Uz hridi života
Nisu se na me savijale grane
Sa grozdovima rosnih jorgovana,
Ja nisam svoje provodio dane
Samo uz pjesmu i šum šedrvana.
Gdje magle mrknu, gdje vihori kose,
I nepogoda gromom tuče svagda,
Gdje nema hlada, cvijeta i rose,
Ni vrela punih duge i smaragda -
Tamo sam stupô i noć bdio mnogu
Uz one što ih bol tresô i hvatô...
Po ljutom kršu peo sam se bogu,
I znam da bogu blagodarim za to!
I znam: što oštro ralo dublje rije,
Sve ljepša klica na svjetlo bije
Ozdo, iz groba, gdje se zlatna zače...
I znam: na svaki udar, kô hrid koja,
Sve ljepše iskre prospe duša moja,
Svijetla krila uzdižući jače...