuno,
pred vaše noge službu stavljajuć
da slobodno raspolažete njom.
KRALj
Hvala, Rozenkranče, i dobri Gildensterne.
KRALjlCA
Hvala, Gildensterne, i dobri Rozenkranče.
l molim vas da odmah posetite
mog odveć mnogo promenjenog sina.
Nek neko od vas poće i odvede gospodu ovu do Hamleta sad.
GlLDENSTERN
Nek nebo da da naše prisustvo i rad korisni i dragi mu budu!
KRALjlCA Tako je. Amin!
(Odlaze Rozenkranc, Gildenstern i nekoliko pratilaca. Ulazi Polonije.)
POLONljE
Moj dobri kralju, naši poslanici iz Norveške su stigli veselo.
KRALj
Vazda si bio otac dobrih vesti.
POLONljE
Zar nisam, kralju? Ja vas uveravam da dužnost svoju, ko i dušu, dajem mom bogu i mom milostivom kralju.
Pa mislim - ili ovaj mozak moj ne lovi više tragom mudrosti onako dobro kao što je pre - da sam pronašo, mislim, pravi razlog i Hamletovom ludilu.
KRALj
12, pričaj,
govori o tom, to želim da znam.
P0L0NIJE
Pustite najpre poslanike; moje novosti biće gozbi poslastica.
KRALj
Sam im čast ukaži, i uvedi njih.
(Polonije izlazi.)
Gertruda draga, sad mi kaže on da je pronašao i uzrok i izvor rastrojenosti celoj sina tvog.
KRALjlCA
Sumnjam da je našo drugi, sem
glavnoga: smrt očevu i naš prenagljeni brak.
KRALj
Dobro, to ćemo ispitati već.
(Vraća se Polonije sa Voltimandom i Kornelijem.) Dobro nam došli, dobri prijatelji.
No, Voltimande, šta nam donosite od našeg brata, kralja norveškog?
V0LTIMAND
Najlepše vraća pozdrave i želje.
Na prvu reč našu, poslo je da spreči sinovca svoga vojne pripreme, za koje mu se činilo da behu protiv Poljaka; al' bolje razgledav, on zbilja vide da su protiv nas.
Rastužen tim što bolest njegova,
starost i nemoć behu obmanute
na takav način, on posla naredbu
Fortinbrasu, koji se pokori,
bi ukoren od kralja, i najzad
zakle se pred stricem da nikad više neće
kušati rat na vaše veličanstvo.
Kralj stari na to, prepun radosti, šest mu hiljada kruna godišnje dade s odobrenjem da vojsku dignutu povede, kao i pre, na Poljake,
13, s molbom, ovde izloženom već,
(Predaje Kralju list.)
Da dopustite da slobodno proće kroz vaše zemlje na taj podvig svoj, sa uslovima za propust, sigurnost takvim ko što su predvićeni tu.
KRALj
To nam se veoma svića. Kad budemo na dokolici većoj, čitaćemo, razmotriti i odgovoriti, i misliti na ovaj posao.
Vama, međutim, hvala za savtrud.
Odmorite se. Večeras ćemo skupa na čast. U zavičaj dobro ste nam došli!
(Izlaze Voltimand i Kornelije.).
POLONIJE
Ovaj je poso dobro okončan. -
Moj gospodaru - gospo - da izlažem
šta znači biti vladar, šta je dužnost,
što je dan dan, vreme - vreme, a noć - noć,
značilo bi traćit vreme, dan i noć.
Stoga, zato što je kratkoća srž znanja, a opširnost spoljni nakit i udovi, biću kratak. Vaš je plemeniti sin lud; ja velim lud je, jer pravo ludilo odrediti, to bi bilo ništa drugo do biti lud! - Al' dosta o tome.
KRALjlCA
Više o stvari, a s manje veštine!
POLONljE
Kunem se, gospo, da se ne služim baš nikada veštinom. On je lud, to je istina; istina, to je šteta; a šteta što je ovo istina.
Fraza je luda, al' - srećan joj put!
Jer neću da se veštinom poslužim. Pretpostavimo, dakle, da je lud.
Ostaje onda da naćemo uzrok tog efekta, il' bolje reći uzrok tog defekta, jer ovaj defektni efekat ima svoj uzrok. Pa pronaćimo ga.
A pronalazakje ovo. Razmislite.
Ja imam kćer - imam je dok je moja - i ona mi je u poslušnosti i po dužnosti, pazite, dala ovo.
Sad slušajte i zaključite.
(Čita.)
,,ldolu moje duše, nebesnoj i najdivnijoj Ofeliji."
Toje rćava fraza, prosta fraza;
„najdivnijoj" je prost izraz. Al' čujte evo ovo:
(Čita.)
„Ove redove njenim belim, vanrednim nedrima, itd."
KRALjlCA
Je li to Hamlet uputio njo°j?
POLONljE
Čekajte malo, gospo, biću tačan.
(Čita.)
„Sumnjaj da l' su zbilja sjajne zvezde ove; sumnjaj da li sunce zna putanju svoju; sumnjaj da li laž se istinom ne zove; ali u ljubav-ne posumnjaj moju..."
„O, draga Ofelija, ja sam nevešt u brojanju A slogova, ne umem meriti svoje uzdisaje, ali da te mnogo volim, o vrlo mnogo! - veruj mi. Zbogom! Tvoj za navek, najmilija gospoćice, dokje ova mašina njegova, Hamlet."
Poslušna kći mi pokazala to. l ušima je mojim poverila, štaviše, svaku molbu njegovu: kako je došla, gde, u koji čas.
KRALj
A kako je ona primila tu ljubav?
POLONljE
Za šta me smatrate?
KRALj
Za poštena, časna čoveka.
POLONIJE
To bih vam rado baš dokazo.
Ali šta biste pomislili vi, videći tu vrelu Ijubav u poletu,
- a ja sam, priznajem, video je pre no što mi kći je odade; - šta biste mislili vi, šta njeno veličanstvo kraljica draga, što je ovde sad, da sam izigravao kutiju za pisma, ili srcu dao mig, il' gluv i nem posmatrao tu ljubavtupim pogledom? Šta biste mislili? - Ne, ja pravce prećoh na delo, i rekoh mladoj gospođici:
„Knez Hamletje kraljević, i onje van tvojih sfera. To ne može biti."
Ja je poučih da sastanke s njim izbegava, da mu ne prima glasnike ni poklone. Kad je primila pouku, saveti su moji urodili plodom.
A on, odbijen - da ukratko svršim - pade u tugu, pa u post, a otud u nesanicu, pa zatim u nemoć, potom u rastrojstvo, i sa padom tim, u ludilo u kome besni sad; a mi ga zato svi oplakujemo.
KRALj
Mislite to je?
KRALjlCA Da, to može biti; i to vrlo lako.
POLONIJE Da li se desilo,
volo bih da čujem, da vam ikad ja odlučno rekoh „to je tako", pa se, pokazalo ipak da je drukčije?
KRALj
Koliko znam, nije.
POLONIJE Ako je drukčije,
oduzmite ovo ovoj... Ako bi me okolnosti samo navele na trag, istinu ću naći, pa ma ona bila u središtu same zemlje sakrivena.
KRALj
Kako bismo mogli dalje tragati? POLONIJE
Vi znate da on šeta, katkada, oko četiri sata ovde, u predvorju. KRALjlCA
On zaista tako radi.
POLONIJE U to doba
pustiću jednom k njemu svoju kćer,
vi budite sa mnom iza zastora;
pazite na susret: ako je ne voli,
i nije zbog toga sišao s uma, -
nek nisam više savetnik države,
već nek se bavim plugom i konjarstvom.
KRALj
Da pokušamo.
KRALjlCA Ali pogledajte
kako tužan jadnik čitajući ide.
POLONljE
Sklon'te se, molim vas. Oboje se sklonite.
Ja ću ga odmah osloviti.
(Izlaze Kralj, Kraljica i pratioci. Ulazi Hamlet, čitajući.) Dozvol'te,
moj dobri kneže Hamlete. Kakoje?
HAMLET
Dobro, hvala bogu.
POLONIJE
Poznajete li me, kneže?
HAMLET
O, sasvim, sasvim dobro. Vi ste ribar.
POLONIJE Nisam, kneže.
HAMLET Onda bih voleo da ste tako pošten.
POLONIJE
Pošten, gospodaru?
HAMLET
Da. gospodine. Biti pošten, kakavje danas svet, zna- či biti odabran izmeću deset hiljada.
POLONIJE
To je sasvim tačno, gospodaru.
HAMLET
„Jer ako sunce izleže crve u lipsalom psu, ono, taj bog što ljubi strvinu"... Imate li vi kćer?
POLONIJE Imam, kneže.
HAMLET
Nemojte je puštati da šeta po suncu. Začeće je bla- goslov, ali ne onako kako bi vaša kći mogla začeti. - Prijatelju, pripazite na to!
POLONIJE (za sebe)
Šta velite na to? Sve oko moje kćeri. Pa ipak me u početku nije poznao. Reče mi da sam ribar. Daleko je za- stranio, daleko! Doduše, u svojoj mladosti ija sam mnogo patio od ljubavi, gotovo isto tako. Da ga opet oslovim. - Šta to čitate, gospodaru?
HAMLET Reči, reči, reči.
POLONIJE
O čemu je rasprava, kneže?
HAMLET Izmeć koga?
POLONIJE
Mislim na sadržinu koju čitate, kneže.
HAMLET
Klevete, gospodine. Jer ovaj podrugljivi lupež kaže ovde da stari ljudi imaju sede brade; da im je lice sme- žurano; da im oči luče gustu smolu i pekmez od šljiva; da obiluju nedostatkom razuma i da su im bedra vrlo slaba; sve tako neke stvari, gospodine, za koje držim da nije pošteno tako ih ispisivati, iako inače najjače i najdublje verujem u njih. Jer, i vi biste sami, gospodine,
bili stari koliko i ja kad biste, kao rak, mogli natra- ške ići.
POLONIJE (za sebe)
lako je to ludilo, ipak ima u njemu metode. - Hoće- te li da izađete iz tog vazduha, kneže?
HAMLET U moj grob?
POLONIJE
Odista, to bi značilo izići iz vazduha. (Za sebe.)
Kako su mu po neki odgovori zgodni! Ludilo često sreć- no pogodi i ono što pamet i zdrav razum ne mogu uspe- šno da savladaju. Hoću da ga ostavim; i odmah ću izmis- liti put i način za sastanak izmeću njega i moje kćeri.
- Moj uvaženi kneže, najponiznije ću uzeti od vas oproštaj.
HAMLET
Vi, gospodine, ne možete uzeti od mene ništa što vam ja ne bih dragovoljno ustupio - osim život moj, os- im život moj, osim život moj.
POLONIJE
Ostan'te mi zdravo, gospodaru.
HAMLET
Te dosadne, matore budale!
(Ulaze Rozenkranc i Gildenstern.)
POLONIJE
Vi tražite kneza Hamleta? On je tu.
ROZENKRANC (Poloniju)
Bog vam pomogao, gospodine.
(Polonije izlazi.)
GILDENSTERN Moj poštovani kneže!
ROZENKRANC
Moj najmiliji gospodaru!
HAMLET
Moji odlični, dobri prijatelji! Kako si ti, Gilden- sterne? Ah, Rozenkranče? Dobri moji momci, kako ste vas dvojica?
ROZENKRANC
Kao obična deca ove zemlje.
GILDENSTERN
Srećni smo utoliko, ukoliko nas sreća ne pritisku- je. Na Fortuninoj kapi mi nismo baš kićanka.
HAMLET
Ni ćonovi na njenim cipelama?
ROZENKRANC Ni to, kneže.
HAMLET
Onda vi živite negde oko njenog struka, u sredini njenih milosti, kako bi se reklo.
GILDENSTERN
Zaista, kneže, mi smojoj vrlo prisni prijatelji.
HAMLET
Vi poznajete tajne udove srećine? Da, tako je; ona je bludnica. - Šta ima novo?
ROZENKRANC
Ništa, gospodaru, osim to da je svet postao pošten. HAMLET
Onda je blizu Strašni sud. Ali, vaše novosti nisu istinite. Dopustite mi da vas izbliže zapitam: šta
ste vi to, dobri moji prijatelji, zgrešili sreći kad vas je poslala ovamo u tamnicu?
GILDENSTERN U tamnicu, kneže?
HAMLET
Danska je tamnica.
ROZENKRANC
Onda je i ceo svet tamnica.
HAMLET
Tejoš kakva; sa mnogim pregradama, ćelijama i ap- sanama; a Danska je jedna od najgorih.
ROZENKRANC
Mi to ne bismo rekli, gospodaru.
HAMLET
No, onda za vas nije. Jer ništa nije ni dobro ni zlo, nego ga takvim čini naše uverenje. Meni je tamnica. ROZENKRANC
To je stoga što je takvom prave vaše težnje. Danska je suviše tesna za vaš duh.
HAMLET
Ah, Bože moj; ja bih se mogao zatvoriti u orahovu ljusku, pa se ipak smatrati kraljem beskrajnog prosto- ra, samo kad ne bih imao ružnih snova.
GILDENSTERN
Ti snovi su u stvari ambicije. Jer svaki onaj što ima ambicija nije ništa drugo do senka jednog sna. HAMLET
I san je samo senka.
ROZENKRANC
To je istina; i ja držim da je ambicija tako lakog i vazdušastog bića, da je ona samo senka senke.
HAMLET
Onda su naši prosjaci tela, a naši monarsi i hero- ji sa njihovom naduvanom slavom prosjačke senke. - Ho- ćemo li u dvor? Jer, vere mi, ja ne umem da mudrujem. ROZENKRANC I GILDENSTERN Mi ćemo vas pratiti.
HAMLET
To nipošto! Ja neću da vas ubrajam u svoje ostale sluge. Jer, da vam govorim kao pošten čovek, moji su pratioci do zla boga rćavi. Ali kažite otvoreno i kao stari prijatelji, šta radite u Elsinoru?
ROZENKRANC
Došli smo da vas posetimo, kneže; nikakvim drugim poslom.
HAMLET
Kakav sam prosjak, ja sam siromašan i samom zahval- nošću. Ali ja vam zahvaljujem; a sigurnoje, dragi prija- telji, da je skupo platiti i jedan novčić za moju zahval- nost. Da nisu poslali po vas? Jeste li vi ovde po sop- stvenoj pobudi? Je li to dragovoljna poseta? Hajde, bu- dite iskreni i pošteni prema meni. Ho, hajde. Dakle? Kažite!
GILDENSTERN
Šta da kažemo, gospodaru?
HAMLET
Što god hoćete, ali samo pravo. Po vas su poslali.
U vašim očima je nekakva vrsta priznanja, ali vaše osećanje stida nema dovoljno umešnosti da ga preobra-
zi. Znam, vas su pozvali dobri kralj i kraljica.
ROZENKRANC A radi čega, kneže?
HAMLET
To treba vi meni da kažete. Ali ja vas zaklinjem pravom našeg drugovanja, slogom naše mladosti, obave- zom naše vazda očuvane ljubavi i svim što je još drago- cenije i što bi vam kakav rečitiji govornik mogao sta- viti na srce: budite prema meni iskreni i otvoreni.
Jesu li vas pozvali, ili nisu?
ROZENKRANC (odvojeno, Gildensternu)
Šta vi kažete?
HAMLET (za sebe)
Tako? Onda ću motriti na vas. - Ako me volite, ne- mojte se ustručavati.
GILDENSTERN Pozvali su nas, kneže.
HAMLET
Ja ću vam kazati zašto. Tako ću ja pre pogoditi no što mi vi odate, i vaša vernost kralju i kraljici neće se ni za dlaku promeniti. Ja sam odskora (ne znam ni sam zašto!) izgubio svu svoju veselost, zapustio sve svoje navike, i, uistinu, moje raspoloženje je tako žalo- sno, da mi ova divna graćevina, zemlja, liči na kakav pust morski greben; ovo sjajno nebo, vazduh i - pogledaj- te - taj lepi, ilemeniti i nad nama raskriljeni svod, taj veličanstveni krov ukrašen zlatnom vatrom - ah, sve mi to liči na ružno, kužno smetlište isparenja!
- Kakvo je remek-delo čovek! Kakoje plemenit umom! Kako neograničen po sposobnostima! Kako je u obliku i pokretu skladan i celishodan! Kakoje izrazom sli- čan anćelu! Kako po razumu naliči na boga - ukras sve- ta, uzor svega života! - Pa ipak, šta je za mene ta kvintesencija prašine? Čovek mi se ne mili; ne, pa ni žena, mada mi izgleda da biste svojim osmehom žele- li da potvrdite to.
ROZENKRANC
Tako što nisam mislio, gospodaru.
HAMLET
Pa zašto ste se onda nasmejali, kada sam rekao:
„Čovek mi se ne mili."?
ROZENKRANC
Mislio sam, kneže, ako vam se čovek ne mili kako će se glumci kod vas mršavo provesti. Prošli smo ih na drumu; oni dolaze ovamo da vam ponude svoje usluge. HAMLET
Onaj što igra kralja dobro mi je došao; njegovo ve- ličanstvo će dobiti svoj danak od mene; vitez-lutalica će upotrebiti svoj mač i svoj štit; ljubavnik neće za- lud uzdisati; čudljivac će na miru svršiti svoju ulogu; lakrdijaš će nasmejati one čija se pluća lako golica- ju; a junakinja će slobodno izraziti misli, pa ma zbog toga hramali stihovi. - Koji su to glumci?
ROZENKRANC
Oni koje ste vi obično veoma voleli: tragičari iz grada.
HAMLET
Otkuda to da oni putuju? Kad bi ostalr u gradu, bo- lje bi bilo i za njihovglas i za njihovu korist.
ROZENKRANC
Mislim da je njihovo putovanje došlo zbog posled- njih novotarija.
HAMLET
Imaju li isti ugled kao kad sam ja bio u gradu?
Imaju li još onoliku posetu?
ROZENKRANC Ne, doista nemaju.
HAMLET
Kako to? Da nisu zarćali?
ROZENKRANC
Ne; njihov trud još održava svoj uobičajeni korak.
Ali vam se, gospodaru, nakotilo nekakve dečurlije, ma- lih goluždravaca, koji se deru iz svega glasa, i zato im se nemilosrdno pljeska: oni su sad u modi i ti su sad to- liko zagrajali po prostim pozornicama - kako ih oni zovu - da su mnogi što nose rapire uplašeni od gušči- jih pera, i ne smeju da se pojave tamo.
HAMLET
Kako! Jesu li ti glumci „takozvana kraljeva deca"?
Ko ih izdržava? Kako su plaćeni? Hoće li produžiti svoje zanimanje samo dotle dok im se glas ne olinja?
Zar neće reći nekad, docnije, kad i sami postanu putu- jući glumci (a to je vrlo verovatno, ako nemaju boljih sredstava za izdržavanje), da im pisci čine nepravdu goneći ih da viču na svoju roćenu budućnost? ROZENKRANC
Bogami, biloje mnogo posla na obe strane, a narod nije smatrao za greh da ih napujda na kavgu. Jedno vreme se nije moglo zaraditi na pozorišnom komadu, ako se zbog toga pisac i glumac nisu počupali za kose.
HAMLET Je li mogućno?
GILDENSTERN
O, bilo je dosta polupanih glava.
HAMLET
Odnose li deca pobedu?
ROZENKRANC
Da, ona, kneže, odnose pobedu, i Herkula i njegov te- ret s njim.
HAMLET
To nije ništa čudnovato. Jer moj stricje kralj Dan- ske, pa oni što su se na njega kreveljili dokje moj otac bio živ, daju sada dvadeset, trideset, četrdeset, pede- set, sto dukata za jednu njegovu sliku u minijaturi. Tri- sta mu muka, ima u tome nešto što je nad prirodom, ako bi filozofija mogla pronaći šta je to.
(Fanfare i trube iza scene.),
GILDENSTERN To su glumci.
HAMLET
Gospodo, dobro mi došli u Elsinor. (Klanja im se.)
Pružite mi ruke. Ljubaznost i parade obično su znaci lepog dočeka: dopustite mi da se prema vama ponašam na ovaj način (Uzima ih za ruke.) jer bih se inače bojao da bi moj doček glumaca (a ja hoću da ih dočekam s naj- većom spoljnom ljubaznošću, to vam unapred kažem) mo- gao izgledati lepše nego što sam dočekao vas. Dobro mi došli: ali moj čika-otac i moja strina-majka pre-
varili su se.
GILDENSTERN U čemu, dragi kneže?
HAMLET
Ja sam lud samo kad duva severozapadni vetar; kad duva jug, ja razlikujem sokola od čaplje.
(Ulazi Polonije.)
POLONIJE
Klanjam se, gospodo!
HAMLET
Čujte, Gildensterne - i vi takođe - na svako uvo je- dan prisluškivač - ovo veliko sisanče, koje vidite pred sobom, još nije izašlo iz svojih pelena. ROZENKRANC
Možda je on ponovo ušao u njih; jer kaže se da je star čovek po drugi put dete.
HAMLET
Proričem da dolazi da me izvesti oglumcima; pazi- te. - Imate pravo, gospodine: to je bilo u ponedeljak ujutru, zaista toga dana...
POLONIJE
Gospodaru, imam da vam saopštim novosti.
HAMLET
Gospodaru, imam da vam saopštim novosti. Kada j< Roscijus bio u Rimu glumac...
POLONIJE
Prispeli su glumci, gospodaru.
HAMLET
Tra-ta-ta!
POLONIJE Na moju čast...
HAMLET
„Svaki glumac doće na magarcu svom."
POLONIJE
To su najbolji glumci na svetu, za tragediju, komedi- ju, istorijsku igru, pastirsko-šaljivu, istorijsko-pa- storalnu, tragično-istorijsku, tragično-komično-isto- rijsko-pastoralnu, za dramu sa jedinstvom mesta i dra- mu bez jedinstva. Seneka nije za njih odviše ozbiljan, ni Plaut odveć veseo; u strogom pridržavanju teksta, ili u slobodnom prikazu - oni su jedinstveni.
HAMLET
O, Jeftaju, sudijo Izrailja, kakvo si blago imao! POLONIJE
Kakvo je blago imao on, kneže?
HAMLET
Lepu kćer, i ništa više, koju je MNOGO voleo.
POLONIJE (za sebe)
Sve o mojoj kćeri.
HAMLET
Nemam li pravo, stari Jeftaju?
POLONIJE
Ako mene zovete Jeftajem, kneže, ja zaista imam kćer koju mnogo volim.
HAMLET
Zaista, to nije logička konsekvenca.
POLONIJE
A šta je ovde logička konsekvenca, kneže?
HAMLET Šta? -
Kako sudba reče,
BOG to zna, a zatim, vi znate.
Sve se steče
kao - stvar već verovatna...
Prva strofa pobožne pesme kazaće vam više, jer, pogledajte, ovi mi ulaze u reč.
(Ulazi četiri-pet glumaca.)
HAMLET
Dobro ste mi došli, gospodo; dobro došli svi. - Milo mi je što vidim da si dobro. Dobro mi došli, do- bri prijatelji. - O, moj stari prijatelju! Tvoje lice je obradatilo otkad sam te poslednji put video; da nisi došao da mi posadiš bradu, u Danskoj? - Šta, moja mla- da gospoćica i gospa! Gospe mi, vi ste za jednu potpe- ticu bliže nebu no kad sam vas poslednji put video. Molićemo boga da vaš glas ne bude izlizan kao kakav zlatnik izvan opticaja. - Gospodo, vi ste mi dobrodo- šli. - Odmah ćemo se, kao francuski sokolari, zale- teti na sve što primetimo. Da čujemo odmah kakvu de- klamaciju. No, dajte nam jedan primer svoga talenta; dete kakav strastan govor.
PRVI GLUMAC Koji govor, kneže?
HAMLET
Jednom sam te slušao, kad si recitovao jedan govor - ali on se nije nikad davao na sceni, ili akojeste, ne više od jedanput. Jer se komad, sećam se, nije dopao go- mili. To je bio kavijar za prost svet. Ali, bio je to - kako sam ja shvatio i kako su shvatili drugi, čiji je sud u ovakvim stvarima jači nego moj - jedan izvrstan ko- mad, dobro rasporećen u scene, napisan s isto toliko osećanja mere koliko i veštine. Sećam se da je,neko rekao sako u stihovima nema dovoljnog-začina da načine , predmet ukusnim, niti u rečenicama ima takve sadrži- ne da bi pisac mogao biti optužen za izveštačenost; ali je delo nazvao poštenim, zdravim koliko prijat- nim, i beskrajno više lepim no nakinćurenim. Jedan govor sam u njemu naročito voleo. To je Enejina priča Didoni; a naročito onaj deo gde on govori o Prijamovoj pogibijn. Pa ako vam je ostala u sećanju, počnite onim stihom - čekajte, čekajte - „Opaki Pirus kao hirkanska zver"...
Nije tako - počinje sa Pirusom:
„Opaki Pirus sa oružjem crnim, mračnim ko smer mu, i nalik na noć, kad u kobnom konju ležaše sakriven, svoj crni, strašni premazaoje lik, strašnijim znakom: od glave do pete crven i užasan, sav išaran krvlju otaca, majki, kćeri i sinova; umazan sav, spaljenim ulicama, što bacaju svetlost svirepu i kletu na ubistvo kralja, u gnevu i ognju i usirenom savoblepljen krvlju, s očima ko alem, taj pakleni Pir staroga traži Prijama..."
Sad produžite.
POLONIJE
Tako mi boga, kneže, dobro izgovoreno, dobrim na- glaskom i s dobrim razumevanjem.
PRVI GLUMAC „Naće ga
u borbi s kratkim mačem protiv Grka; nepokoran, stari ispade mu mač iz ruke, i kako pade, tako osta; u neravnom boju nasrnu Pir na Prijama; on besno zamahnu, i bespomoćni starac stropošta se na sam zvuk i vetar od zamaha tog.
A mrtva Troja ko da oseti taj udar, kad se s vrhom u požaru do temelja sruši uz užasan lom što zarobi uvo Pirovo. Jer, gle!
Njegov mač iznad mlečnobele glave časnoga Prijama ko da zasta zrakom.
Tako, kao tiran na slici, nemaran spram volje svoje i spram smera svog; ne učiniv ništa, stajao je Pir.
Al' ko što često vidimo pred buru tišinu neba, i oblake stale, i umuknuli hukvetra, i zemlju kao smrt mirnu, dok naglo strašni grom ne rascepi nebo - tako za počivkom osvetom kivnom bi obuzet Pir.
Kiklopa čekići nikad nisu pali na Marsov oklop iskovan za otpor s kajanja manje no Pirov krvav mač na Prijama što pade.
Dole sa Srećom, dole s bludnicom!
Svi bogovi u opštem skupu svom, oduzmite joj moć i s njenog točka polomte spice, slomte naplatke, a glavčinejoj niz nebeski breg skotrljajte dole u pakao sam!"
POLONIJE
To je odveć dugačko.
HAMLET
Pa poslaćemo berberinu zajedno s vašom bradom. - Molim te, nastavi. On je za kakvu lakrdiju ili masnu priču; inače spava. Nastavi; ded Hekubu.
PRVI GLUMAC
"Al' oh, ko vide kraljicu u velu..."
HAMLET
„Kraljicu u velu"?
POLONIJE
Da, to je dobro. „Kraljicu u velu" vrlo je dobro.
PRVI GLUMAC
„Gde bosa trči ulicama svima, preteći ognju potocima suza: krpa joj na glavi, gde je kruna bila; mesto odela, oko iscrpenih, suvih bedara jedno ćebe samo zgrabljeno usred uzbune u žurbi.
Ko bi to vido, jezikom otrovnim proglasio bi izdajstvo Fortune.
Ah, da je sami bogovi videše, kad spazi Pira kako zlobno igra, sekući mačem udove njenog muža, njena bi vriska, što se prolomi, vatrene oči neba orosila, i (ako se smrtne stvari tiču njih) u bogovima digla sažaljenje!"
POLONIJE
Pogledajte, zar on nije promenio boju lica, i zar mu nisu suze u očima! Molim te, prestani.
HAMLET
Dobro je; zamoliću te da mi uskoro izgovoriš i osta- tak. - Dobri gospodine, hoćete li se postarati da glum- ci budu dobro smešteni? Čujte, gledaćete da se s njima lepo postupa, jer su oni ogledalo i letopis svoga vre- mena. Bolje je da posle smrti dobijete rćav epitaf nego da oni, dok ste živi, šire rćav glas o vama.
POLONIJE
Gospodaru, postupiću s njima kao što zaslužuju. HAMLET
Sto mu muka, čoveče: mnogo bolje. Postupaj sa svakim kao što zaslužuje, pa ko će ostati neizbijen? Postu- pajte s njima prema svojoj sopstvenoj časti i svom do- stojanstvu; pa što oni manje zaslužuju, tim će više za- sluga imati vaša plemenitost. - Odvedite ih unutra. POLONIJE Hajdete, gospodo.
HAMLET
Pođite za njim, prijatelji. Sutra ćemo čuti jedan komad.
(Odlazi Polonije sa svima glumcima, osim prvog.)
Čuj me, stari prijatelju. Umete li vi da odigrate Ubi- stvo Goncaga?
PRVI GLUMAC Umemo, kneže.
HAMLET
To ćemo imati sutra naveče. Da li biste, po nuždi, mogli naučiti jedan govor, od jedno dvanaest ili šes- naest stihova, koje bih ja napisao i umetnuo unutra? Hoćete li?
PRVI GLUMAC Hoćemo, kneže.
HAMLET
Vrlo dobro. Idite za onim gospodinom, i gledajte da mu se ne rugate. (Prvi glumac odlazi. Rozenkrancu i Gildensternu.) - Moji dobri prijatelji, opraštam se s vama do večeri. Dobro ste mi došli u Elsinor. ROZENKRANC Moj dobri kneže!
HAMLET
Da, neka vas Gospod štiti.
(Rozenkranc i Gildenstern izlaze.)
Sad sam sam.
O, kakav podlac, niski rob sam ja!
Nije li strašno, da taj glumac tu u jednoj pesmi, jednom snu o strasti maštom svojom može da prisili dušu da od njenog dejstva prebledi mu lik, u oku budu suze, licem strah,
jecanje u glasu, i držanje sve s njegovom maštom da doće u sklad? A sve nizašta? Za Hekubu! Šta je Hekuba njemu, ili on Hekubi, da plače za njom! Šta bi radio taj, da ima povod, pobude za bol ko ja?
Potopio bi scenu suzama, jezivom reči cepo svetu sluh, da kriv poludi, nevin da pobledi, neposvećen se zbuni, i da čula samoga sluha i vida se zgroze.
Aja?
Glup, malodušan nitkov čamujem ko sanjalo, i tup za rođenu stvar; ništa ne znam reći - ni za kralja toga, na čije blago i život dragocen pakleni jedan zločin je izvršen.
Jesam li ja strašljivac? Ko me zove nitkovom? Ko me po temenu lupa? Čupa mi bradu - duva mi u lice?
Za nos me vuče? U grlo mi laž do pluća gura? Ko to čini?
Ha!
Krsta mi, ja bih podneo to sve.
Jer mora da sam golubije jetre, i nemam žuč, da uvredu zagorča; il' inače, bih nagojio bio sve nebeske vrane ovog roba strvlju! 0, krvavi i bludni nitkove!
Besavesni, pohotni, neprirodni! Izdajnička huljo! Osveto!
Ah, kakav sam magarac! Jest „hrabro" da ja ubijenog, dragog oca sin, nebom i paklom na osvetu gonjen, moram, ko kurva, da srcu olakšam rečima, pa sam dao se u psovke, ko prava rita, ko sudopera.
Gadim se na to, pfuj!
Na posao, moja misli! - Slušao sam da krivci, gledajuć kakvu predstavu, veštinom samom glume behu tolko potreseni do srca, da bi odmah priznali javno svoja nedela.
Ubistvo, iako nema jezika, progovori organom čudnijim.
Prirediću da glumci igraju nešto što liči ubistvu oca mog pred mojim stricem. Ja ću paziti na njegov pogled, prozirat do srži. Trgne l' se samo, znaću već svoj put! Duh koji videh možda je nečastiv, a đavo može na sebe uzeti dopadljiv oblik; štaviše i možda, zbog slabosti mi i sumornosti - a on na takve ima silnu moć - na zlo me vodi, da me upropasti.
Ja hoću da imam stvarnije razloge no ovaj. Gluma zamku nek mi dadne,
u koju će savest kraljeva da padne. (Odlazi.)

TREĆI ČIN uredi

SCENA PRVA uredi

Soba u zamku.

(Ulaze Kralj, Kraljica, Polonije, Ofelija, Rozenkranc i Gildenstern.)

KRALj
Zar ne možete okolišnim putem izmamiti mu reč što je pometen, što sve svoje mirne dane muči grubo tim nemirnim ludilom opasnim?
ROZENKRANC
Priznaje da se oseća rastrojen; al' zašto, to neće nikako da kaže.
GILDENSTERN
Niti nam daje da ga ispitamo; već ludilom se veštim zaklanja kad god bismo hteli da ga navedemo na kakvo priznanje o pravome stanju.
KRALjlCA
Je li vas lepo primio?
ROZENKRANC Ko plemić.
GILDENSTERN
Ali iiak zato vrlo usiljeno.
ROZENKRANC
Sklon pitanjima, al' vrlo tvrd u odgovoru na naša pitanja.
KRALjlCA
Da l' ste ga kakvom zabavom kušali?
ROZENKRANC
Desilo se tako da smo neke glumce
prestigli na putu; pričasmo o njima;
i tad se kao obradovo beše,
što čuje o njima. Ti su ljudi oko dvora,
i, čini mi se, dobili su nalog
da doveče pred njim predstavljaju.
POLONIJE
Jeste.
I molio me da i vas pozovem, da vidite i čujete tu stvar.
KRALj
Od sveg srca. Vrlo mi je milo, što čujem da je tome naklonjen.
Gospodo dobra, podstaknite ga vi i dalje na sklonost spram zabava tih.
ROZENKRANC Hoćemo, gospodaru.
(Rozenkranc i Gildenstern izlaze.)
KRALj
Draga Gertruda, ostavi nas i ti.
Pozvali smo tajno Hamleta ovamo, da se, kao tobož, susretne slučajno sa Ofelijom.
Njen otac i ja, uhode po pravu, bićemo tu da gledeć nevićeni možemo jasno suditi i znati po susretu im, po ponašanju njegovom, je li to Ijubavni bol. il' ne, zbog čega pati.
KRALjlCA
Poslušaću.
A što se vas tiče, Ofelija, želim da vaša lepota bude srećni povod Hamletovog ludila; jer tad imala bih nade da će vam vrline vratiti ga opet na redovni put, a na čast i vama i njemu.
OFELljA Ja to
i sama, gospo, želela bih rado.
(Izlazi Kraljica.)
POLONIJE
Ofelija, prošetaj ovuda;
a vas, veličanstvo, molim: sklonimo se.
(Ofeliji.)
Evo, čitaj ovu knjigu, ta prividna pobožnost nek ti opravda samoću. - Zbog toga smo često za ukor; jer to je već i suviše poznato, da licem na molitvu spremnim, izrazom pobožnim, pošećerimo i samog ćavola.
KRALj (za sebe)
To je i suviše istinito, vaj!
Kako divno šiba savest moju sad ovaj ukor. Obrazjedne bludnice, ulepšan što je veštinom mazanja, ružniji nije ispod maske svoje no moje delo pod šarenom reči.
O, terete teški!
POLONIJE
Čujem ga, dolazi; sklonimo se, kralju. (Kralj i Polonije odlaze.)
HAMLET
Biti il' ne biti? - pitanje je sad.
Je l' lepše u duši trpeti praćke i strele sudbe obesne, ili na oružje protiv mora beda dići se, i borbom učiniti im kraj?
Umreti - spavati - ništa više - reci, da spavanjem se svrši srca bol i hiljada životnih potresa i naslednih mesu, eto to je cilj i predano mu teži ti. Umreti, spavati - spavati - možda sanjati!
Da, tu je čvor! Jer u tom spavanju smrtnom kakvi bi snovi mogli doći, kad života ovo klupče odmotamo?
Tu moramo stati; to je obzir taj što bedi našoj produžava vek!
Jer ko bi podno svetske šibe, ruge, nepravde silnih i zlostave gordih, bol prezrene nam ljubavi, nasilja,
i obest vlasti, poniženja koja od nevrednih trpi strpljiva zasluga - kad sam sebi možeš slobodu da daš i golim nožićem? Ko bi vukao tovar, pod umorom života stenjući i znojeći se da strah ne buni od nečeg po smrti, do tajne zemlje, s čijih meća još nijedan putnik vratio se nije? To nam volju zbuni, i čini da raće podnosimo zla koja su tu već nego da letimo onima drugim, nepoznatim još?
Tako svest strašljivce pravi od svih nas; i tako prirodnoj boji odluke bledilo misli da bolešljiv lik, te preduzeća velika i smela otuda krivo okrenu svoj tok i gube ime dela. - Ali, mir! - Lepa Ofelija! - Vilo, molitvama pomeni sve mi grehe!
OFELIJA Kneže moj!
Davno vas ne videh! Kako ste?
HAMLET
Pokorno hvala; dobro, dobro, dobro.
OFELIJA
Ja imam, kneže, vaših poklona, i davno željah već da vam ih vratim.
Primite ih sada molim vas.
HAMLET Ne, ne;
ja vam nisam nikad ništa dao.
OFELIJA
Kneže, vi dobro znate to da jeste, i to sa tako nežnim rečima, da spomeni behu dragoceniji.
Bez mirisa sad su - uzmite ih natrag jer plemenitoj duši bogat dar, bez ljubavi pružen - ništavna je stvar.
Evo, kneže!
HAMLET
Ha, ha! Jeste li vi pošteni?
OFELIJA
Kneže!
HAMLET Jeste li lepi?
OFELIJA
Šta vaše gospodstvo misli?
HAMLET
Da, ako ste pošteni i lepi, vaše poštenje ne bi trebalo da dopusti vašoj lepoti da se druži s njim. OFELIJA
Zar može, kneže, lepota imati boljeg društva od poštenja?
HAMLET
Da, naravno. Jer će moć lepote pre pretvoriti po- štenje, od onog što jeste, u podvodačicu, nego što će snaga poštenja preobraziti lepotu u nešto slično nje- mu. To je nekada bio paradoks; ali je sada dokazano. - Ja
sam vas nekad voleo.
OFELIJA
Zaista, kneže, vi ste učinili da vam poverujem.
HAMLET
Niste mi trebali verovati. Vrlina se ne može tako nrimiti na našem starom deblu da mu oduzme sav zadah. - Ja vas nisam voleo.
OFELIJA
Tim sam gore prevarena.
HAMLET
Idi u manastir! Zašto da rađaš grešnike? - Ja sam prilično pošten; pa ipak bih sebe mogao optužiti za takve stvari da bi bolje bilo da me mati nikada nije rodila. Ja sam vrlo ohol, osvetoljubiv, slavoljubiv, sa više grehova što čekaju na moj mig no što imam misli da ih njima odenem, ili mašte da im dam oblik, ili vremena da ih izvedem. Šta će ovakva stvorenja, kao što sam ja, da se šunjaju između zemlje i neba? Svi smo mi ovejani nitkovi - svi! Ne veruj nijednom od nas. Idi pravo u manastir! - Gde vam je otac?
OFELIJA
Kod kuće, gospodaru.
HAMLET
Zatvarajte vrata za njim, da nigde ne bi mogao igrati budalu, sem kod svoje kuće. Zbogom!
OFELIJA
O, milostivo nebo, pomozi mu!
HAMLET
Ako se udaš, daću ti ovu kletvu za svadbeni dar: Bu- di nevina kao led, čista kao sneg - nećeš izmaći kle- tvi. - Idi u manastir, idi! Zbogom! - Ali ako baš ho- ćeš da se udaš, pođi za budalu. Jer pametni ljudi znaju vrlo dobro kakva čudovišta pravite vi od njih. U ma- nastir! Idi, i to brzo. Zbogom!
OFELIJA
Iscelite ga, vi nebeske sile!
HAMLET
Slušao sam o vašoj navici da se mažete. Bog vam je dao jedno lice, a vi sebi pravite drugo: vi skakućete, vi se uvijate, vi šapućete; izdevate imena božjim stvari- ma iz lakomislenosti, a pravite se da je iz neznanja.
Idite! Dosta mi je. Poludeo sam zbog toga. Ja kažem, nećemo više imati svatova. Oni što su se uzeli ži- veće, sem jednoga. Ostali će ostati kako su. U manastir, idite!
(Odlazi.)
OFELIJA
O, kakav divan tu posrnu duh!
To bistro oko dvora, vojske mač, ta reč i jezik mudrosti i znanja, a cvet i nada lepe države, vaspitanja primer, ogledalo mode, očima svima i uzor i cilj - sve je to sada razoreno, sve!
Aja, najbednija i najnesrećnija od sviju žena, što sam pila med zanosne pesme zaveta mu svih - sad gledam divni, kraljevski taj um ko razdešena zvona promukao,
a nesravnjenu, cvetnu mladost tu u ludilu svelu. I ja, bedna, vaj!
Posle prošlih nada, gledam savjad taj! (Vraćaju se Kralj i Polonije.)
KRALj
Ljubav! Nisu takva osećanja ta; a govor mu, mada pomalo bez veze, ne liči na ludost. U njegovoj duši ima nešto nad čim seta njegova sedi i leže; i ja verujem da bi se iz toga opasnost izlegla.
Da to sprečim, brzo odlučih i reših evo ovo: On će u Englesku, hitno, da nenaplaćeni danak naš potraži. Možda će more i predeli strani, i šarenilo utisaka moći iz njegovog srca isterati tb što se uvuklo u njega, o čemu misleći stalno muči mozak svoj, i što ga goni da bude van sebe.
Šta mislite vi o tome?
POLONIJE Biće dobro.
Ali ipak držim da izvor, početak njegove tuge nije ništa drugo do prezrena ljubav. - Kako je, Ofelija? Ne moraš pričati šta ti je knez Hamlet govorio: mi smo čuli sami sve. - Kralju, činite što vam drago. ali ako držite za zgodno, nek kraljica, mati njegova, posle predstave i sama navali da njojzi poveri svoj bol.
Nek bude sasvim otvorena s njim; a ja ću se, ako dopustite, skriti, tako da čujem razgovor njin.
Ako ga ona ne prozre, tada ga u Englesku šalj'te, ili ga zatvor'te gde vaša mudrost za najbolje nađe. KRALj
Neka tako bude. Kad je plemić luda, na ludilo treba motriti mu svuda. (Odlaze.)

SCENA DRUGA uredi

Velika dvornica u zamku.

(Ulaze Hamlet i nekoliko glumaca.)

HAMLET
Molim vas, izgovorite taj govor onako kako sam vam ja pokazao, da vam gotovo klizi sa jezika. Ali ako bude- te žvakali, kao što čine mnogi vaši glumci, onda će mi to biti isto tako prijatno kao da sam opštinskom dobošaru dao da govori moje stihove. Pa nemojte suvi- še ni testerisati vazduh rukama, ovako; nego budite u svemu umereni. Jer i u samoj bujici, buri, ili, da tako kažem, vihoru strasti. morate imati i pokazati mere,
koja će to ublažiti. 0, kako me vreća do dna duše, kad čujem kakvog plećatog, razbarušenog klipana kako u dronjke cepa neku strast, da bi probijao uši najjevti- nijoj publici u pozorištu, koja nije ni za šta drugo nego za nerazumljive pantomime ili za galamu. Voleo bih da išibam takvoga dripca koji želi da prevaziće i samog Tergamanta; takavje dripac nadirodio Iro- da. Molim vas, izbegavajte to.
PRVI GLUMAC
Ja jamčim za to vašoj svetlosti.
HAMLET
Ali ne budite ni suviše krotki, već neka vas uči vaše roćeno osećanje mere: udesite radnju prema reči, a reč prema radnji, i naročito se starajte da nikada ne prekoračite granice prirode. Jer svaka takva pretera- nost promaši cilj glume, čiji je zadatak, u početku i sad, bio i jeste, da bude, tako reći, ogledalo prirode: da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu roćenu sliku, a samom sadašnjem pokolenju i biću sve- ta njegov oblik i otisak. Sad, ako se u tome pretera, ili ne dotera, neznalice će se možda smejati, ali će pametnima biti vrlo mučno. A sud ovih, ako dopustite, mora pretegnuti čitavo pozorište prvih. 0, gledao sam igru nekih glumaca, i slušao druge da ih hvale, i to vrlo mnogo, koji, pa da se ne izrazim prostački, nisu imali ni naglaska krštene duše, ni hoda krštenog, ni nekrštenog, ni čovečjeg; nego se to šepurilo i urlalo, da sam pomislio da je kakav nadničar prirode napravio ljude, a nije ih napravio dobro, tako su nakazno podra- žavali čovečanstvu.
PRVI GLUMAC
Ja se nadam da je to kod nas uglavnom popravljeno. HAMLET
0, popravite sasvim. I neka oni što igraju vaše budale ne govore više nego što je za njih napisano. Jer meću njima ima i takvih koji će se sami smejati da bi time naterali na smeh i izvestan broj budalastih gle- dalaca iako je baš tada, možda, u pitanju kakav važan trenutak radnje. To je ružno, i kod budale koja se tim služi pokazuje sažaljenja dostojnu ambiciju. Idite; spremite se.
(Glumci odlaze. Ulaze Polonije, Rozenkranc i Gildenstern.) HAMLET
No, gospodine! Hoće li kralj da čuje ovaj komad? P0L0NIJE
I kraljica takoće, i to odmah.
HAMLET
Pa recite glumcima neka požure.
(Polonije izlazi.)
Hoćete li mu i vas dvojica pomoći da ih požuri? R0ZENKRANC I GILDENSTERN Hoćemo, kneže.
HAMLET
0j, hoj, Horacio!
(Ulazi Horacio.)
H0RACI0
Evo me dobri kneže; na službi sam.
HAMLET
Ti si najpravedniji čovek, Horacio,
sa kojim sam se ikad družio.
HORACIO Moj dragi kneže!
HAMLET
Ne mislim da laskam jer kakvoj bi se nadao nagradi od tebe što nemaš drugog prihoda do vedar duh što te hrani i odeva?
I zašto bi se sirotom laskalo?
Nek zaslaćen jezik liže glupi sjaj, a koleno svija svoj uslužni zglob tamo gde korist sleduje laskanju.
Čuj me. Otkad mi mila moja duša gospodarskom posta u izboru svom, i otkada ume ljude deliti, tvoj izbor za nju osiguran bi.
Jer ti beše čovek što snoseći sve ne trpi ništa, jedan što je primo i udare i dare sudbine sjednakom hvalom. Blagosloven taj kod koga razum i strast tako stoje, da nije samo frula na kojoj bi sudbina mogla svirati što hoće.
Daj mi čoveka što nije rob strasti, i nosiću ga u dnu srca svog, u srcu srca svoga, kao tebe.
Al' suviše je o tom. - Večeras će odigrati se pred kraljem predstava, jedna je scena u njoj vrlo slična okolnostima o kojima ti pričah povodom smrti mog oca. Molim te, kad vidiš da se izvodi taj čin, ti s punom pažnjom duha posmatraj mog strica. Ako njegov skriveni greh ne bude jednim govorom otkriven, onda je duh, kog videsmo, nečastiv, a pretpostavke moje crne su ko kovačnica Vulkanova. Pazi oštro, a ja ću upreti pogled svoj u njegovo lice, pa ćemo zajedno udružiti svoje opaske za sud
14, njegovom izgledu.
HORACIO
Dobro, kneže.
Ako mi on, dok se igra gluma ta, ukrade išta, i ja ne primetim, platiću celu štetu.
HAMLET
Dolaze
da igraju. Moram praviti se lud.
Zauzmi jedno mesto.
(Danski marš. Zvuk truba. Ulaze Kralj, Kraljica, Polonije, Ofelija, Rozenkranc, Gildenstern, druga gospoda
15, straža sa buktinjama.)
KRALj
Kako je sada naš sinovac Hamlet?
HAMLET
Izvanredno dobro, vere mi: na kameleonovoj hrani; jedem vazduh, kljukaju me obećanjima. Tako ne biste mo-
gli gojiti ni kopuna.
KRALj
Ja nemam ništa sa tim odgovorom. Hamlete, te reči nisu moje.
HAMLET
Ne, sad više nisu ni moje. (Poloniju.) Gospodine, vi kažete da ste nekad, na Velikoj školi, igrali?
POLONIJE
Igrao sam, gospodaru; i smatrali su me za dobroga glumca.
HAMLET
A šta ste prikazivali?
POLONIJE
Prikazivao sam Julija Cezara: bio sam ubijen na Ka- pitolu; Brut me ubio.
HAMLET
Njegova je uloga bila brutalna. Ubiti tako kapital- no tele! - Jesu li glumci gotovi?
ROZENKRANC
Jesu, kneže. Čekaju vašu zapovest.
KRALjlCA
Dragi Hamlete, hodi ovamo; sedi kraj mene.
HAMLET
Neću, dobra majko: ovdeje privlačniji metal.
POLONIJE (Kralju)
O-ho! Čujete li ovo?
HAMLET (spusti se kod Ofelijinih nogu)
Smem li da legnem u vaše krilo?
OFELIJA Ne, gospodaru.
HAMLET
Hteo sam reći, smem li nasloniti glavu na vaše krilo?
OFELIJA
Možete, gospodaru.
HAMLET
Mislite li da sam mislio što ružno?
OFELIJA
Ja ne mislim ništa, gospodaru.
HAMLET
Lepa je to stvar ležati među devojačkim nogama.
OFELIJA Šta, kneže?
HAMLET
Ništa.
OFELIJA
Vi ste veseli, kneže.
HAMLET Ko, ja?
OFELIJA Da, kneže.
HAMLET
O, Bože moj, ja sam samo jedan lakrdijaš. Šta bi čo- vek mogao bolje raditi nego da bude veseo? Pogledajte kako veselo izgleda moja majka, a moj otac je umro nema ni dva sata.
OFELIJA
Ne, ima dvaput po dva meseca, kneže.
HAMLET
Već toliko! Onda nek đavo nosi crninu; ja ću se obu- ći u samurovinu. Gospode! Umro pre dva meseca, pa još nije zaboravljen? Onda ima nade da uspomena na veli- kog čoveka preživi njegov život za čitavo pola godi- ne. Ali, Bogorodide mi, onda on mora zidati crkve. jer će inače biti zaboravljen, kao drveni konj sa majske maskarade, čiji je epitaf:
„Jer ojJer oj!
Zaboravljen je drveni konj."
(Oboa. Ulaze lica jedne pantomime: kralj i kraljica izra- žavajući pokretima ljubav; ona zagrli njega i on nju. Ona klek- ne pred njega, kao da ga uverava o svojoj ljubavi. On je podigne i spusti glavu na njeno rame; legne na cvetni bedem. Ona ga ostavlja kad vidi da je zaspao. U tom se pojavljuje neki čovek, koji skine kralju krunu, poljubi je i nalivši otrova u kralje- ve uši, izlazi. Kraljica se vraća, i kad opazi mrtvoga kralja, gestovima izražava bol. Trovač se vraća sa dve ili tri neme ličnosti, pretvarajući se da žali kralja zajedno sa njom. Za- tim iznose leš. Trovač prosi kraljicu, dajući joj poklone.
Izgleda kao da se ona s početka gnuša ove ponude i da je pro- tivtoga; ali na kraju prihvata njegovu ljubav. Najzad izlaze.) OFELIJA
Šta znači ovo, kneže?
HAMLET
Bogme, toje potajno nedelo, a znači nesreću.
OFELIJA
Možda ovaj prizor predstavlja zaplet igre.
(Ulazi Prolog.)
HAMLET
To ćemo doznati od ovoga. Glumci ne znaju čuvati tajnu. Oni će sve ispričati.
OFELIJA
Hoće li nam kazati šta znači ovo što smo videli?
HAMLET
Hoće, a i sve drugo što biste mu vi pokazali da vi- di. Nemojte se vi stideti da mu*Tokažete, a on se neće stideti da kaže šta je to.
OFELIJA
Vi ste rćavi, vi ste rćavi, kneže. Hoću da slušam komad.
PROLOG
Klanjajući se pred milošću sviju, molimo za pažnju strpljivu i tiju, za nas i za našu tragediju.
HAMLET
Je li to prolog ili zapis na kakvom prstenu?gz OFELIJA
Kratko je, kneže.
HAMLET
Kao ženska ljubav.
(Ulaze dva glumca: kralj i kraljica.)
GLUMAČKI KRALj Triest puta Feb je obišao u letu Neptunov val i sfere našem svetu, a pozajmljeni sjaj meseca sjaše punih trideset leta iznad zemlje naše, otkako nam daše svetu vezu jaku u srcima ljubav, a ruke u braku.
GLUMAČKA KRALjICA
Još toliko brojmo put koji obiđe, pre no naša Ijubav svome grobu siđe.
Ali, avaj! Tebe tišti neka mora; nisi više ves'o, kao sve doskora.
Strepim za tebe; ali zbog mog straha ti svojoj strepnji ne poklanjaj maha.
Strah i Ijubav žene drugovi su verni, oboje ništavni, ili neizmerni.
Ljubavti dokazah miloštama svojim, i kolko te volim, toliko se bojim, veliku ljubav sitne sumnje plaše; s našim strahom rastu i ljubavi naše. GLUMAČKI KRALj
Skoro te već moram ostaviti, draga; osećam da život napušta mi snaga.
A ti ćeš voljena biti, poštovana u ovome svetu; i jednoga dana dobićeš možda nežnog muža... GLUMAČKA KRALjlCA Ćuti!
Izdajom srca ljubav mi ne muti.
Prokleta ako uzmem drugog muža; koja ubi prvog, drugom ruku pruža. HAMLET (za sebe)
Pelen, pelen!
GLUMAČKA KRALjlCA Drugi brak još samo niska korist sprema, al' ljubav u njemu svog udela nema. Svoga mrtvog muža drugi put ubijam kad se oko drugog u postelji svijam. GLUMAČKI KRALj
Verujem da misliš što si rekla sada, al' odluka naša ponajčešće pada.
Namera se kao rob sećanja javlja; na rođenju jaka, zatim slaba zdravlja, ko zeleni plodi ona je na grani; a kad sazru, oni padnu neobrani.
Čovek zaboravlja - udes je to tužan - da isplati dug svoj, što je sebi dužan.
I što u svom žaru naumimo strasno, kad žar prođe, to je učiniti kasno.
Svaka radost, tuga. u naponu strasti i rođeno svoje delo upropasti; a najveća radost i dubok bol gde je, radost začas plače, bol se časom smeje. Svet nije večan: što se ljudi čude ako s drugom srećom druga ljubav bude? Jer da li - tu treba odgovora dati - ljubav sreću ili sreća ljubav prati?
Padne li silni, ljubimac se skriva; uspe li siromah, zlotvor mu drag biva.
Do danas je ljubav sledovala sreći; jer bogat će uvek prijatelja steći; a ko u nuždi kuša druga zloga, u zlotvora odmah taj pretvara toga.
Ali kad sam počo, da svršim u redu: volja nam i sudba raznim putem gredu, te namere naše uvek se izmene; misao je naša, al' ne mete njene.
Sad misliš da nećeš drugoga uzeti, al' će s mrtvim mužem i ta miso mreti.
GLUMAČKA KRALjlCA Ne dala mi zemlja hrane, nebo zraka; ne imala mira od dana ni mraka; nek pred svaku moju nadu očaj stane; budućnost mi bila ćelija apsane; sve nedaće koje lice sreće kvare nek mi svaku želju gone i satare; pratila me večna kazna kroz vremena - kad, udova jednom, opet budem žena!
HAMLET (Ofeliji)
Ako sad prekrši zakletve!
GLUMAČKl KRALj
To je teška kletva. Ostavi me malo.
Duh mi je umoran. Meni je sad stalo da se snom okrepim.
(Legne.)
GLUMAČKA KRALjlCA San ti mira dao;
a meću nas nikad ne ušao duh zao.
(Izlazi.)
HAMLET
Kako vam se, gospoćo, dopada ova stvar?
KRALjlCA
Čini mi se da ta gospa suviše obećava.
HAMLET
O, ona će održati reč!
KRALj
Znate li vi sadržaj tog komada? Da nema u njemu kakvog zločina?
HAMLET
Ne, ne! Oni se samo šale; truju se od šale. Nema vam tu ni senke zločina.
KRALj
Kako zovete taj komad?
HAMLET
Mišolovka. Kako to, zapitaćete? Pa u prenosnom značenju. Komad prikazuje jedno ubistvo u Beču: knez se zove Goncago, njegova žena Batista. Videćete odmah: zlikovačka posla. Ali šta mari? To se ne tiče nas. va- šeg veličanstva i mene; naša je savest mirna. Koga svrbi, nek se češe; naša šija je čitava.
(Ulazi Lukijan.)
HAMLET
To je neki Lukijan. kraljev sinovac.
OFELIJA
Vi ste, gospodaru, dragoceni, kao kakav hor.
HAMLET
Mogao bih biti tumač između vas i vašeg dragana ako bih video kako se zabavljaju lutke.
OFELIJA
Vi bockate, kneže, vi bockate.
HAMLET
Stalo bi vas kuknjave dok biste mi otupeli vrh.
OFELIJA
Sve bolje i gore.
HAMLET
Sve ste vi neverne supruge. - Počni, ubico! Mani se
tih odvratnih grimasa, i počni. Hajde već; grakćući, gavran viče: osveta!
LUKIJAN
Crni smer, ruka, otrov, čas zgodan toliko.
Pomaže doba. Ne vidi me niko.
Ti, kobna smešo od ponoćnih trava, što Hekata triput kle i učarava, pokaži sad čini moć u punoj snazi, zdrav život odjednom uzmi i zarazi.
(Sipa otrov u uvo zaspalome kralju.)
HAMLET
Otruje ga u vrtu, da mu otme državu. Njegovo je ime Goncago. Ta priča postoji, i pisana je odabranim itali- janskim jezikom. Odmah ćete videti kako ubica zadobi- ja ljubav Goncagove žene.
OFELIJA Kralj ustaje!
HAMLET
Šta, uplašen prividnim požarom!
KRALjlCA
Šta je mom mužu!
POLONIJE
Prekinite predstavu!
KRALj
Osvetlite mi! Hajde! svi
Buktinje, buktinje, buktinje!
(Izlaze svi osim Hamleta i Horacija.)
HAMLET
Nek ranjen jelen suze lije: nek igra jelen zdrav!
Dok jedan spava, drugi bdije - takav je život sav.
Šta velite, gospodine moj? Zar mi ova pesma, sa šu- mom perjanica i s dve rozete u vidu ruža iz Damaska na mojim cipelama na pređice ne bi donela članstvo u kakvoj glumačkoj družini u slučaju da se moja preosta- la sreća bude ponašala prema meni kao Turčin? A, gospodine?
HORACIO
Bez sumnje, s polovinom dobiti.
HAMLET
Sa celom, uveren sam.
Jer ti, o Damone dragi, znaš da je s kraljevstva ovog oteran Jupiter sam; a sada vlada baš pravi, pravcati - paun!
HORACIO
Trebalo je da napravite slik.
HAMLET
Dobri moj, Horacio, dajem hiljadu funti da je svaka reč duha istinita. Jesi li primetio?
HORACIO
Sasvim dobro, gospodaru.
HAMLET
Čim je pala reč o trovanju...
HORACIO
Odlično sam uočio.
HAMLET
A-ha! Dajte malo muzike! Ovamo te flaute!
Jer ako kralj ne voli komediju, onda on, jamačno, ne voli ju-iju!
Ovamo muziku!
(Ulaze Rozenkranc i Gildenstern.)
GILDENSTERN
Dopustite mi jednu reč, dobri gospodaru.
HAMLET
I čitavu priču, gospodine, ako je po volji.
GILDENSTERN Kralj, gospodaru...
HAMLET
No, gospodine, šta je s njim?
GILDENSTERN
Povukao se u svoje odaje neobično uzrujan.
HAMLET
Od pića,gospodine?
GILDENSTERN
Ne; biće od gneva, kneže.
HAMLET
Vi biste pametnije uradili da o tome izvestite nje- govog lekara. Jer ako bih mu ja dao na čišćenje, to bi ga možda bacilo u još veći gnev.
GILDENSTERN
Ali, dobri moj kneže, uredite malo svoj razgovor, i ne udaljujte se toliko od onoga što treba da vam kažem. HAMLET
Pitom sam već. gospodine. Kažite.
GILDENSTERN
Kraljica vaša mati, koja je u velikoj duševnoj utu- čenosti, poslala me je k vama.
HAMLET
Vi ste mi dobrodošli.
GILDENSTERN
Ne, dobri kneže; ta učtivost nije baš od najbolje vrste. Ako želite da date zdrav odgovor, ja ću izvrši- ti naredbu vaše matere; ako ne, vašim oproštajem i mojim povratkom okončaće se i moj posao.
HAMLET
Ja ne mogu, gospodine?
GILDENSTERN Šta, gospodaru?
HAMLET
Da vam dam zdrav odgovor: moj duh je bolestan. Ali odgovor koji bih mogao dati stoji na raspolaganju vama, ili tačnije, kao što kažete, mojoj materi. Zato dosta o tom, pa na stvar. Moja mati, kažete...
ROZENKRANC
Dakle, ona kaže da je nju vaše ponašanje začudilo i zadivilo.
HAMLET
O, divni sine, koji umeš tako zadiviti svoju majku!
- Ali zar nema ništa što sleduje tome divljenju moje matere? Govorite.
ROZENKRANC
Ona želi da govori s vama u svojoj sobi pre no što odete na spavanje.
HAMLET
Poslušaćemo, ma bila deset puta naša mati. - Ima-
te li još što da mi kažete?
ROZENKRANC
Kneže moj, vi ste me nekad voleli.
HAMLET
Ja vas i sad volim, tako mi ovih oruća za kraću. ROZENKRANC
Dobri moj kneže, šta je uzrok vašem rastrojstvu? Odbijajući da svoje jade poverite svojim prijateljima, vi svakako prečite put svojoj vlastitoj slobodi.
HAMLET
Gospodine, meni treba unaprećenje.
ROZENKRANC
Kako to kad imate reč samoga kralja da ćete ga vi naslediti na prestolu Danske?
HAMLET
Da, ali ,,do zelene trave" - poslovica je malo za- starela.
(Ulaze glumci sa frulama.)
HAMLET
A, frule! - Dajte da vidim jednu. - Vi želite da bu- dem s vama malo nasamo. Što vi neprestano oblećete oko mene, da mi nanjušite trag, kao da hoćete da me na- terate u klopku?
GILDENSTERN
O, gospodaru, ako je moja revnost odveć drska, onda je i moja ljubavsuviše nepristojna.
HAMLET
Ja to ne razumem dobro. Hoćete li da svirate na ovoj fruli?
GILDENSTERN Ne umem, kneže.
HAMLET Ja vas molim.
GILDENSTERN Verujte mi, ne umem.
HAMLET Preklinjem vas.
GILDENSTERN
Ali ja ne umem ni da je držim, kneže.
HAMLET
To je lako, kao lagati. Prstima i palcem hvatajte ove rupe, ustima duvajte u nju, i ona će dati od sebe najreči- tiju muziku. Evo vidite, ovo su rupe.
GILDENSTERN
Ali ja ne umem da to dovedem u sklad, namam dara za to.
HAMLET
Pa vidite kakvu tričavu stvar pravite vi od mene.
Vi hoćete na meni da svirate, hoćete da saznate za moj ključ; hoćete da mi iz srca iščupate tajnu; hteli biste da učinite da odjeknem od najnižeg tona do vrha svoje skale. A evo ovog malog instrumenta u kome je divan glas i obilje tonova, pa ga vi ipak ne možete naterati da progovori! Do sto đavola, mislite li vi da se na me- ni može lakše svirati nego na jednoj fruli? Nazovite me kojim hoćete instrumentom; vi me možete pipati, ali ne možete svirati na meni.
(Ulazi Polonije.)
HAMLET
Bog vas blagoslovio, gospodine!
POLONIJE
Kneže moj, kraljica bi želela da govori s vama, i to odmah.
HAMLET
Vidite li vi onaj oblak koji gotovo ima oblik ka- mile?
POLONIJE
Bogami, zaista je nalik na kamilu.
HAMLET
Čini mi se da liči na lasicu.
POLONIJE
Leđa su mu kao u lasice.
HAMLET Ili na kita?
POLONIJE Vrlo je sličan kitu.
HAMLET
Onda ću odmah otići materi. (Za sebe.) Ovi me tera- ju da glumim budalu do krajnje granice mog strpljenja. (Glasno.) Doći ću odmah.
POLONIJE
Ja ću joj to kazati.
(Izlazi.)
HAMLET —
Odmah je lako reći. Idite, prijatelji.
(Rozenkranc, Gildenstern i glumci izlaze.
Avetno doba ponoći je sad, kad groblje zja, a pako razvejava zarazu svetom. Sad bih vrelu krv mogao piti, činiti grozote, da se dan strese kad pogleda to.
Ali tiho! Hajdmo sada materi!
- O, srce moje, ti se ne izrodi; neka u moje zatvorene grudi nikad Neronov ne provali duh.
Svirep ću biti, neprirodan ne; iz mojih usta noževi će ići, ali u ruci mojoj nek ne budu.
Jezik i duša nek su licemerni.
Ma kol'ko moje kidale je reči, ti, dušo, ipak takvo delo spreči.
(Odlazi.)

SCENA TREĆA uredi

Dvorana u zamku.

(Ulaze Kralj, Rozenkranc i Gildenstern.)

KRALj
Ja ga ne volim; po nas je opasno pustiti ludosti njegovoj tu vlast.
Zato se sprem'te. Punomoć za vas napisaću odmah, i on će otići u Englesku s vama. Naše dostojanstvo ne može trpeti tu blisku opasnost što iz ludila mu napreduje tako
svakoga časa.
GILDENSTERN Spremićemo se.
Jer pobožno je i sveto staranje sačuvati bezbroj Ijudi koji se hrane i žive od vašeg veličanstva.
ROZENKRANC
Svaki pojedinac posebno je dužan svom snagom i svakim oružjem duha svog da sebe od štete brani, a još više onaj od čije sreće zavise životi mnogih. Jer kraljeva smrt ne dolazi sama, nego kao vrtlog odvlači sobom sve što joj je blizu.
To je ogroman točak, učvršćen navrh najvišeg brega, na čijim je paocima ogromnim deset hiljada sitnijih stvari prikovano, stalo; pa kad on padne, svaka mala stvar i sitan dodatak deli strašni pad.
Nikad kraljev uzdah nije sam još osto a da ceo narod nije tužan posto.
KRALj
Spremite se, molim, za taj hitni put okovaćemo u lance opasnost što sada hoda odveć slobodno.
ROZENKRANC I GILDENSTERN Požurićemo.
(Rozenkranc i Gildenstern izlaze. Ulazi Polonije.) POLONIJE
Kralju moj, on ode k materi u sobu.
Ja ću se skriti iza zastora, da razgovor čujem. Uveren sam već da će ga ona izgrditi valjano.
Jer vi ste rekli - i rekli ste mudro - da će dobro biti da neko, sem majke, koja bi pristrasna po prirodi bila, sa zgodnog mesta razgovor čuje njin.
Budite mi zdravo, gospodaru moj.
Doći ću do vas pre neg legnete, i kazati vam što budem saznao.
KRALj
Zahvaljujem vam, dragi gospodine!
(Polonije odlazi.)
Moj zločin truli: do neba mu smrad diže se, noseć najstariju kletvu bratoubistva. Molitvi ne mogu, mada je želim koliko i hoću.
Jaku mi volju jači greh obara; a ja, ko neko vezan s posla dva, besposlen stojim ne znajući gde da počnem, te oba zanemarujem.
Pa da je ova ruka prokleta od bratovlje krvi dvaput odebljala, zar dobro nebo nema dosta kiše da je spere celu, da bude ko sneg?
Čemu milost doli da pogleda greh?
Nema li molitva tu dvostruku moć da, pre no padnemo, predupredi pad,
i oprosti onda kad padnemo već?
Pa pogledaj gore! Tvoj je prošo greh, ali, o, koji bi oblik molitve pristao za mene? „Oprosti mi moje gadno ubistvo!" -To ne može biti; jer ja i sada uživam koristi zbog kojih ovo ubistvo izvrših: svoju krunu, svoju kraljicu i vlast.
Može li kogod oproštaj da traži, a korist od svoga zločina da drži?
Na putima greha u ovome svetu pozlaćena ruka zločina još može da izmakne pravdi; i često se još pljačkom zločina kupi zakon sam.
Al' tako nije na nebu. Tu nema vrdanja, i tu se javlja svaki čin u svojoj pravoj prirodi; a mi, pred očima, licem svojih grehova, primorani smo da priznamo sve.
Pa onda? Šta mi ostaje? Da kušam šta pokajanje može il' ne može.
Al' šta to vredi jednome koji se ne može da kaje? O očaja, bede!
O, srce crno ko smrt! O, ti dušo u mreži, što se boreć za slobodu samo još više zaplićeš! Pomoz'te, anćeli dobri! Pokušajte bar.
Savijte se, kruta kolena; a srce sa čeličnim žicama, omekšaj kao žile kakvog novoroćenčeta!
Svejoš može krenuti na dobro!
(Klekne. Ulazi Hamlet.)
HAMLET
Na molitvi je. Mogao bih sad svršiti; i sad ću svršiti sa njim.
Pa onda, on u raj, a ja ću biti osvećen. - O tome treba razmisliti.
Jedan mi zlikovac oca ubio, i zato zar, jedinac sin mu ja šaljem tog istog zlikovca u raj!
O, to bi bila plata, nagrada, a osveta nikad! On ubi oca mog iznenada, teškog od jela, sa svima gresima njegovim silno nabujalim, jedrog ko maj. I kako s njegovim računom stoji, to zna samo bog!
Al' po mislima i znanju smrtnika, on teško pati. Pa zar sam osvećen kad mu uzmem život sad, kad čisti dušu, i kad je gotov i spreman za put?
Ne.
Stoj, maču, budi strašnijeg zamaha!
Kad bude pijan, zaspao, u gnevu, u rodoskrvnoj slasti postelje.
U kocki, svađi, ili ma kome činu što trun spasenja u sebi ne čuva - tad ga obori: nek se petama koprca k nebu, nek mu duša bude prokleta, crna kao pakao
u koji poće! - Moja mati čeka. - Lekti ovaj muke produžiće; neka! (Ode.)
KRALj (ustajući)
Reči bi gore, ali miso osta dole. Neće se k nebu dići reči gole. (Odlazi.)

SCENA ČETVRTA uredi

Druga soba u zamku.

(Ulaze Kraljica i Polonije.)

POLONIJE
On će sad doći. Dobro ga ukor'te.
Rec'te da mu šale i odveć su drske; i da ste ga braneć izložili se za nj velikom gnevu. Sakriću se tu.
Molim vas, budite otvoreni s njim.
HAMLET (iza scene)
Mati, mati, mati!
KRALjlCA
Ne brinite za mene, ja vam jamčim to. Sklonite se; ja ga čujem da dolazi.
(Polonije se sakrije iza zastora. Ulazi Hamlet.) HAMLET
No, mati, sad, u čemu je stvar?
KRALjlCA
Hamlete, ti teško uvredi oca svog.
HAMLET
Majko, uvrediste teško oca mog.
KRALjlCA
Hajd! Ti budalastim jezikom odgovaraš. HAMLET
Hajd, hajd! Vi pitate jezikom me zlim. KRALjlCA
Hamlete, šta znači to?
HAMLET Pa šta je sad?
KRALjlCA
Jesi li zaboravio ko sam ja?
HAMLET
Nisam.
Vere mi, nisam; vi ste kraljica, i žena brata muževljevog, da, i - kam da niste! - vi ste moja mati.
KRALjlCA
No, onda će drugi govoriti s tobom!
HAMLET
No, no, vi samo sedite sad s mirom!
Ne smete se ni maći. Nećete otići dok vam ne dam ogledalo, u kome ćete videti se sva!
KRALjlCA
Šta hoćeš? Da nećeš da me ubiješ!
Upomoć! Upomoć!
POLONljE (iza zavese)
Upomoć! O-hoj!
HAMLET (izvuče mač)
Gle: pacov!
(Probode zavesu.)
Mrtav - za dukat! Mrtav je.
POLONIJE (iza zavese)
Ah, ja sam ubijen!
(Padne i umre.)
KRALjlCA Oh, šta učini?
HAMLET
Ja zaista ne znam. Da nije to kralj? KRALjlCA
O, kako je brz i krvav ovaj čin! HAMLET
Da, krvav čin, i skoro tako rćav o, dobra majko, ko ubiti kralja pa udati se za brata njegovog. KRALjlCA Ko ubšTš kralja!
HAMLET
Da, gospoćo. to je moja reč bila.
(Otkrije zavesu i vidi Polonija.)
O, ti nesrećna.
dosadna, nagla budalo, zbogom sad! Mišljah da si gosa. Primi svoju kob. Sad vidiš da biti odveć revnostan opasno je katkad. - Ne lomite ruke! Mirno! Sedite! Lomiću vam srce.
Jer tako će biti, ako je od graće osetljive, ako navika prokleta nije od njega čelik stvorila, da tvrćava bude protiv osećanja. KRALjlCA
Šta učinih da u gruboj vici toj svoj jezik puštaš protiv mene ti? HAMLET
O, učinili ste čin što brlja nežnost i rumen skromnosti, a vrlinu svu u licemernost pretvara, što skida sa svetlog čela čiste ljubavi ružu, a u njega usaćuje čir!
Što od venčanih zakletava pravi podvale gnusne ko kockarska laž!
O, takvo delo što iz tela braka čupa samu dušu, a od slatke vere pravi samo pustu zbrku besmislica! Lice se neba rumeni, i sama ta čvrsta, teška zemlja s tužnim licem bolna je srcu, ko pred Strašni sud zbog toga čina.
KRALjlCA Avaj! Kakav čin,
što već urla, grmi u prologu svbm? HAMLET
O, pogledajte tu sliku, i tu - likove verne dva brata. - Gledajte na većama ovim tu miloštu svu
kose Apolona, čelo samog Jova, Marsovo oko, što preti i vlada, a držanje kaoglasnika Merkura što siće baš na vis što nebo Ijubi taj spoj i oblik, gde je svaki bog pojedan pečat utisnuo svoj, dajući svetu jemstvo za čoveka!
To je bio muž vaš. - A gledajte sad to je sada muž vaš: taj metiljav klas što kuži zdravog brata. Imate li oči? Zar ne hteste da se hranite na ovoj lepoj gori, rad tovljenja u ovom glibu? Ha! Imate l' oči?
Ne rec'te mi: to je ljubav. Jer u vašem dobu je plima krvi ukroćena i niska; ona se upravlja po sudu.
A kakavje moguć izmeću njih sud? Osećanja, svakako, imate - inače ne biste ni imali želju - al' osećanje je to, zbilja, uzeto.
Jer ni ludost toliko ne bi zabasala nit ludilu razum tolko bio rob, pa da od njega ne ostane trun za izbor u ovakvoj razlici!
Koji vas tako zavarao vrag, kao u žmuri? Da l' oči bez draži, il' draž bez oka. il' uvo bez vida, bez pomoći ruke, il' miris bez svega; ni bolni deo jednog zdravog čula ne bi se mogo tako varati.
O, stide, gde ti je rumen? Paklu, ti buntovni, kad se umeš buniti kostima matrone - neka bude tad vrlina vreloj mladeži ko vosak, i nek se u ognju sopstvenome stopi! Nek nema stida, kad nagona žar vuče, jer gori silno i mraz sam, a razumom se volja podvodi! KRALjlCA
O, ne govori više, Hamlete, ti moje oči mojoj duši svraćaš, gde vidim tako mrke, crne mrlje, što nikad boju izgubiti neće.
HAMLET
U smrdljivome znoju živeti postelje masne, sladiti se tu, i pariti u svinjcu poganom...
KRALjlCA
O, ne govori više; reči te ko noževi mi prodiru u sluh.
Hamlete slatki, dosta!
HAMLET Jedan lupež,
jedan ubica, taj gad, ni dvaesti deo desetka vašeg prvog muža; ta sprdnja od kralja, taj kesaroš države ove, carstva, što je ukro s police skupu dijademu tu i metnoje u svoj džep!
KRALjlCA 0, nemoj više!
HAMLET
Ta zakrpa i dronja od kralja!
(Ulazi Duh.)
0, zaštitite me, zakrilite me vi, čuvari neba! -Šta bi želeo vaš milostivi lik?
KRALjlCA Ah, on je lud!
HAMLET
Ne dođe l' da koriš sporog sina svog što, pustiv da proće i vreme i gnev, propustioje hitno izvršenje amaneta tvoga strašnoga? 0, kaži!
DUH
Ne zaboravi! - Ja te pohodim da izoštrim samo otupeli ti smer. - Al' vidi čućenje na materi tvojoj.
0, stani izmeć nje i njene duše koja se bori. Kod najslabijih uobraženja najjače dejstvuju.
Govori joj, Hamlete.
HAMLET
Kako ste, gospoćo?
KRALjlCA
Avaj, kako si ti, koji očima upireš u ništa, i što razgovaraš sa bestelesnim ovako vazduhom?
Kroz oči tvoje duh tvoj divlje zvera, i ko na uzbunu zaspali vojnici, tvoje polegle kose, kao žive, odskočile su stršeći uspravno.
0, dobri sine, na oganj i žar rastrojstva svog strpljenje hladno kropi. Na koga gledaš?
HAMLET
Na njega, na njega!
Gledajte mu pogled što bledim sjajem sj»! Združeni tako, to biće i lik osetljivim bi učinili kam.
0, ne gledaj me, da tim žalosnim izgledom čvrst mi ne izmeniš plan; da čin moj boju ne bi gubio, a suze, mesto krvi, grunule!
KRALjlCA Kome to govoriš?
HAMLET
Zar ništa ne vidite?
KRALjlCA
Ništa baš; iako vidim dobro sve.
HAMLET l ne čuste ništa?
KRALjlCA Ništa, osim nas.
HAMLET
Ha! pogledajte kako se otkrada moj otac, u odelu, kao živ!
Gledajte, eno, izlazi na vrata!
(Duh izlazi.)
KRALjlCA
Ovo je samo mozga tvoga stvor.
A ludila samog izum je to vešt, to bestelesno biće.
HAMLET
Ludilo!
Bilo mi kuca pravilno, ko vaše, i stvara istu, zdravu muziku.
Moj govor nije bio ludilo.
Ispitajte me, pa ću celu stvar ponoviti vam od reči do reči; a ludilo bi moralo da skreće. - Mati, tako vam večne milosti, ne meć'te na dušu lažni balsam taj, da je ovo moja ludost, ne vaš greh.
To pokožicom ranu će prevući, dok prljava trulež, roveći pod njom, nevićeno kuži. Pover'te se nebu; pokajte što je prošlo; izbegnite što će da doće; i ne ćubrite taj korov, da ne bi jače bujao.
Oprostite mi moju propoved,
jer u ovo vreme gnojavo od greha,
vrlina mora porok moliti
za oproštaj; treba pred njim da se svija,
molećk da mu čini dobročinstvo.
KRALjlCA
O, Hamlete, srce na dvoje mi cepaš! HAMLET
O, odbacite mu polovinu goru, pa s onom drugom živite čistije.
Dobru noć! Al' mome stricu ne idite u postelju, nego prigrl'te vrlinu, ako je nemate. Čudovište to, što navikom zovu, koja ždere sva osećanja naša, taj vrag običaja, anđeo je ipak, što ume da da radnjama dobrim i lepim livreju i odelo što će stajati im dobro.
Uzdržite se noćas, pa će tad idućeg puta biti vam već lakše uzdržite se, pa zatim još lakše.
Jer navika skoro žig prirode menja, pa ukroti vraga, ili ga izbaci čudnovatom snagom. Još jednom: laku noć! Pa kada se budete pokajali, ja ću zatražiti blagoslov od vas.
A što se ovog tiče,
(Pokazujući na Polonija.) žao mi ga.
Ali se nebu tako svidelo
da njega mnome kazni, mene njim,
da bih mu bio i sluga i bič.
Sahraniću ga lepo, i za smrt njegovu ja ću odgovarati.
Tako. I opet: laku noć! Ja moram da budem svirep, da bih dobar bio.
Zlo je počelo, a gore još čeka.
Još jednu reč, o gospo!
KRALjlCA Šta da radim?
HAMLET
Samo ne ovo što vas molih ja, neka vas opet naduveni kralj u postelju vuče i za obraz štipa, i naziva svojim mišem; pustite ga da za parsmradnih poljubaca svojih, il' prstima vas milujući kletim po vratu, sazna tajnu; pa izrec'te kakoja, u samoj stvari, nisam lud, već da sam samo luda iz lukavstva.
Dobro bi bilo da mu to kažete.
Ko bi, sem kraljice, tako lepe, umne,
ovako važne stvari sakrio
od jednog žapca, mačka, slepog miša?
Ko bi to mogo? Al' uprkos svesti i tajne, otvor'te kavez navrh kuće, pustite ptice, pa ko slavni majmun, ogleda radi, u kavez ućite, i survavši se izlomite vrat!
KRALjlCA
Veruj, ako su reči samo dah, a dah opet duša, da ja nemam duše da izdahnem ono što si mi ti reko.
HAMLET
Moram u Englesku. Znate li već to?
KRALjlCA
Ah, to smetnuh s uma! Takoje rešeno.
HAMLET
Pečate već pisma. Dva mi školska druga - verujem im kao zmiji u procepu - zapovest nose. Oni moraju da prokrče put moj i da me odvedu nevaljalstvu. Neka tako bude. Biće veselo kada inženjer poleti sopstvenom bombom u vis. Biće teško al' ja ću kopati jedan aršin dublje od njenih mina, pa ću ih baciti na Mesec! Biće vrlo prijatno dva lukavstva na putu sukobiti. - Ovaj me čovek goni na pakovanje; u susednu sobu odvući ću leš.
Dobru noć, mati! -Ovaj savetnik ozbiljan, ćutljiv, krotku ima ćud, a za života bi brbljivac lud.
Hajde, gospodine, da s vama svršim već.
Dobru noć, mati!
(Izlaze na razne strane. Hamlet vukući Polonija.)

ČETVRTI ČIN uredi

SCENA PRVA uredi

Soba u zamku.

(Ulaze Kralj, Kraljica, Rozenkranc i Gildenstern.)
KRALj
Mora nešto biti u tim uzdasima i toj dubokoj tuzi. Morate mi objasniti šta je, jer treba da znam.
Gde vam je sin?
KRALjlCA (Rozenkrancu i Gildensternu) Ostavite nas ovde za trenutak.
(Oni izlaze.)
Ah, gospodaru, šta videh noćas ja! KRALj
Šta to, Gertruda. Kako je s Hamletom? KRALjlCA
Lud kao vetar i ko more kad se sudare o prevlast! U nastupu ludom ču da se nešto miče za zavesom; istrže svoj mač i viknu: „Gle, pacov! Pacov!" Pa u zanosu mozga svoga tad ubi dobroga starca, neviđenog.
KRALj
Da teška dela! To bi snašlo nas da smo se nešto tamo desili.
Sloboda mu je opasnost za sve; i za vas samu, za nas, za svakoga.
Kako taj krvav opravdati čin?
Optužiće za njega još nas, predvićanje čije trebaše da spreči, obuzda ili od ljudi odstrani tog ludog mladog čoveka. Al' naša ljubavje bila tolika da nismo razumeli ono što je trebalo, ko čovek s gadnom bolešću što krije da se ona svetom ne objavi svud, a pušta da mu života ždere srž.
Kud je otišao?
KRALjlCA Da ukloni telo
što ubi; al' nad kojim mu je ludost, ko zlato u rudi prostijih metala, zasijala skoro, te eto ga sad plače nad onim štoje učinio.
KRALj
O, Gertruda, hajdmo.
Pre no što sunce planine dodirne na brod sa njime; a zločin mu taj, zalažući ugled i znanje, moramo objasniti, opravdati! - Gildensterne! (Vraćaju se Rozenkranc i Gildenstern.) Vi, prijatelji, potražitejoš nekog. Hamlet u ludilu ubi Polonija i odvuče ga iz sobe majčine.
Potražite ga; govor'te lepo s njim; a leš u kapelu. Brzo, molim vas! (Rozenkranc i Gildenstern izlaze.) Hajdmo, Gertruda! Sazvati moramo najmudrije nam prijatelje. pa sad reći šta mislimo učiniti mi i ono što se, vaj, učini već.
Tako će, možda, kleveta. što nosi šapatom svojim otrovni metak svoj
po celom svetu, sigurno ko top svom cilju, naše ime promašiti, i možda samo pogoditi vazduh, a on je nepovredan. - Hajdmo sad. U duši mi je sam nemir i jad. (Izlaze.)

SCENA DRUGA uredi

Druga soba u zamku.

(Ulazi Hamlet.)

HAMLET
Na dobrom je mestu.
ROZENKRANC I GILDENSTERN (spolja)
Hamlete! Gospodaru!
HAMLET
Al' tiho! Kakva je to graja? Ko to viče:
Hamlete! - Aha, evo dolaze.
(Ulaze Rozenkranc i Gildenstern.)
ROZENKRANC
Šta s mrtvim telom učiniste, kneže?
HAMLET
Pomešao ga s prahom, kom je rod.
ROZENKRANC
Recite nam gde je, da ga uzmemo i odnesemo u kapelu. HAMLET
Nemojte to verovati.
ROZENKRANC
Da ne verujemo? Šta?
HAMLET
Da umem čuvati vašu tajnu, a da svoju sopstvenu ne umem. Pa onda, dopustite da vas ispituje jedan sunđer! Kakav bi odgovor trebalo da da jedan kraljević? ROZENKRANC
Smatrate li vi mene za sunđer, gospodaru?
HAMLET
Da, gospodine, koji upija u sebe kraljev lik, i njego- ve nagrade, i njegove naloge. Uostalom, takve sluge naj- bolje i služe jednom kralju. On ih drži kao što majmun drži orah u ćošku svoje vilice, on ih najpre uzme u usta, da ih tu čuva, i da ih, najzad, proguta. Kad mu tre- ba ono što ste vi nakupili, on vas samo stegne, i vi ste opet suvi, moj sunćeru.
ROZENKRANC
Ja vas ne razumem, kneže.
HAMLET
Milo mi je: pust razgovor u ludim ušima spava. ROZENKRANC
Kneže, vi nam morate kazati gde je telo i poći s na- ma kralju.
HAMLET
Telo je s kraljem; ali kralj nije s telom. Kralj je stvar...
GILDENSTERN Stvar, gospodaru?
HAMLET
Nikakva! Vodite me k njemu. Sakrij se, lisico, pa svi u lov!
(Izlaze.)

SCENA TREĆA uredi

Drugo odeljenje zamka.

(Ulaze Kralj i pratnja.)

KRALj
Poslah da ga traže, i da naću leš.
Kolika opasnost što taj čovek ide slobodno! Ipak, mi ne smemo na nj primeniti strogost zakona. Jer njega voli nerazumna gomila, a ona ne pameću svojom no očima voli.
A gde je tako, tu se uvek ceni kazna zločinca, a ne zločin sam.
Da bi sve ispalo zgodno i povoljno, odlazak mu nagli treba da izgleda na smišljen korak. Očajna se bolest očajnim lekom treba i da leči, il' nikako.
(Ulazi Rozenkranc.)
Kako, šta se desilo?
ROZENKRANC
Gde je skriveno mrtvo telo, kralju, mi nismo mogli od njega saznati.
KRALj
A gde je on?
ROZENKRANC
Nalolju, pod stražom, gospodaru. Čeka na vašu zapo- vest.
KRALj
Dovedite ga pred nas.
ROZENKRANC
O, Gildensterne! Uvedite kneza!
(Ulaze Hamlet i Gildenstern.)
KRALj
No, Hamlete, gdeje Polonije?
HAMLET Na večeri.
KRALj
Na večeri. Gde?
HAMLET
Ne tamo gde on večera, no tamo gde njega večeraju. Ne- kakav zbor crva sad je baš na njemu. Jedino se crvi hra- ne carski. Mi hranimo sve životinje da nahranimo se- be; ali sebe hranimo za crve. Ugojeni kralj i mršavi prosjak samo su razna jela, samo su dva jela na istoj tr- pezi; to je kraj.
KRALj Ah! Ah!
HAMLET
Čovek može pecati crvom što je jeo od nekog kralja, i jesti ribu što je pojela tog crva.
KRALj
Šta hoćete da kažete tim?
HAMLET
Ništa drugo sem to da kralj može proći kroz crva jednog prosjaka.
KRALj
Gde je Polonije?
HAMLET
Na nebu. Pošljite da ga vide. Ako ga vaš glasnik ne naće tamo, onda ga vi sami potražite na onom drugom mestu. Ali da, zbilja, ako ga ne naćete za jedan mesec da- na, vaš nos će ga osetiti kad se stepenicama penjete na galeriju.
KRALj (slugama)
Idite, potražite ga tamo.
HAMLET
On će čekati dok vi ne dođete.
(Sluge izlaze.)
KRALj
Hamlete, ovo delo žalimo duboko radi tvoje bezbednosti
kojoj brinemo. Moram te odavde s najvećom žurbom ukloniti sad.
Zato se spremi. Gotov ti je brod,
a povoljan vetar, društvo čeka već.
Sve je već spremno za put u Englesku.
HAMLET Za Englesku?
KRALj
Jeste, Hamlete.
HAMLET No, dobro.
KRALj
Biće dobro, ako znaš za naš smer.
HAMLET
Vidim jednog heruvima, koji ga skroz prozire. - Ali, hajdmo. U Englesku! Zbogom, draga mati!
KRALj
Tvoj otac, što te voli, Hamlete!
HAMLET
Moja mati! Otac i mati su čovek i žena; čovek i že- na su jedno telo; i eto, dakle, moja mati. - Hajdmo u En- glesku!
(Izlazi.)
KRALj
Sad u stopu za njim! Namamite ga vi u laću hitno. Ne odlažite.
Želim da idejoš noćas. Idite.
Sve je svršeno i zapečaćeno
što predat treba. Molim vas, hitajte!
(Rozenkranc i Gildenstern izlaze.)
A ti, Engleska, cenit li me znaš kolko si moju osetila moć - jer rane od danskog mača su ti još sveže, te voljan vazal ti je strah - ne prezri našu moćnu poruku.
A poruka je u pismima tim:
Hamleta smaći što pre. Pa učini,
Engleska, tako. Jer ko groznica on mi krv buni, a ti je izleči.
dok kraj ne znam ovom preduzeću, kraj radosti radost osetiti neću.

SCENA ČETVRTA uredi

Ravnica u Danskoj.

(Ulazi Fortinbras s trupama u maršu.)

FORTINBRAS
Kapetane,
idite, pozdrav'te od mene danskog kralja.
Rec'te da s njegovim dopustom Fortinbras
moli za prolaz što mu je obećan,
kroz njegovu zemlju. Sastanka mesto znate.
Ako bi njegovo veličanstvo htelo ma štogod s nama, mi ćemo izrazit i njemu lično pokornost nam svu.
Tako mu rec'te.
KAPETAN Hoću, gospodaru.
FORTINBRAS
Polako dalje krenimo se sad.
(Fortinbras sa trupama prolazi. Ulaze Hamlet, Rozenkranc, Gildenstern i drugi.)
HAMLET
Dobri gospodine, kakva je vojska to?
KAPETAN
Norveška, gospodine.
HAMLET
Kuda ide ona sad, molim vas?
KAPETAN
Protivjednog dela Poljske.
HAMLET
A ko zapoveda njome, gospodine?
KAPETAN
Sinovac starog kralja, Fortinbras.
HAMLET
Idete li na glavnu Poljsku vi, il' neki granični kraj, gospodine?
KAPETAN
Istinu reći, i nepreterano, pošli smo rad parčeta zemlje tek, što nema druge vrednosti do ime.
Za pet dukata, pet, ne bih je oro.
A ni Poljskoj ne bi, nit Norveškoj više vredela da se u svojinu da.
HAMLET
Onda je Poljaci neće ni braniti.
KAPETAN
Hoće, i već je vojskom posednuta.
HAMLET
Dve hiljade duša i dvadeset hiljada
dukata neće odlučiti spor
oko te slamke. To je otok silnog
blaga i mira, što se sam provali,
a spolja i ne pokaže uzroka
zašto smrt nastupa tada. - Hvala vam
ponizno, gospodine.
KAPETAN Ostanite zbogom,
gospodine.
(Izlazi.)
ROZENKRANC
Hoćete l' da idete, kneže?
HAMLET
Eto me za vama. Hajte napred malo. (Izlaze svi osim Hamleta.)
Kako me prilike optužuju sve mamuzajuć mi lenju osvetu!
Šta je čovek ako dobit mu života i glavno dobro nije nego san i jelo? - Ništa do jedno živinče.
Svakako da onaj što nas stvori s tako širokim umom, da gledamo napred i nazad, nije sposobnost nam tu i taj bogu sličan razum dao tek da u nama bude plesniv, nekorišćen. Sad, je l' to samo zaborav živinjski, il' sitničarski obzir što na ishod suviše mnogo misli, to je miso što razložena ima jedan deo mudrosti, a tri kukavičluka - al' ne znam što sam tu, da kažem još: ,,To treba činiti", kad imam i povod, volje i snage, i sredstva da činim! Primeri kao zemlja očevidni opominju me. Svedoči vojska ta, tolika sila i sprema pod voćstvom otmenog jednog, nežnog kraljevića, čiji duh božanskim ponet častoljubljem nevidljivome ishodu se ruga izlažuć što je smrtno, nesigurno, svemu što sreća, smrt, opasnost sme - a sve za jednu ljusku od jajeta.
Biti velik nije rad velika cilja krenuti se, nego s veličinom moći za jednu slamku krenuti u borbu kad je na kocki čast. A šta sam ja što imam oca ubijenog, majku osramoćenu, sve podstreke krvi, razuma, pa puštam da ipakspava sve; dok, na sramotu moju, vidim smrt nad glavom ovih dvadeset hiljada, koji za jednu ćud, za senku slave, grobnicama idu kao posteljama; biju se za komad zemlje na kom vojska ne može njina okušati boj, nit ima dosta prostora za grob svih poginulih. - Odsad nek budete krvave, misli, il' bez svake mete!
(Ode.)

SCENA PETA uredi

Elsinor. Soba u zamku.

(Ulaze Kraljica, Horacio i jedan plemić.)
KRALjlCA
Ja ne mogu sada da govorim s njom.
PLEMlĆ
Ona je uporna il' bolje, rastrojena; njeno je stanje žalosno veoma.
KRALjlCA Pa šta bi htela?
PLEMlĆ Ona govori
mnogo o svom ocu; kaže kako ču da u svetu ima podvala, pa huče; u prsa se bije, pa mrsko otura nogom i slamke; priča stvari sve sumnjive i tako s pola smisla tek.
Govor njen nije ništa, al' oblikom neodrećenim goni slušaoce na misli; oni mu traže smisao, dajući reč'ma misli sopstvene, što, slažući se s njenim pokretima, čine da čovek pomisli: tu ima neko zlo, iako ništa posigurno.
HORAClO
Dobro bi bilo govoriti s njom; jer posejati može opasne smerove u duše što smišljaju zlo.
KRALjlCA
Uvedite je ovamo.
(Plemić izlazi.)
(Za sebe.)
Grešnoj, bolnoj duši priroda je taka da je za nju predznak zla sitnica svaka; greh, u večnom strahu sumnji se predaje, čuvajući sebe, sam sebe odaje.
(Vraća se plemić sa Ofelijom.)
OFELljA
A gde je lepo veličanstvo Danske?
KRALjlCA Kako ste, Ofelija?
OFELljA (peva)
Kako ću vernog dragog poznati meć drugim neverama?
Po njegovom šeširu i štapu, i sandal-cipelama.
KRALjlCA
Avaj, mila moja devojko, šta znači ta pesma? OFELljA
Šta želite? Zaista, molim vas, čujte:
(peva)
On je umro i otišo, gospo; on je umro, znam; nad glavom mu je zelen-trava, a niže nogu kam.
Oh, oh!
KRALjlCA
Ali nemojte, Ofelija!
OFELljA
Molim vas, pazite:
(peva)
Pokrov mu beo ko gorski sneg...
(Ulazi Kralj.)
KRALjlCA
Avaj, pogledajte ovo, gospodaru!
OFELljA (peva)
Išaran ružama,
koje odoše u grob neorošene Ijubavnim suzama.
KRALj
Kako ste vi, lepa gospođice?
OFELIJA
Dobro, bog vam pomogao. Kažu da je sova bila kći jednoga pekara. Gospode, mi znamo šta smo, ali ne zna- mo šta možemo biti. Nek bog bude za vašim stolom! KRALjlCA
Ona misli na svoga opa.
OFELIJA
Molim vas, nemojte da govorite o tome. Ali ako za- pitaju šta to znači, vi kažite ovako:
(peva)
Sutra je praznik Svetog Valentina: svak usta rano u zoru, a mene mlade tvome prozoru evo, da budem tvoja Valentina.
A on se diže i obuče.
I brzo vratima priđe; devojka uđe, ali devojka više otud ne iziđe.
KRALj
Mila Ofelija!
OFELIJA
Zaista, i bez zakletve, ja ću svršiti s tim.
(peva)
Isusa mi i Bogorodice, ah, sramno je to i jadno.
Mladići to rade kad imaju s kime - petla mi, to je gadno.
Ona će:
Reko si da ćeš me uzeti, pre nego me dobi, o srama!
A on odgovara:
Tako mi sunca, to bi i bilo da nisi došla sama.
KRALj
Otkada je ona ovako?
OFELIJA
Ja se nadam da će sve biti dobro. Moramo biti strp- ljivi. Ali ne mogu da ne zaplačem kad pomislim da će ga položiti u hladnu zemlju. Moj brat će doznati to; i tako, ja sam vam zahvalna na dobrom savetu. Hodite, mo- je kočije. Dobru noć, gospoće; dobru noć, mile gospe; do- bru noć. dobru noć.
(Izlazi.)
KRALj
Idite za njom, molim vas, i čuvajte je dobro.
(Horacio odlazi).
Da, to je otrov duboke tuge, ah, a izvor joj je njenog oca smrt.
O, Gertruda, Gertruda, kad bede navale, ne idu one posebno
ko uhode, nego celim četama.
Najpre njen otac ubijen, pa zatim vaš sin ode, on, glavni vinovnik izgnanstva svoga pravednog; pa svet uzbunjen, nezdrav, grub u šaptanjima i mnjenju svom o smrti Polonija.
A mi smo ludo uradili što ga sahranismo krišom. Jadna Ofelija od sebe i razuma svoga odvojena, bez kojega smo proste slike, zveri.
Najzad je opasno, koliko to sve, što njen brat tajno iz Francuske doće; hrani se čudom, drži se tajanstven; a došaptači već mu truju sluh otrovnom pričom o smrti očevoj; i nužna, oskudna u predmetu pravom, libiti se neće da nas optužuje od uva do uva. O, draga Gertruda. ovo mi, ko karteč, više rana daje no što bi dosta za moju bilo smrt.
(Vika iza scene.)
KRALjlCA
Ah, kakva je to vika opet sad?
KRALj
Gde su mi Švajcarci? Nek čuvaju vrata!
(Ulazi drugi plemić.)
Šta je to?
PLEMlĆ
Kralju, spasavajte sebe!
Kada okean preskoči svoj breg, ravnice žešćom ne ždere brzinom no što mladi Laert s vojskom buntovničkom savlaćuje vaše sluge. Rulja ga zove gospodarom. Kao da je svet postao danas, ko da su sve staro i običaji svi zaboravljeni i napušteni, ti podupirači i stubovi svakog prava - oni viču:
„Birajmo njega! Nek Laert bude kralj!"
Uzvici, ruke, kape kliču to u oblake: „Nek Laert bude kralj!
Laert kralj!"
KRALjlCA
O, kako na lažnom tragu laju!
Pogrešili ste, loši danski psi!
KRALj
Vrata su probijena!
(Vika iza scene. Ulazi Laert, oružan. Za njim Danci.) LAERT
Gde je taj kralj? - Gospodo, stojte vani.
DANCl
Ne, pustite nas unutra!
LAERT Molim vas, pustite mene!
DANCl
Hoćemo, hoćemo!
(Povuku se iza vrata.)
LAERT
Hvala vam. Čuvajte vrata! - 0, ti kralju nevaljali, daj mi oca mog!
KRALj
Polako,
Laerte dobri.
LAERT
0, svaka mirna kap u krvi mojoj viče mi: kopile!
Mog oca čini prevarenim mužem, a izmeć čistih veća moje majke bludnice bi niske udarila žig!
KRALj
Laerte dobri, iz razloga kog tvoja buna džinski taj uzima stav? Pusti ga, draga; ne boj se za mene. Kraljevska tako božanska je moć da izdaja sama videvši svoj smer tek malo cilja svog postigne. - Kaži, Laerte. što si razjaren toliko?
Pusti ga, draga; govori, prijatelju. LAERT
Gde je moj otac?
KRALj
Mrtav!
KRALjlCA
Ne krivnjom kralja.
KRALj
Pusti ga nek do mile volje pita.
LAERT
Kako je mrtav? Varati se ne dam.
U pakao moja vernost podanika!
K najcrnjem vragu zakletve mi sve! Savest i vera u najdublji ad!
Čikam prokletstvo! Došao sam dotle da prezirem ovaj, a i onaj svet!
Nek bude što bilo. A ja hoću samo da oca svoga dostojno osvetim.
KRALj
Ko vam to brani?
LAERT
Moja volja ne,
ni celi svet! A što se tiče mojih sredstava ja ću ih štedeti valjano, da bi se s malim dostiglo daleko.
KRALj
Laerte dobri, kad želite znati istinu o smrti svoga oca vi, je li u osveti vašoj zapisano da jednim mahom nećete izvući i prijatelja i neprijatelja, onog što gubi i tog što dobija?
LAERT
Nikoga osim njegovog krvnika.
KRALj
Hoćete l' onda da ga znate?
LAERT Ja ću,
evo. ovako raširiti ruke njegovim dobrim prijateljima
te kao gem što život daje svoj, napojiću ih svojom krvlju.
KRALj
Tako!
Sad govorite kao dobar sin, i pravi plemić. Ko vašem oku dan, tako će vašem umu sinuti da sam u smrti vašeg oca čist, i duboko da sam ožalošćen njom.
DANCI (iza scene)
Pustite je unutra!
LAERT Šta je to?
Kakva je to vika?
(Vraća se Ofelija.)
0, vatro, isuši mozak moj! O, suze sedmostruko slane, spržite mi čulo i moći vida! 0, tako mi neba ludilo tvoje biće plaćeno težinom istom, dok naš teg pretegne!
0, ružo majska, mila devojko, sestrice nežna, slatka Ofelija!
0, Bože! Da li je moguće da um devojke mlade bude smrtan ko život starca? Priroda je nežna u ljubavi; i takva, ona šalje dragocen spomen same sebe onom što voli.
OFELIJA (peva)
Bez pokrova je na nosilima sada; hoj, nani-nini-nena, a mnoga suza na njegovgrob pada...
Zbogom ostaj, golube moj!
LAERT
Da si pri svesti, pa da na osvetu goniš me, ne bi tako me tronula.
OFELIJA (peva)
Morate pevati: dole, dole, ako ga zovete dole.
O kako zvrji točak. To je neverni ključar koji je ukrao kćer svoga gazde.
LAERT
Ovo ništa je više nego išta.
OFELIJA
Evo ruzmarina, to je za uspomenu.
(Peva.)
Molim te, dragi, sećaj me se ti.
Evo dana i noći za ljubavne misli.
LAERT
Smisao u ludilu! Misli i sećanje zgodno spojeni. OFELIJA
Evo miroćije, za vas, i kandilke; evo rutvice za vas; a evoje i za mene; nazovite je trava milosti nedeljne. O, vi morate svoju rutvicu nositi iz drugog razloga. Evo krasuljka. Dala bih vam ljubičica, ali su sve uvele kad je moj otac umro. Kažu da je lepo svršio. (Peva.)
Jer dragi moj meni je sve veselje.
LAERT
Misao, tugu i pako, i patnju ona u milost i lepotu stvara.
OFELIJA (peva)
Zar neće opet doći?
O, zar on neće doći?
Ne, neće; umro je on već; hajd i ti na smrtnu postelju leć, on nikada neće doći.
Brada mu bila bela ko sneg, a ko od lana vlasi.
On ode, nema ga sad; i zalud nam je jad; ti, bože, dušu mu spasi!
I za sve hrišćanske duše molim boga. Bog neka vas štiti!
(Odlazi.)
LAERT
Vidiš li ovo, bože!
KRALj
Laerte, dužan sam reči bolu tvom, i to mi pravo ne odreci. Hajdmo.
Izberi kog hoćeš izmeć prijatelja najmudrijih, pa nek čuju i nek sude izmeću mene i tebe. Pa naću l' da sam neposredno ili posredno kriv u tome, ja ću dati kraljevstvo, krunu i život, sve što zovem svojim na zadovoljenje tebi. Ako ne, budite dobri pa se strpite, da bismo u slozi sa vašom dušom tad zadovoljenje pružili joj pravo.
LAERT
Nek tako bude. Način smrti te, tajanstven pogreb, gde ni mač ni grb ne stoji nad prahom njegovim, gde nema otmenog obreda ni svečane pratnje - sve to vapije od ove zemlje do samog neba, da ja moram to da ispitam!
KRALj
Tako i učinite,
pa pravom krivcu glavu skinite.
Molim vas, hajdete sa mnom.
(Odu.)

SCENA ŠESTA uredi

Druga soba u zamku.

(Ulaze Horacio i sluga.)

HORACIO
A ko su ti što žele da govore sa mnom?
SLUGA
Moreplovci, gospodine. Kažu da imaju neka pisma za vas.
HORACIO Neka uđu.
(Sluga izlazi.)
Ja ne znam s kog bih kraja sveta bio pozdravljen, sem od kneza Hamleta.
(Ulaze mornari.)
PRVI MORNAR
Bog vas blagoslovio, gospodine.
HORACIO
Neka i tebe blagoslovi.
PRVI MORNAR
Hoće, gospodine, ako mu bude volja. Evo jednog pisma za vas, gospodine. Šalje vam ga poslanik koji je otišao za Englesku - ako je vaše ime Horacio, kao što sam iz- vešten da jeste.
HORACIO (čita)
„Horacio, kad pregledaš ovo pismo, postaraj se da kralj primi ove ljude; oni imaju pisma za njega. Nismo ni dva dana bili na moru, kad se nekakva gusarska lađa, ratnički vrlo dobro opremljena, dade u poteru za nama. Uvidevši da plovimo suviše sporo, bili smo prinuđe- ni na hrabrost, i u gužvi ja prodrem na njihov brod.
Ali u istom času. oni se oslobodiše i ja sam ostadoh njihov zarobljenik. Postupali su sa mnom kao milosrd- ni razbojnici; ali su znali šta su radili; moram im se dostojno odužiti. Gledaj da kralj primi pismo koje mu šaljem, i požuri k meni brzinom sa kojom bi bežao od smrti. Imam da ti šanem na uvo reči od kojih ćeš zanemeti. Ali su one ipak i suviše lake prema težini same stvari. Ovi dobri ljudi dovešće te gde sam. Rozen- kranc i Gildenstern putuju za Englesku. O njima imam mnogo da ti pričam. Zbogom. Onaj za koga znaš da je tvoj Hamlet."
Hodite, daću vam uputstva za pisma.
Požurite što brže da me vodite onom od koga ste pisma doneli.
(Odu.)

SCENA SEDMA uredi

Druga soba u zamku.

(Ulaze Kralj i Laert.)

KRALj
Sad vaša svest neka potvrdi nevinost moju. Nek me srce vaše za prijatelja primi kad ste čuli da onaj što vam dičnog oca ubi i meni samom o glavi radi već. LAERT
To je sad jasno. Al' rec'te što niste spram dela tako ubilačkih, zlih postupili kako, radi bezbednosti, mudrošću svojom i ostalim svim pozvani biste da činite vi?
KRALj
Oh, iz naročita razloga baš dva, što za vas mogu biti mekuššk al' za mene su vrlo jaki. Mati |
njegova kraljica, skoro živi s!a
od pogleda mu. Što se mene tiče -
bila to vrlina ili moje prokletstvo -
ona je za moj život vezana
i dušom, kao svaka zvezda svojom sferom,
teja ne mogu bez nje. Drugi razlog
to je što ne želeh pred javni ići sud,
jer velika je ljubav sveta za nj;
svet u svoju ljubav mane mu utapa,
ko izvor što drvo u kamen pretvara;
i okov na njemu smatro bi nepravdom
i strele mi, lake za taj vetar jak,
opet bi luku vratile se svom
ne pogodiv nikad nanišanjen cilj.
LAERT
Tako bez dičnog oca ostah ja a sestra mi u očaj srušena - ona što vrlinom - ako prošlo smem hvaliti - beše na vrhu ovog doba kao izazivač svojim savršenetvom.
Al' osveta će moja doći!
KRALj
Zato
ne gubite san, i ne mislite vi da smo od tako proste, tupe graće stvoreni da bismo pustili opasnost da nam čupa bradu, a mi da mislimo da je to šala. Čućete uskoro još više. Ja sam voleo vašeg oca, a volim i samog sebe. To će vam, nadam se, pomoći, da bi zamislili...
(Ulazi glasnik.)
Šta je sad. Kakva novost?
GLASNIK
Gospodaru,
pismo od Hamleta vašem veličpnstvu jedno, a drugo kraljici.
KRALj
Hamlet?
Ko ih je don'o?
GLASNIK
Mornari, kažu, kralju.
Nisam ih video. Dade mi Klaudije, a on ih.primi od donosilaca.
KRALj
Laerte, da ih čujete. - Ostavi nas.
(Glasnik odlazi.)
(Čita.)
„Visoki i moćni! Znajte da sam go pao na vaše kra- ljevstvo. Sutra ću moliti za dopuštenje da vidim vaše kraljevsko lice. I onda ću, zamolivši vas najire za oproštaj, ispričati vam prilike i udese moga iznenad- nog i vrlo čudnovatog povratka.
Hamlet."
Šta znači to? Jesu li s Hamletom svi došli natrag? Ili je to laž, a ništa u stvari?
LAERT
Poznajete l' ruku?
KRALj
,Hamletova je. - „Go". - U napomeni on kaže „sam". Šta ti kažeš na to?
LAERT
Ja se tu gubim. Ali, neka doće, to bol u mome srcu zagreva nadom da ću doživet u lice mu reći:
..Ti si uradio to!"
KRALj
Ako je tako,
Laerte - a kako bi moglo ne biti?
Il' kako bi moglo biti drukčije? - Hoćete li da me poslušate vi?
LAERT
Hoću, moj kralju, samo ako me na mir ne gonite,
KRALj
Na tvoj sopstveni mir.
Ako se on sada, izbegnuvši put, vratio, pa više i ne misli na nj, ja ću ga na jedan podvig navesti, sad baš u mojoj misli sazreo, pod kojim mora pasti neizbežno.
Zbog smrti mu tada ni prekora ćuv dunuti neće; a majka mu sama primetiti neće ovu zamku tad i nazvaće je slučajem.
LAERT Moj kralju,
slušaću vas rado, i radijejoš, ako biste tako udesili stvar da oruće budem ja.
KRALj
Sasvim se slaže!
Od odlaska đašeg pričalo se mnogo
vama, i to pred Hamletom baš, povodom veštine u kojoj, kažu, vi blistate. Ceo vrlina vam zbir
ne izmami tolko zavisti u njega ko ta što - mislim - najnižeg je reda. LAERT
Koja je to veština, gospodaru?
KRALj
O, prosta traka na kapi mladosti, no ipak zato potrebna. Jer njoj bezbrižna, laka nošnja pristaje ko zrelom dobu kožusi i bunde, namenjene zdravlju i ozbiljnosti mu.
Pre dva meseca beše ovde neki plemić normandijski. Ja sam posmatrao Francuze i bio protiv njih; oni su veoma vešti na konju; al' taj plemićje znao neke čini tu, on je u sedlo bio urastao
takva čuda s konjem pravio ko da je jedno telo, polubiće
s lepom životinjom; on nadmaši sve zamisli moje, sve radnje, oblike koje zamišljah, i ja zaostadoh
za onim štoje on izvodio.
LAERT
Jedan Normanćanin beše?
KRALj
Normanđanin.
LAERT
U život da je Lamond.
KRALj
Glavom on.
LAERT
Dobro ga poznajem. On je odista ukras i alem celog naroda.
KRALj
On mi je o vama mnogo pričao tad i odao vam toliko priznanja u vežbi i veštini odbrane, a osobito u mačevanju, da je uzviknuo: to bi bio prizor kad bi neko mogo nadmašiti vas! Kleo se da borci zemlje njegove ni pokreta, ni pažnje nemaju, ni oka, kad ste vi protivu njih.
Taj izveštaj je njegov Hamleta zavišću tolko otrovao da je želeo samo i boga molio da dođete, da se ogledate s njim.
Sad iz toga...
LAERT
Šta iz tog, gospodaru?
KRALj
Laerte, je l' vam otac bio drag?
Ili ste samo jedna slika tuge, lice bez srca?
LAERT
Zašto pitate?
KRALj
Ne zato što mislim da svog oca niste voleli, već zato što znam da je ljubav plod okolnosti; što primera znam da vreme stiša žar i oganj njen.
U plamenu same ljubavi već ima pepela, gara koji slabi nju, i ništa nije isto dobro vazda.
Kad dobroga sama naraste obiljem, ona od sopstvene punoće već mre. Kada hoćemo da radimo, treba raditi onda kad hoćemo; jer to „hoćemo" se menja i odlaže, i slabi toliko koliko ima ruku, prilika ili jezika. I tad to „treba" je rasipan uzdisaj što olakšanjem ozlećuje. Sad, u srcečira: Hamlet dolazi.
Šta biste učinili vi da pokažete da ste sin svoga oca - ali više delom no rečima samo?
LAERT
Ja bih ga u crkvi zaklati mogo.
KRALj
Da, nikakvo mesto
ne treba da ubistvo zaštićava,
a osveta ne sme imati granica.
Al', dobri Laerte, ako to želite, budite u svojoj odaji skriveni.
Čim se Hamlet vrati, znaće da ste tu. Mi ćemo naći koga da pred njim veliča vašu veštinu dvogubo no onaj Francuz u svojoj pohvali. Ukratko, neka vas sukobe; pa tad nek se u vaše glave opklade.
Nebrižljiv kao što je, plemenit, prevari neuk, on mačeve neće ispitati, i tako ćete lako, s malo lukavstva, izabrati mač nezatupljeni, i mučkim udarcem osvetiti se za smrt oca svog.
LAERT
Učiniću. A za taj cilj ću mač namazati. Od jednog travara smrtonosnu neku kupio sam mast, u koju kad samo zamočite nož, te njim krv pustite - ni najreći melem, spravljen od sviju čudotvornih trava pod mesecom, od smrti ne spasava onog ko bude ogreben. Tom kugom dodirnuću mog mača vrh, da kad ga ubodem malo - to mu bude smrt. KRALj
Promislićemo o tome i dalje; odmerićemo najbolji način, čas, koji će biti zgodni za naš smer.
Ako bismo se u tom prevarili, da se kroz našu igru providi naš plan, bolje bi bilo i ne pokušati.
Zbog toga taj plan mora imati potpore, ili drugi kakav, što bi uspeo, ako prvi propadne.
Čekajte malo. Mi ćemo praviti svečanu opkladu za pobedu vašu... Imam ga:
kad budete borbom zagrejani, žedni - rad toga prav'te što žešće udarce - pa on zatraži da pije, imaću spremljen za njega pehar naročit, iz koga kad srkne samo, ako nekim slučajem izbegne otrovni ubod vaš, naš umišljaj će biti već ostvaren.
Al' stoj, kakva je to vika?
(Ulazi Kraljica.)
Kako ste, kraljice mila?
KRALjlCA
Jedna žalost stupa
drugoj u stopu, tako slede brzo.
Laerte, vaša se sestra utopila.
LAERT
Utopila? Gde?
KRALjlCA
Kraj potoka je jedna vrba tu, što u ogledalu vodenom ogleda svoje sivo lišće. Ona je tu došla sa neobičnim vencem od koprive, od šeboja, božura, kandilke, kojoj pastiri ružno ime daju, a devojke je „mrtvački prsti" zovu. Tu, na nadvijene grane se penjala da na njih cvetni venčić obesi, dok puče jedna grančica neverna; a ona pade sa nakitom cvetnim u suzni potok. Skuti rašireni donekle je ko vilu nosiše.
Za to je vreme ona pevušila napeve starih pesama: ko sama nesvesna svoje nesreće sopstvene, i kao stvorenje roćeno i vično za taj elemenat. Al' to brzo bi; jer natopljeno odelo oteža i nesrećnicu jadnu odvuče od njene pesme u blatnjavu smrt. LAERT
Avaj, onda se ona utopila! KRALjlCA
Utopila se, da, utopila.
LAERT
l odveć ti je vode, jadna sejo, zato ja svoje suze uzdržavam.
Pa ipak, to su naše navike.
Priroda drži svoje običaje pa ma šta hteo govoriti stid, sa suzom izlazi i žena u meni. Zbogom, moj kralju. Reči ognjene buknuti žele, al' ih slabost ta utulila!
(Ode.)
KRALj
Hajdmo, Gertruda, za njim, koliko se mučih da mu stišam bes, sad opet strepim raspaliće ga to. Zato hajdemo za njim.
(Odlaze.)

PETI ČIN uredi

SCENA PRVA uredi

Groblje.

(Ulaze dva grobara s ašovima itd.)

PRVl GROBAR
Može li biti sahranjena po hrišćanskom obredu ona koja samovoljno traži svoje sopstveno spasenje? DRUGl GROBAR
Kažem ti da može. l zato joj odmah pravi grob. Pre- gledač leševa je izvršio uvićaj nad njom i našao da je
treba sahraniti po hrišćanskom obredu.
PRVI GROBAR
Kako to može biti, sem ako se utopila u samood- brani?
DRUGI GROBAR Eto, našli su da je tako.
PRVI GROBAR
To mora biti ,,se offendendo"; ne može biti drukči- je. Jer tu je čvor: ako se ja namerno utopim, to dokazuje jedan čin; a čin ima tri učina, to jest: činiti, raditi, izvršiti, i onda, ona se utopila namerno.
DRUGI GROBAR
Tako je. Nego čuj me, čika-kopalo...
PRVI GROBAR
Dopustite mi! Ovde je voda - dobro; ovde stoji čovek - dobro. Sad, ako ovaj čovek dođe ovoj vodi i utopi se, onda je to onaj koji se utapa. hteo-ne hteo, jer je on išao, zapamti to. Ali ako voda dođe k njemu i utopi ga, onda se on ne utapa; eg§o, onaj koji nije kriv za svoju sopstvenu smrt ne prekraćuje svoj sopstveni život. DRUGI GROBAR Ali, je li to po zakonu?
PRVI GROBAR
Dabogme da je po zakonu; po zakonu o pregledu leševa. DRUGI GROBAR
Hoćeš li da ti kažem istinu? Da ovo nije bila ot- mena gospođa, ona ne bi bila sahranjena po hrišćan- skom obredu.
PRVI GROBAR
E, sad si rekao kako valja. Utoliko žalosnije što velikaši imaju na ovome svetu više prava da se dave i vešaju no njihova braća u Hristu. - Hajde, ašove! Nema starije vlastele od baštovana, kopača i grobara; oni nastavljaju Adamov zanat.
DRUGI GROBAR Zar je on bio vlastelin?
PRVI GROBAR
Pa on je prvi rukovao oruđem.
DRUGI GROBAR E da, nije rukovao!
PRVI GROBAR
Šta! Da ti nisi neznabožac? Kako ti razumeš Sve- to pismo? Sveto pismo kaže: Adam je kopao. A je li mo- gao kopati bez ruke i oruća? Zadaću ti drugo pitanje.
Ako mi ne odgovoriš kako valja, priznaj da si...
DRUGI GROBAR Hajde, zadaj!
PRVI GROBAR
Ko gradi jače i od zidara, i od brodara, i od dunđe- rina?
DRUGI GROBAR
Onaj što gradi vešala; jer ta građevina nadživi hiljadu žitelja.
PRVI GROBAR
Sviđa mi se dosetka, vere mi! Vešala, to je dobro.
Ali kako je dobro? To je dobro za one što čine zlo. Sad ti činiš zlo kad kažeš da su vešala jače građena od crkve eg§o, vešala mogu biti dobra za tebe. Još jedan- put, hajde.
DRUGI GROBAR
. Ko gradi jače i od zidara, i od brodara, i od dunđe- rina?
PRVI GROBAR
Hajde, kaži to, i skini jaram.
DRUGI GROBAR Vere mi, kazaću.
PRVI GROBAR Kaži!
DRUGI GROBAR
Krsta mi, ne umem da kažem.
(Ulaze Hamlet i Horacio.)
PRVI GROBAR
Ne mućkaj više glavom oko toga; jer tvoj glupi maga- rac neće ubrzati korak ako ga batinaš. Pa ako ti dru- gi put postave takvo pitanje, ti kaži: grobar! Kuće ko- je on gradi traju do Strašnoga suda. Hajde, idi u krčmu kod Jovana i donesi mi polić rakije.
(Drugi grobar ode.)
(Peva.)
U mladosti sam ljubio, ljubio; to beše tako slatko; dosadu sam time gubio, gubio, lepo bi, al' kratko.
HAMLET
Zar taj klipan ne oseća šta radi kad peva a kopa grob?
HORACIO
Njemu je navika olakšala posao.
HAMLET
Sasvim je tako: nezaposlena ruka je osetljivija.
DRUGI GROBAR (peva)
Jer starost, ko lopov u koraku laku
dođe i svojim kandžama te svije, i baci te tada u duboku raku, pa bio, ko da nije.
(Izbaci jednu lobanju.)
HAMLET
Ova je lobanja imala jezik i mogla je nekada pevati.
Kako je ovaj lupež treska o zemlju, kao da je vilica Ka- inova, prvoga ubice. Toje možda ćupa kakvog politi- čara, koju ovaj magarac sada nadmudruje, ili nekoga što je hteo prevariti boga; zar nije moguće?
HORACIO Moguće je, kneže.
HAMLET
Ili kakvog dvoranina koji je umeo govoriti: „Dobro jutro, dobri gospodaru! Kako ste, dobri gospodaru?" To je, može biti, taj i taj gospodin koji je pevao pohval- nice konju toga i toga gospodara, misleći da ga dobije na poklon. Zar nije moguće?
HORACIO Jeste, kneže.
HAMLET
Da, da, tako je. A sada je svojina gospoće Crkosave, bez usana, i ćuškana tamo-amo motikom jedne grobarske njuške. To je divan prevrat, samo ako umemo da ga vidi- mo. Zar te kosti nisu vredele malo više no toliko da
se sada igraju njima šore? Moje mi kosti sevaju kad pomislim na to.
PRVI GROBAR(peva)
Motika, i budak, i ašov, i pokrov od platna prosta, i grobna humka kao krov dosta je za takog gosta.
(Izbaci drugu lobanju.)
HAMLET
Evo druge. Zar to ne bi mogla biti lobanja kakvog advokata? Gde su mu sada njegove podvale i dosetke, pa- ragrafi, dokazi i lukavstva? Što trpi da ga ovaj ne- zgrapni zavrzan ćuška oko ćupe tom glibavom motikom, i ne podiže protiv njega tužbu za zlostavljanje? Hm!
Ovaj čovek je u svoje vreme mogao biti velikozakupac zemalja. sa njegovim tapijama, obligacijama, njegovim taksama, njegovim dvostrukim jemstvima i njegovim ra- čunima dohotka? Je li to suma njegovih dobiti i zavr- šni račun njegovih prihoda, da njegova fina ćupa dobi- je puno finog blata? Zar mu njegovi dvostruki jemci neće zajemčiti više od ove kupovine za dužinu i ši- rinu jednog ugovora u duplikatu? Ni sva prenosna pis- ma njegovih poseda ne bi stala u ovu kutiju; pa zar da sopstvenik nema za sebe više od toga? Ha?
HORACIO
Ni pedi više, gospodaru!
HAMLET
Ne pravi li se pergament od ovčije kože?
HORACIO
Da, kneže, i od teleće.
HAMLET
Ovce i telad su svi koji se na njemu obezbećuju. - Da oslovim ovog čoveka. - Čiji je to grob, prijatelju?
PRVI GROBAR Moj gospodine.
(Peva.)
I grobna humka kao krov dosta je za takvog gosta.
HAMLET
Gotovo je tvoj, jer ti si, eto, u njemu.
PRVI GROBAR
Vi ste van njega, gospodine, i zato nije vaš; a ja ne ležim u njemu, pa ipakje moj.
HAMLET
Ti lažeš, kad ne ležiš u njemu, a kažeš da je tvoj.
On je za mrtve, a ne za žive; i zato, dakle, lažeš.
PRVI GROBAR
To je živa laž, gospodine: nobeći će od mene vama. HAMLET
Za koga kopaš ovu raku?
PRVI GROBAR Ni za koga.
HAMLET Onda za koju?
PRVI GROBAR Ni za koju.
HAMLET
Pa šta ćete zakopati tu?
PRVI GROBAR
Nešto što je bilo žena, gospodine; ali, bog da joj dušu prosti, ona se upokojila.
HAMLET
Kako ta lola cepidlači! Moramo mu govoriti vrls korektno, inače će nam dosaditi svojim dvosmislica- ma. Bogami, Horacio, primetio sam za ove tri godine da se svet toliko oteo da seljak čepa na pete dvoraninu, Otkad si ti grobar?
PRVI GROBAR
Izmeću svih dana u godini postao sam grobar bai onoga dana kada je naš pokojni kralj Hamlet iobedis Fortinbrasa.
HAMLET
Koliko ima od tada?
PRVI GROBAR
Zar vi tode znate? Pa to zna svaka budala. Toje bils baš na dan roćenja mladog Hamleta, onoga štoje polu deo i štoje poslat u Englesku.
HAMLET
Da, tako je. A što su ga poslali u Englesku?
PRVI GROBAR
Što? Zato što je poludeo. Tamo će oporaviti pamet; ako ne, toliko i čini.
HAMLET A šta to?
PRVI GROBAR
Jer mu se tamo neće primetiti; tako su svi ludi kao i on.
HAMLET
Pa kako je poludeo?
PRVI GROBAR Kažu vrlo čudnovato.
HAMLET
Kako „čudnovato"?
PRVI GROBAR
Tako, sišao je upravo s uma.
HAMLET A povodi?
PRVI GROBAR
Kako povodi! - Ovde u Danskoj, ja sam tu grobar, što deranom - što čovekom, već trideset godina.
HAMLET
Koliko čovek leži u zemlji dok ne istrune?
PRVI GROBAR
Bogme, ako nije bio truo za života - jer u današnje vreme imamo tako mnogo leševa zaraženih vrengom da se jedva održe i do ukopa - trajaće vani nekih osam ili devet godina; kožar će istrajati devet godina.
HAMLET
Zašto on duže no ostali?
PRVI GROBAR
Zašto, gospodine? Njegova je koža tako uštavljena njegovim zanatom da može dugo izdržati vodu; a voda vam ćavolski rastvara lešine. Evojedne lobanje; ta je lobanja ležala u zemlji dvadeset i tri godine.
HAMLET Čija je bila?
PRVI GROBAR
Bila je jedne budale. Šta mislite čija je bila?
HAMLET
Bogami, ne znam.
PRVI GROBAR
Čuma na njega! Bila je to lupeška budala. Jednom mi je sručio na glavu bocu rajnskog vina. Ta lobanja, gospo- dine, bila je Jorikova lobanja, kraljeve budale.
HAMLET Ova lobanja?
PRVI GROBAR Baš ta.
HAMLET
Daj da vidim. (Uzme lobanju.) Avaj, jadni Joriče! Znao sam ga, Horacio; bio je bezgraničca veseo; imao je izvr- sne dosetke, hiljadu puta me je nosio na lećima; a sad, ka- ko mi je gnusno da gledam ovo; grlo mi se od toga steže. Ovde su visile usne koje sam poljubio ne znam koliks puta. Gde su sada tvoja zajedanja, tvoje šale, tvoje pesme tvoje munjevite dosetke što su za stolom stvarale bur\ smeha? Zar ničega što bi se podsmehnulo vašem kreve- ljenju? Sasvim otpala gubica! Idi sad u gospoćinu sobA i kaži joj da lice može namazati slojem debelim kas palac, ipak će najzad ovako izgledati! Neka se naemeje na to! Molim te, Horacio, kaži mi nešto. g HORACIO Šta kneže?
HAMLET
Misliš li da je Aleksandar izgledao u zemlji is- to ovako?
HORACIO Isto tako.
HAMLET
I tako zaudarao? Pih!
(Spusti lobanju.)
HORACIO Isto tako, kneže.
HAMLET
Na kakve li se trice možemo vratiti, Horacio! Zar naša mašta ne bi mogla ići po tragu plemenitog pra- ha Aleksandrovog dok ne naće da čepom zapušava kakvu rupu za vranj?
HORACIO
Posmatrati stvari tako značilo bi posmatratn od- više utančano!
HAMLET
Ni najmanje, vere mi; nego ići sa dovoljno osećanja mere i verovatnoće koja bi nas vodila otprilike ova- ko: Aleksandar je umro, Aleksandar je sahranjen; Alek- sandar se vraća u prašinu; prašina je zemlja; od zemlje pravimo blato. Pa zašto od tog blata, u koje je on pre- tvoren, ne bismo mogli začepiti kakvo bure piva?
Carski je Cezar umro, posto prah, čuva rupu, vetra da ne uđe dah.
O, što ta zemlja što svetu dava strah, zakrpa zidu u isti je mah?
Al' mir! Sklonimo se. Evo ide kralj.
(Ulaze sveštenici u povorci; leš Ofelijin; za njim Laert i tužbalice. Kralj i Kraljica sa svitom itd.)
Kraljica? Sav dvor? Za kim idu to?
Pa s tako krnjom pratnjom? Ovo znači
da je leš koji prate oduzeo očajničkom rukom život sebi sam; a ugledna je ličnost bila to.
Uklonimo se malo, da vidimo.
(Povuče se u stranu sa Horacijem.)
LAERT
Hoće li biti još kakvog obreda?
HAMLET
Ovo je Laert, vrlo otmen mladić.
Pazi.
LAERT
Ima li još što da se svrši?
PRVI SVEŠTENIK Pogreb je bio veliki
koliko dopuštenja beše za nj. Jer njena smrt sumnjiva beše; i da viša vlast nije' nad kanonom bila, ona bi u nesveštanoj zemlji ležala do poslednje trube; mesto molitve kamenje, šljunak bacali bi na nju.
Al' ovde su joj dopušteni venci, i devojačko cveće, i sahrana sa zvonima i pratnjom.
LAERT Više nema ništa da se radi?
PRVI SVEŠTENIK Nema više šta.
Obesvetili bi službu posmrtnu pojanjem opela. Rekvijema njoj, ko dušama u miru preminulim.
LAERT
Položiteje u zemlju, i neka iz njenog lepot tela prečistog izniknu ljubičice! Kažem ti, okrutni pope, moja sestrica će u anćeoskom horu biti, dok ćeš ti urličući ležati.
HAMLET
Šta! Lepa Ofelija?
KRALjICA
Najslaćoj -slatkoj; zbogom otišla!
Cvetu - cveće.
(Posipa je cvećem.)
Ja mišljah bićeš moga Hamleta, pa da ti kitim, mila devojko, postelju bračnu, a ne hladni grob.
LAERT
O trostruk jade, padni deset puta trostruko na onu glavu prokletu čiji ti zločin najsvetliji um oduze! Zemljo, budi strpljiva, dokjejoš jednom ne zagrlim ja!
(Skoči u grob.)
Gomilajte zemlju na mrtvu i na živog dok od te ravni ne naraste breg viši no stari Pelion.'" il" glava nebeska plavog Olimpa!
HAMLET (prilazeći)
Ko je taj
čiji bol tolikom snagom govori, što žalosna mu reč začara zvezde u letu, te su stale slušati ranjene čudom? - A ovo sam ja.
Danac Hamlet.
(Skoči u grob.)
LAERT
Nek ti dušu vrag odnese!
(Rve se s njim.)
HAMLET
Loša molitva ti ta!
Molim te, skidaj prste mi sa grla!
Jer mada nisam ni žučan ni brz, u meni je ipak nešto opasno, od čega se mudro bojat. Dole ruku!
KRALj
Razvadite ih!
KRALjlCA
Hamlete! Hamlete!
SVl
Gospodo!
HORAClO
Dobri kneže, stišajte se!
(Pratioci ih razdvoje i oni izađu iz groba.) HAMLET
Ah, boriću se s njim za ovu stvar dok trepavice moje ne klonu.
KRALjlCA
Za koju stvar, moj sine?
HAMLET Voleo sam
Ofeliju. Braće četrdeset hiljada sa svom množinom svoje ljubavi dostigli ne bi moju. Šta bi ti učinio za nju?
KRALj
Laerte, on je lud!
KRALjlCA
Za ime boga, ostav'te ga vi!
HAMLET
Krsta mu, kaži šta bi činio?
Bi l' gladovo, plako, bi l' se tukao?
Bi l' kido sebe, bi li sirće pio?
Krokodile jeo? Vidiš, a ja bih.
Jeli si došao ovamo da sliniš, da prkosiš meni skačuć u njen grob?
Da se sa njome sahraniš? -1 ja ću!
A kad brbljaš o bregovima, nek milione ari na nas bace, dok naša humka pržeć svoje teme o zonu ognja učini da Osa bude kao prosta bradavica. Šta,
KRALjlCA
Ovo je čisto ludilo. Još malo ovako će biti u nastupu tom; pa zatim, krotak ko golubica, kad zlatne svoje tičiće izleže,
u ćutanju će sedeti pogružen.
HAMLET
Čujte, gospodine, kažite mi uzrok što vi ovako sa mnom postupate?
Ja sam vas vazda voleo; al' šta mari! Može se Herkul namučiti vas - maukaće mačka, urlikaće pas.
(Ode.)
KRALj
Molim te, Horacio dobri, pazi na nj. (Horacio odlazi.)
(Laertu.)
Nek razgovorom našim prošle noći ojačate svoje strpljenje. Mi ćemo ubrzati odmah stvar. - Dobra Gertruda, vi pripazite malo sina svog.
Ovaj grob će živi spomenik da ima; a mirni časi doći će nam skoro.
Strpljivo dotle postupati valja.
(Odu.)

SCENA DRUGA uredi

Dvorana u zamku.

(Ulaze Hamlet i Horacio.)

HAMLET:

Toliko o tom. Videćeš sad dalje.
Ti se opominješ okolnosti svih?

HORACIO:

Sećam li se, kneže?

HAMLET:

U srcu mom beše
neka borba što mi ne davaše sna;
osećah se kao okovan buntovnik.
Brzo - nek je slava baš brzini toj; jer priznajmo da nam naša lakoumnost posluži katkad kada nam izblede planovi duboki; - učimo se tom da postoji neko božanstvo što vlada ishodima naših namera, ma kako da smo zamislili njih.

HORACIO:

To je sasvim izvesno.

HAMLET:

Skočim iz moje kabine, ogrnem ogrtač pomorski, pipajući u mraku, da ih naćem, i to uspeh.
Uzmem njin svežanj, pa se tad povučem opet u svoju sobu. Tako drsko da mi strah na učtivost zaboravi, ja glavni njihov nalog raspečatim: i nađem - o, kraljevskog podlaštva! - u njemu izričan nalog, nakićen sa mnogo razloga raznih što se odnose na bezbednost Danske i Engleske, kao i na strašne stvari, ako budem živ -
da to, pročitavši, i bez oklevanja, brže no sekiru što bi naoštrili, odseku moju glavu.

HORACIO:

Je l' mogućno?
HAMLET
Evo pročita kad si dokoniji.
Al' hoćeš da čuješ šta uradih ja?
HORACIO Molim vas.
HAMLET
Uhvaćen tako u lupešku mrežu, pre no što bih prolog posmatranja dao mozgu svom, on preće na delo. Ja sednem; smislim nov nalog; napišem ga lepo.
Nekad sam smatro, ko naši državnici, da je prostota lepo pisati, i mučih se da se odviknem od tog; ali mi je sad to dobro došlo baš.
Hoćeš da čuješ šta sam sročio otprilike?
HORACIO
Hoću, dobri kneže moj.
HAMLET
Od strane kralja molbu ozbiljnu.
Pošto je engleski kralj kletvenik veran, i da bi ljubav cvetala meć njima ko palma; da bi mir nosio svoj venac od žita; da bi veza njinog prijateljstva bila čvršća, i još mnogo sve takvih ,,da bi" velike važnosti - on treba, čim vidi sadržaj ovoga, bez kraćeg ili dužeg premišljanja, da donosioce pogubi nenadno, ni za oproštaj im ne dajući čas.
HORACIO
A kako ste zapečatili?
HAMLET
Kako!
Baš u tome se prst neba pokazo.
U kesi mi beše moga oca žig, što kalup je za danski pečat bio.
Uvijem pismo, ko što prvo beše, potpišem, udarim pečat i ostavim na isto mesto. Promenu nije niko mogao da primeti više. Drugi dan naš pomorski je boj nastupio; a zatim doće ono što već znaš.
HORACIO
Tako su Gildenstern i Rozenkranc pali? HAMLET
Pa oni su se, dragi moj, predali i udvarali se čisto ovom poslu.
Oni moju savest ne uznemiruju. Nametljivost je donela im pad.
Opasno je kad se slabić utakne u gnevan dvoboj moćnih protivnika između zamaha, meć vrhove mača. HORACIO
Kakav je to kralj?
HAMLET
Misliš da mi nije slobodno da tog što mi ubi oca, a mater uprlja, što se meć presto i međ moje nade uguro, udicu na moj život sam bacio, pa još s podlošću tolikom - da ne bi savesno bilo ovom rukom nagraditi ga? I zar ne bih bio proklet kada bih pustio taj čir na našem telu da raste daljim zlom?
HORACIO
Iz Engleske će on doznati brzo kakavje ove stvari bio kraj.
HAMLET
Biće to brzo. Interval je moj; a čovekov život dok kažem jedan tek.
Al' veoma žalim. dobri Horacio. spram Laerta što se zaboravih ja.
Vidim, doduše, i njegovu kob u slici svoje. Tražiću oproštaj.
Al' razmetanjem tugom me je zbilja bacio u strašan gnev.
HORACIO Mir. Ko je to?
(Ulazi Ozrik.)
OZRIK
Vaše gospodstvo nam je dobro došlo natrag u Dansku. HAMLET
Ponizno vam hvala, gospodine. - (Horaciju) Pozna ješ li ti ovoga vodenog komarca?
HORACIO Ne, dobri kneže.
HAMLET
Utoliko više nade za tvoj spas, jer greh je poznavati ga. On ima mnogo zemlje, i to plodne. Neka jedna živo- tinja bude gospodar životinja, njene će jasle stajati uz kraljevu trpezu. - On je svraka i, kao što rekoh, raspolaže silnom nečistoćom.
OZRIK
Dragi kneže, ako je vaše gospodstvo dokono, ja bih vam saopštio jednu stvar od strane njenog veličanstva. HAMLET
Primiću je, gospodine, sa svom pažnjom svoga duha. Stavite svoju kapu na svoje mesto; ona je za glavu. OZRIK
Blagodarim vašem gostoprimstvu; veoma je toplo. HAMLET
A. ne, verujte mi. veoma je hladno; duva severac.
OZRIK
Zaista je prilično hladno, gospodaru.
HAMLET
Ali ipak mi se čini da je zaparno i toplo; ili moja priroda...
OZRIK
Da, preterana zapara je, kneže, kao da je - ne znam ni ja sam da kažem. - Ali, gospodaru, njegovo veličanstvo mi je naredilo da vas izvestim da je ono položilo ve- liku opkladu na vašu glavu.
Stvar je, kneže, u ovome.
HAMLET
Molim vas, samo, ne zaboravite... (Hamlet mu daje znak da stavi kapu na glavu.)
OZRIK
Neka, dobri gospodaru; to je radi moje lične udobno- sti, verujte. Tu skoro je, gospodine, došao na dvor Laert; toje, verujte mi, savršen gospodin, pun najlepših oso- bina, vrlo otmenog ponašanja i sjajne spoljašnjosti. I odista, govoreći o njemu kako treba, on je čitava karta ili kalendar otmenoga sveta; jer ćete u njemu naći koji bilo deo sveta koji bi jedan plemić želeo da vidi.
HAMLET
Gospodine, njegove oznake nimalo ne trpe zato što ih vi odrećujete; iako znam da bi njihov inventar zbu- nio aritmetiku pamćenja, a ipakje izostao s pogledom na brzinu njegovih jedrila. Ali, s istinitom pohvalom, smatram da je njegova duša tako bogata roba, a njegova unutrašnjost toliko retka i dragocena da bismojoj, verno oslikanoj, našli sličnu još samo u njenom ogle- dalu; a svaki koji bi ga hteo podražavati bio bi samo njegova senka, i ništa više.
OZRIK
Vaše gospodstvo govori o njemu s potpunom nepo- grešivošću.
HAMLET
Ali čemu sve ovo gospodine? Zašto bismo uvijali toga izvrsnog plemića u tmušu naših slabih pohvala? OZRIK
Gospodaru?
HORACIO
Zar se ne bismo mogli sporazumeti razumljivijim je- zikom? Vi biste, gospodine, to svakako mogli.
HAMLET
Šta znači vaše spominjanje toga gospodina?
OZRIK
Laerta?
HORACIO (po strani Hamletu)
Njegova kesa je već ispražnjena. On je sve svoje zlat- ne reči već potrošio.
HAMLET Da, gospodine.
OZRIK
Ja znam da vi niste neobavešteni...
HAMLET
Želeo bih, gospodine, da govrrite istinu; ali, vere mi, kad biste je kazali, to za moju ličnost ne bi bilo osobito pohvalno. Dakle, gospodine?
OZRIK
Vi niste neobavešteni kakvom izvrsnom veštinom raspolaže Laert...
HAMLET
To ne bih mogao reći, sem da se ogledam s njim u toj izvrsnoj veštini; jer dobro poznati nekoga čoveka, znači poznati samoga sebe.
OZRIK
Mislim u pogledu njegovoga oružja, gospodine. Po glasu koji uživa on u svojoj veštini nema sebi ravna. HAMLET
Šta mu je oružje?
OZRIK Rapir i nož.
HAMLET
To su dva oružja; ali, dobro.
OZRIK
Kralj se, gospodine, opkladio s njim u šest arapskih konja; a on je, mislim, založio šest francuskih rapi- ra sa celim priborom, kao pojasom, kaišima i tako da- lje. Tri od tih bedrenjaka, vere mi, veoma su lepi za oko i vrlo su zgodni za drške; divni su ti bedrenjaci i vrlo bogato ukrašeni.
HAMLET
Šta vi zovete bedrenjacima?
HORACIO (Hamletu)
Znao sam da ćete morati zatražiti objašnjenje pre no što ste to i učinili.
OZRIK
Bedrenjaci su, gospodine, kaiši.
HAMLET
Izraz bi bolje odgovarao predmetu kad bismo mogli nositi top o bedrima. A donde, voleo bih da budu kai- ši. Pa onda: šest arapskih konja za šest francuskih rapira sa priborom, i tri vrlo bogato ukrašena kat- ša! To je francuska opklada protiv Danske. Zašto je to, da upotrebim vašu reč, založeno?
OZRIK
Kralj se, gospodine, kladi da vas on u dvanaest napa- da neće nadmašiti tri puta više nego vi njega. Laert se kladio sa dvanaest na devet i odmah bi moglo doći do utakmice ako bi vaše gospodstvo dalo blagonakloni odgovor...
HAMLET
A ako bih ja odgovorio: ne?
Ja mislim, kneže, da stavite svoju ličnost za ogled prema njemu.
HAMLET
Gospodine, ja ću šetati ovuda po dvorani. Sada je vreme moga dnevnog odmora; i, ako je njegovome veličan- stvu po volji, neka donesu oružje; ako gospodin pristane i kralj ostane pri svojoj nameri, ja ću dobiti opkladu za njega, ako mogu; ako ne, neću dobiti ništa sem svoje sramote i suvišnih udaraca.
OZRIK
Hoću li tako da izvestim?
HAMLET
U tom smislu, gospodine, a s ukrasima koji se vašoj prirodi dopadnu.
OZRIK
Preporučujem svoju odanost vašem gospodstvu.
HAMLET
Sluga, sluga sam. (Ozrik ode.) Dobro čini što se sam preporučuje; jer mu nijedan tući jezik ne bi učinio takvu uslugu.
HORACIO
Taj vivak otrča s ljuskom na glavi.
HAMLET
Taj se udvarao bradavici svojg matere pre no što bi je uzeo da sisa. Tako je i on (kao i mnogi sa takvim va-
spitanjem, za kojima, znam, ovo ništavno doba luduje) primio sam modu vremena i spoljašnju odeću društve- nog opštenja, neku vrstu površnog, mehurastog znanja koje njega i njemu slične prenosi preko najdubljih i naj- zamršenijih mišljenja. Ali duni samo u njih, ogleda radi, i mehur će se rasprsnuti i videće se da su oni pleva, a ne ovejano žito.
(Ulazi jsdan plemić.)
PLEMIĆ
Gospodaru, njegovo veličanstvo kralj vam se prepo- ručio po mladome Ozriku, koji mu je doneo vašu poruku da ga očekujete u dvorani. On me šalje da bi doznao da li vam je po volji da se ogledate s Laertom, ili ćete od- ložiti za docnije.
HAMLET
Ja sam veran svojim odlukama. One se slažu s kralje- vim željama: akoje raspoložen, ja sam gotov, sad ili kad mu crago, s pretpostavkom da budem sposoban kao sad. PLEMIĆ
Kralj, kraljica i svi ostali silaze ovamo.
HAMLET U dobri čas.
PLEMIĆ
Kraljica želi da progovorite koju nežnu reč sa Laertom pre nego što počnete borbu.
HAMLET
Ona mi daje dobru pouku.
(Plemić izlazi.)
HORACIO
Vi ćete, kneže, izgubiti ovu opkladu.
HAMLET
Ne verujem. Od njegova odlaska u Francusku ja sam stalno vežbao. Dobiću, blagodareći povoljnim uslovi- ma koje mi on daje. Ali ne možeš pojmiti kako mi je teško oko srca. No ipak, ne mari!
HORACIO
Ali, dobri gospodaru...
HAMLET
Toje prosta budalaština, ali osećam neku vrstu slutnje koja bi uznemirila ženu.
HORACIO
Ako vam srce ne mari za nešto, poslušajte ga. Ja ću ih presresti na putu i reći im da vam nije dobro.
HAMLET
Nipošto. Ja prkosim predskazanjima. Ima nekog pro- vićenja i u padu jednog vrapca. Ako bude sad, neće biti posle; ako ne bude posle, biće sad; ako neće biti sad, ipak će biti posle. Biti spreman, to je sve. Kad niko ne zna šta ostavlja, šta mari ako rano ostavlja? Neka bude. (Ulaze Kralj. Kraljica, Laert. plemići, Ozrik i drugi pra- tioci s mačevima i rukavicama. Sto sa bocama vina.)
KRALj
Ovamo, Hamlete, primi ovu ruku.
(Kralj stavlja Laertovu ruku u Hamletovu.)
HAMLET
Oprostite mi, uvredio sam vas.
Ali kao plemić, oprostite mi vi.
Svi prisutni ovde znaju, gospodine, a jamačno ste čuli, da sam kažnjen
bolnim rastrojstvom. Za sve što uradih i čime grubo izazvah vam čast, prirodu vašu i vaš gnev - ja ovde objavljujem: to je čista ludost bila.
Uvredi l' Hamlet Laerta? - Hamlet ne!
Ako je Hamlet izvan sebe sam,
to nije on, a Laerta uvredi,
onda to ne čini Hamlet - Hamlet ne.
Pa ko to radi? - Ludost njegova.
A kad je tako, Hamlet je uvrećen.
Ludost je dušman sirotog Hamleta.
Gospodine, u ovom skupu tu
nek me nepriznanje namernoga zla
pred plemenitim vašim osećanjem
izvini, kao kad bih bacio
svoju strelu preko kuće, pa onda njom
pogodio svoga brata.
LAERT Ja sam tim
zadovoljan u duši, zbog koje bih u ovom slučaju najviše i trebo na osvetu biti gonjen. Al' s pogledom na čast, ja stojim uspravno i neću još da se mirim dok neka starija gospoda, priznate časti, mi ne dadu glas za pomirenje, pa da imam tad neukaljano ime. Do tog časa ja ponućenu vašu ljubav primam ko ljubav, i neću da uvredim nju.
HAMLET
Tu izjavu primam srdačno, i rado za opkladu ću boriti se bratsku.
Dajte nam oružje. Hajte!
LAERT
Jedno meni!
HAMLET
Ja ću vam biti oružje, Laerte.
U mom neznanju vaša će veština, ko zvezda kakva kroz najcrnju noć, ognjeno da zablista.
LAERT Gospodine, vi mi se rugate.
HAMLET
Ne, ove mi ruke.
KRALj
Ozriče mladi, mačeve im daj.
Opkladu znate, sinovče Hamlete?
HAMLET
Vrlo dobro, kralju moj. Vaša je milost na slabiju se stranu kladila.
KRALj
Ne bojim se zato. Gledao sam vas oba.
On je bolji, ali dobitak je naš.
LAERT
Ovaj je težak; dajte drugi mač.
(Uzima drugi mač.)
HAMLET
Ovaj je dobar. Jesu li mačevi iste dužine?
(Spremaju se za borbu.)
OZRIK
Da, moj dobri kneže.
KRALj
Metnite čaše vina na taj sto..
Kad Hamlet prvi ili drugi udar da, il' ako treći udar odvrati, nek sa svih kula grunu topovi; Hamletovu će boljem dahu kralj napiti, u čašu biser baciti skuplji no što su redom četir kralja u danskoj kruni nosila. Dajte čaše!
I neka bubanj trubi govori, truba topovima što napolju stoje, topovi nebu, a nebesa zemlji:
„Sad kralj napija Hamletu!" Počnite. A vi, sudije, oštro pazite.
HAMLET
Napred, gospodine.
LAERT
Napred, kneže.
HAMLET
Jedan!
LAERT
Ne.
HAMLET
Sudije!
OZRIK
Udar. sasvim jasan udar.
LAERT
Dobro. Hajd opet!
KRALj
Stanite, da napijem,
Hamlete, ovaj biser tvoj je. Evo, u tvoje zdravlje!
(Trube i topovi iza scene.)
Podajte mu čašu.
HAMLET
Da dovršim ovaj ogled. Ostavite začas u stranu. Hajte!
(Borba.)
Šta velite?
Drugi udar.
LAERT
Dodirnut, dodirnut, ja priznajem.
KRALj
Naš će pobediti sin.
KRALjlCA
On je gojazan i kratkog daha.
Evo ti moga rupca, Hamlete; istrljaj čelo, kraljica napija za tvoju sreću, Hamlete!
HAMLET Dobra gospo!
KRALj
Gertruda, na pij!
KRALjlCA Hoću, kralju moj.
Dopusti, molim te.
KRALj (za sebe)
To je otrovana čaša; al' kasno je već.
HAMLET
Ja još ne smem piti, gospo. Odmah ću.
KRALjlCA
Da ti ubrišem lice!
LAERT
Pogodiću ga, kralju, sad.
KRALj Ne držim.
LAERT (za sebe)
Pa ipak mi se savest protivi.
HAMLET
Hajd, za treći, Laerte. Vi se samo igrate. Molim vas, napadnite svom žestinom svojom. Bojim se da vi pravite sa mnom šalu.
LAERT Tako zar kažete? Hajd!
(Bore se.)
OZRlK
S obe strane - ništa.
LAERT Sad ću vas.
(Laert rani Hamleta. Zatim, u raspaljenosti borbe, promeie rapire, i Hamlet rani Laerta.)
KRALj
Rastav'te ih!
Izbezumili se!
HAMLET
Ne, hajdete opet.
(Kraljica padne.)
OZRIK
Gledajte tamo na kraljicu, ho!
HORACIO
Sa obe strane krv. Kako ste, kneže?
OZRIK
Kako ste, Laerte?
LAERT
Ko u zamci ćuk.
Ozriče, ja sam pravedno ubijen sopstvenom svojom podlošću.
HAMLET Kako je kraljica?
KRALj
Pala u nesvest videći krvava oba.
KRALjlCA
Ne, ne, nego piće.
O, dragi Hamlete moj, napitak, piće...
Ja sam otrovana.
(Umre.)
HAMLET
O zločinstva! Ho!
Zatvorite vrata! Izdaja! Da vidim!
(Laert pada.)
LAERT
Ona je ovde. Vi ste ubijeni,
Hamlete. Nikakva medicina sveta spasti vas neće. U vama nema još ni za pb sata života. Oruće to izdajničko u ruci vam je tu, nezatupljeno i još otrovano.
Prevara se protiv mene okrenu.
Gle, evo gde ležim, da se nikada ne dignem više. - Ne mogu više. - Kralj, kralj je svemu krivac.
HAMLET
Šta, otrovan vrh?
Onda na svoje delo, otrove!
(Ubode Kralja.)
SVI
Izdaja! Izdaja!
KRALj
Odbranite me, prijatelji! Ja sam još samo ranjen. HAMLET
Evo ti, rodoskrvni, ubilački, prokleti kralju. Ispij to piće! Je li tu taj biser tvoj?
Idi za mojom materom!
(Kralj umire.)
LAERT
Poslužen
po zasluzi. Otrov spremio je sam.
Oprostimo jedan drugom, Hamlete.
Moja i moga oca smrt na tebe ne pada, ni tvoja na mene.
(Umre.)
HAMLET Nek nebo
spase te od toga! Idem za tobom. - Ja mrem, Horacio. Nesrećna kraljice, zbogom! A vi, što izgledate bledi i drhtite ovde pred nesrećom ovom; vi što ste samo nemi posmatrači ovoga čina, kad bih imao kad...
Ali smrt, taj surovi stražar, tačan je kada nas hvata! O rekao bih vam...
Al' neka stoji. Ja mrem, Horacio, ti živiš; pa pričaj neobaveštenim o meni i mojoj stvari pravedno.
HORACIO
Nemojte ni časka verovati to; jer ja sam više Rimljanin starinski no Danac. Još je ostalo pića tog.
(On uzima čašu.)
HAMLET (ustaje)
Ako si čovek, daj mi čašu tu.
Ostavi; neba mi, ja ću je uzeti.
(Hamlet baca čašu na pod i pada.)
Dobri Horacio, kakvo ranjeno
ime bi posle mene ostalo
kad se ništa ne bi znalo. Ako ikad,
ikada srcu tvome bejah drag, večitoj sreći nemoj ići još, u grubom svetu ovom vuci dah tegobno, da moju povest pripovedaš.
(Marš i pucnjava u daljini; Ozrik izađe.)
Kakva je ovo ratna uzbuna?
OZRIK (vraćajući se)
Mladi Fortinbras iz Poljske pobedno ide i engleskim poslanicima ratni pozdrav daje.
HAMLET (pada)
Ja mrem, Horacio.
Moćni mi otrov savlaćuje duh.
Vesti iz Engleske doživeti neću;
al' proričem da je na mladom Fortinbrasu
izbor. On ima moj umirući glas.
Reci mu to, i krupne i sitne okolnosti što su izazvale slom - ostalo je ćutanje.
(Umre.)
HORACIO
Plemenito jedno srce prepuče.
Dobru noć, dobri kneže! Horovi anćela nek ti otpevaju mir. - (Marš iza scene.)
Otkuda doboš dolazi ovamo? -
(Ulaze Fortinbras i engleski poslanici, sa bubnjevima,
zastavama i pratnjom.)
FORTINBRAS Gde je taj prizor?
HORACIO Šta bi želeli
da vidite? Jad, il' čudo? - Sve je tu.
FORTINBRAS
Ta gomila viče: pokolj! Gorda smrti! Kakva je bliska svetkovina to u paklenoj ti ćeliji, te sad kneževa tolko jednim mahom tek krvavo tako pobila si ti!
PRVI POSLANIK
Prizor je grozan, a izveštaj
naš iz Engleske je došo prekasno.
Gluve su uši što bi nas slušale kad pričamo da smo izvršili nalog, da Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi, gde ćemo naći za sebe zahvalnost?
HORACIO
Iz njegovih usta ne, i kad bi imo još moći života da vam zahvali.
On nije njinu naredio smrt.
Al' kad ste baš na krvav udar taj prispeli amo, vi iz poljskog rata, a vi iz Engleske, izdajte naređenja da ova tela budu izložena na pozornici posmatranja radi; i pustite me da svetu ispričam, koji još ne zna, kako beše sve.
Tu ćete čuti za dela svirepa,
neprirodna, krvava, za slučaj sudbine, za umorstva slučajna, za smrti zbog lukavog ili nametnutog povoda, i, na kraju svega toga, još
planovima tajnim što padoše na glave svojih tvoraca baš. Sve ispričaću vam verno.
FORTINBRAS
Pohitajmo
da čujemo i odabrane sve da pozovemo nek čuju, na skup.
Što se mene tiče, ja prihvatam s tugom svoj srećan udes. I ja imam još starinska neka prava u toj zemlji, što slučajem srećnim mogu tražit sad.
HORACIO
o tome ću imati povoda
da govorim, i to iz usta onoga čiji će glas druge za sobom povući.
Al' požurite da to odmah izvršimo dok duhovi su divlje uzbuđeni, da ne bi došlo više nesreće zbog zabluda ili zavođenja.
FORTINBRAS
Neka
četir kapetana iznesu Hamleta na estradu, kao ratnika. Jer on bi pokazao se, zbilja, pravi kralj da osta u životu. A u pratnji nek vojnička svirka i obredi ratni za njega glasno progovore sad.
Nosite tela. Ovaj prizor tužan za bojište lepje, a ovdeje ružan.
Hajte, naredite vojnicima paljbu!
(Posmrtni marš. Izlaze, noseći leševe. Zatim se čuje topovska paljba.)

KRAJ