Udaja i smrt sestre Ljutice Bogdana

* * *


5

Udaja i smrt sestre Ljutice Bogdana

Nema momka što mlada Bogdana,
Ni sestrice što je Bogdanove —
Nju mi prose prosci od svakuda:
Sedam paša od sedam gradova
I četiri age od Novoga; —
Nikome je bratac ne 'će dati.
Svi su mu se prosci odustali,
Al ne hoće Senjanine Ivo,
Nego skupi po Senju junake
I dade im konje i oružje:
Britke sablje prije nepasane,
Šarke puške prije nenošene,
Vrane konje prije nejahane,
Pa okrenu Bogdanovu dvoru.
Kad je jedno jutro osvanulo,
Ustanula sestra Bogdanova,
Pa ovako bratu besjedila:
„Čuješ, brate, čuješ dobro moje!
Nijesam ti sanka boravila
Od žamora mladijeh momaka,
Od zveketa britkijeh sabalja,
Od pucnjave šaraka pušaka,
Od vriskote bijesnijeh konja,
U naranči od sivog sokola;
Kad sam jutros ustanula mlada.
„Dade mi se nešto pogledati,
Dok ugledah šator u sred polja,
Po livadi vranci konji pasu,
U naranči sivi soko sjedi.
Ako li mi, brate, ne vjeruješ,
Ti izađi kuli na pendžere,
Pa ćeš i sam čudo sagledati.“
Kad to čuo Ljutica Bogdane,
Ode junak na bijelu kulu,
Pa izlazi kuli na pendžere
I sagleda čudo neviđeno, -
Baš k'o mu je sestra kaževala.
Al' da vidiš Ljuticu Bogdana,
Đe zavika iza svega glasa:
„Čij' je šator u polju široku,
Čij' su konji u rosnoj livadi,
Čij' je soko u žutoj naranči, -
Sve mu pusto za njim ostanulo,
Kao što će danas ako Bog da!“
Progovara Senjanine Ivo:
„Ne kun' tako, Lutica Bogdane!
Ja sam čuo, a ljudi mi kažu,
Da u tebe divan cvijet raste;
Dok miriše svak ga begeniše,
Kad uvene, niko ti ga neće: —
Uberi ga, pokloni ga meni!“
Kad to čuo Lbutica Bogdane,
Dževerdaru ljuti oganj dava, —
Pogubi mu najboljega druga,
Po imenu Bošnjaković-Vuka.
Otolen se Bogdan povratio.
Pa silazi u donje kamare,
Đe je svoju sestru na'odio
I ovako njojzi besjedio:
„Bog t' ubio, mila sestro moja.
I kad si se lijepa rodila!
S tebe su se zemlje zavadile,
Sedam paša od sedam gradova
I četiri age od Novoga, -
Svi su tebe u mene prosti.
I svi su se prosci odustali.
Ma ne 'oće Senjanine Ivo:
Ja ću s tebe izgubiti glavu.“
Al' sestrica bratu besjedila:
„Čuješ, brate, čuješ dobro moje
Ne ćeš s mene izgubiti glavu,
Ja ću, brate, svijem povoljiti.“
Pa uzimlje jedan lakat platna,
Jedan lakat platna ub'jeljena,
I pošeta šaljem npirokijim,
Na kome je zeleno jezero, –
(Sa platnom je oči povezala),
Pa se baci u jezero mutno.
To ne viđe Senjanine Ivo,
Al' to viđe jedan od svatova,
Pa on kaza Senjaninu Ivu.
Za njom skače u jezero mutno
I izvadi Maricu đevojku,
Pa je vodi svom bijelom dvoru
I vječa je sebi za ljubovcu.
Još ne prođe ne godina dana,
Divnog mu je porodila sina,
Pa ovako Ivu besjedila:
„Hajdmo, Ivo, mom bijelom dvoru,
Milog sam se brata uželjela!“
Ali Ivo njojzi odgovara:
„Ne ćeš, Mare, živjela mi glava,
Dok ne rodiš do devet sinova
I desetog zlatnoruka sina.“
Kad to čula Ivanova Mare,
Plače, kuka kao kukavica:
„Avaj mene do Boga miloga!
Kad ću rodit' do devet sinova,
A kamo li zlatnoruka sina!“
To začule njene drugarice,
Pa su Maru drugu sjetovale:
Ti ne plači, naša drugarice,
Već ti poji[1] božje liturđije,
Crkvi nosi punje i proskure —
(Što Bog hoće može učiniti),
Ti ćeš rodit' do devet sinova
I desetog zlatnoruka sina.“
Kad to čula Ivanova Mare,
Ona poje božje liturđije.
Crkvi nosi punje i proskure.
Brzo prođe devet godinica,
Mare rodi do devet sinova:
Kad deseta na izmaku bila,
Mare rodi zlatnoruka sina.
Opet Mare Ivu besjedila:
„Hajdmo, Ivo, mom bijelom dvoru,
Milog sam se brata uželjela!"
Ali Ivo njojzi odgovara:
„Ne ćeš, Mare, živjela mi glava,
Prije nego nasadiš ružicu
Sve od Zadra do Korčule ravne.“
Kad to čula Ivanova Mare,
Plače, kuka kao kukavica;
„Avaj mene do Boga miloga!
Ko ć' nasadit' rumene ružice
Sve od Zadra do Korčule ravne?"
To začule njene drugarice,
Pa su Maru drugu sjetovale:
„Ti ne plači, naša drugarice,
Već iskupi kolo đevojaka,
Obećaj im ruva plemenita, —
Sadiće ti rumene ružice
Sve od Zadra do Korčule ravne.“
Kad to čula Ivanova Mare,
Brzo skupi kolo đevojaka,
Obeća im ruva plemenita,
Sadiše joj pumene ružice
Sve od Zadra do Korčule ravne.
Opet Mare Ivu progovara:
„Haj'dmo, Ivo, mom bijelom dvoru,
Milog sam se brata uželjela!"
Ali Ivo njojzi odgovara:
„Ne ćeš, Mare, živjela mi glava,
Pr'je neg uzmeš granu vrbovine
I usadiš u tvome đardinu,
Pa ako ti vrba grožđe rodi,
Onda 'ajde svom bijelom dvoru.“
Kad to čula Ivanova Mare,
Plače, kuka, kao kukavica:
„Avaj mene do Boga miloga!
Je li iđe u svijetu bilo,
Da je vrba grožđe porodila?!
To začule njene drugarice,
Pa su Maru drugu sjetovale:
„Ti ne plači, naša drugarice,
No uberi granu vrbovine
I posadi u svome đardinu,
Pol'jevaj je jutrom i večerom —
(Što Bog hoće može učiniti),
Vrba će ti grožđe poroditi."
Kad to čula Ivanova Mare,
Ona ubra granu vrbovine,
I posadi u svoje đardinu,
Pol'jeva je jutrom i večerom;
Još ne prođe ni godina dana,
Kad joj vrba grožđe porodila.
Opet Mare Ivu progovara:
„Hajdmo, Ivo, mom bijelom dvoru,
Milog sam se brata uželjela!"
Ali Ivo njojzi odgovara:
„Ne ćeš, Mare, živjela mi glava,
No iskupi do devet sinova
I desetog zlatoruka sina,
Pa im podaj vile i kosjere,
Nek prevrću, drvlje i kamenje,
Neka kolju zmije šarovite, -
Onda 'ajde svom bijelom dvoru.“
I tu Mare Iva poslušala:
Iskupila do devet sinova,
Pa im daje vile i kosjere,
Da prevrću drvlje i kamenje
I da kolju zmije šarovite.
Opet Mare Ivu progovara:
„Hajdmo, Ivo, mom bijelom dvoru,
Milog sam se brata uželjela!"
Tu se Ivu srce ražalilo,
Pa je pušta dvoru bijelome
A sa svoje dvije vjerne sluge.
Kad je Mare dvoru dolazila,
Sa svojim se bratom ižljubila,
I od njene velike radosti
Mrtva pade na zemljicu crnu.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

  1. "poj"

Izvor

Srpske narodne pjesme iz okoline hercegnovske i dubrovačke, skupio i za štampu priredio Veljko Radojević, Izdanje skupljačevo Fresno, Kal. 1912., str. 99-105.