Tri sužnja
0001 Zacmilješe tri nevoljni sužnja
0002 U tamnicu Skadru na Bojanu,
0003 Oni smile tri godine dana,
0004 Ne viđaju sunca ni mjeseca,
0005 Jedno je Liješ od Piperah,
0006 Drugo Tomo od Vasojevića,
0007 Treće je Bulatov Vuksane.
0008 No je Vuksan njima govorio:
0009 „A tako vi, do dva pobratima,
0010 Što je, braćo, kome najžalije?”
0011 Nogo reče Liješ od Pipera:
0012 „A mene je, braćo, najžalije,
0013 Najžalije i oca i majku,
0014 Nema ih ko do smrti ranit’.”
0015 Reče Tomo od Vasojevića:
0016 „A mene je, braćo, najžalije —
0017 Bio sam se skoro oženio,
0018 Ne znadoh jo’ ruke ni jabuke.”
0019 No reče Vuksan Bulatov:
0020 „Kamenom se, braćo, pofalili!
0021 A mene je, braćo, najžalije,
0022 E hoćemo jutros poginuti,
0023 Poginuti a ne zam’jenit’ se!
0024 U riječi u koje govorahu,
0025 Ali dželat ispred tavnice vika:
0026 „Ko je ovđe Liješ od Piperah,
0027 Neka ide tamnici na vrata,
0028 E ga otkupi i otac i majka!”
0029 Izlježe Liješ pred tavnicu,
0030 Manu dželat, posječe mu glavu.
0031 Tade zove Vasojević’ Toma:
0032 „Neka izljeze junak pred tavnicu,
0033 Odmoli ga ljuba u vezira!”
0034 Brže Tomo tamnici izlazio,
0035 Manu dželat, posječe mu glavu.
0036 Tade zove Bulatov’ Vuksana:
0037 „Hodi izljezi tamnici na vrata,
0038 Za tebe silna otkup dođe
0039 Od Rovaca, od tvoje porodice!”
0040 No mu Vuksan riječ govorio:
0041 „O, ne laži, turski Ciganine,
0042 Daleko je mene otkup doć’!”
0043 Pa izljeze tavnici na vrata.
0044 Ćaše dželat da ga posiječe,
0045 Vuksan mu riječ progovara:
0046 „Da l’ ne vidiš, krvavi dželatu,
0047 Da l’ ne vidiš, oči mu ispanule,
0048 Er je na mene od zlata košulja
0049 A od krvi je muhanato zlato,
0050 No ju svuci, pa me posijeci!”
0051 On bači sablju na dolinu,
0052 Pa Vuksanu odriješi ruke.
0053 Kad se Vuksan ruku dofatio,
0054 Dželatu sablju ugrabio,
0055 Tri posječe krvava dželata,
0056 A pobježe preko Skadra grada,
0057 Sve što srete pod sablju metnuo.
0058 Na most srete hodžu i kadiju,
0059 A kadija govori Vuksanu:
0060 „Ne, dijete, Bulatov Vuksane,
0061 Nemo’ moju pogubiti glavu,
0062 No ti hajde sa mnom u vezira,
0063 Ja ću tebe pravo osudit’!”
0064 No mu Vuksan riječ govorio:
0065 „Bilo mene dosad osudit’!”
0066 Hodža od straha u vodu uskočio.
0067 Od kadije je dva napravio,
0068 Pa pobježe Rumijom planinom,
0069 Uteče lomnoj Gori Crnoj,
0070 Otolen uz Brda pitoma.
0071 Zdravo dođe u Rovca kamena.
0072 To je bilo kad se činilo.
