Uskoci
Tanahna je klikovala vila
sa Javorja visoke planine,
viče vila u selo Ljevišta,
u Ljevišta, u Moraču Gornju,
viče vila Boška harambašu: 5
„Aj čuješ me, Boško četovođa!
Ako piješ, zlo popio vino,
ako ljubiš na dušeku ljubu,
šarena te guja poljubila.
Al' ne čuješ, al' habera nejmaš, 10
eto na te sile od Turakah,
od Nikšićah i od Kolašina.
Od Nikšićah su tri strane vojska,
eto vojska niz Čuke kamene
buljubaša Paripović-Zuko, 15
kalauzi Hrnković Paune
te Turcima rasputice kaže;
eto vojska jedna niz Hrzaču,
a pred njome dva brata Lekića,
eto jedne niz Ljeviške strane, 20
a pred njome Jusa i Avdija.“
Ma Boško se s vilom razgovara:
„Luda ti si, od planine vilo!
Čim ja imam stotinu hajdukah,
sve uskoka silnoga junaka, 25
a još imam dobru uzdanicu,
uzdanicu pet stotin' Rovčanah,
a pred njima Redža i Tapuško,
i dok mi je sva Morača Donja,
a pred njome Raško i Radule, 30
i tu imam dobru uzdanicu,
i dok mi je sva Morača Gornja,
a pred njome Mijat i Radoje,
Turakah se ja ne bojim, vilo!“
Bošku vila opet besjedila: 35
„A jadna ti, Boško uzdanica!
Izdao te Redža i Tapuško,
izdade te Raško i Radule,
izdade te Mijat i Radoje.“
Opet Božo vili odgovara: 40
„Ja sam mrtve postavio straže,
eto, reče, na Ljeviške strane,
dva Mandića i dva Vujačića.“
„A jadna ti, Boško, uzdanica,
zaspala je na stražama straža.“ 45
Ali Boško vili govorio:
„I drugu sam stražu postavio,
na Hrzači Jokanović-Marko.“
U riječi u kojoj bijahu,
dok pukoše puške na Hrzači, 50
a zavika Jokanović-Marko:
„Bježi, Boško, žalosna ti majka!
Eto na te sile od Turakah.“
Pobiše se Turci i uskoci
od sve Bosne i Hercegovine, 55
i Ljevišta selo upališe.
A da vidiš Paripović-Zuka,
na pitomo udario Starče,
posiječe Hrnković-Radoja,
i na Ratnju vodu udario 60
i dobra je roba zarobio
vjernu ljubu Dragović-Tomaša,
oteo joj iz naručja sina,
bacio ga u vodu Moraču,
Morača ga voda ponijela. 65
Ciknu, pisnu Tomaševa Plana:
„A da đe si, Dragović-Tomašu?
Đe je tvoja svijetla latinka,
što te diči po Morači Gornjoj?
Đe premećeš po gori zvjerinje, 70
a znadu te kićeni junaci,
mene mladu zarobiše Turci,
uvati me Paripović-Zuko,
ote meni sina iz naručja,
a baci ga u vodu Moraču, 75
Morača ga voda odnijela,
mladu jadnu ucvijeli majku!“
A to Tomaš i sluša i gleda,
pred očima pušku zaratio
i mrtvu je pušku posestrio: 80
„Nemoj mene vatrom prevariti,
za oči te ni moliti neću!“
Pa je Zuka s puškom sastavio,
loše gleda, ma dobro strijelja,
ustrijeli kog' je pogledao, 85
sve mu srce odnijela živo.
Zuko pade, a Plana pripade
te mu skide svijetlo oružje,
a drugi se Turčin zaletio,
po imenu Hadžajlića Mujo, 90
al' dočeka Plana Tomaševa,
Zukovom ga puškom dočekala,
mrtvog Muju zemlja prifatila;
ma treći se Turčin zaletio,
dočeka ga Plana Tomaševa, 95
malom puškom Hadžajlića Muja,
te mu slomi do ramena ruku.
Kad ostali navališe Turci,
tade Plana u vodu skočila,
prešla vodu zdravo i veselo, 100
i unese svijetlo oružje,
u to puška puše od Turakah
te odbrani Dragović-Tomaša,
al' se otle povratiše Turci,
Boško viknu k'o da ljeljen riknu: 105
„Moračani, crn vi obraz bio!
Ođe boja ni junaštva nema,
već pognajmo uz Moraču Turke,
u Ljevišta na ogorjelišta,
pogledajte jednu žensku glavu, 110
evo dosta boja i junaštva,
a biju se Turci i uskoci.“
Pa jednako puške oboriše,
a svi složno boga pomenuše,
iza Zuka udari neruka, 115
iza Muja spali Turke munja,
pobjegoše Turci uz Moraču
od žestoka praha i olova,
primiše se uz Ljeviške strane,
no ih stiže Mališa serdare, 120
s druge strane Boško harambaša,
po srijedi Pejovića Drago,
po srijedi soko Bučić-Luka,
obje su ih zaboljele ruke
už Ljevišta sijekući Turke; 125
tridest i pet osjekoše glavah,
a pogibe Drago Pejovića,
i u tom se razmetnula kavga.
Knjigu Boško harambaša piše
u Nikšiće Osman-kapetanu 130
i dvadeset i četirim' agam:
„Hodte, Turci, da se sastanemo,
nije mlogo ni zijana bilo,
no da tvrdu vjeru ufatimo,
da mi naše robje mijenjamo, 135
dvadest robah nam ste zarobili,
a ev' u nas dvanaes' Turakah,
i za mrtve lasno ćemo svoje.“
Taka knjiga dođe u Nikšiće,
i tu knjigu Turci poslušaše, 140
iziđoše na Lolu planinu,
a odovud stotina uskokah
i pred njima Boško četovođa,
pa Turcima Boško besjedio:
„O Turčine, Osman-kapetane! 145
Hoćemo li ufatiti vjeru?“
Zdravo zbori Osman-kapetane:
„Mlogo si mi jada načinio!“
A veli mu Božo harambaša:
„Ja nijesam na te udario, 150
već na sebi dočekao Turke,
prebićemo jednog za drugoga:
dva Lekića za Kostu Mandića,
bilo mu je stotinu godinah;
prebićemo Paripović Zuka 155
za našega Hrnković Radoja;
prebićemo Draga Pejovića
za Turčina Hadžalina Muja;
al' još vaše osta tridest glavah,
no hiljadu oćeraste bravah, 160
tridest glavah za hiljadu bravah.“
Ne dade im više govoriti,
već uputa robje mijenjaše,
ufatiše vjeru za godinu.
Još se kleli Turci na pogaču 165
da ne vojšte više na Moraču.