Uskok/VII
VII
Janka probudi klepanje. Trebalo je njekoliko trenutaka da se osvijesti, a kad se osvijesti da se nalazi u Dolćijevoj ćeliji, da je dvoranin vladike crnogorskog, da mu je to prvi dan službe u čudnom dvoru u kome klepalo budi dvorane, onda mu se učini da sanja. Dok se oblačio, pitaše se je li mu i to u dužnosti da zorom ide u crkvu. U isti mah prividješe mu se: otac, mati, brat, snaha i pop Felicijan; učini mu se da oni sa užasom posmatraju kako oblači „tursku“ odjeću; ne govorahu ništa, ali im na licu čitaše još veće užasavanje što je prešao u „grčku jeres“. Njegovo su pismo doista već primili i doista su uvjereni da ga je šizmatični vladika preveo u „istočnu šizmu“, da je obred izvršio sa velikom svečanošću, u kojoj je bilo uvreda njihovoj crkvi! Međutijem dotle mu niko ne pomenu štogod o vjeri, a kamoli da bi mu ko o njoj popovao. I toga časa prvi put mu se istače široka, nevjerovna vjerska trpeljivost Crnogoraca koji su veoma priljubljeni svojoj vjeri i svojim običajima. Ta neobična pojava obradovaće veoma ujaka Vaclava.
Janko otvori kapke na prozorima, i duša mu se razvedri, vidjevši gdje na vedrom nebu istok rudi, a pod njim trepere brda, pokrivena snijegom. Učini mu se da osjeća daleki dah proljeća. Pod prozorom ču glasove i udarac sjekira. Krcun Serdarev i još tri vojnika sa starijim đacima cijepahu drva. Iz staje izidoše goveda i konji. Čuveni vladičin Bijelac, vršnjak kneževa dorata, bješe krupan i kao dostojanstveno trom. Vidje dva mlada vatrena sedlanika i tri tovarna. Konjušar, govedar i dva đaka pojahaše konje i ispratiše stoku na pojilo. Iza lijevog roglja manastirskog naiđe visok čovjek, s puškom o jednom ramenu i s kožnim bisagama preko drugog ramena.
Njeko zakuca na Jankovijem vratima, i na pitanje: „Ko je?“ odazva se djetinji glas:
— Ja sam, tvoj đak Milun!
Janko se nasmija i otvori. Dijete unese rukomiju i vrč vode, pa, pošto to položi na sto, unese čizme.
— A kako si znao da sam ja već ustao? — pita ga Janko.
— A kako ne bi ustao na jutrenju? — reče dijete s dobrodušnijem osmjejkom, i poče mu sipati vodu u pregršt.
Ti idilični utisci razdragaše Janka, pa kao što biva u takvim trenucima, osjeti ugodnost u djetinjskim razgovorima, te nastavi:
— Dakle, i ja moram u crkvu, Milune?
— Moraš, vaistinu, kad gospodar ide.
— Ko ti je to rekao?
— Niko. Sâm to znam.
— Dakle, ti si moj đak, Ko te je postavio?
Milun se zbuni ali se brzo pribra:
— Đakon. On je htio da ti Spasoje bude đak, ali ja sam ga molio. Onda đakon reče: „Dobro, Milune, služi gospodina Janka i slušaj ga, ali teško tebi ako se potuži na tebe“. A ja sam rekao: „Neće!“
— A zašto baš hoćeš da budeš moj đak? — pita Janko dirnut.
— Zato što si veliki kućić i mnogo učevan — kaže vladika.
— A i onako, mio si mi! A i ja sam od dobre kuće...
Janko zateče pred vladičinom ćelijom: arhimandrita Josifa, đakona, đake, vojnike i onoga visokog čovjeka kojega vidje s prozora. Bješe taj već sredovječan, ali se vidjelo da je žilav i živolazan. Krcun reče Janku da je to Marko Bajov Bajica, vladičin pismonoša za Kotor i Budvu, hodac kakvome nema druga, koji je kadar, kad ustreba, i dva puta za jedan ljetnji dan otići i vratiti se iz grada!... Kad vladika izide, pogled mu se trenom zaustavi na uskoku i osmijehnu se. Jutrenja nije dugo trajala. Iz crkve duhovnici s Jankom otidoše u trpezariju, a svi mlađi i mađupnicu. Uz vladiku doručkova se brzo i bez razgovora. Kad ustadoše, vladika će Janku:
— U ime božje, počeću s tobom! Imamo da odgovorimo onijema dolje na dva-tri akta. Prije toga, ja ću se prošetati, a ti možeš pročitati spise!
Janko se pokloni i otide s đakonom u dvoranu, gdje nađe tri službena pisma na talijanskom jeziku. Francuzi su u našem Primorju zadržali talijanski jezik u službenom saobraćaju, pa ga zadržaše i Ćesarovci. Janko uze čitati napise. U prvome javljaše kotorski okružni načelnik (cirkuo), da su Pobori pucali na carinske stražare i da je među njima bilo Crnogoraca, te se vladici skreće pažnja na to; u drugom bješe tužba na njeguško pleme, zbog krijumčarenja; u trećem se javlja da je nađen mrtav čovjek, ćesarski podanik na granici, prema Budvi.
Đakon ga zapita:
— Dakle, gospodine Janko, ti razumiješ dobro talijanski?
— Gotovo sve, samo nijesam kadar pisati.
— Pa kako ćemo onda?
— A kako ste dosad?
— Mučio se starac te skrpljao, pa kad zapre, onda nastavimo naški.
— Ja se čudim što uopšte ne pišete naški?
— Zato ne, što i mi često imamo potrebu od njih, pa kad im pišemo naški, onda vazda otežu odgovorom, izgovarajući se da im nema ko prevoditi.
— Onda ne ostaje drugo, no da im pišem njemački — završi Janko.
Vladika, ušav, nastavi šetanje i započe jadanje kako su se novi susjedi u svemu ugledali na stare, na Mlečane! Nikakvo se zlo ne može desiti blizu granice, a da ne budu krivi Crnogorci! Kako oni npr. znaju da su među Poborima bili umiješani Crnogorci kad ih niko ne može razlikovati od tijeh Primoraca? Kakve dokaze ima budvanska vlast da je ubijeni pao od crnogorske ruke!? Ali odgovarati se mora i to talijanski, nipošto njemački.
Onda stadoše sastavljati odgovore; išlo je s mukom, ali se svrši kako tako.
Vraćajući se u svoju ćeliju, Janko ču u drugoj mrmoljenje đaka i glasove arhimandrita i Josifa; njeki đaci sricahu, drugi čaćahu. Tek što sjede, a uđe Krcun Serdarev i zapita ga kako se nalazi? Janko se pohvali i poče mu pričati šta će sve raditi. Prvo i prvo, vježbaće se u pisanju srpskoga jezika, učiće talijanski, sređivaće starinske spise, kojih ima mnogo, ići u lov s njekim od vojnika, najradije, razumije se, s njim. A kad mu dođe novac od kuće, daće ga knezu da mu zida kuću. Rođak mu reče da prije podne ide na Njeguše, jer vladika piše guvernaduru. Zagovoriše se tako, te se začudiše kud vrijeme brže prođe, kad đak dođe da traži Krcuna. Janko pozdravi sve u brastvu, pa odmah prionu na posao, uze Vasilijevu Istoriju Crne Gore, pa je poče prepisivati, ugledajući se na Dolćijev rukopis. U tome poslu prekide ga klepanje na časove i on poteče, ali ga starac vladika presrete i reče smijući se:
— Ne traži se to od tebe, Janko! Dosta je da ideš u crkvu nedjeljom i praznicima i uoči njih na večernje!
Još tri vojnika, osim Krcuna, bjehu dotle otišla u plemena. Tada se Janku predoči lijepa slika, neustrašivi brdski sinovi nose „tanke knjige“ kroza studene vrleti, kroz pustinje i mračne šume, često braneći se od zvjerova, čuvajući bolje nego svoje glave te lake stvari, koje svuda nebojše i nemirnici dočekuju s poštovanjem, pa i sa strahom!
Skromni ručak od mesa i zelja brzo prođe, kao i doručak. Poslije podne Janko i đak Obrad otidoše u lov; išli su rubom polja, te do sutona ubiše dva zeca; poslije večere bilo je obično posijelo u mađupnici, samo što je vladika malo sjedio. Tada mlađarija zapodjenu šalu. Zavrže je vojnik Cuca. Započe:
— A da divna ognja! Ja mnim da je sastaviti sve ognjeve što sad na Ceklinu gore ne bi se sastavio ovoliki!
— Ene! — učini vojnik Ceklinjanin. — Što? Zar si zebao u nas?
— Jesam. Namjerih se jednom onamo, baš zimi, pred veče u jednoj od prvijeh kuća. Primiše me. Sjedoh kraj ognja s još desetinom domašnjih. Kami bješe oganj! Dvije-tri rukovijeti vrežine dimljahu, da oči isteku. Te se gurasmo pozadugo, dokle domaćica ne isprži nješto ribe, pa viknu: „Hajte, ljuđi, da večerate!“ Svi posjedasmo oko trpezice, na kojoj bješe dvadeset-trideset ukljeva i pred svakim kolik dlan hljeba. Mene dopadoše tri-četiri. Neka što ostadoh gladan, no mi se zamuti u drobu, ali, srećom, dadoše mi malo vina. Sutradan gladan i ozebao pobjegoh zorom!
— Čuješ đavola! — reče Crmničanin. — A da to ti niko vjerovati ne može, jer se svuda kaže: „Ko će dočeka, neka ide na Ceklin!“
— Braniš ih, jer ste kao i oni! — povrnu Cuca. — Za vas se može reći: „Sedam kuća jednu kozu muze, još se hvale da se dobro hrane!“ Crmnica vam vinom rađa, ali ga Katunjani piju; Crmnica vam voćem rađa, ali se drugi njim slade! Sve dadoste za puste pare, a pare u zamotuljak!
Đakon ih podbode:
— Ovaj, bogme, na dvojicu odjednom, a sve njekako u njegovu šalu ulazi trbuh!
— Ama, zar ne znaš da Cuce o drugom čemu i ne misle! — prihvati Ceklinjanin. — Za pripovjest je koliko jedan Cuca može pojesti! To sam još kao dijete slušao! Moj stric išao je jednom onamo da sudi. Pričaše: „Odoh onamo da kmetujem. I častiše me. Prvu veče zaklaše njeku crklotinu — a i čim će da se utovi stoka u onom kršu? Ja na silu pojedoh njekoliko zalogaja, a njih tri brata pojedoše sve, i još oglodaše kosti! Ali, što je najljepše, ne bješe hljeba, no uz pečenje izniješe gomoljiće njekakve kao jabuke! „Šta je ovo, braćo?“ zapitah u čudu. „To je krtola“, odgovoriše. „Vladika je nabavio sjeme s mora, a bolja je od hljeba“. Tada okusih krtolu prvi put. „A šta jeđaste prije nego posta krtola?“ pitah. „Pa našlo bi se uvijek ma šta, samo njeka je dosta!“ U kući bješe jedna jedina steljina, žuća no slama, sva izrešetana, i to mi bješe prostirač!... „Eto ko zamjera ceklinskoj siromaštini i crmničkom cipiluku!“
— Jesmo, zapravo, obilati, Obilićev soj!
— Jeste, zapravo, soj — prihvati Crmničanin — a jeste u nječem i bogatiji od svijeh Crnogoraca!
— Čim? — pita njeko.
— Solju, vaistinu! Slušali ste da u njihovi stari sijali sô, pa im se još potražuje!
— A oprostićeš zato, to su radili Ćeklići! — reče Cuca.
Vojnik Ćeklić odazva se:
— Nemoj ti na nas prenašati vaše rabote i vašu slavu!
— Ama, jeste, čoče! Zna se i to da je njeki vaš kupio od mazge jaje, a drugi od vaših našao na putu božje oko!
— Kakvo jaje? Kakvo oko!? — pitaju iz družine.
— Vaistinu, da vam pričam — nastavi Cuca. — Vraćao se Ćeklić iz Kotora, pa preko granice srete se s Primorcem, koji nošaše tikvu. „Šta ti je to?“ pita ga Ćeklić. Primorac, videći s kim ima posla, odgovori: „Vaistinu, nijesi slijep! vidiš da je jaje!“ Ćeklić reče: „Nikada tako jaje vidio nijesam! A od kakve je tice?“ — „Ma nije, brate, ni od kakve tice, nego od mazge, od prave talijanske mazge!“ — „Ma, što kažeš, pobogu brate? Zar se mazge legu? To nijesam znao!“ — „Eto, znaj sad!“ — „A kako se izleže?“ — „Lako! Pokrij ga đubretom, pa će se desete nedelje izleći mašče“. — „A bi li ga prodao?“ — „Ja ga, vaistinu, i nosim na prodaju!“ — „Koliko za njega?“ — „Toliko!“ — Pogode se. Ćeklić plati, uze tikvu, i, koliko je radostan bio zbog dobre kupovine, pohita uz Krstac ne gledajući preda se, te se spotakne i padne, a tikva se skotrlja niz brdo i razbi se u stotinu komada. Od toga se uplaši jedan zec iz grmčića i poteče niz dubodolinu. Grješni Ćeklić ustajući ugleda zeca, pa ga stade vabiti: „Šjo, malo! šjo, malo! ovamo ti je majka!“ Kad zeca nesta ispred očiju, zaleleka Ćeklić: „Lele mene danas i dovijeka, kakvu mazgu izgubih! Kad ono nedonošče onako trči, a da kakvo bi bilo poslije!?“...
Svi udariše u smijeh.
— A za oko pričaj! — rekoše.
— Na putu u Primorje nađe Ćeklić zrno grožđa. Bješe krupno, čvrsto, plavo. Okreći, prevrći vim, podnosi ga pod nos, pitaše se Ćeklić šta li to može biti? Najzad zagrize ga, pa, osjetiv slast, brzo ga proguta a onda se sjeti šta je, te uzviknu: „Ovo je božje oko! (bože oprosti!) Dabogda ti, bože i to drugo ispalo, i ja ga našao!“
Pošto presta smijeh, Ćeklić se osveti Cuci:
— A da kako su se ono dijelila dva brata u vašem plemenu? Bila dva brata Cuce, pa pošto se i mlađi oženi, ne slagahu se jetrve, te, kao što obično biva, odlučiše da se dijele. I lasno podijeliše ono kućerka, ono dvorišta, nješto gaja, nješto zemlje i stoke. Kad sve to bi gotovo, stariji se sjeti da obojica znaju samo jednu pjesmu. „A da kome će pjesma?“ zapita on brata. — „Vaistinu, kao i do sad, možemo je pjevati na poređe“, odgovori mlađi. — „To ne može biti, no po starještvu ona ostaje meni“. Mlađi se oprije. — Te hoće biti, te neće biti, oko toga se sporječkaju i najzad postave dobre ljude da o tome presude. Suđe su dva dana zborisale i uzgred se gostile, pa presudiše da pjesma ostane starijemu, a on da mlađem to nadoknadi sa dva brava!...
Bilo je još takvih zadirkivanja, te ne ostadoše pošteđeni ni Primorci, koje predstavljahu „admiral“ i „kapetan“, a na kraju đakon dohvati i Janka, pitajući ga: je li se zaželio žâba, tišti li ga puška za pojasom, je li zgodan veliki tur itd., čemu se Janko od srca smijao.
Tako mu proteče prvi dan na Cetinju.
Sutradan vrati se Krcun s Njegušâ. Poslije ručka njih dvojica pojahaše konje i otidoše putom što se penje uza strane blizu brda Vrtijeljke i što vodi u Riječku nahiju. Kad stigoše na vrh, na granicu Katunske i Riječke nahije, Janko osta kao opčinjen zbog neslućene ljepote i pitomine, koja se većma isticaše prema surovoj cetinjskoj okolini. Pod njima pukla dubodolina sa selom na sredini; dolina se spušta ka divnom Skadarskom jezeru, po čijoj se površini onoga časa preljevahu različite boje. Iza jezera nazriješe Skadar. Nad njim se naslagala, jedno za drugim, golema brda, kao kakve ispolinske ljestve koje vode u vječito plavetnilo! Ravnica je ispresijecana pritocima jezerskim. Tvrdi Žabljak namrštio se na glavici. Njegdje, pri dnu brdašca, zaodjevena četinom, bjelasa se crkvica. Svuda različitost i južna pitomina. Janko se ne mogaše načuditi. Krcun mu navede riječi kralja Vukašina Vidosavi ljubi Momčilovoj:
„A kakav je Skadar na Bojani!
Kad pogledaš brdu iznad grada,
Sve porasle smokve i masline
I još oni grozni vinogradi; —
Kad pogledaš strmo ispod grada,
Al’ uzrasla šenica bjelica,
A oko nje zelena livada,
Kroz nju teče zelena Bojana...“
Krcun mu pokaza koliko opsiže Riječka nahija, gdje počinje Crmnička, gdje su Kuči i Piperi. Najviše se Janko začudi kad od rođaka doznade da Riječani i Crmničani često biju bojeve i na vodi sa Arbanasima i Turcima! Ugovoriše da će sići jednom dolje, ako bude moguće, i voziti se po jezeru...
Uglavnom, Janku se ređahu dani jednako i brzo, jer ne osjećaše dosade. Ako je bila pretežnija prepiska s vojvodama, serdarima, knezovima i sa svećenstvom iz sedam plemena, vladika je započinjaše s đakonom. Često je to trajalo cijelo jutro, ili cio dan. Nije rijetko bivalo da vladika upućuje pisma preko granice na tursku stranu: skadarskom veziru, travnjanskom, prizrenskom vladici, begovima i plemenskim glavarima po Hercegovini. Znatnije isprave pisaše sâm vladika, pisaše lagano, čitko, malijem, okruglastijem i zbijenijem slovima, te mu i rukopis pokazivaše čovjeka uredna, ljubitelja jasnoće i jezgrovitosti. Veoma se brinuo za mir među plemenima, za suđenje po novom zakoniku, te nestrpljivo očekivaše vijesti o tome, i o tome najviše govoraše. A vijesti dolažahu čas ugodne, čas neugodne. Malo-pomalo i Janka počeše sve većma zanimati te stvari, poče se sve većma priljubljivati životu narodnom. Uostalom vježbaše se i u proučavanju talijanskoga službenoga glasa i ubrzo pokaza uspjeh. Doduše prijedmeti su bili slični. Ali već prvijeh dana imao je i krupnijeg posla, dva dugačka napisa u dva jezika, njemački za ministarstvo spoljnijeh poslova u Beču i francuski za Rusiju. U dokolici najradije je provodio vrijeme napolju, bilo u lovu, bilo u šetnjama na konju, po selima cetinjskoga plemena. Kako je lijepo vrijeme trajalo desetak dana, on obiđe redom i potanko Bajice, donji kraj, Bjeloše, Očiniće, Ugnje.
Ali se odjednom vrijeme promijeni: poče ponovo padati snijeg, vodnjikast, mek, te se od silne lapavice nije moglo kročiti izvan. Tada Janko nađe drugu zabavu da ispuni časove odmora. Po ćelijama, u podrumima, na tavanu, u njekim istruhlijem kovčezima, čak i u riznici, bješe dosta starinskoga oružja, koje on poče prikupljati u svoju ćeliju.
— Ta ovo je pravo otkriće, neocjenjivo blago! — uzvikivaše Janko, kad bi naišao na kakav lijep komad. Pomagahu mu u kupljenju i čišćenju đaci.
Nađe dosta kopalja, mačeva, strijela, pinjala, prvobitnijeh pištolja, arhibužâ, sabalja, derviških nadžaka, buzdovana, oklopa, oružja iz različitijeh stoljeća, s različitijeh krajeva svijeta, koje je udes pribrao u jedan manastir! Sve to Janko probra i skladno naređa po stijenama svoje ćelije, a kako je o tome jednako govorio, najzad navede vladiku, duhovnike i đakona da dođu pregledati.
— Gledajte, presvijetli — govoraše u zanosu Janko, pokazujući mu jedan dugački mač sa dvije oštrice... — Ovo je pravo blago, ovo je iz vremena krstaša! Evo mu biljege, evo i pokliča!... Pogledajte ovaj divno izrađeni štit, za koji bi Inglezi blago dali.
— Zbilja!? — zapita đakon.— Zbilja bi se to moglo prodati?
— Bi, ali to bi bila sramota!
— Sva sramota na moj obraz, ako se za te stvari mogu uzeti gotove pare, pa da za njih kupimo praha i olova! Ta nije grijeh bio zalagati mitre i jevanđelja, a kamoli te starudije.
— Nažalost, tako je — potvrdi vladika.
— Znaš šta, Janko? — nastavi đakon. — Takvoga oružja ima po Crnoj Gori na tovare. Ako imaš kupaca, mi ćemo razglasiti da se može ono trampiti za puške i za džebanu, pa da vidiš hoće li ga za mjesec dana biti golemo! Onda ćemo skupiti četu žena, pa ih natovariti takim kopljima i mačevima, neka ih nose na morsku skelu. Je li dobra ova?
Svi se smijahu četi žena natovarenijeh starinskim oružjem.
Janko, sjetan, obori glavu i priznade da Ivo pravo ima.
Na Krcunovo navaljivanje Janko zavede novu zabavu, borenje, koje učini isti utisak kao i na Njegušima, i u čemu đakon najčešće stradaše i najviše se ljućaše, što je mnogo veselilo omladinu.
Onda se opet promijeni vrijeme. Jednoga večera dunu bjelojug, a do dana rastopi sav snijeg. Kad sunce granu, Cetinjsko polje bješe pravo jezero; ali nakon dva dana voda se ocijedi i zemlja se isuši, te po podne i vladika izjaha na svome Bijelcu, praćen pisarima na konjma i vojnicima. Starac bješe neobično dobre volje, jer mu iz svijeh plemena dolažahu glasovi da se mir utvrđuje, da se narod pokorava sudovima, da su dobri biljezi e će se i porez moći prikupljati; predade se starac svome milom nadanju da će dajbudi u svakom plemenu moći otvoriti po jednu školu. Prvoga dana obiđoše Bajice i donji kraj, drugoga idoše na Granicu, trećega se uputiše ka Đinovu brdu, kad ih na pola puta stiže u trku njeko momče bajičko, koje jedva izgovori:
— Vrati se, gospodaru!... Pogibija!
Vladika preblijedi, te i on jedva izreče:
— Šta bi, dijete?
— Pogibe naš Ilija Dragov! Ubi ga Marko Matov Poček. Mi se jednak digosmo da se bijemo s Donjokrajcima, ali naš serdar i njihov knez smiriše nas i eno dovedosmo Marka da mu ti sudiš! Eno ih na gumnu, te me poslaše za tobom!
— Kad je ta nesreća bila? — pita vladika, pognavši konja u hod.
— U ručano doba.
— A čiji si ti?
— Ja sam Mićun Boškov, rođeni bratučed Ilin.
— A zašto taj nesrećnik ubi Iliju?
— Nizašto, gospodaru. Pozavadili se zbog potrice.
— A zašto ubici ne sudiše glavari?
— Ono, suđeno mu je, gospodaru. Svi ga mičemo na dušu, po tvome zakoniku, nâko, reče serdar, da ga ubiju tvoji vojnici, da poslije njegovi ne traže krv od nas. A, božja ti vjera, gospodaru, ako ga ne smakneš, biće velika pogibija, jer nam na pravdu božju ubi najboljega đetića.
Vladika, đakon i Janko opotjeraše u kas; vojnici i momče ostadoše trčati za njima.
Pred manastirom, na gumnu, stojahu razdvojene dvije gomile oružanijeh ljudi. Na razmaku među njima stojahu serdar Điko Martinović i donjokrajski knez Ilija Ivanović. Pred njima stojaše vezan visok mladić, velikih crnijeh očiju, mrke nausnice.
— Što to bi, ljudi, ako boga znate!? — reče vladika odjahujući. — Potraja vam vjera evo ravno dvadeset dana!
— Zli udes, gospodaru — odgovori Điko. — No pomagaj, da se o ovome svrši, pa će biti najmanje!
— Šta ti veliš, kneže Ivanoviću? — pita vladika.
— Što i serdar! Nemam što drugo!
— Kazuj, Marko, svu istinu, sve kako je bilo, jer ti i onako ne može ništa pomoći.
— Hoću, gospodaru, ne od straha no zbog obraza — odgovori nesrećnik, kome se krv povrati u lice i ispravi glavu... — Čuvah stoku u strani više našega sela, pa zaspah. Kad se probudih, a ono stoka otišla na njihovo polje. Potekoh onamo i opazih Iliju Dragova pod dubom, gdje sjedi. Nazvah mu boga, a on meni ovako: „A što progoniš te crklotine u naše, nikogoviću od nikogovića?“ Ja mu vratih milo za drago, a on skoči i poteče na mene. Imađaše u ruci brstinu. I govoraše idući na mene: „Sad ćeš zapamtiti, nikogovino! Sad ću te ovom brstetinom, kao nevaljalu ženu, i pred njom ćeš se vratiti u svoje pogano gnijezdo!“ I zamahnu na me, gospodaru, ali nemade kad spustiti, jer ga sastavih sa zemljom.
— Aferim ti ga, sokole — viknu neko iz gomile Donjokrajaca.
Na to se Bajice mašiše pušaka.
— Stojte, nesrećnici — viknu vladika. — Jeste li došli pred crkvu i preda me da mi pokažete kako ste kadri gaziti zakletvu i dati zâtku kletvama? Jeste li došli da date primjer svoj Crnoj Gori kako poštujete svoga vladiku i zakonik, na koji ste zakleti?
— Nijesmo, oprosti, vladiko sveti — reče serdar. — No, tršavaj, amanat ti!
— Šta ja imam da trsim? Što ga dovedoste meni? I šta mniš, serdaru, govori jasno!
— Mnim da je ovaj krvnik istinu ispričao. Mnim da se mogao odbraniti od napasti i bez krvi. Mnim da ako on ne plati glavom, biće velika pogibija.
— Dakle, mičeš ga na dušu?
— Mičem!
— E, a ja ne dam svoje vojnike, jer bi se, zbog istog razloga, i po drugim plemenima ugledali na vas, a to ne može biti! I jer treba da je zakon svrhu svega! No mi recite, Bajice, mičete li svi na dušu ovog ubicu? Ko ga miče, neka digne ruku!
Sve Bajice podigoše ruke.
— Hoćete li me poslušati, Donjokrajci! — viknu onijema.
— Hoćemo — odazva se gluho knez Ivanović.
— Oprostite se sa svojim bratom i idite u miru božijem.
Nasta trenutak nijeme tišine; svi izgledahu kao skamenjeni: Vladici se tresijahu brojanice u rukama; đakon bješe stavio ruku na srce; Janko bješe prekrstio ruke i oborio glavu; i sâm serdar ščinjaše se.
Onda Marko reče:
— Hajte, braćo, poslušajte svoga vladiku! Bolje je da poginem sam, nego vas dostina. Ne svetite me i ne žalite mnogo, jer sam se zamijenio! Takav mi je usud, pa hvala bogu!
Na to prvi mu priđe knez i poljubi se s njim, pa svi redom, i svi redom otidoše jedan za drugim, kao pokajnici. Osuđenik gledaše za njima, pa kad i pošljednoga nesta okrete se vladici:
— Vladiko sveti, daj mi tvoju desnicu i blagoslovi me.
Starac briznu u plač, priđe mu i pruži ruku na cjeliv, stavi je na njegovu glavu i ostade za njekoliko u molitvi, pa pobježe u manastir.
Bajice odriješiše osuđenika, pa se navrstaše za njim. On se prekrsti. Svi se prekrstiše. Onda pođoše brzijem koracima... Na puškomet od manastira zatutnji grozd pušaka.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|