U sv'jetu se naći ne mogaše
U sv'jetu se naći ne mogaše,
što Mehemed Fatu milovaše;
misli Fata uzet će je Meho,
hoće Meho, al' mu ne da majka:
Fata svoje ruho prodavala. 5
Mehemedu govorila majka:
"O moj sine, d'jete Mehemede,
ti se prođi Smiljanića Fate,
Fata nije roda gospodskoga,
jer u Fate b'jela ruha nema! 10
Ti si, sine, roda gospodskoga,
neće t' moći roda darovati.
Ja sam tebi zlato isprosila,
sa Zagorja Umihanu mladu,
milu kćerku beg Filipovića; 15
otišli su po l'jepu djevojku,
sad se tvojim svatovima nadam."
Meho šuti, ništa ne besjedi,
onda reče svojoj miloj majci:
"Daj mi, majko, ačik mintan mavi, 20
brzo mi ga na telala dala,
brzo mi ga na drugom gledala,
uzdisala, Mehu spominjala!"
Dade majka ačik mintan mavi,
ode Meho tijesnim sokakom, 25
ispred dvora plemenite Fate.
Pred njeg' mlada išetala Fata:
"Kamo, Meho, šećer i jabuke,
što si mene na to naučio?"
Meho šuti ništa ne besjedi, 30
njega mlada zaklinjaše Fata:
"Života ti i tvoga i moga,
kaži meni, što si neveseo!"
Meho kaza što je i kako je,
u to dođe iz dvora robinja: 35
"Hajde Meho, tebe zove majka,
došli su ti kićeni svatovi,
da ti skineš sa konja djevojku!"
Ne htje Meho da otiđe dvoru,
Al' ga mlada preklinjaše Fata: 40
"Idi, Meho, oba ti svijeta,
onoga svijeta i ovog cvijeta!"
Tad je Meho Fatu poslušao,
pa on ode b'jelu dvoru svome,
kad mu zlato na konju stajaše. 45
Mladu Mehi govorila majka:
"Skini, Meho, sa konja djevojku!"
Neće Meho da skine djevojke,
al' da vidiš Mehemeda majke,
gdje povadi dojke iz njedara, 50
poče sina proklinjati svoga.
Al' se Meho pobojao kletve,
pa on skinu sa konja djevojku.
Kad je bilo večer po akšamu,
večeraše i akšam klanjaše. 55
Kad je bio vakat od ložnice,
dvoje mlado u đerdek svedoše.
Da vidite gondže Mehemeda!
On ne skida duvak sa djevojke,
da djevojci b'jelo lice ljubi, 60
već on sjede na šikli sanduke,
pa on uze sadefli tamburu.
Sitno kuca, tanko popijeva:
"Misliš, Fato, misliš, dušo moja,
da djevojci puli duvak skidam; 65
n'jesam, Fato, života mi moga,
života mi i moga i tvoga!
Misliš, Fato, misliš, dušo moja,
da djevojci b'jelo lice ljubim;
n'jesam Fato, tebe ne želio, 70
već se junak tobom oženio,
u džennetu, na prvom konaku!
Misliš, Fato, misliš, dušo moja,
da djevojci ruse kose mrsim;
n'jesam, Fato, nesuđeno zlato. 75
Misliš, Fato, misliš, dušo moja,
da djevojci crne oči mutim;
n'jesam, Fato, rumena jabuko!"
Tada reče gondže Mehemede:
"Čuješ li me, lijepa djevojko, 80
Skini malo puli duvak s glave,
Da ti vidim lice i obrve!"
Kad djevojka duvak podignula,
sinu lice kano žarko sunce,
a gr'oce kano mjesečina. 85
Tada reče beže Mehemede:
"A Boga mi, prikladna djevojko,
i ljepša si i viša od Fate,
ali n'jesi mome srcu draga!
Selam ćeš mi majci učiniti, 90
ja joj hoću svijet prom'jeniti!
Kad u jutru bijel dan osvane,
nek sakupi hodže i hadžije,
nek me kuplju od ruže đulsijom,
nek mi puste perčin niz tenešir, 95
što mi ga je Fata odgojila.
Tri je fildiš češlja salomila,
tri kutije jaga potrošila,
dok mi ga je mlada odgojila.
Nek me nose neženjeni momci, 100
nek ne idu drumom širokijem,
nek me nose uskijem sokacim,
ispred dvora plemenite Fate!"
Pa dohvati handžar s čiviluka,
handžarom se u prsa udrio, 105
i na njemu srce izvadio,
mrtav pade, žalosna mu majka!
Kad u jutru zora osvanula,
osvanula i sunce granulo,
čudila se Mehemeda majka, 110
što joj nema sina Mehemeda,
pa se hvali l'jepim djevojkama,
kako mu je omiljelo zlato.
Iza toga mnogo i ne prođe,
rasrdi se nesmiljena majka, 115
udri nogom u bojali vrata,
odmah su se vrata otvorila,
na golemo čudo udarila:
do koljena u krv ugazila!
A djevojka staše u budžaku, 120
U budžaku, pod puli duvakom.
Progovara lijepa djevojka:
"Bog t'e ubio Mehemeda majko!
Što ga ženi nedragom djevojkom,
što ga n'jesi Fatom oženila, 125
jer umrije Meho od žalosti,
sve lijepu Fatu spominjući.
Selam ti je Meho učinio,
da sakupiš hodže i hadžije,
da ga kuplju od ruže đulsijom, 130
da mu puste perčin niz tenešir,
da ga nose neženjeni momci,
da ga nose uskijem sokacim,
ispred dvora plemenite Fate."
Majka curu dobro saslušala, 135
i sakupi hodže i hadžije;
ponesoše gondže Mehemeda,
ispred dvora plemenite Fate.
Vezak vezla plemenita Fata,
na čardaku, na visokoj kuli; 140
puhnu vihor s visokih planina,
i odnekle miris nanosaše.
Kad pogleda plemenita Fata,
veliko je čudo opazila:
napr'jed idu neženjeni momci, 145
koji nose gondže Mehemeda,
a za njima hodže i hadžije.
Odmah se je jadu dosjetila,
da je Meho, žalosna mu majka!
Ona pade po sadef đerđefu, 150
kako pade, više ne ustade.
Misli majka izgubi se Fata,
al' se Fata s dušom rastavila.
Tad zakuka Fatijina majka:
"Stante, stante, hodže i hadžije, 155
pričekajte i ovog mejita!"
Kad su bule Fatu opremile
Ponesoše obadva mejita:
Naprijed nose Fatimu djevojku,
a za njome gondže Mehemeda. 160
Mezare im blizu iskopaše,
A kroz mezar ruke proturiše,
A u ruke metnuše jabuke,
Kad se prenu, nek se poigraju!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
