Filomena (Gundulić)/AT PRVI

Filomena
Pisac: Ivan (Dživo) Gundulić
AT PRVI

AT PRVI

ŠENA I

CAVTISLAV i BOJNISLAV (PLACA)

* * *

BOJNISLAV:

Veselim se, Cavtislave,
   I radujem srcu u momu
   Sred rođene gdi države 60
   Na stanu te pazim tvomu

Pokli trikrat svoj snježđani
   Mjesec je oblik ispunio,
   A trikrati Bog sunčani
   Vjeke sebi promjenio. 65

Da te njesu mê zenice
   Igdjer mogle ugledati
   Ni prijateljsko tvoje lice
   Blizu sebe uživati.

Nu koliko mučna tada 70
   Pamet i svjes mâ je bila,
   Toliko je veoma sada
   Radostim se obujmila.

Gdi desnica tvâ sred boja
   Ukazala je sve kreposti, 75
   Ničija sablja jakno tvoja
   Da protivne tvê jakosti.

Ali umjesto vidjeti te
   Sred radosti uzvišena,
   Usiljen sam gledati te 80
   Svega u sebi zametena.

I uistinu česti uzdasi
   I neobično tvê mučanje
   Da ‘e gorko veomi glasi
   Unutarnje tvê skončanje. 85

CAV[TISLAV]:

Veselim se radi hvala
   Kê su stekli moji trudi
   Da mi njeka miso mala
   Neobičnu mi žalos budi.

Koja miso, žalos koja? 90
   Ne umjem ti spovidjeti
   Mlados samo znam da moja
   Stala je s bojom boj činiti.

Bojni trudi neobični
   Uzrioni paček mi su, 95
   Iako mogu rjeti slični
   Jednoj sjeni k prilici su.

BOJN[ISLAV]:

To od ničesa ne izlazi
   Priobrađenje srcu u svomu
   Uzrok bit će boj ki omrazi
   Znanju tvomu razbornomu. 100

Nu znaj dobro, moj ljubjeni,
   Kako smo se mi ljubili,
   Koli u družbi zaneseni
   Bojne trude svi slidili.

I ko miso moja tvoja, 105
   Tvoja moja sveđ je bila
   I što moja to je i tvoja
   Miso sveđer odlučila.

Zato kako mnoge u zgode
   Nisi tajo misli od mene 110
   Primajuć verne njih slobode
   Svej kroz svjete mê ljuvene.

Nemoj ni sad zatajati
   Te požude kê te more,
   One tko zna ljek ti dati
   Svjetovanje da me more. 115

CAV[TISLAV]:

Biljeg sveđer vidio sam
   Čista srca tvê ljubavi,
   U isto doba pak spozno sam
   Tvoj svjet dobar moj zabavi.

Zato od tebe tajat ne ću 120
   Neg ti verno spoviditi,
   Svu mû žalos, mû nesreću,
   I zledi ti teške odkriti.

Jeda i sad mojoj rani
   Ljek podoban koji iznađeš, 125
   Jeda znanje tvê me obrani,
   Jeda ljubav tvû mi ukažeš.

BOJN[ISLAV]:

Ufaj, ufaj, moj ljubjeni,
   U ljubav se mû pouzdaj,
   Nu već ne ckni, neg skroveni 130
   Trud mi verno tvoj spovjedaj.

CAV[TISLAV]:

Spovidjet ću, očito ću
   Učiniti drugu momu
   Što istoj zemlji tajat hoću,
   Ni spovidjet vik drugomu. 135

Bojna djela stani će se
   Na daleče duha moga,
   Plan ljuveni razgorje se
   Posred srca ranjenoga.

Filomene rajska slika 140
   U me prsi stanje obra
   Da ne ufam u vik lika
   Mojoj rani iznać dobra.

Nje ljeposti plami čine
   Plame želje, muku stvara, 145
   Muka ne da da počine
   Jadan moj duh neg ga kara.

Ah, ljubavi u zelena
   Što mi ljeta htje podati
   Rajsku ljepos svjetla imena 150
   Filomene zagledati.

Zašto, vajmeh, izmučena
   Moja mlados ovako je
   Da ista miso priobraćena
   Mami, grabi mê pokoje. 155

Ne znam što ću učiniti,
   Na koju se svrnut stranu,
   Komu li se umoliti,
   Koga l’ iskat za obranu.

Nu što velim? Mučat hoću 160
   Za ne uvrjedit dobro moje,
   Mučat, mučat sveđere ću,
   O pridraga mâ gospoje.

Prjatelju moj ljubjeni,
   Ljubav kû mi nosiš sljedi 165
   I potaji duh stravljeni
   I ljuvene moje zledi.

BOJN[ISLAV]:

Cavtislave, skrovno bit će,
   Tvom prjatelju što izusti,
   Tajati ću sve nesriće, 170
   Zledi, jade i bolesti.

Nu za ispunit želje tvoje
   I zamirit skrovne trude
   Trjebi ‘e ... da znano je
   Sve što žele tvê požude. 175

A kad njome bude znana
   Ljubav tvoja i požuda
   I već krati spovjedana
   Slava bojnijeh tvojijeh truda.

Ko od krvi ljudske i ćudi 180
   Ljubi slave tvê sljedit će
   A u to ljubav k njê razbludi
   Plame svoje pristavit će.

CAV[TISLAV]:

Ah, moj druže, ah prjatelju,
   Učiniti ne znam što ću 185
   Za zamirit priku želju
   A ne odkrit tešku zloću.

Tisuć misli u moj svjesti
   Svaki čas se promjenjuje
   Suproć meni hude česti 190
   Protivni udes, jaoh, stanuje.

BOJN[ISLAV]:

Ne stoj veće u nemiru
   Na druga se spusti mila,
   Ja ću mislit da zamiru
   Tvoje zledi hitra dila. 195

CAV[TISLAV]:

Na tvû vjernos spuštavam se
   Nu će biti sve zamani
   I da ne će, jaoh str...
   Ljeka biti mojoj rani.

ŠENA II

FILOMENA i LjUBICA, NjE DVORKINjICA

* * *

LjUB[ICA]:

Da nu ljepa, mâ gospoje, 200
   Jesi li se već smirila,
   Je li mirno srce tvoje
   Mirna ćaćka kad s’ vidila?

Ko života napićena
   On stari se u nemiru, 205
   Njega staros ustarena
   Zle nadhodi ćudi miru.

Nejma mira ni pokoja
   Tko zajedno s njim pribiva;
   Cvili jadna majka tvoja 210
   Tebi ʒora plačna siva.

Nu sad ufam počinut ćeš
   U slobodi uzdisanoj
   Pokle s braćom po ćeš
   Izvan grada u perivoj. 215

FIL[OMENA]:

Prem je teška i mrzeća
   Ćaćka moga ćud nemila
   I saviše gorća i veća
   Neg zvjerinska ista sila.

I od njega se odiliti 220
   Veselim se, mâ ljubice,
   I ko scjenim istiniti
   Kaže biljeg moje lice.

Nu uzdrhtano meni srce
   Prjeti njeku tešku zgodu 225
   Čini mi se pazit mrce
   Gubit dragu mû slobodu.

A i san noćas ki sam snjela
   Neobične mi smeće budi
   Da ne mogu ko bi htjela 230
   Rados ćutjet moji trudi.

LjUB[ICA]:

Te odagni misli i smeće
   Kê pokoja ne dadu ti
   Iako trudno rjeti od veće
   Učini mi taj san čuti. 235

FIL[OMENA]:

Stoprv bješe tmaste mrake
   Noć počela svoje kriti
   A žuđene zorne zrake
   Slavic glasom sviem slaviti

Kad pokojna na pernici 240
   Tihi sanak slatko speći
   Samirenoj u prilici
   Stah mo’e trude pokojeći.

Sita, vesela, samirena
   U našemu perivoju, 245
   Pored s braćom sadružena
   U radosti snjeh da stoju.

I u što stahmo razvedreni
   Sred veselja, sred radosti,
   U željami samireni, 250
   U žuđenoj čestitosti.

Slavic koga odhranila
   Bjeh sred dvora tuj istoga
   I razliko razbludila
   Razgovora cjeća moga. 255

Nečekano sta pjevati
   Neobičniem načinima,
   I po kajpi svud pršati,
   Lomiti se svijem perima.

Viknuh: amo dohrlite, 260
   Službenici, vaj nesriće,
   Slavica mi ustavite,
   Njeko mi ga ukrasti će.

Za vidjeti dohrliše
   Razgovori gdi su moji 265
   Golubića upaziše
   Posred stana gdino stoji.

Tuj kroz prozor on doleti
   Samućeniem sasma licom,
   Za ljubavi svê dospjeti 270
   Svojom dragom golubicom.

Isti danak ona bješe
   Na isto mjesto doletjela,
   U pokoju da tu leže
   Nje pokojit trude htjela. 275

Vjerna služba uhiti ga,
   Nu u to doba doletješe
   Dva sokola kî ubiti ga
   Sa svom moći nasipiše.

Uzeh tada ljubežljiva 280
   Mjem rukami osvetih ga
   I iz nokata gdi zaviva
   U bujonstvu izvadih ga.

Kad ga ugledah sred desnice
   Već je od svega slobođena, 285
   Razveseli mi se lice
   I u svem ostah samirena.

Er kad prvi put ga ugledah
   Sred srca mi tako ostoja
   Da bez njega već ne željah 290
   Za uživat vik pokoja.

Potom toga u one djele
   Mlados moja gdi pribiva
   Veoma mirne i vesele
   Mâ ljubav ga odnesiva. 295

Sokolovi samireni
   Jed pokriše srca svoga
   U onom stanu naučeni
   Stat pitomo ćaćka moga.

I ja mneći da oni ne će 300
   Pticu ranit obljubjenu
   Š njim je pustih da ima sreće
   I slobodu svu rođenu.

Nu u što svrnuh mê stupaje
   Na kû udesnu ne znam sreću, 305
   Sokolovi smrtne vaje
   Tuj zadaše golubiću.

Ćaćko bješe ih napustio
   Na lov hudi i nemili,
   On istih je porobratio 310
   On na krvih cistu usili.

Kad se vratih toj vidjeti
   Srce moje ne mogaše
   I od žalosti ne cviliti
   Neg izdisat počinjaše. 315

A žalosna golubica
   Mrtva pazeć tuj dragoga
   Potamnjena sasma lica
   Smrtim druga združi svoga.

Zatiem ali službenika 320
   Braće moje vidim iti,
   Vesela je njega slika
   Ah, nebesa, što će biti?

ŠENA III

SLUŽBENIK i isti

* * *

FIL[OMENA]:

Što je novo, službo mila,
   Koje glase nosiš meni? 325

SLUŽ[BENIK]:

Kruno slavnijeh svieh vila,
   Gospodari moji ljubljeni
   Mene k tebi sad pošilju
   Veleći ti, o sestrice,
   U perivoj vrjeme je iti 330
   Da priljepo tvoje lice
   Tuj se bude veseliti.

FIL[OMENA]:

Da se braći, hodmo draga,
   Pogoditi mojoj bude,
   Za sve pala je moja snaga, 335
   Trepti čekajuć zgode hude.

Lj[UBICA]:

Ne straši se i ne predaj
   Sni snom sveđer svi prohode
   Da nu hoćeš misli i gledaj
   Ove željne slavit zgode. 340

ŠENA IV

DUNAVKA sama

* * *

Željnos danas mâ čini mi
   Ovud često prohoditi,
   Sve srce moje skni mi
   Za neznano što viditi.

S ljeva kuta do prozora 345
   Ja unutra sakrivena
   Vidjela sam moga iz dvora
   Cavtislava zlo smućena.

Mimohodeć gdi onuda
   Pogled stere na ove dvore 350
   Uokolo pazeć svuda
   Krajne i srednje sve prozore.

I onomadne igre ovodi
   Kada bojne prikazo je,
   Ovud pazeć u slobodi 355
   Kako željno uzdiso je.

Filomena da uzroči
   Sve prohode držim ove
   Nje ljepota sve svjedoči
   I ove sumnje k sebi zove. 360

Trjebi ‘e da nje ljepos lica
   Cavtislav je stô ljubiti
   Ter ko željna ljepirica
   Zrak od ognja svoga sviti.

Nu od ovud njeko hodi 365
   Trjeba mi ‘e uklonit se
   On je hoću skrovna odi
   Znana od svega učinit se.

ŠENA V

CAVTISLAV i ista skrivena

* * *

Ah, hoće li kad dospjeti
   Moji trudi, zledi moje, 370
   Hoću li igda ja vidjeti
   Tebe moju, mâ gospoje?

Ti ljubavi, kâ mê srce
   Neljuveno stravila si
   I ljuvene kroz udarce 375
   Mene dužna zanila si.

Smiri zledi plama moga
   K momu dobru, k moj zabavi
   K duhu srca ranjenoga
   Tvê zlaćene strjele upravi. 380

Nje oholas, nje nemilos
   Satri, spleši i razčini
   Tvê mogujstvo, tvoja milos
   Slavna da ‘e svuda čini.

Marte, Apolo, isti Jove 385
   Tvoju jakost spovjedaju
   Moguću te svaki zove,
   Svi tvû slavu uzmnažaju.

Nema jedna djevojčica
   Tvû ne bude moć kušati 390
   I da ohola sasma lica
   Ne uzbudeš celivati.

Al dospjet će množ prihuda
   Oholasti, vilo, tvoje,
   Dok je svrha mojieh truda, 395
   Ljek će imati zledi moje.

Oceane mojieh suza
   Brodit prika uzela si,
   Plav tvâ ohola sasma busa
   Vjetriti su moji uzdasi. 400

Razbi će se od nemilosti
   Plav ta tvoja sagrađena
   Na klisuru mîjeh bolesti
   Od vjetara zanešena.

Nemilos će tvâ smućena 405
   U svem sličnu platu imati,
   Vjeruj, vjeruj, Filomena,
   Tvê će tužno srce znati.

Al mâ služba, tašta vilo,
   Privrline puna svake, 410
   Zašto od tebe tač nemilo
   Neharnosti prima ovake.

Ljubav sam ti posvetio
   Prid otarom tvê ljeposti,
   I u tebi odredio 415
   Mê pod nebi čestitosti.

Danu ko ćeš, srce moje,
   Da ti vila ljubav nosi,
   Kada skrovne rane tvoje
   Njoj nikada odkrio si. 420

Ako hoćeš da tvê dobro
   Ljubav svoju posvetiti,
   Nije zadosta da si obro
   Nju dvoriti, nju ljubiti.

Da što tužnu ostaje mi 425
   za zamirit moje trude,
   Ah, načina, jaoh meni,
   Tko hoć da me smirit bude?

Istinito rjet je trjebi
   Da nije u meni svjesti veće, 430
   Sam potežem sva zla k sebi,
   Sve bolesti, sve nesreće.

Odkrit vili sramujem se
   Da mê srce za njom vene,
   Što ona ne zna pak bolim se
   Moje rane pokrivene. 435

Ne, ne, ne ću već sljediti
   Mâ početa djela ovako:
   Filomeni hoću odkriti
   Skrovnu ljubav mû svakako.

Sam odi čekat hoću 440
   Za izvršit miso moju
   Snižniem molbam ter molit ću
   Da mi ukaže milos koju.

Nu i onom skroven tko je u kutu
   Sluša tešku moju zloću, 445
   Moju tužbu plačnu i ljutu,
   Moju ljubav, mû nesreću.

Filomena, ah da ono je
   Duša duše mê stravljene,
   Da obazna boli moje, 450
   Skrovne rane mê ljuvene.

DUN[AVKA]:

Vilu tvoju, Cavtislave,
   Odi ne išti, ni čeka je.
   Z braćom danas s mnogo slave
   U perivoj otišla je. 455

CAV[TISLAV]:

Što govoriš, vilu koju,
   Ah, skrovno se moja gubi!

DUN[AVKA]:

Filomenu onu tvoju
   Koju srce tvê obljubi.

CAV[TISLAV]:

Uistinu privarila 460
   Ženo si se u pameti,
   Niti ja znam tko ‘e ta vila,
   Ni je li ime nje na svjeti.

DUN[AVKA]:

Može biti ja da sam se
   Upoznala u tvê lice; 465
   Nu upoznala ja njesam se
   Svjedoču te tvê zenice.

CAV[TISLAV]:

Pođi, ženo, digni mi se,
   Ne mogu te već paziti,
   I unaprjeda nauči se 470
   Hoćeš s kiem govoriti.

Uklonit se trjebi ‘e i meni
   Da se ne bih sasma odkrio
   I da moj duh izranjeni
   Ne bi kogod još vidio. 475

DUN[AVKA]:

Odjeliti sila mi se,
   A veže me ures ljepi;
   Čujem srce djeliti se
   A duša mi k njemu hlepi.

ŠENA VI

LAUŠ i LjUBISLAVA

* * *

LjUB[ICA]:

Laušu, dušo mâ ljubjena, 480
   Vjereniče moj čestiti,
   Kiem se mogu uzvišena,
   Vjerna ljubi svud dičiti.

Neizrečene hvale tvê su
   Po svem svjetu raznešene 485
   I svudara uzmnožne su,
   Od svakoga spovjedane.

Na krilima od vjetara
   Glas svud nosi slavu tvoju
   Što Bojnitrjes sin tvoj hara 490
   Neprjatelje sve u boju.

S Vladimira hrabrenoga,
   Ko zenicu tvû što gledaš
   Sina tvoga ljubjenoga
   Koje hvale vik ne primaš? 495

Od istoka do zapada
   Cavti ljepos ćerce tvoje
   Što u ljeposti puna sklada
   Sve dobiva drûge svoje.

LAUŠ:

Čuj me, drûgo, Ljubislava, 500
   Malo scjenim svu tvû hvalu,
   Muči, vjeruj, sva ta slava
   Moju staros u svem palu .

Mê rođenje stoga s oči
   U perivoj mieh poslo sam
   Da rjet mogu sred istoči 505
   Sunce miran ugledo sam.

LjUB[ICA]:

O izbrani moj pokoju,
   O životu, o ljubavi,
   Vjernoj ljubi miso tvoju
   Skrovnu, i rane tvê objavi. 510

Nek znam slavno tvê rođenje
   Tač mrze će s česa je tebi
   S koga uzroka to mučenje
   Vik porađaš često u sebi.

LAUŠ:

Nije čudo er žena si 515
   Da sve hlepiš obaznati,
   Nu opet sasma pohlepna si
   Željnoznano za iskušati.

Misli kô ćeš kućom vladat,
   Koli drugu tvom ugodit, 520
   Nepotrebno nemoj gledat
   Za zloj ćudi tvoj pogodit.

LjUB[ICA]:

Kako, dragi vjereniče,
   Znat ovo mi ni'e potrebe,
   Pitaj, dragi zatočniče, 525
   Za moć smirit mene i tebe.

LAUŠ:

Za moć smirit već dostaje,
   Svrši radije, Ljubislava,
   Tvâ besjeda dodjala je,
   Trud mi već je ne zadava. 530

Ah, da mi se odjeliti,
   Da te ovdi već ne slušam.

LjUB[ICA]:

Ah, nebesa kû čes kušam,
   Nu trjebi ga, jaoh, sljediti.

ŠENA VII

CAVTISLAV

* * *

Zar još živem? Tot na svjeti 535
   Još me tužna zemlja uzdrži?
   Ah, čini mi već umrjeti,
   Hudi udesu, već me svrši.

Ere dalek duše moje,
   Moga dobra, mê radosti, 540
   Da ja živem nepravo je
   Ljuvenijeh pun žalosti.

Gdje si, dobro mê žuđeno,
   Gdje si, raju moj veseli,
   Da već cvili pravo je li 545
   Vig mê srce zatravjeno.

Jaoh, što velim? Nejmam tko će
   U ovoj me čuti strani,
   Nije da tko mê nesreće
   Al požali, al obrani. 550

Umolit se nemam tkomu,
   Ostavljen sam od svakoga,
   Još me vjernos trudu u ovomu
   Druga ostavi ljubjenoga.

A ti li, Bojnislave, 555
   Ucviljena ostavi me?
   Cjeć prjateljske tot zabave
   Gora u zla zamrsi me?

Nesrećan sam u sviem djelim,
   Prjateljstvo mê gubi me, 560
   Što ću smjonstvom moijem malim,
   Tašta ljubav mâ mori me.

Huda zemljo, ne drži me,
   Neg podamnom rastvori se,
   O udesu, već svrši me, 565
   Ah, životu mom opri se.

Prjateljstvo mê je izdano,
   Ljubav moja neprimjena,
   Vik ikomu na uzdano,
   Paček nije odkrivena. 570

Ljubim, dvorim, nu zaludu,
   Er mâ vila daleko je,
   Čes nemila mû zabludu,
   Jaoh, ugrabi dobro moje.

Da što činim, što cknim odi, 575
   Što ne ištem pokoj meni,
   I podoban môj slobodi,
   Pokoj, vajmeh, jur žuđeni.

Nu ako smrt je vas moj pokoj,
   Kad će svršit mê žalosti, 580
   Hoću sada posvetit joj
   Život trudan mê mladosti.

        (Ovdi hoće se ubit)

ŠENA ULTIMA

BOJNISLAV i isti

* * *

BOJN[ISLAV]:

Ne, ne, vajmeh, ustavi se,
   Ustavi se, Cavtislave,
   Ah, jaoh, tužan, rani li se? 585

CAVT[ISLAV]:

Ah, pusti me, Bojnislave.

BOJN[ISLAV]:

Ne, prjatelju moj izbrani,
   Ne učini krvno djelo,
   Tvoga lica zrak sunčani,
   Nemoj svršit tač nemilo. 590

CAVT[ISLAV]:

Pusti meni gvožđe u ruke,
   Nie potrebe da to činiš,
   Ni da od smrti teške muke,
   Proč životu tvom probudiš.

Spomeni se, sramotno je, 595
   Da tvâ krepos tač pogine,
   Ka sljedeći ljute boje,
   Nije mogla da izgine.

Što bi reko svjet i ljudi
   Znani tvojeh bojnijeh hvala, 600
   Slava s tašte i plahe ćudi
   Kad bi čuli da 'e tvâ pala?

Nie dostojno da desnica
   Mnoge zdrži te kreposti,
   Od junaštva uzmnožnica 605
   Dnevi svrši u tamnosti.

Ako život mrzeć ti je,
   Čestitom ga svrši smrti,
   Kad sred boja glasovit je,
   Neprjatelje pođeš trti. 610

Nie dostojno, vjeruj, viku,
   Da s ljubavi ti se umoriš,
   I slavljenu tvoju diku
   Nesmotarno da potamniš.

Ako ljubiš, ljubav će te 615
   U ljubavi zamiriti,
   Svoijem darim ona će te
   Od svieh zledi sloboditi.

I u môj svjesti iznašo se
   Ljek nećuti koj rjet odi, 620
   Zato s puta uklonmo se,
   Pokli ovuda svak prohodi.

CAVT[ISLAV]:

Po ću ćuti ljek môj rani
   Kî u pameti iznašo je,
   Da nu strah me da 'e zamani 625
   Za ljubavi smirit moje.

            Svrha I ata

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivan (Dživo) Gundulić, umro 1721, pre 303 godine.