Sjećanje
Pisac: Jakov Šantić




* * *


        Sjećanje

Pršti mi glava, bolestan sam jako.
Groznica struji kroz žile i tijelo;
Al‘ na te misleć’, bolje mi je malko
I mislim da ću ozdravit zacijelo.
 
... Da, ja sam sretan ‘vako misleć’ na te,
Pohodeć' nijemo, pun suza i sreće,
Sastanka noći i obale znane,
Gdje duša duši u zagrljaj sleće:
Gdje nijemo, dugo, kao misli dvije,
Kraj mora stasmo bez riječi i glasa,
Dok duše bile bez govora nisu,
Već pune zbora i božanskih časa.
No jedne noći: Grdna luna bješe
Srebrnim nebom zaronila krasno,
Nemarno more, kô prolito stâše,
Mramorno, mračno, srebrno i jasno; –
Obale bjehu kao jedno platno
Mrko i dugo, lijepo i strašno;
Sa crkve stare gorijaše zlatan,
Božanski – grozan, krst, mirno i plašno; –
Ni jednog glasa, sve zaspalo bješe,
Ljudi i nebo, more i selena,
Samo ja i ti, kô dva grijeha neka,
Te gluhe noći bjesmo budna sjena.
Ja ne znam sada šta u meni bješe,
Da l' Gospod sami, ili demon ludi.
No svaki poljub, koji si mi dala,
Dušom mi dahom samrtnim zastudi.
Da l' u tom trenu poznadosmo sreću,
Božansku, golu, istinsku i čistu?
Je li to bilo sve što život dava:
Grobnica i vječnost u trenutku istu?
Avaj, to ne bješe! Ne, to nije bila
Cjelina duše, slasti joj i bola;
Mi bjesmo samo ona stara priča
Sumorna, prazna, obična i gola.
Sav purpur snôvâ, koje srce samo
Bolesnom vatrom zamišlja i stvara,
Dosadno podne postade u trenu
S pustinjom svojom pepela i gara.
... Ja nisam tada osjetio ono
Za čime čeznuh: veliko beskrajno,
Bezdano, strasno, neiscrpno, vječno,
Veliku istinu svega što je tajno! ...
Ah, moj me zanos odrodio bješe
Od samog sebe. Šta ja htjedoh tada?
Ja tebe htjedoh nevidovnu vidjet
Kô sliku tuge, što kroz svirku pada,
S osmejkom jednim, koji misô stvara,
I vječno novo! ...
No ti si zato bila tako sretna,
Blaženstvo viđah u pogledu tvome,
Dokle ja bijah samo tuga sreće –
Sanjalo hudi u trenutku tome! ...
Al' sad, kad prošlost digne se i budi
U srcu i duši, kao magle čiste
Prelite suncem na visoke gore,
Ja vidim noći i sastanke iste
I sve što nekad nepotpuno bješe,
Prazno i pusto, sad je puno draži!
Ah, ja sam sada sretniji no tada,
Pohodeć' prošlost u istinskoj laži.
 
Pršti mi glava, bolestan sam jako
Groznica struji kroz žile i tijelo;
Al' na te misleć', bolje mi je malko
I mislim da ću ozdravit' zacijelo.
 
Leysin, 10. II. 1904.


Izvor

  • Jakov Šantić:Sabrane pjesme, Edicija Živa baština, Svet knjige,Beograd, i Institut za književnost i umetnost, Beograd 2005., Priredio Siniša Tutnjević, str. 78-80.


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jakov Šantić, umro 1905, pre 119 godina.