Uskok Janko/I

I

X

II ►

I

Jednog zimnjeg jutra, godine 1817-te, u Kotoru gradu, udariše bubnji i svirale, stade trka po gradu vojnika, stade zveka po kaldrmi ravnoj od sabalja i od potkovica...
A kroz vazduh, kroz gustu maglu, što napunila bješe uske, krivuljaste ulice kotorske razlijegala se drevnjava i plač žena i djece.
„Šta je, ma šta je!“
„Ama nešto jes, nešto mora biti!“ pitalo se i dovikivalo od prozora do prozora.
„Siđite pa vidite, to jest siđite pa se popnite na bedeme vašeg grada, o jadni građani, pa ćete vidjeti šta je! Koliko je polje pred gradskim vratima, sve je polje vojska pritisnula...“ Tako otprilike ovijestiše prvi glasnici.
Slobodniji građani sletiše niza stepenice, ali se ustaviše na kućnijem vratima. Gomila vlastele, sveštenika i drugijeh glavara iđaše put crnogorskijeh vrata; pred tom gospodom išlo je njekoliko ćesarskijeh vojnika, znak da je gospodu poruka vodila.
Konte Pjero B., sa vlasuljom na glavi, sa otegnutim bijelim čarapicama do koljena i zagrnut tabarom „a la veneziana“, nabadaše nesigurno svojim tankim nožicama. Kao odabraniji kućić i koljenović, on ođaše pred ostalijema. Ni ostali ne izgledahu sokolastiji od svoga vođe. Vidjelo se lijepo: „E im se mrijeti neće, al’ jest nešto što ih naprijed kreće.“
To „nešto“ bješe glavom vojeni zapovjednik, koji kad ih s bedema ugleda, naže se pro pervaza, pa viknu talijanski (tj. riječima talijanskim ali osakaćenim i izgovaranim užasno):
„Vucite se već, konte i vi ostali! Ta došli bi već s onoga svijeta, sakrrrament!“
Oh, groznijeh tih njekoliko trenutaka dok se popeše uz uzane stepenice bedema! Sad jasnije čuše zveku oružja, pokliče, švapske komande, začinjene sapramentiranjem. Onamo opet ispod bedema, graja se digla, konji vrište — larma kao da se svi đavoli žene.
„Brže, brže! Oslovite ih u vašem jeziku, pitajte ih rašta su došli, šta su naumili?“ reče zapovjednik, dočekavši Kotorane na ulasku.
Gospoda, dišući kao ciganski mjehovi, protiskoše se kroz vojnike. Konte Pjero, pošto prošaputa nešto sa svojima, otisnu se od njih, te se primače k ivici bedema. Koliko se starac izmorio (a možda i prepanuo), ne moga progovoriti, no čekaše, jadnik, da mu se dah povrne. Osorni zapovjednik stade brektati; gospoda, i oni počeše mrmljati na nj. Konte, na to, opruži lijevu ruku, stisnuvši balčak od svoga mača; desnu podiže, onako kao što čine propovjednici. Svi očekuju kad će izlećeti prva riječ. Kao nekijem čudom i pod bedemom metež malko utoli. Sunce (i ono, gle!) povirje iza brda, te mlaznu svojim zracima kontu u oči. Starac kihnu jednom, drugom i trećom; zatijem nakašlja se toliko puta, pa najzad:
„Čujte vi dolje, pod bedemom! Zapov...“
„Šjor konte ’bro jutro!“ prekide ga neki debeli glas ozdo. „A hoće li se otvarati ta sretna vrata jutros? Pomete se ovliki narod! Pravo je, valaj, di se jutros ranije otvore; znate... koji je dan sjutra...“
Konte se zapanjio, spustio ruke niza se i zinuo najprije, pa odjednom stade se tako slatko smijati da mu je tabar poigravao na plećima.
„Pomamio se!“ rekoše drugovi iza njega, jer oni ne bjehu čuli one riječi.
„Pomamili smo se svi!“ viknu konte, okrenuv se živo i prišavši k svojima. „Ta gdje nam je pamet, nije li im danas Badnji dan!?
Apostoli Hristovi, kad se duh sveti izlio na njih, ne bjehu, možda, više začuđeni od kontove družine toga časa. Blenuli od čuda, kao da je konte sa svojim tabarom i vlasuljom poletio u oblake. On izvrnuo oba dlana, pa ih omjera prezrivim pogledom.
„No, šta je sad? Kakva je to komedija opet?“ viknu vojnik.
Gospoda, sva jedanak osvijestiše se; svi u jedan mah „načaša glagolati“.
„Stante!“ prekide ih konte, mahnuv rukama, kao orlušina krilima.
„Gospodine đenerale!“ poče on, skinuvši trorožac s glave i pristupivši k zapovjedniku. „Priroda je sasvim prosta i... to jest stvar je sasvim prosta i prirodna, a vi ovdje kao nov i nevješt...“
„Ajte do vraga vi i vaša retorika!“ prekide ga srditi đeneral. „No, kažite mi, rašta se stekao jutros ovliki narod ovdje?“ upita jednog mlađeg vlastelina, ošišane glave i odjevena po novom, francuskom načinu.
„Sjutra je, gospodine, Božić grčkome zakonu. Danas je narod došao da pazari. Ovdje osim Crnogoraca ima i našijeh podanika, Orahovljana, Lepetanaca i drugijeh. Otkad su Francuzi bili, slobodno je izvanjskom narodu da u grad ulazi...“
Daljeg objašnjivanja nije trebalo jer u taj mah sunce iskoči, i rasprši maglu. Đeneral sa svojim časnicima, konte sa svojom pratnjom, primakoše se k mazgalama i vidješe šta je. Ono jest „konj do konja, junak do junaka“, ali konji bjehu natovareni drvima, sužbinom, perjadi — i drugijem stvarima što seljaci lacmanima prodaju; a do junakâ bješe dosta i nevjestica i djevojaka, sve po dvoje, po troje, šćućurilo se pod jednom strukom. Jedino ozbiljno bjehu „puške! duge put nebesa što se koče“, puške, vjerne druge Crnogoraca (a u ono doba i Primoraca).
Neko iz naroda povika: „Ta otvarajte zaboga. Hoće li ovliki narod vazdan čamati ovdje?“
Zapovjednik i časnici pošto vidješe, počeše se smijati; naredio vojsci da siđe pa i oni odoše. Kotorani ostaše sami na bedemu.
Debele verige zabrujaše te most sa velikom lupnjavom pade. Veseli vlasi jurnuše u grad i razmetnuše tragove po njemu.
„Ono znaš, vidite, ja sam znao da nije ništa“, reče konte svojima, „ali opet znaš, vidite, svašta mi je padalo na um. Znaš, vidite, sve što smo doživili otkad je princip prošao! Koliko se gostiju izmjenilo i kako se ispratiše! A svijet je obezbožio, znaš, vidite, napustismo naše stare običaje pa i sreća ostavi nas“, to govoreći, značajno pogleda svoje drugove, koji svi bjehu ošišani, bez vlasulje, u širokim pantalam francuskim. I dalje šćaše konte da priča da ga drugovi htješe slušati, no oni naelak krenuše doma.
Velika je vreva u gradu bila; trgovci, osobito bakalini ne mogahu odoljeti poslu. „Nastala su opet dobra vremena“, govorahu oni, trljajući veselo ruke. Nije šala toliki narod, taki pazar! Od principova vremena toga ne bi, jer bjehu mutna vremena, da se slabo i znalo kad je Božić a kamoli da ga je ko slavio!
Već oko podne narod se raziđe; nekoliko obližnjijeh Primoraca i Katunjana vrzlo se po gradu dok sunce naže, pa i oni uputiše se k crnogorskijem vratima.
Dan je bio vedar, sunce je grijalo, kao što samo u našem ubavom Primorju u to godišnje doba grijati može. Kroz sunčanu svjetlost vijaše prašina, što se dizaše sa ispremetanijeh platnenijeh truba i drugog espapa iz dućana. Kalfe pospremahu hitno; ćepenci i vrata na nekijem dućanima pozatvaraše se već, jer trgovci, većinom pravoslavni, hitahu doma k djeci; gradski čistibaše metijahu ulice; psi i dokonjaci izmišljaše da se nasunčaju.
„Jesi li se prepao jutros? Šta si pomislio da će biti!?“ to su sad bila obična, uzajamna pitanja građana.
Poneki bi se razmetao:
„A od šta da se prepanem. Ta znao sam ja da će biti mnogo naroda danas u gradu. Straža se prepala pa uzbunila vojsku, komandant nevješt, čovjek skoro došao, ne zna jezika itd.“ Palo je čudnijeh i smiješnijeh riječi o kontu Pjeru i družini njegovoj. Svak najrađe ismijava i previre svoje vlašte mane kad ih pri drugome nađe.
Ono naroda što se zadocnilo bilo, biće ih bilo do trideset, što muškijeh što ženskijeh glava, zastalo u šupljaji bedema, pa da hoće da se otisne kroz vrata. Miču se graju, nukaju se da nalaze, ali se taj grunak ne rasiplje dok se ne načme. Jedan obavija glavu čalmom, vješa dugu pušku o rame, ogrće se strukom, puni simsiju, kreše ognjilom — a to sve naelak, bez treme, kao da je u svojoj avliji. Drugi klekao, pa priteže opanak, ni brige ga što ga sa svijeh strana guraju. Treći drži u desnoj ruci razjapljenu ćesicu, a iz lijeve pušta u ćesicu groš po groš: cik, cak, cik. Neki zagrizao čibuk poprijeko, posred srijede, ne mareći što bi mu prolaznici mogli polomiti zube, ako zapnu o kraj, pa tako, prebira nešto za kolanom. — A ženske, opet neke se prte; neke, zar tu se prvom udesile, pa se cmokaju u obraze, u ramena — nikad se rastati. Nevjesta jedna, te zgodna, odigla desno stegno i na nj naslonila torbicu, nabrala obrve, pa premeće nešto po torbici; jadnica, kusur čini koliko je potrošila, jali da nije što zaboravila, jer će odgovarati, možda, svekrvi...
Mlaz studena vjetra fijuknu ispod svoda, vrh njihovijeh glava; pomrači se; nekoliko kapi ljosnu na kaldrmu, ama krupnijeh kao lješnici.
„Udari vrijeme, božê vrijeme, bjež’ narode!“ viknu neko.
Svi navrli k vratima te odigli put neba glave: utoli graja, da bi čuo muhu da prozuji.
„A ha! doma naši, doma!“ viknu sad neko iza njih, ama viknu takijem glasom da im je svima u ušima zazvonilo. Svi se obrnuše.
Čovjek — ne, no pravi „divski starješina“ (što se u pjesmama pjeva) banuo iz grada pa se raskoračio na ulasku kapije. Glavom je svijeh nadvisio, a grudima bi zaklonio dva osrednja čovjeka. Pod orlovskim nosom strše mu brčine sijede, debele. Taj džin razdrljio grudi, objesio struku niz rame, u lijevoj mu duga puška a u desnoj čibučina kao toljaga budaline Tala. Svojim krupnim grahorastim očima gledaše rasijano; vidilo se da se nešto duboko zamislio.
Dok tako stajaše, niko ne spusti očiju s njega. Ima ljudi koji bi vazdan mogao gledati, da ti se ne bi dosadilo; takav bješe taj. Prva pomisao, vidjevši ga, bila bi: čudne muške snage! A zatijem plijenilo bi ti pogled njegovo lijepo lice na kome odsijevaše junaštvo i dobrota.
Starac (po sjedinama, a ni po čem drugom) trenu očima, pa opet viknu kao i poprijed: „A ha! doma naši, doma!“ ali još jače no prijed tako da se svi nasmijaše.
Na te njegove riječi, otisnu se iz gomile dvoje momčadi, jedna djevojka i nevjesta jedna, te iziđoše kroz kapiju; ostali šljedovaše njihovu primjeru; od njihovijeh koraka stade topot po drvenome mostu, a sijavica udari s brda. Krupni čovjek iđaše najpotonji, i kao neotice, mahaše čibukom — te je nagledilo kao da javi stoku pred sobom. Kad minuše most, on se protište kroz gomilu i ode na desno, put Praćišta, predvodeći svoju četicu.
Primorci, koje put vođaše na lijevo, zaustaviše se malo, gledajući za njim.
„Ko je ono?“ zapita neko momče.
„Ono je serdar Pejo Grubanov s Njeguša.“
„A!“ reče momak; to „a“ izgovori ovako, kako razumjeti možeš i da se sjeća nečesa i da se čudi.
„Da“, nastavi postariji Primorac, „ona djevojka mu je kći; momci su mu bratanići; nevjesta ne znam čija je“.
„Ej! bogami zorna djevojka! Vidi se očevo dijete!“
„A ima li sinova?“
„Ne. Stariji mu pogibe na Debelom Brijegu. Bješe posjekao tri francuske glave, onog dana kad pogibe... A mlađeg raniše Nikšići lani, te umrije od rana.“
„Hej grehote. Osta li bar djece od sinova?“
„Osta muško dijete od starijega: našlo se tri mjeseca po smrti očevoj. Glejte serdara. Velike li derte na srcu nosi!“
Primorci odoše svojim putem.
Mi ćemo za serdarom, u Katunsku nahiju, jer nas pripovijetka naša tamo vodi.
On je uz Praćište išao pred onom četvoricom, pa pošto se podobro pope, pod jednijem sivijem kukom, gdje je uvijek običavao počinuti, sjede da napuni i ukreše, a mlađariju propušti, graknuvši: „Ajte, ne čekajte.“
Vjetar je duvao niz Krstac sve to jače. Nad Crnom Gorom povijahu se tušti crni oblaci. Sunce je tonulo u more. Sa zapada do pola neba bješe vedro, a od pola put sjevera pavedrina.
Iako je u Crnoj Gori obično vidjeti raznijeh pojava u vazduhu u jedan mah, opet je toga časa tako čudno bilo na nebu, da se ono četvero svakog časa ustavljalo i gledalo. Serdar je odbijao dimove: pogled mu je bio rasijan, kao onda na gradskijem vratima; ništa oko njega nije moglo svrnuti njegov pogled i njegovu pažnju. Lako se domisliti, čitaoče, gdje su serdareve misli bile!... Bile gdje i vazda, kod njegovijeh odsječenijeh krila, kod poginulijeh sinova! A danas više no obično, jer je red u pustoj kući badnjake prilagati!...
Nije čuo kako ga oni pred njim već izdaleka dozivlju, i Bog zna, koliko bi on tako stajao da nekoliko studenijeh kapalja ne padoše na njegovo vruće čelo. Serdar se diže te pogleda oko sebe; skide kapu pa se pobožno prekrsti, govoreći: „Smiluj se, Bože, meni grešnom!“ Zatijem, diže struku na glavu i momačkijem korakom stade se peti.
Nije kročio sto puta a mećava zavija. Kako naprijed ona sve to jača. Serdar doviknu nekoliko puta, svojima da hitaju e će ih on stići.
Na sred Krstaca, pod jednim kršem, ugleda serdar nešto sivo: šćućurilo se, ne miče se.
„Ko si?“ viknu serdar.
Guka se pomače, pa se ispravi. Bješe ćesarski soldat, u sivoj, dugoj kabanici. Soldat diže drhćuću ruku pak prstima tače slijepo oko, govoreći: „Dobri veče, pane!“
„A što radiš ti tu?“
„Ja pojdu do Cerna Hora. Ja sam deserter, pane!“
Serdar je razumio — otprilike. To bješe obična stvar u ono vrijeme da soldati bježe. Ovaj je i dalje pričao nešto i razmahivao rukama, no ga serdar prekide manuv mu glavom i rekavši: „Hajde za mnom!“
U mrak su bili na kućnem pragu. Serdar uvede svoga gosta i posadi ga ukraj ognja. Bijaše to momak od dvadeset godina, visok, tanak, bjeloputast; smeđa naustica tek ga se hvatila; oči mu bjehu krupne, plave, a gledahu milo. Ele, u punom smislu riječi, lijep momak.
Pošto priložiše badnjake i druge obrede trsiše, sjede serdar i domaćica mu, kći, snaha i soldat — svi posjedaše na slamu (kako je običaj) i stadoše jesti.
A kad blagovaše, dohvati serdar kupu, protra brke, pak će soldatu:
„Kako ti je ime, bratko?“
„Jân.“
„Kako reče?“
„Eto, čuo si kako“, prihvati domaćica, smijući se, „ime mu je Janko!“
„Zdrav mi bio uskok Janko!“ reče serdar, pa nategnu junački.
Pošto ispi čašu, nasloni desnu mišku na koljeno, lijevim dlanom otra nekoliko puta brke, pa i lijevu mišicu prevjesi preko koljena i osta tako ne mičući se, malo zinutijem ustima i gledajući netrepimice u oganj.
Niko ne progovori, niti se mače, no sve oči zapele za nj.
Plamen je veselo igrao usred te snuždene čeljadi, te je muževno a žalosno lice serdarevo čudan izraz primalo od toga blijeska.
„Pejo! podaj čovjeku čašu vina, napio si mu!“ reče tiho Ivana, serdareva žena.
Pejo ne ču, niti okom trenu.
Starica poduhvati dlanom lakat, pa nasloni svoje mršavo, žuteljavo lice na dlan, a svoje žive, crne oči, u njima joj je sav život bio, jer njeno tijelo bijaše kost i koža, a rasta bješe omanjeg, oči uprije opet put domaćina. Pogled joj sinu nekijem čudnijem izrazom, kao da je tijem pogledom htjelo prostrijeljati njegovo prostrano čelo, ulećeti u mozak, te podjariti i okupiti tinjajuće i raštrkane misli domaćinove.
Soldat bijaše u čudu, pogledao je čas njega, čas nju, a čas one dvije ženske, nevjestu i djevojku, koje sjedijahu podvitijeh nogu prema starijema.
Curi na krilu sjeđaše muško djetešce od tri godine, golijeh nožica, jer na njemu ne bješe do košuljice. Dijete uhvatilo se rukama za njezina bujna njedra, a glavu prislonilo na njeno gr’oce, te je ona morala odići svoju glavu gledajući u oca. A kakvo bješe to gr’oce i ta ženska glava! Materine oči a očine plemenite crte, nježnije dakako, sastale se u kćeri. Iza malijeh rumenijeh usana dva niza zubi, kao dva niza bisera. Mimo svu tu ljepotu, odvojila joj bješe ljepota crne, kao proljetni busen bujne kose, koji bješe splela u vijenac oko tjemena, i ljepota malijeh mesnih ruku, koje kanda su vazda u rukavicama počivale, a ne žnjele i kopale, tako bijahu gospodske. Prijed smo rekli, da je cura bila stasita i tankovjesta. Ele, divni božiji stvor, divni plod gospodskoga soja, što se u brda stanio te živio životom prostim i prirodnim, a od starog preimućstva, kroz vjekove zadržao ljepotu tjelesnu, ponos i junaštvo, što je i njoj na licu odsijevalo.
Zaova joj, mlada udovica Miluna Pejova, koji pogibe na debelome Brijegu u Konavlima, bijaše osrednjeg rasta ženica, jedra, plava lica nekako preširoka, ali ipak dosta prijatna i dobroćudna izgleda. S Milunom je živjela ni punu godinu, a tri mjeseca po njegovoj pogibiji, obradova stare i sestru bezbratnicu, muškijem čedom, jedinom uzdanicom gotovo istražene kuće. Svekar i svekrva pažahu je koliko i svoju Stanu, a Stana, od milošte umjela je tako priljubiti k sebi dijete joj i nju, da se ni jedno ni drugo, noću ni danju, ne razdvajahu od lijepe Stane.
Eto vam, u glavnijem potezima, obličija tijeh ukućana.
Sa čeljadi, soldatov pogled letio je okolo po kući, i najviše zastajao na oružnicu, što blistaše uz čađavi, neokrečeni duvar. Zaista, tome strancu moralo je jako u oči udariti to što među tolikom prostotom, da ne rečemo sirotinjom, nalazaše se pološke naslagano nekoliko tankijeh pušaka, i jatagana od velike vrijednosti. Od ostaloga pokućstva ne bješe u kući ništa do dva prosta drvena kreveta, nekoliko stočeva na tri noge, drvenijeh sudova za vodu, zemljanog posuđa za gotovljenje jela. Vrh ognjišta visaše mnogo ovčijeh i svinjećih butina i rebara. Potkrovlja nije bilo, no slameni krov, pocrnjeli od dima. Prema drugoj lastavici, viđaše se drveni preboj sa zatvorenim vratima; valjda je bila klijet za mlađe ženske i djecu. Prema prijeboju bijaše tara, a nad tarom o čukljama povješano odjelo.
Dugo su tako mučke sjedili.
Vjetar je, na mahove, hujao i potresao vratnicama; torni pas u avliji bi ponekad krupno zalajao pa umukao; u selu zagrmi pogdjekad puška, pa opet nastane mrtva tišina, da se lijepo čulo kako iz sirovijeh klada pošti istisnuta vlaga i kako jedan šareni mačak na krevetu prede.
Serdareve runjave grudi nadimahu se i slijegahu silovito. Više odjednom potmulo je jeknuo. U jedan mah sav unutrašnji jad njegov skupi se, zar, ujedno, pa oduši u snažnom uzdahu, kao što bi ranjen lav uzdahnuo.
U isti mah, dvije mu se krupne suze skotrljaše niz obraze.
Toliko je bilo dosta; to kao da je bio znak, koji ženske očekivahu, jer one sad jedanak i u glas zakukaše sve tri. Ivana stade naricati za sinovima, Stane za braćom a Milica pominjaše samo djevera Šćepana, (jer, kao što je poznato, Crnogorka ne smije javno kukati za mužem) a razumije se da je dio — i to veći — svojih suza namjenjivala u srcu svome Milunu.
Dijete, i ono briznu plakati pa se samo diže sa tetkina krila, priđe ka djedu, te mu se obesi oko vrata. Obiklo je, valjda, bilo da tako čini, u takvim prilikama.
Soldat se snebio od čuda, pa se povuče u nugao i pokri kabanicom po glavi.
Serdar pošto cijeliva dijete i utješi, podiže glavu te nabra guste obrve, i taman otvorio usta da brekne ženskima neka prekinu, kad neko zakuca na vratima.
Vrata se otvoriše, prije no što oni imaše vremena do poustanu, te s mećavom i vjetrom uljeze čovjek, viknuv:
„Dobri veče i na dobro vi doš’o Badnji veče!“
Za njim uđe drugi, za ovijem još dvojica, jedan za drugijem, svaki ponavljajući one riječi što ih je prvi izrekao.
Vjetar sunu kroz otvorena vrata i povi plamenom, te ostaše u neviđelici.
Soldat se još bolje pribi u nugao.
„Ha, Milice, luč uždi!“ graknu serdar, pa nastavi:
„Dobra vi sreća — i vama na dobro doš’o, sokolovi moji!“
Vrata se zatvoriše a plamen se opet ispravi. Polaznici cjelivaše se sa serdarom, pa s malijem i redom sa ženskima. Zatijem onaj prvi potaknu badnjake, pa pošto ostali to učiniše, posjedaše svi oko ognjišta.
Milica osta stojeći, držeći visoko luč.
„Evo nas, serdaru, tvojijeh brata, da ti tugu iz kuće išćeramo, jer, bogami, niti nam je Božića ni veselja dok je tebi tako!“ reče onaj što bješe najprvi ušao, okošt čovjek, sredovječan, crnijeh velikijeh brka. „Ti lijepo znaš što si ti nama, naša perjanica i naša dika, a što smo mi tebi, tvoja krv! Bog dragi zna, a i ti, jesu li tvoji jadi i naši jadi! Ama nećemo tako! Nećemo da svijet reče: ’gle junaka i junakovića serdara Peja Grubanova, kako ne može da se utješi za sinovima što junački pogiboše, no nariče kao žena’!“
„Ne bogami i božijeg mi slova!“ zagrmi serdar, „to ne smije niko reći!“
„E ma čoče smije, kad je istina!“ reče brkonja blago, pa još blaže nastavi:
„Ali, posad neće! Da si ti samohran i inokosan, bastalo bi tebe i osvetiti se krvnicima, te zamijeniti one sokolove (a zamijenili su se i sami i još kako!) i junačke jade prebroditi, a kamoli — pogledaj!“ To rekavši brkonja, uprije rukom put ove trojice svojijeh drugova, te zgodnijeh momaka, u prvom cvijetu mladosti. Dvojica, Marko i Petar, bjehu rođeni sinovci serdarevi, djeca nekog mu mlađeg brata te je davno poginuo u Dugi. Njih smo već pomenuli u početku ove pripovijetke, jer su bili sa stricem u Kotoru. Treći je bio brkonjin brat, a oba podalji rođaci Pejovi. „Pogledaj, serdaru, rekoh, ovakijeh zmajeva pedeset, braća su tvoja! Svaki bi za tebe život dao; svaki je naredan da na tvoj mig krene jali stane, kao što i dolikuje, vaistinu, jer si ti naš starješina!“
„Fala ti Radoje, fala ti brate!“ reče serdar tronut do suza, „znam ja da je tako. Fala vi, braćo!“
„Pa i bez toga, serdare, ne vrijeđaj Boga! Nije li ti naknadio ovijem djetetom?“ to rekavši, Radoje uze dijete sa Stanina krila pa ga sjede na svoje i poljubi u glavu. „Evo nam Miluna, ako Bog da! Glava je ista Milunova a i srce će biti očevo! A da kako!“
Marko uze dijete pa ga poljubi, pa Petar, pa Milija; svi ga izgrliše.
Ko vidio nije kako Crnogorci, uopšte, djecu miluju osobito djecu poznatijeh junakâ, a osobito pak ako je jedinče, taj pojma nema o nježnosti tijeh (po izgledu) okorjelih brđana!
„Pa ćemo te oženiti, je li de Milune?“ upita Marko, provlačeći prste kroz kosice djetetu.
„Ocu zeniti se, bome!“ odgovori dijete.
Svi se nasmijaše.
„A koju ćeš uzeti, de?“ zapita ga baba mu, a lice joj se razvedri i nasmija.
„Uzecu Milju Đulovu!“ reče Milun ozbiljno.
„Aferim! Živio Milune!“ rekoše momci.
„A mene ćeš ostaviti i zaboraviti, a?“ reče Stane, tobož ijetko.
Dijete raširi ruke, pa se privi uza nju, da je tim uvjeri o protivnom.
Veselje malo-pomalo stade se pomaljati u kući.
„Bogu jakome da je za milost!“ reče serdar, skinuvši kapu i prekrstivši se pobožno, „nešto mi sad u duši sviće, taman kao iza noći kad zora zarudi!“
„Vaistinu, braco Radoje“, umješa se Ivana, „nama je i do sad krivo bilo, što brastvo korotuje tolika vremena! Evo je minula godina i u njoj Božić jedan, pa evo dođe i drugi, minu i Đurđevdan, naša lijepa slava, a gusle ne zaguđeše niti se orô poigra nigdje u plamenu, kao da je iz svake kuće po mrtvac!“
„Niti će, strina, dok se pod ovijem šljemenom nešto ne izmijeni!“ reče Marko i pogleda značajno svoje drugove.
„A što već da mudrujemo i u kučine zavijamo!“ reče Petar, „mi smo, striko, dogovorili se da te molimo e da začneš! Ela, ovako te molim, potvrdi ono što prijed reče!“
Sva četir ustadoše i skidoše kape.
Serdar skoči viknuvši:
„A, Stane, krilo moje, pomozi mi da uhvatimo brava!“ i htjede napolje.
Ovdje treba objasniti nešto. U crnogorskoj kući, gdje su kajački, (ili kako se amo govori gdje korotuju) na Badnju veče prilažu se badnjaci i ostali se obredi svršavaju, ali se pecivo ne peče, niti se poje; a kad se to počne, znak da je kajanje prestalo.
„Ne treba, serdare, mi smo se za to pobrinuli!“ rekoše momci veselo, a brkonja Radoje iskoči na vrata, te unese nataknuta brava, kojeg su pred kućom prislonili bili.
„E, Bože pomozi!“ reče Pejo, prekrstiv se još jednom, „spravite puške, momci!“
Sva četir izvadiše ledenice. Serdar izvadi iza pasa svoje dvije, koje mu bijahu uvijek svijetle i naredne, pak iziđoše pred vrata.
„Stane!“ viknu on, pred kućom, „donesi taj dževerdar, pa gađaj i ti!“
Cura izleti, puškom u ruci.
„Na zdravlje vi Badnja veče i Božićni dani, braćoooo!“ povika serdar što ga ikad grlo slušaše, pa opali iz obje.
Pet pušaka planuše i zatutnješe, za njegovom.
Istoga časa, pred svijem kućama u serdarevu velikom brastvu, stade pucnjava i veselo odazivanje.
To je sve dogovorom bilo i očekivalo se.
Uđoše, pristaviše pecivo, pa posjedaše oko ognja.
„Daj, čoče, da skvasimo pusto grlo!“ reče serdar svojima.
Milica mu prinese bardačić i kupu.
„A, gle!“ udari se serdar dlanom po čelu, „a kamo nam uskok?“
„Kakav uskok?“ upitaše brastvenici začuđeni.
„Evo ga, mi ga i smetosmo s uma! Diži se, bratko, diži. Hodi, sjedi da piješ!“ reče Ivana ljubazno, povukavši ga za kabanicu.
„Ta to je soldat!“ rekoše u glas ona četvorica, pošto se Jan primače i pozdravi.
„E pa soldat, uskok, naš brat Crnogorac posad, uskok Janko!“ reče serdar i povjedi im, kako ga je srio i doveo.
Dadoše mu da pije. Jan je bio veoma blijed, lice mu rastrojeno bješe od uzbuđenja.
„Jadnik“, reče Ivana, „Bog zna šta je promišljao gledajući sve ovo noćas, a mi ga zaboravismo! Ko zna ima li koga doma, i hoće li već ikad svog doma vidjeti! A vidite, mlad je kao kaplja, ludo dijete!“
„Ma vidite, nije on prosti soldat!“ reče Radoje, pokazujuć jaku Janovu, na kojoj blistaše po jedna zvjezdica sa svake strane.
Zaokupiše ga pitanjima.
Jan je naelak govorio česki, služeći se i srpskijem riječima koje je zapamtio u Kotoru, tako da ga razumješe. On im u kratko kaza da je bjegunac, da misli ostati u Crnoj Gori, i da bi želio poći na Cetinje k Vladici.
Sve što je dalje govorio sve im je mili postajao. Njegove lijepe crte dođoše opet u sklad.
Pošto se obrediše vinom dva puta, serdar se digne te dohvati gusle što visjahu ukraj oružnice, otra prašinu š njih, pa zagudi i zapjeva, počimljući pjesmu, kao što je običaj, sa ova dva stiha:
„Sve u slavu Boga velikoga
A za zdravlje našeg Gospodara...“
Momci pucahu svakog časa s vrata. Brastvenici gotovo svi, izmjeniše se u polaženje. Pilo se i veselilo do same zore. Jana preobukoše u crnogorsko ruho i zatakoše mu ledenicu i handžar. I on je š njima na leturđiju pošao, a iz crkve u polaženje. Cijeli dan bio je veseo, šalio se, igrao u orô, gađao s ostalijem u cilj, sjekao u zarok butine. Njeguši ga zavoleše još bolje, videći kako je čvrst i okretan. Do noći upoznao se sa svijema, kao da je odavno tu; niko ga drukčije nije zvao no kako ga je serdar krstio: uskok Janko.
Ni mi ga posad, u ovoj pripovijeci drukčije zvati nećemo.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.